Eurozona treba vrući krumpir, a treba ga i Japan

ECB je početkom 2012 proveo drugi dvogodišnji LTRO za ukupni volumen emitirane likvidnosti od otprilike 1 bilijuna EUR (1000 milijardi). Banke dio likvidnosti (oko 150 mlrd) žele vratiti i prvi rok je 27.02. Bloombergov članak kaže


ECB je spreman nadoknaditi svako ubrzanje u vraćanju ovih hitnih zajmova od strane europskih banaka kako bi osigurala da smanjena likvidnost ne ometa provođenje monetarne politike


No LTRO-i sami nisu učinili previše kako bi smirili situaciju, tek kombinirani sa Draghijevim riječima “da će učiniti sve potrebno” kako bi spasio Euro, su imali smisla. Snažna privrženost Euru koja je iskazana tim riječima je pokazala tzv. Chuck Norris efekt monetarne politike – ona situacija kada tržišta učine veći dio posla. Nešto o tome možete pročitati u ovom postu.


Vratimo se LTRO-ima. Siguran sam da je jedan od razloga ovolikog interesa za povrat sredstava, pa čak i od Španjolskih banaka, činjenica ukidanja kamate na rezerve kod Eurosystema (Deposit Facility) – tj smanjivanje kamate na 0 kod posljednjeg smanjenja kamatne stope na operacije refinanciranja (the kamatne stope). Dugo vremena je stopa na Deposit Facility bila 0,25%. U trenutku snižavanja na 0 nastaje oportunitetni trošak držanja tolikih sredstava do isteka operacije (2015. godina). Banke su očito zaključile da je isplativije vratiti neka sredstva nego ih ulagati u alternativne mogućnosti. Ukupno gledajući, uz Draghijevu izjavu, smanjivanje ove stope je imalo pozitivne efekte na tržišta Eurozone. To je jedan od razloga zašto vraćanje ovih sredstava, koje je efektivno poništavanje novca zabrinjavajuće

Vidimo zašto LTRO nije “vrući krumpir”. Ideja vrućeg krumpira (vjerojatno postoji bolji hrvatski izraz?) je ono što je ECB trebao postići s ovim operacijama – ekonomske agente, koji već imaju visoku potrebu gomilanja likvidnosti – namiriti s tom likvidnošću i proizvesti situaciju gdje imaju više novca nego što žele držati. Tada je najracionalnije što mogu učiniti  – potrošiti ga, rješavajući problem kolapsa agregatne potražnje.

Problem ECB-a je potpuna fokusiranost na kamatne stope u situaciji kada iste nemaju nikakvog efekta. Najave o vraćanju LTRO novca su počele podizati kamate na tržištu novca, i to je ono što bi ECB moglo navesti na dodatne akcije, tj to je priča iz Bloomberg članka gdje povratak likvidnosti ometa provođenje monetarne politike. Još gora greška ECB-a je činjenica da ima preveliku usmjerenost na tržište novca i kratkoročne kamatne stope. Kamatne stope nisu dobar indikator stava monetarne politike (sjetimo se Japana od 90ih do danas) . Čini se da je ECB zanemarila svoj drugi stup monetarne analize i pitanje razvoja monetarnih agregata kao i potražnje za novcem. 
Zašto je ECB slijepa? Pa jednostavno, ECB smatra da je cilj monetarne politike stabilnost cijena. ECB inflaciju mjeri HICP-om – harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena. Problem je kao što sam već napominjao, sva inflacija nije ista, a središnje banke mogu djelovati samo na inflaciju koja dolazi od strane potražnje, ali ne i onu od strane ponude.
HICP pokazuje da je inflacija u Eurozoni u granicama njihova cilja od oko 2%
 Možda bi bolji indikator bio BDP deflator koji bolje prikazuje efekte na cijene od domaće potražnje. Ako pogledamo BDP Deflator Indeks Euro zone – vidimo da je ECB potpuno promašio cilj i da se Euro zona nalazi u nekom vidu deflacijske “stagnacije”.
Iako je prema priči ECB-ova politika izrazito ekspanzivna, GDP Deflator pokazuje da ECB i dalje provodi restriktivnu politiku. Sudionici tržišta to razumiju, evo izjave iz članka
ECB sada ovisi o reakciji tržišta. Koliko Euro ojača, te podigne kratkoročni dio njemačke krivulje prinosa, kroz smanjivanje bilance ECB-a, toliki je utjecaj na nivo restriktivnosti monetarne politike i moglo bi otvoriti vrata nižoj stopi operacija refinanciranja.

Indeks sastavljen od strane Rabobank-a, na temelju podataka Europske Komisije, pokazuje najbrže  stezanje monetarnih uvjeta posljednja tri mjeseca (do kraja siječnja)  od uvođenja Eura 1999. godine
Zbog toga i vlada svojevrsna nervoza na tržištima oko količine koja će biti vraćena 27. veljače. Draghi, čini se, to razumije i najavio je da je spreman osigurati dodatnu likvidnost.

Draghi je rekao na press konferenciji kako zna da će u sustavu biti 200 mlrd. Tržišta su ovu izjavu uzela kao signal da će ECB djelovati u slučaju pada količine likvidnosti ispod ove brojke.

No ovo nije dovoljno. Treba prestati odgovarati nekim akcijama svaki put kad nešto krene loše. Kako bi se anticipirala manje stresna budućnost, ECB mora izravno komunicirati svoj cilj i biti spremna učiniti sve da ga postigne. Potrebno je baciti taj vrući krumpir u ruke ekonomskih agenata i početi komunicirati na način da se vode njihova očekivanja. U tom slučaju će funkcionirati i Chuck Norris efekt monetarne politike, tj tržišta će odraditi teži dio posla. Sve to je najbolje kroz objavu o ciljanju razine nominalnog BDP-a (NBDP/NGDP) i ispravljanje devijacije od početka krize.
Naravno, u slučaju fiksacije na inflaciju, ECB mora, ako ništa, ciljati prognozu.
Ako mislite da je to sve preopasno i da je monetarna politika već pre-ekspanzivna, pogledajte GDP deflator Japana od 1980. Uočite trend prije ranih 90ih i nakon. Razmislimo zašto o Japanu pričamo u kontekstu “izgubljenih desetljeća”. Lars Christensen ima bar 2 zanimljiva posta o usporedbi Japana i Eurozone, a i ovdje možete vidjeti očitu razliku između CPI-a i BDP deflatora u Japanu (opet Lars).

Related Posts
Novac i krediti pt.3 – Švedski slučaj
Sumner, Beckworth i Avent o market monetarizmu na AEI-u (video)
Monetarna politika, “štednja” i štednja

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage