Može li neoliberalizam spasiti Kinu?




Današnji članak u Bloombergu mi je provukao jednu misao kroz glavu, koju bi prezentirao kroz naredni niz redaka.
Ako bacite pogled na članak vidjeti ćete kako se radi o prospektima budućeg ekonomskog rasta te zemlje koja se suočava s negativnim demografskim trendovima i smanjujućim “pool-om” radne snage. 
Prije tri desetljeća, Kina je počela svoj eksperiment s otvorenom privredom – prvotni eksperiment se bazirao na obalnim gradovima, te je u konačnici proširen na cijelu zemlju. Danas je Kina nekakav neobičan hibrid djelomično tržišnog gospodarstva i jednostranačja. Zasad se još sve čini mirno na obje fronte – ekonomski rast je dinamičan (doduše nešto usporeniji), a politička stabilnost, vezana za isti rast se održava kroz aktivnu represiju centralnog komiteta Komunističke Partije.
Kroz posljednjih dvadesetak godina stotine milijuna u toj zemlji su napustile apsolutno siromaštvo u kojem su živjeli – napuštajući selo i pronalazeći posao u proizvodnim pogonima stranih ali i domaćih kompanija. Kina je dijete globalizacije – priključila se svjetskim tokovima u doba kada je mrski neoliberalni kapitalizam pokazao da su slobodna trgovina i slobodni tokovi kapitala put u prosperitet, bar onima koji se nisu bojali konkurencije, i do danas enormno profitirala. 

Ova priča o smanjenom “poolu” radne snage u budućnosti, spojena s pričom o industrijalizaciji i prelasku sa sela u grad mi se činila veoma poznatom. Poznajemo bar dva sustava gdje su se slične promjene događale. Mislim na Sovjetski Savez i Jugoslaviju.

U oba slučaja ove zemlje su, kao i Kina pokazale zavidan ekonomski rast i brzi prelazak iz pretežito agrarnog društva u industrijsko. Jednako kao i s Kinom danas, mnogi su najavljivali da državno upravljana ekonomija pokazuje zavidne rezultate i da je to zapravo put u budućnost. Acemoglu i Robinson u svojoj knjizi “Why nations fail” epizodu rasta u Sovjetskom Savezu (a u istu kategoriju spada i Jugoslavija) nazivaju rastom temeljenim na ekstraktivnim institucijama (ukratko: institucije koje nisu bazirane (ne podržavaju postojanje) na pravu vlasništva i političkom pluralizmu). Navode Khruschevljevu izjavu 1956. “Pokopati ćemo vas (Zapad)”kao promjenu u percepciji kanala kreiranja ekonomskog prosperiteta općenito. Čak je u opće-poznatom udžbeniku za ekonomiste, nobelovac P.Samuelson zastupao tezu da su takvi sustavi superiorni kapitalističkim sustavima po pitanju ekonomskog rasta, pune zaposlenosti i stabilnosti cijena, a tu tezu je, iznenađujuće, zastupao i u izdanjima u kasnim 80ima kada su isplivali svi problemi takvog vođenja gospodarstva. 1980 je čak i predvidio da će Sovjetski Savez preteći SAD do 2002 (ili po pesimističnom scenariju 2012.). Mišljenja o Jugoslaviji i njenom ekonomskom “čudu” čujemo i danas svugdje oko nas.

Prije nego što dođem do pitanja zašto i od čega treba spašavati Kinu, htio bih samo obratiti pozornost čitatelja na činjenicu da su postojale (tj postoje razlike) među svaka od ova tri sustava.

Sovjetski Savez je bio centralno planirano gospodarstvo gdje je ured za planiranje (Gosplan) bio zadužen za petogodišnje planove, koji su bili često prepravljani ili čak ignorirani. U biti Politbiro i Staljin su imali zadnju riječ i često su mijenjali svoje mišljenje. Zbog toga, od svih planova, od početka provođenja te politike, samo jedan je bio nazvan “konačni” dok su svi ostali nosili oznaku “preliminarni” ili “skica”. Rapidni rast je zaustavljen početkom 70ih.

Jugoslavija se udaljavanjem od Staljina nakon WW2 pokazala kao relativno otvorena zemlja, nasuprot ostalima iz komunističkog bloka. Političke institucije su bile manje krute ali i dalje ekstraktivne. Osnovna razlika je bila što je Jugoslavenski sustav bio temeljen na tzv. samoupravljanju te je djelomično postojao sustav cijena, kako je primjetio i austrijski ekonomist Murray Rothbard. U Jugoslaviji je primjetio izostanak kolektivizirane poljoprivrede, postojanje malih privatnih biznisa dok su “sektori u socijalnom vlasništvu” bili zapravo u vlasništvu radnika. Više možete vidjeti u ovom članku, gdje se i opširnije spominje i priča o Kini. Rast je “zapeo” početkom 80-ih.

