Može li neoliberalizam spasiti Kinu?




Današnji članak u Bloombergu mi je provukao jednu misao kroz glavu, koju bi prezentirao kroz naredni niz redaka.
Ako bacite pogled na članak vidjeti ćete kako se radi o prospektima budućeg ekonomskog rasta te zemlje koja se suočava s negativnim demografskim trendovima i smanjujućim “pool-om” radne snage. 
Prije tri desetljeća, Kina je počela svoj eksperiment s otvorenom privredom – prvotni eksperiment se bazirao na obalnim gradovima, te je u konačnici proširen na cijelu zemlju. Danas je Kina nekakav neobičan hibrid djelomično tržišnog gospodarstva i jednostranačja. Zasad se još sve čini mirno na obje fronte – ekonomski rast je dinamičan (doduše nešto usporeniji), a politička stabilnost, vezana za isti rast se održava kroz aktivnu represiju centralnog komiteta Komunističke Partije.
Kroz posljednjih dvadesetak godina stotine milijuna u toj zemlji su napustile apsolutno siromaštvo u kojem su živjeli – napuštajući selo i pronalazeći posao u proizvodnim pogonima stranih ali i domaćih kompanija. Kina je dijete globalizacije – priključila se svjetskim tokovima u doba kada je mrski neoliberalni kapitalizam pokazao da su slobodna trgovina i slobodni tokovi kapitala put u prosperitet, bar onima koji se nisu bojali konkurencije, i do danas enormno profitirala. 

Ova priča o smanjenom “poolu” radne snage u budućnosti, spojena s pričom o industrijalizaciji i prelasku sa sela u grad mi se činila veoma poznatom. Poznajemo bar dva sustava gdje su se slične promjene događale. Mislim na Sovjetski Savez i Jugoslaviju.

U oba slučaja ove zemlje su, kao i Kina pokazale zavidan ekonomski rast i brzi prelazak iz pretežito agrarnog društva u industrijsko. Jednako kao i s Kinom danas, mnogi su najavljivali da državno upravljana ekonomija pokazuje zavidne rezultate i da je to zapravo put u budućnost. Acemoglu i Robinson u svojoj knjizi “Why nations fail” epizodu rasta u Sovjetskom Savezu (a u istu kategoriju spada i Jugoslavija) nazivaju rastom temeljenim na ekstraktivnim institucijama (ukratko: institucije koje nisu bazirane (ne podržavaju postojanje) na pravu vlasništva i političkom pluralizmu). Navode Khruschevljevu izjavu 1956. “Pokopati ćemo vas (Zapad)”kao promjenu u percepciji kanala kreiranja ekonomskog prosperiteta općenito. Čak je u opće-poznatom udžbeniku za ekonomiste, nobelovac P.Samuelson zastupao tezu da su takvi sustavi superiorni kapitalističkim sustavima po pitanju ekonomskog rasta, pune zaposlenosti i stabilnosti cijena, a tu tezu je, iznenađujuće, zastupao i u izdanjima u kasnim 80ima kada su isplivali svi problemi takvog vođenja gospodarstva. 1980 je čak i predvidio da će Sovjetski Savez preteći SAD do 2002 (ili po pesimističnom scenariju 2012.). Mišljenja o Jugoslaviji i njenom ekonomskom “čudu” čujemo i danas svugdje oko nas.

Prije nego što dođem do pitanja zašto i od čega treba spašavati Kinu, htio bih samo obratiti pozornost čitatelja na činjenicu da su postojale (tj postoje razlike) među svaka od ova tri sustava.

Sovjetski Savez je bio centralno planirano gospodarstvo gdje je ured za planiranje (Gosplan) bio zadužen za petogodišnje planove, koji su bili često prepravljani ili čak ignorirani. U biti Politbiro i Staljin su imali zadnju riječ i često su mijenjali svoje mišljenje. Zbog toga, od svih planova, od početka provođenja te politike, samo jedan je bio nazvan “konačni” dok su svi ostali nosili oznaku “preliminarni” ili “skica”. Rapidni rast je zaustavljen početkom 70ih.

Jugoslavija se udaljavanjem od Staljina nakon WW2 pokazala kao relativno otvorena zemlja, nasuprot ostalima iz komunističkog bloka. Političke institucije su bile manje krute ali i dalje ekstraktivne. Osnovna razlika je bila što je Jugoslavenski sustav bio temeljen na tzv. samoupravljanju te je djelomično postojao sustav cijena, kako je primjetio i austrijski ekonomist Murray Rothbard. U Jugoslaviji je primjetio izostanak kolektivizirane poljoprivrede, postojanje malih privatnih biznisa dok su “sektori u socijalnom vlasništvu” bili zapravo u vlasništvu radnika. Više možete vidjeti u ovom članku, gdje se i opširnije spominje i priča o Kini. Rast je “zapeo” početkom 80-ih.

Kina, je slična Sovjetskom Savezu po pitanju relativno jakog pokušaja “planiranja” (postavljaju se targeti za output), a Jugoslaviji po “tržišnosti” privrede. Zvuči malo kontradiktorno pa ću pokušati ukratko razjasniti. U slučaju planiranja, nije ni blizu sovjetskim petoljetkama. Ciljevi za postizanje se distribuiraju na niže lokalne razine gdje pojedini čelnici lokalnih komiteta imaju zadatak ostvariti ciljeve. To dovodi do raširene korupcije, privilegiranih kredita i lažiranja podataka tako da danas brojne strane analize umjesto službenih podataka za kineski output, uzimaju mjere kao što je proizvodnja električne energije za procjenu rasta..
U odnosu na Jugoslaviju, Kina je bitno slobodniji sustav, bez obzira na spomenute negativnosti – Kina je otvorenija i uključenija u svjetsku razmjenu, u Kini nastaje klasa bogatih kapitalista kao i bogatih političara (partijski funkcioneri na nacionalnoj razini imaju milijunska bogatstva). S druge strane je toliko veliko tržište da su investitori i partneri spremni zatvoriti oči pred nekim očitim kršenjima ljudskih sloboda od strane KP.

Zajedničko za sve tri zemlje je činjenica da je snažan rast nastao kao rezultat industrijalizacije, tj procesa “prebacivanja” pretežito agrarnog stanovništva u produktivniju industriju. Takva velika realokacija resursa u produktivnije svrhe je omogućila rast dohodaka i viši stupanj razvoja. Kako vidimo i Sovjetski savez i Jugoslavija su eventualno “zapeli” u situaciju gdje je rast zaustavljen onda kad je proces realociranja resursa zaustavljen. Sad je čitatelju možda jasno, kako me priča iz Bloombergova članka s početka navela na razmišljanje. Što se tiče razvoja vidimo sličan razvoj događaja kod ova tri sustava.

Zašto onda mislim da će neoliberalizam spasiti Kinu od upadanja u sličnu situaciju na kraju industrijske “transformacije”?
Prva stvar je činjenica da je stupanj tržišnosti sustava puno veći nego kod prve dvije. Ljudi zapravo imaju razloga ulagati, inovirati i očekivati zaštitu svog vlasništva. Naravno u trenutnoj političkoj situaciji nije za očekivati potpuno savršeno funkcioniranje ovog sustava, ali i na kraju krajeva, ni “demokratskoj” Hrvatskoj nije strana ni korupcija, ni direktirani krediti, ni log-rolling, ni velika moć države. Sjetite se samo kuće u Kini koja je ostala stajati na sred autoceste jer vlasnici nisu htjeli prodati državi za ponuđenu cijenu (eventualno jesu).
Već sam spomenuo da je Kina djelomično i rezultat, ali i srce globalizacije. To je otvorena zemlja u usporedbi s druge dvije. Zašto je to bitno? Prvo velikim ulaganjima u Kinu, u zemlju ulaze, osim znanja, i tehnologije te znanje o brojnim radnim procesima, načinima upravljanja i organizacije itd, a kao što sam spomenuo, stvara se klasa biznismena i kompanija koje su konkurentne na svjetskom tržištu i ne samo zbog jeftine radne snage (doduše ponekad zbog industrijske špijunaže).
I konačno u političkom smislu, kako je Milton Friedman često naglašavao, veći stupanj ekonomske slobode u konačnici će dovesti i do potragom za više političke slobode. Rastuće elite kapitalista, skupa s velikom srednjom klasom koja će eventualno proizaći iz daljnjeg napretka, će tražiti veću ulogu u kreiranu politika. U budućnosti možemo očekivati pluralističke institucije u Kini. Ako trenutna garnitura nastavi tržišne reforme – onda prije i vjerojatno mirnije; ako se ukopa na mjestu zbog prijetnje takvog razvoja događaja, onda kasnije a možda i kroz nestabilniji proces.
Kinezi neoliberalnom fokusu na slobodnu trgovinu pa i na ostale teze proizašle iz povratka klasične ekonomije, koje se tiču, prije svega, pitanja ekonomskih sloboda, mogu zahvaliti svoj trenutni prosperitet, ali jednako tako i činjenicu da, ako nastavi u istom smjeru, Kina neće zapeti kada završi priča s realokacijom resursa.

Ovo sve ne znači da je kineski sustav savršen i da se imalo slažem s načinom kako se upravlja tom zemljom. Velike centralno direktirane investicije će se eventualno urušiti kada se otkrije njihova nerentabilnost. S obzirom da investicije čine veliki dio kineskog rasta, to bi moglo stvoriti veliki šok. Svi su čuli za ogromne prazne građevine, prazne gradove i slične investicije poduzete samo radi ostvarenja planova rasta. Misalokacija resursa ne može trajati vječno, ali moja teza je da će kineski razvoj prijeći preko praga industrijalizacijske transformacije puno lakše nego što su to prešle Jugoslavija i Sovjetski Savez. U dugom roku i dalje postoje rizici za rast, ali ne u velikoj mjeri i za one koje bi proizašle iz zaustavljenog rasta outputa jer se zaustavila realokacija agrarnog stanovništva u produktivnije poslove.

S ovim postom sam malo skrenuo u političku ekonomiju, obećavam da ću se ubrzo vratiti na temu monetarne ekonomije sa zanimljivim postom o tečaju kune 😉




Related Posts
Kratki case study iz protekcionizma i mit o zaštiti domaće proizvodnje
Krediti (pt.2) & NGDPLT
Deutschland, oh Deutschland (pt.2): deine Exportmaschine
Tjedni linkovi 09.12.13
4 Comments
  • Hm, nisam bas siguran. Nemam podatke za Yu, al bacite pogled na McKinseyev report s pocetka prosle godine, o globalnom dugu. Kineski privatni dug je jako brzo rastao i ukupna zaduzenost je prilicno visoka. Servisiranje duga uzima trecinu bdp-a. Noah Smith ima kolumnu danas na Bloombergu na istu temu. http://www.bloombergview.com/articles/2016-01-07/be-scared-of-china-s-debt-not-its-crashing-stocks

    Pozz

  • Kina se ne zadužuje eksponencijalno kako je to činila Jugoslavija da bi imala rast.

  • Još samo kratko vezano uz odličan naslov teksta. Kinu prije svega naprijed gura ogromna konkurencija (interna), sa svih razina: upad na faks, dobivanje i zadržavanje posla (od radnika do CEOa).
    Evo iz jednog mog ranijeg teksta sa bloga:

    "…China has few advantages that could turn out differently than the Soviet scenario. It is driven by competition. To get into the top universities in China, the competition is much, much bigger than for any top school in the West. This transcends into the corporate and the business world as well. If you're running a big state corporation it is your results that will keep you in position. If you slip, the party leadership will easily replace you with someone from a pool of thousands of people waiting for your failure. It's not very different in lower ranked positions either, down to the very lowest assembly line workers – if you refuse to work under the given conditions there's thousands of others who won't…

    (ovo se posljednje odnosi na slučaj njihove često osporavane kompanije Foxconn – koja proizvodi iPhone, i koja je ogradila postrojenja bodljikavom žicom ali ne da spriječi radnike da ne pobjegnu, već da spriječi ove izvana da ne uđu i pokupe nadnice)

  • Odličan tekst! Već sam neko vrijeme htio pisati o prikazu Jugoslavije kroz prizmu Acemoglu-Robinsonove Why Nations Fail (koja je uzgred rečeno jedna od najboljih knjiga koju sam čitao), no kako je u tekstu uglavnom naglasak na Kinu, onda kratak osvrt na to.

    Ja sam malo pesimističniji što se tiče njihove transformacije, i mislim da ako se odvije u okvirima koje si spomenuo (koje si usput rečeno izvrsno postavio), neće proći bez sukoba. Možemo s određenom vjerojatnošću očekivati jačanje srednje klase i njihovo zahtjevanje većih političkih sloboda, pa u konačnici i pluralizam, no s druge strane zbog neformalnih institucija u Kini (mentalitet, kultura, društvene norme), pitanje je kako će se to manifestirati. Uzet ću opet primjer Acemoglu i Robinsona, no iz njihove prve knjige "Economic origins of dictatorship and democracy" gdje po meni Kina će demokratizacijom ili završiti kao slučaj neuspješne konsolidacije (poput Argentine) ili uopće neće prelaziti na demokraciju ali će povećavati ekonomske slobode (poput Singapura).

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage