Monthly Archives: sij. 2013

Može li neoliberalizam spasiti Kinu?




Današnji članak u Bloombergu mi je provukao jednu misao kroz glavu, koju bi prezentirao kroz naredni niz redaka.
Ako bacite pogled na članak vidjeti ćete kako se radi o prospektima budućeg ekonomskog rasta te zemlje koja se suočava s negativnim demografskim trendovima i smanjujućim “pool-om” radne snage. 
Prije tri desetljeća, Kina je počela svoj eksperiment s otvorenom privredom – prvotni eksperiment se bazirao na obalnim gradovima, te je u konačnici proširen na cijelu zemlju. Danas je Kina nekakav neobičan hibrid djelomično tržišnog gospodarstva i jednostranačja. Zasad se još sve čini mirno na obje fronte – ekonomski rast je dinamičan (doduše nešto usporeniji), a politička stabilnost, vezana za isti rast se održava kroz aktivnu represiju centralnog komiteta Komunističke Partije.
Kroz posljednjih dvadesetak godina stotine milijuna u toj zemlji su napustile apsolutno siromaštvo u kojem su živjeli – napuštajući selo i pronalazeći posao u proizvodnim pogonima stranih ali i domaćih kompanija. Kina je dijete globalizacije – priključila se svjetskim tokovima u doba kada je mrski neoliberalni kapitalizam pokazao da su slobodna trgovina i slobodni tokovi kapitala put u prosperitet, bar onima koji se nisu bojali konkurencije, i do danas enormno profitirala. 

Ova priča o smanjenom “poolu” radne snage u budućnosti, spojena s pričom o industrijalizaciji i prelasku sa sela u grad mi se činila veoma poznatom. Poznajemo bar dva sustava gdje su se slične promjene događale. Mislim na Sovjetski Savez i Jugoslaviju.

U oba slučaja ove zemlje su, kao i Kina pokazale zavidan ekonomski rast i brzi prelazak iz pretežito agrarnog društva u industrijsko. Jednako kao i s Kinom danas, mnogi su najavljivali da državno upravljana ekonomija pokazuje zavidne rezultate i da je to zapravo put u budućnost. Acemoglu i Robinson u svojoj knjizi “Why nations fail” epizodu rasta u Sovjetskom Savezu (a u istu kategoriju spada i Jugoslavija) nazivaju rastom temeljenim na ekstraktivnim institucijama (ukratko: institucije koje nisu bazirane (ne podržavaju postojanje) na pravu vlasništva i političkom pluralizmu). Navode Khruschevljevu izjavu 1956. “Pokopati ćemo vas (Zapad)”kao promjenu u percepciji kanala kreiranja ekonomskog prosperiteta općenito. Čak je u opće-poznatom udžbeniku za ekonomiste, nobelovac P.Samuelson zastupao tezu da su takvi sustavi superiorni kapitalističkim sustavima po pitanju ekonomskog rasta, pune zaposlenosti i stabilnosti cijena, a tu tezu je, iznenađujuće, zastupao i u izdanjima u kasnim 80ima kada su isplivali svi problemi takvog vođenja gospodarstva. 1980 je čak i predvidio da će Sovjetski Savez preteći SAD do 2002 (ili po pesimističnom scenariju 2012.). Mišljenja o Jugoslaviji i njenom ekonomskom “čudu” čujemo i danas svugdje oko nas.

Prije nego što dođem do pitanja zašto i od čega treba spašavati Kinu, htio bih samo obratiti pozornost čitatelja na činjenicu da su postojale (tj postoje razlike) među svaka od ova tri sustava.

Sovjetski Savez je bio centralno planirano gospodarstvo gdje je ured za planiranje (Gosplan) bio zadužen za petogodišnje planove, koji su bili često prepravljani ili čak ignorirani. U biti Politbiro i Staljin su imali zadnju riječ i često su mijenjali svoje mišljenje. Zbog toga, od svih planova, od početka provođenja te politike, samo jedan je bio nazvan “konačni” dok su svi ostali nosili oznaku “preliminarni” ili “skica”. Rapidni rast je zaustavljen početkom 70ih.

Jugoslavija se udaljavanjem od Staljina nakon WW2 pokazala kao relativno otvorena zemlja, nasuprot ostalima iz komunističkog bloka. Političke institucije su bile manje krute ali i dalje ekstraktivne. Osnovna razlika je bila što je Jugoslavenski sustav bio temeljen na tzv. samoupravljanju te je djelomično postojao sustav cijena, kako je primjetio i austrijski ekonomist Murray Rothbard. U Jugoslaviji je primjetio izostanak kolektivizirane poljoprivrede, postojanje malih privatnih biznisa dok su “sektori u socijalnom vlasništvu” bili zapravo u vlasništvu radnika. Više možete vidjeti u ovom članku, gdje se i opširnije spominje i priča o Kini. Rast je “zapeo” početkom 80-ih.

Kina, je slična Sovjetskom Savezu po pitanju relativno jakog pokušaja “planiranja” (postavljaju se targeti za output), a Jugoslaviji po “tržišnosti” privrede. Zvuči malo kontradiktorno pa ću pokušati ukratko razjasniti. U slučaju planiranja, nije ni blizu sovjetskim petoljetkama. Ciljevi za postizanje se distribuiraju na niže lokalne razine gdje pojedini čelnici lokalnih komiteta imaju zadatak ostvariti ciljeve. To dovodi do raširene korupcije, privilegiranih kredita i lažiranja podataka tako da danas brojne strane analize umjesto službenih podataka za kineski output, uzimaju mjere kao što je proizvodnja električne energije za procjenu rasta..
U odnosu na Jugoslaviju, Kina je bitno slobodniji sustav, bez obzira na spomenute negativnosti – Kina je otvorenija i uključenija u svjetsku razmjenu, u Kini nastaje klasa bogatih kapitalista kao i bogatih političara (partijski funkcioneri na nacionalnoj razini imaju milijunska bogatstva). S druge strane je toliko veliko tržište da su investitori i partneri spremni zatvoriti oči pred nekim očitim kršenjima ljudskih sloboda od strane KP.

Zajedničko za sve tri zemlje je činjenica da je snažan rast nastao kao rezultat industrijalizacije, tj procesa “prebacivanja” pretežito agrarnog stanovništva u produktivniju industriju. Takva velika realokacija resursa u produktivnije svrhe je omogućila rast dohodaka i viši stupanj razvoja. Kako vidimo i Sovjetski savez i Jugoslavija su eventualno “zapeli” u situaciju gdje je rast zaustavljen onda kad je proces realociranja resursa zaustavljen. Sad je čitatelju možda jasno, kako me priča iz Bloombergova članka s početka navela na razmišljanje. Što se tiče razvoja vidimo sličan razvoj događaja kod ova tri sustava.

Zašto onda mislim da će neoliberalizam spasiti Kinu od upadanja u sličnu situaciju na kraju industrijske “transformacije”?
Prva stvar je činjenica da je stupanj tržišnosti sustava puno veći nego kod prve dvije. Ljudi zapravo imaju razloga ulagati, inovirati i očekivati zaštitu svog vlasništva. Naravno u trenutnoj političkoj situaciji nije za očekivati potpuno savršeno funkcioniranje ovog sustava, ali i na kraju krajeva, ni “demokratskoj” Hrvatskoj nije strana ni korupcija, ni direktirani krediti, ni log-rolling, ni velika moć države. Sjetite se samo kuće u Kini koja je ostala stajati na sred autoceste jer vlasnici nisu htjeli prodati državi za ponuđenu cijenu (eventualno jesu).
Već sam spomenuo da je Kina djelomično i rezultat, ali i srce globalizacije. To je otvorena zemlja u usporedbi s druge dvije. Zašto je to bitno? Prvo velikim ulaganjima u Kinu, u zemlju ulaze, osim znanja, i tehnologije te znanje o brojnim radnim procesima, načinima upravljanja i organizacije itd, a kao što sam spomenuo, stvara se klasa biznismena i kompanija koje su konkurentne na svjetskom tržištu i ne samo zbog jeftine radne snage (doduše ponekad zbog industrijske špijunaže).
I konačno u političkom smislu, kako je Milton Friedman često naglašavao, veći stupanj ekonomske slobode u konačnici će dovesti i do potragom za više političke slobode. Rastuće elite kapitalista, skupa s velikom srednjom klasom koja će eventualno proizaći iz daljnjeg napretka, će tražiti veću ulogu u kreiranu politika. U budućnosti možemo očekivati pluralističke institucije u Kini. Ako trenutna garnitura nastavi tržišne reforme – onda prije i vjerojatno mirnije; ako se ukopa na mjestu zbog prijetnje takvog razvoja događaja, onda kasnije a možda i kroz nestabilniji proces.
Kinezi neoliberalnom fokusu na slobodnu trgovinu pa i na ostale teze proizašle iz povratka klasične ekonomije, koje se tiču, prije svega, pitanja ekonomskih sloboda, mogu zahvaliti svoj trenutni prosperitet, ali jednako tako i činjenicu da, ako nastavi u istom smjeru, Kina neće zapeti kada završi priča s realokacijom resursa.

Ovo sve ne znači da je kineski sustav savršen i da se imalo slažem s načinom kako se upravlja tom zemljom. Velike centralno direktirane investicije će se eventualno urušiti kada se otkrije njihova nerentabilnost. S obzirom da investicije čine veliki dio kineskog rasta, to bi moglo stvoriti veliki šok. Svi su čuli za ogromne prazne građevine, prazne gradove i slične investicije poduzete samo radi ostvarenja planova rasta. Misalokacija resursa ne može trajati vječno, ali moja teza je da će kineski razvoj prijeći preko praga industrijalizacijske transformacije puno lakše nego što su to prešle Jugoslavija i Sovjetski Savez. U dugom roku i dalje postoje rizici za rast, ali ne u velikoj mjeri i za one koje bi proizašle iz zaustavljenog rasta outputa jer se zaustavila realokacija agrarnog stanovništva u produktivnije poslove.

S ovim postom sam malo skrenuo u političku ekonomiju, obećavam da ću se ubrzo vratiti na temu monetarne ekonomije sa zanimljivim postom o tečaju kune 😉




Read More

Ribić i MMF: Što je Blanchard zaista mislio?




Zadnjih par dana naši redovito socijalno zabrinuti mediji pobjedonosno objavljuju kako je MMF priznao da politika štednje ne funkcionira. Vilim Ribić je odmah sazvao konferenciju kako ne bi zaboravili da je on, uz ulogu sindikalnog vođe, medijske kurve, mesije radništva, i jedan od jačih ekonomskih stručnjaka u zemlji (uz Jurčića, Kulića, Pavunu i Severa). HRT se pobrinuo da njegovo cijenjeno mišljenje prijeđe granice naše napaćene zemlje, tako da se pojavio u istoj reportaži kako se slaže s, hrvatskim medijima omiljenim, nobelovcem Stiglitzom (ili se Stiglitz slaže s njime?).

Sve ovo me ponukalo da pogledam sporni PDF koji je dostupan svima – tako i Ribiću i autorima tekstova po domaćim i stranim portalima.

No prije nego što malo prođemo kroz oni manje tehnički dio Blanchardova rada, htio bih proanalizirati dva teksta s HRT-a jer je ipak to stav koji je proslijeđen javnosti kroz Dnevnik nacionalne javne državne ili kako je već zovemo, televizijske kuće.



Krenimo od naslova – kako ćemo vidjeti, u Blanchardovu i Leighovu radu nigdje ne piše ništa slično, upravo suprotno. U prvom paragrafu HRT-ovog članka se pojavljuje sljedeća rečenica:

Sada su opsežno, uz dopunu matematičkih formula, objasnili greške u procjenama utjecaja oštrih smanjenja proračunskih rashoda u zemljama poput Grčke, Portugala i Španjolske. 

 U principu to je umalo točan opis o čemu se radi u spornom radu. Sad slijedi autorovo mišljenje:

Iako se u dokumentu upozorava da ga mediji ne bi trebali prikazivati kao službeno stajalište MMF-a, on odražava promjenu stajališta zajmodavca sa sjedištem u Washingtonu kada su u pitanju oštre mjere štednje u Europi.


Znači, unatoč upozorenju u radu, autor izvlači zaključak da navedeni rad odražava promjenu stajališta MMF-a. To naravno nije točno, jer taj “paper” ne može ni biti osnova za promjenu stajališta MMF-a, a nigdje u PDF-u ne piše da sa štednjom treba prestati ili nešto slično. Kako ću kasnije pokazati, piše upravo suprotno. MMF i zaposleni tamo znaju što je stvarnost – da postoji mogućnost da Grčka troši, MMF ne bi uopće bio tamo angažiran, tako da ovakve izjave nemaju veze s mozgom. Sumnjam da bi itko u Hrvatskoj poticao MMF koji Grcima daje novac za potrošnju kad bi znali da dio tih novaca daje i Hrvatska kroz svoju kvotu koju čuva u MMF-u.

I grand finale:

Model je prilagođen u idućim godinama. MMF sada zagovara blaže proračunske rezove u Grčkoj i ostalim zemljama pritisnutima recesijom.

Pročitajte naslov pa ovu zadnju rečenicu, mislim da takvu retardaciju i uvredu prosječnom čitatelju ne moram ni komentirati. 



Ribić na djelu. Zanima me tko su ti privilegirani u naslovu, meni se sve ove godine čini da je privilegiran upravo javni sektor – sigurna primanja, jubilarne nagrade, troškovi puta, božićnice, regresi itd itd. I sve to bez ikakvog testa pred potrošačima i bez pitanja kolika je uopće korisnost i produktivnost tih poslova. Čini mi se da su oni koje Ribić zastupa ti koji su privilegirani u odnosu na ostale zaposlene.
No što on točno misli…

Ribić kaže da su sadašnja i prošle hrvatske vlade slijedile neoliberalni fundamentalizam MMF-a te pretjeranim kontrakcijama potrošnje postigle suprotni učinak od željenog izlaska iz krize, jer su zbog pada potrošnje pale proizvodnja i trgovina, zbog čega je, pak, povećan broj nezaposlenih.

Zaista, Hrvatska je opustošena teškim neoliberalizmom, državna potrošnja je u posljednjih 20 godina drastično smanjena, tržište rada liberalizirano, sva državna poduzeća su privatizirana, uvedeni voucheri u obrazovanje, smanjivani porezi, smanjivana izdavanja za socijalne usluge, otpuštane tisuće ljudi u javnom sektoru…..koga on vara? Samo one koji nemaju pojma što je neoliberalizam. O štednji Hrvatske dovoljno govori pogled na izdatke državnog proračuna koji od osamostaljenja nisu smanjeni u odnosu na godinu prije. Trebam li uopće komentirati trabunjanje da je državna “štednja” dovela do pada proizvodnje, trgovine i rasta nezaposlenosti – u privatnom sektoru? Može utjecati na dio koji opslužuje državni sektor, ali s obzirom da štednje nije u nas ni bilo, mislim da je više utjecalo gušenje porezima i novim regulacijama, kao i kolaps priljeva inozemnog kapitala i potražnje – ali o tome drugi put.


Potrošnja se, kaže Ribić, treba održavati i pod cijenu inflacije i tiskanja novca jer o njoj ovise mnoga radna mjesta, ali za takvo što, prema njegovim riječima, unutar hrvatske vlasti nema kompetencija, smjelosti niti kulture dijaloga sa zagovarateljima poticanja potrošnje.

Ovo mi je jedna od dražih izjava – Ribić zaziva inflaciju kao rješenje? Jel potrebno ovo komentirati? Zemlja se i dalje oporavlja od posljednjeg udara rasta cijena zbog poskupljenja grijanja i povećanja poreza, pa bi uz to još malo i tiskanja kuna? To je dosad svaki put uzrokovalo neviđen rast standarda građana i potrošnje – svi se sjećaju ranih devedesetih i 1000+% inflacije! To je sigurno razlog zašto je Zimbabwe danas bogatija zemlja od Hrvatske i zašto Hrvati ušteđevinu ipak čuvaju u Eurima. Mislim da Ribić još živi u nekakvom socijalističkom mindsetu u kojemu sve što država radi obuhvaća sve ekonomske agente u zemlji pa ako država troši više (što trenutno i je) i ljudi nekako troše više, pa još malo inflacioniramo pa imamo još više proizvoda i usluga (?). Iskorištavanje Philipsove krivulje nema smisla još od stagflacije 70ih, pa mi nije jasno zašto su neki ekonomisti i dalje zalijepljeni za taj koncept (pa čak i Blanchard sa svojih 4% ciljanja inflacije upravo u tu svrhu).

Ali ostavimo se čudnih teorija u ime još zanimljivije stvarnosti

– Blanchard & Leigh : 

Growth Forecast Errors and Fiscal Multipliers


Ukratko o čemu se radi: 

Otkrili smo da je u razvijenim ekonomijama snažnija planirana fiskalna konsolidacija povezana sa nižim rastom od očekivanog, s vezom koja je posebno snažna, statistički i ekonomski u početnoj fazi krize. Multiplikatori su bili viši od onih koje su istraživači (prognozeri) pretpostavili. Slabija veza posljednjih godina je rezlutat činjenice da su prognozeri učili iz grešaka i zaista nižih multiplikatora u odnosu na vrijeme početka krize.


Ukratko, radi se o ponovnoj evaluaciji prognoza utjecaja smanjenja fiskalne potrošnje kao i pokušaja povećanja prihoda kroz povećane poreze u programima prilagodbe, na gospodarski rast. Revidirane su prvotne projekcije kad se pokazalo da su premekano procijenjeni koeficijenti promjene – tj pad BDP-a je uslijed promjena bio veći nego što su modeli prognozirali.

U uvodu autori naglašavaju da je papir dio rasprave o fiskalnim multiplikatorima  (a ne o smjeru politke MMF-a). Pitanje rada je: jesu li prognozeri podcijenili multiplikatore – kako vidimo u summary-u gore – jesu. A ne je li “štednja” dobra ideja?

*ukratko multiplikator bi pokazivao za koliko jedinica će pasti/rasti BDP u slučaju pada/rasta državne potrošnje za jednu jedinicu – u kratkom roku. U dugom roku se smatra da povećana državna potrošnja može samo dovesti do inflacije

Evo što kažu o HRT-ovih 0-greška tumačenju (pogledajte članak)


U slučaju racionalnih očekivanja, pod pretpostavkom da su znanstvenici koristili korektan model, koeficijent fiskalne konsolidacije bi trebao biti 0. S druge strane ako su podcijenili multiplikator trebala bi postojati negativna veza među PROGNOZAMA fiskalne konsolidacije i grešaka u rezultirajućoj prognozi rasta.

To su oni zaista utvrdili, tj da su prognoze utjecaja prilagodbe bile podcijenjene.

Razočaranja (odstupanja od prognoze) bi trebala biti veća u zemljama s većim rezovima


Nažalost Blanchard i Leigh u sljedećem paragrafu čine, po meni, jednu veliku grešku:


Zbog referentne kamatne stope koja je umalo došla do 0, središnje banke nisu mogle djelovati kako bi smanjile negativni KRATKOROČNI utjecaj fiskalne konsolidacije na ekonomsku aktivnost. 

Blanchard (ne znam za Leigha) ovdje implicira postojanje zamke likvidnosti, tj prestajanje mogućnosti monetarne politike da djeluje jer su kamatne stope dotakle 0 i više nema mjesta za spuštanje. To je naravno neistina. Monetarna politika ima mnoštvo načina za stimuliranje agregatne potražnje i nakon situacije kada kamatna stopa dosegne 0. Već sam pisao o LTRO-ima ECB-a, tu je i QE (quantitative easing) kao i druge mjere. Problem u Europi je što to Maastrichtski sporazum ECB-u ne dopušta u principu, a i u obujmu koji bi bio potreban. 
Kasnije navode da određeni DSGE modeli pokazuju da u toj situaciji fiskalni multiplikator doseže 3. Naravno da će rezultat biti takav jer je model neo-keynesijanski s fokusom na kamatnim stopama. Obično DSGE ne uključuje financijski sektor (ako i uključuje, onda je to veoma rudimentarna verzija), te temeljeno na pretpostavkama modela, koji kaže da monetarna politika nema više municije, mora se doći do rezultata koji uvažava tu činjenicu. Naravno ECB je učinila puno više od snižavanja stope (iako po mom mišljenju ne dovoljno i ne na pravi način) tako da su upitni i ovi modeli. Jedan od takvih radova, na koje referiraju Blanchard i Leigh multiplikator procjenjuje na 1.6 – pretpostavljam da su u HRT-u (ili odakle su već prepisali) tu izvadili brojku od 1,6.

I sad da se ne vrtim previše oko ovih tehničkih stvari koje prosječnog čitatelja ne zanimaju, Blanchard i Leigh zaključuju da su multiplikatori krivo procjenjeni, tj da su podcjenjeni. Time su dobivali optimističnije prognoze o GDP-u, pa time su prave brojke bile ispod prognoza. S obzirom da se veliki dio programa – posebno Grčkog – vrti oko neke ciljne brojke za javni dug u GDP-u, to implicira da su ciljevi programa koji je Grčka prihvatila u zamjenu za jeftine kredite pre-optimistični.

Konkretno

(…) naši rezultati koji pokazuju da su kratkoročni fiskalni multiplikatori bili veći od očekivanih i kao takvi NEMAJU mehaničkih implikacija na provođnje fiskalne politike. Neki komentatori su interpretirali naš prethodni box (vjerojatno u nekom prethodnom izvješću) kao impliciranje da je potrebno potpuno izbjeći fiskalnu konsolidaciju. Taj zaključak NE PROIZLAZI iz naše analize. Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost su samo JEDAN od faktora koji se moraju uzeti u obzir kod određivanja odgovarajućeg tempa fiskalne konsolidacije za svaku pojedinu zemlju.

Mislim da su dovoljno jasno naglasili da ono što stoji u medijima nema veze s onim što oni misle da je odgovarajuće. Za one koji nisu dosad skužili – fiskalna konsolidacija je ono što mediji nazivaju “štednjom”.

Kad već pričamo o štednji, tj rezanju javnih rashoda, naglasio bih da je po meni velika greška ovih programa bila što su se usporedno podizali porezi i cijedilo stanovništvo (vidi đavla kao i u nas, samo bez rezova) pa se dvostruko gušilo ekonomsku aktivnost – u kratkom roku smanjenjem državne potrošnje, a u dugom roku – visokim porezima. Čini se da mi povijest daje za pravo, Alesina, Favero i Giavazzi su izdali znanstveni rad u kojem su se bavili takvim epizodama i zaključili su (ulomak iz abstracta-):


Ovaj rad istražuje uzrokuju li fiskalne konsolidacije velike gubitke outputa. Otkrili smo da je bitno na koji način se provodi fiskalna korekcija. Prilagodbe bazirane na rezovima potrošnje dovode do manje gubitka outputa nego one koje su bazirane na porezima. Prilagodbe asocirane s rezovima potrošnje su asocirane s laganim i kratkim recesijama,a često i izostankom recessije. One bazirane na porezima su asocirane s dugim i dubokim recesijama. Razlike se ne mogu objasniti različitim monetarnim politikama za vrijeme trajanja prilagodbi, već uglavnom zbog razlika kod reagiranja privatnih investicija.

Eto, Ribićevo trabunjanje pada u vodu, vjerojatno kao i Grčićev plan po kojem će koordinacija za investicije imati dovoljno velik pozitivan efekt da nas potegne s dna u ovakvom okružju.





Read More

Updateani Blogroll – što pratiti u 2013 pt.1

Blogosfera je moćna stvar. Dok je neki tek otkrivaju (kao ja), drugi su stvarali povijest. U blogroll moneymischief-a sam odlučio dodati nekoliko linkova koje pratim , a koje preporučujem i drugima!

1. MarketMonetarism – blog danskog profesora Larsa Christensena, zaposlenog u Danske Bank-u. Navodim ga na prvom mjestu jer smatram da predstavlja ulaz u svijet Market Monetarizma (tržišnog monetarizma). Lars Christensen je zapravo smislio naziv market monetarizam kako bi naglasio razlike u odnosu na “old skul” monetarizam. On je samo jedan od blogera ove nove ekonomske škole . Drugi razlog zašto je na prvom mjestu je upravo činjenica da je on na više mjesta naglašavao da je ova nova škola nastala u blogosferi. Znanstvene rasprave preko medija i radova u raznim znanstvenim časopisima zamijenili su blog-postovi, protu postovi i komentari. Osim toga blog je zanimljiv jer se, za razliku od američkih bloggera, Lars bavi i stanjem u Istočnoj europi i na Islandu. Jednako tako se nešto više fokusira na rad ECB-a u odnosu na FED.

Preporučeni postovi
Recessions are always and everywhere a monetary phenomena
Mario Rizzo on ABCT
“Conditionality” is ECB’s term for the Sumner Critique
Sweden, Poland and Australia should have a look at McCallum’s MC rule
Was the Geyser crisis caused by a negative supply shock?

….i za one koji ne mogu čekati moj post o market monetarizmu i NGDP targetingu
Market Monetarism – PDF 


2. The Money Illusion je blog Scotta Sumnera, profesora na malom sveučilištu Bentley u SAD-u. Kako je The Economist u svom tekstu naglasio, Sumnerov rad se odvijao odvojeno od standardnih centara ekonomske znanosti, no to ga nije spriječilo da putem bloga promijeni mišljenje ljudi poput Michaela Woodforda, Ben Bernankea (doduše Bernankea je podsjetio na ono što je i sam pisao), Marka Carneya (to be šefa Bank of England), Fredericka Mishkina itd. Preko blogova se umrežio sa skupinom koju danas nazivamo market monetaristi. Sumner je pragmatični libertarijanac koji zastupa NGDP targeting kao najbolju strategiju za FED.

Preporučeni postovi
FAQ
A Short Course in Monetary Theory
Why i dont like IS-LM
NGDP futures targeting
Obrana EMH
Why I dont believe in Liquidity Traps
Rational expectations in work
Why FDRs high wage policy didnt work – and why Krugman is wrong



…i Sumnerov javni intro u ideju
Retargeting the FED


3. Macro and other Market Musings – David Beckworth je uz Sumnera jedan od jačih predstavnika MM škole u SAD-u. Često se njegovi postovi bave izjavama u medijima i meni posebno dragim raskrinkavanjem mitova o monetarnoj politici. Jezik mu je nešto kompliciraniji od prethodne dvojice, ali često koristi grafove za objašnjenja što olakšava razumijevanje.

Preporučeni postovi
Money still Matters
Michael Woodford continues to do gods work
Historic Times for Monetary Policy
How Would Monetary Stimulus Help?
Paul Krugman Will Not Like These Figures
Bond Vigilantes To the Rescue
Is the Fed Buying Up All the Treasury Debt?
Is There Really Excess Money Demand After All These Years?
Is the Fed Really Causing the Sustained Drop in Interest Rates?
Remembering the Real Milton Friedman

… ako netko želi više, Beckvorthova knjiga je tu
BOOM AND BUST BANKING The Causes and Cures of the Great Recession


4. Worthwhile Canadian Initiative je blog skupine kanadskih ekonomista. Možda je najzanimljiviji Nick Rowe. Posebno su mi zabavni tekstovi u kojima jednostavnim ekonomskim konceptima i formulama dokazuje ono što želi pokazati.

Preporučeni postovi
Why are (almost all) economists unaware of Milton Friedman’s thermostat?
“The supply of money is demand-determined”
Macroeconomics of Middle Earth
The dirty secret of economics education
In praise of General Equilibrium Models
Production of Robots by Robots
Defending Hayek against the Austrians
The students’ dilemma
We Will Bury You…Eventually?
Medium of Account vs Medium of Exchange


5. Monopolizam je blog na hrvatskom jeziku koji se primarno osvrće na trenutno aktualne teme iz libertarijanske perspektive. Pritom istraži neke stvari koje obični građanin neće pritom ukazujući na slabosti države u ispunjavanju onoga što građani Hrvatske od nje (nažalost) očekuju.


6. Usporedbe i analogije sličan blog kao monopolizam. Često, osim vlastitih promišljanja, uputi na radove ljudi koji možda ideološko nisu na istom mjestu, ali ih to ne sprječava da dođu do jednakih zaključaka.


Ovdje vidite da je veći dio blogova posvećen market monetaristima. Prije svega je to škola koja me trenutno najviše interesira, pa očekujte da ćete u narednim postovima čitati nešto više o tome i iz te perspektive! Na hrvatske blogove prije svega upućujem zbog tematike (često pišu upravo ono što ja od svih monetarnih promišljanja ne bih stigao) kao i zbog činjenice da se bave upravo stanjem u Hrvatskoj, koje većinu i zanima!

Read More