Kina, je slična Sovjetskom Savezu po pitanju relativno jakog pokušaja “planiranja” (postavljaju se targeti za output), a Jugoslaviji po “tržišnosti” privrede. Zvuči malo kontradiktorno pa ću pokušati ukratko razjasniti. U slučaju planiranja, nije ni blizu sovjetskim petoljetkama. Ciljevi za postizanje se distribuiraju na niže lokalne razine gdje pojedini čelnici lokalnih komiteta imaju zadatak ostvariti ciljeve. To dovodi do raširene korupcije, privilegiranih kredita i lažiranja podataka tako da danas brojne strane analize umjesto službenih podataka za kineski output, uzimaju mjere kao što je proizvodnja električne energije za procjenu rasta..
U odnosu na Jugoslaviju, Kina je bitno slobodniji sustav, bez obzira na spomenute negativnosti – Kina je otvorenija i uključenija u svjetsku razmjenu, u Kini nastaje klasa bogatih kapitalista kao i bogatih političara (partijski funkcioneri na nacionalnoj razini imaju milijunska bogatstva). S druge strane je toliko veliko tržište da su investitori i partneri spremni zatvoriti oči pred nekim očitim kršenjima ljudskih sloboda od strane KP.

Zajedničko za sve tri zemlje je činjenica da je snažan rast nastao kao rezultat industrijalizacije, tj procesa “prebacivanja” pretežito agrarnog stanovništva u produktivniju industriju. Takva velika realokacija resursa u produktivnije svrhe je omogućila rast dohodaka i viši stupanj razvoja. Kako vidimo i Sovjetski savez i Jugoslavija su eventualno “zapeli” u situaciju gdje je rast zaustavljen onda kad je proces realociranja resursa zaustavljen. Sad je čitatelju možda jasno, kako me priča iz Bloombergova članka s početka navela na razmišljanje. Što se tiče razvoja vidimo sličan razvoj događaja kod ova tri sustava.

Zašto onda mislim da će neoliberalizam spasiti Kinu od upadanja u sličnu situaciju na kraju industrijske “transformacije”?
Prva stvar je činjenica da je stupanj tržišnosti sustava puno veći nego kod prve dvije. Ljudi zapravo imaju razloga ulagati, inovirati i očekivati zaštitu svog vlasništva. Naravno u trenutnoj političkoj situaciji nije za očekivati potpuno savršeno funkcioniranje ovog sustava, ali i na kraju krajeva, ni “demokratskoj” Hrvatskoj nije strana ni korupcija, ni direktirani krediti, ni log-rolling, ni velika moć države. Sjetite se samo kuće u Kini koja je ostala stajati na sred autoceste jer vlasnici nisu htjeli prodati državi za ponuđenu cijenu (eventualno jesu).
Već sam spomenuo da je Kina djelomično i rezultat, ali i srce globalizacije. To je otvorena zemlja u usporedbi s druge dvije. Zašto je to bitno? Prvo velikim ulaganjima u Kinu, u zemlju ulaze, osim znanja, i tehnologije te znanje o brojnim radnim procesima, načinima upravljanja i organizacije itd, a kao što sam spomenuo, stvara se klasa biznismena i kompanija koje su konkurentne na svjetskom tržištu i ne samo zbog jeftine radne snage (doduše ponekad zbog industrijske špijunaže).
I konačno u političkom smislu, kako je Milton Friedman često naglašavao, veći stupanj ekonomske slobode u konačnici će dovesti i do potragom za više političke slobode. Rastuće elite kapitalista, skupa s velikom srednjom klasom koja će eventualno proizaći iz daljnjeg napretka, će tražiti veću ulogu u kreiranu politika. U budućnosti možemo očekivati pluralističke institucije u Kini. Ako trenutna garnitura nastavi tržišne reforme – onda prije i vjerojatno mirnije; ako se ukopa na mjestu zbog prijetnje takvog razvoja događaja, onda kasnije a možda i kroz nestabilniji proces.
Kinezi neoliberalnom fokusu na slobodnu trgovinu pa i na ostale teze proizašle iz povratka klasične ekonomije, koje se tiču, prije svega, pitanja ekonomskih sloboda, mogu zahvaliti svoj trenutni prosperitet, ali jednako tako i činjenicu da, ako nastavi u istom smjeru, Kina neće zapeti kada završi priča s realokacijom resursa.

Ovo sve ne znači da je kineski sustav savršen i da se imalo slažem s načinom kako se upravlja tom zemljom. Velike centralno direktirane investicije će se eventualno urušiti kada se otkrije njihova nerentabilnost. S obzirom da investicije čine veliki dio kineskog rasta, to bi moglo stvoriti veliki šok. Svi su čuli za ogromne prazne građevine, prazne gradove i slične investicije poduzete samo radi ostvarenja planova rasta. Misalokacija resursa ne može trajati vječno, ali moja teza je da će kineski razvoj prijeći preko praga industrijalizacijske transformacije puno lakše nego što su to prešle Jugoslavija i Sovjetski Savez. U dugom roku i dalje postoje rizici za rast, ali ne u velikoj mjeri i za one koje bi proizašle iz zaustavljenog rasta outputa jer se zaustavila realokacija agrarnog stanovništva u produktivnije poslove.

S ovim postom sam malo skrenuo u političku ekonomiju, obećavam da ću se ubrzo vratiti na temu monetarne ekonomije sa zanimljivim postom o tečaju kune 😉




Related Posts
Nejednakost i politike (ne)jednakosti
Najvažnija lekcija povijesti je da ljudi nikad ne uče iz lekcija povijesti (2) – ECBov fail
Tjedni linkovi 24.12.13
Tjedni linkovi 16.12.13