Kako pomiriti austrijance i market monetariste?

Evo nekoliko (desetaka) redaka random teoretiziranja, nadam se da ćete moći pratiti…

Kako pomiriti austrijance i tržišne monetariste? Dok o austrijancima i Hayek-Mises teoriji ciklusa ne znam previše, market monetarizam mi je postao osnovni framework kroz koji gledam na ekonomiju. Smatram da, dok monetarna politika ne radi stvari kako treba, ni najbolje strukturne politike ne moraju polučiti ocekivane rezultate. O Austrijskoj teoriji znam više manje ono što i svi znaju: središnja banka manipulirajući kamatnom stopom kreira boom faze kada kamatna stopa preniska u odnosu na prirodnu stopu inducira promjenu strukture proizvodnje (A->B) jer poduzetnici primaju krive signale o budućoj potrošnji današnjih štediša i investiraju u “bliže” stupnjeve (kapitalna dobra). Eventualno središnja banka pritisnuta inflacijom koju je proizvela podiže kamatnu stopu, otkriva se misalokacija resursa i dolazi do recesije jer struktura proizvodnje ne odgovara željama potrošača.

Rezulat misalokacije je  recesija. Sada se struktura proizvodnje treba reorganizirati da bi se vratila u A (ili gdje već potrošači žele).

Market monetaristi, ukratko, smatraju da recesija može biti rezultat realnog šoka, no da duboke krize u kojima pada NGDP moraju biti uzrokovane od središnje banke s obzirom da je središnja banka ta koja ima moć nad potražnjom, što slijedi iz jednadžbe razmjene (MV=PY). Krize nastaju i kao rezultat realnog šoka gdje se središnja banka nije odgovorila na povećanu potražnju za novcem kako bi stabilizirala NGDP. 
Selginov productivity norm se temelji na Hayekovom pogledu na monetarnu stabilnost. Nije mi baš bila jasna njegova pozicija, ali kolega sa bloga Economic Thought je potvrdio moje sumnje. Hayek je smatrao da je stabilan MV neutralna monetarna politika. Iz toga izvire i stabilan NGDP (rast = 0) a Selginov productivity norm predstavlja upravo takvu ideju gdje je ekonomija u stanju deflacije inducirane od strane rastuće produktivnosti. Kada gledamo kroz tu prizmu, jasno je zašto free bankeri više-manje prihvaćaju NGDPLT, posebno kao put prema izbacivanju države iz posla sa novcem.

U principu, fail središnje banke može biti i market monetaristički i austrijski. Prvo središnja banka prevelikom ekspanzijom dopusti misalokaciju resursa, a onda, najvjerojatnije zbog lošeg monetanrog režima ne uspijeva ostvariti monetarnu stabilnost i produbljuje recesiju.

Slična je i trenutna, produžena kriza u kojoj se nalazimo, doduše ne bi se u potpunosti složio s austrijancima u dijagnozi izvora realnog šoka (subprime krize), dok, kako se vidi prema mojim prijašnjim pisanjima, zastupam stav da je Fed/Bernanke svojim (ne)akcijama u ljeto 2008. krizi (recesiji) dodao naziv “Velika”. Primjer u nastavku upravo zbog neslaganja s austrijancima smatrajte fiktivnim, tj zamislite da ABCT točno objašnjava “boom” fazu.

Interplay ova dva faktora možete promatrati kao točke, b (austrijski fail CB-a) i  c (MM fail CB-a). U prvom slučaju, središnja banka je sama proizvela realni šok, a u drugoj daljnji pad potražnje. Točka a je točka stabilnog MV-a (NGDP-a) – tj stabilne nominalne potražnje.
Nekako, kod “općenite interpretacije” ABCT vidim problem na mikro nivou. Ne tvrdim da je interpretacija točna već da je ovo nekakav konsenzus u javnosti, svi komentari koji će ispraviti i poboljšati viđenje ovoga su dobrodošli. 
U čemu je poanta? Pa jednostavno ne vidim zašto potražnja mora trajno pasti? Tj ako trenutnu situaciju smatramo kao potvrdu ABCT, zašto potražnja mora biti na c, a ne na manjoj razini b. Odnosno, po čemu je ova recesija različita u magnitudi? Priznajem određeni pad potražnje koji je rezultat frikcijske nezaposlenosti resursa s čime dolazi i do pada produktivnosti. Kad bi se pratilo Hayekovo MV pravilo, to bi značilo tranzitoran pad potražnje i njeno vraćanje na prethodnu razinu (s b/c na a). Tj. ako nema potražnje kako će doći do realokacije? Kada postoji potražnja onda se može formirati cijena. Cijena je signal za realokaciju. U tom smislu pokušavam naglasiti moje viđenje – nije stvar u agregatnom povećanju (i povećanju količine koja se potražuje) već u distorzijama relativnih cijena koje se mogu događati pri overshootingu – širenju monetarne baze i kredita više od, bilo to productivity norm, ili nekog NGDPLT (neutralnog) pravila.
Na neki način u ovoj rečenici to implicira i Steve Horowiz:

But it says nothing about which projects will be undertaken in which markets and which costs (other than perhaps the loan rate) will rise, and it tells us nothing about the timing of those events.  We know it has to happen, but the where and when are unique, not typical, features of business cycles.

Once the turning point is reached, ABCT tells us little to nothing about how the bust will play out.  Yes, we know that further inflation and interventionist attempts to prevent the necessary reallocation of resources will make matters worse, but the theory by itself doesn’t tell us a priori how this will play out in any given historical circumstance.  The ABCT is not a theory of the causes of the length and depth of recessions/depressions, but a theory of the unsustainable boom.

Već sam napomenuo da zbog nekakve kratkoročne nezaposlenosti u alokaciji može doć do pada potražnje, jednako kao zaposlenosti zbog sticky wages problema. Ovdje ću se radi jednostavnosti pridružiti  austrijancima i praviti da to nije problem. 
Austrijanci obično ne govore što bi središnja banka trebala raditi kada dođe do bust-a. Ako je cilj da MV bude stabilan, a smanjenjem rasta M-a (rast kamate i pad profitabilnosti), se otkriva misalokaciju i tako inducira točku infleksije u ciklusu, sada bi trebalo držati MV rast na 0 (slušamo Hayeka). Stabilan MV je neutralna monetarna politika koja ne remeti relativne cijene a osigurava i stabilnu nominalnu potražnju.


Sva potražnja nije ista, tu se slažem sa postom koji me naveo na ovo teoretiziranje, pogledajte ovdje. Keynesijanci naglašavaju obično već spomenutu količinu potražnje (u smislu neiskorištenih kapaciteta). Upravo neiskorišteni kapaciteti možda predstavljaju onaj dio potrošačkih preferencija koje ne odgovaraju strukturi proizvodnje – stoga nije pitanje u količini (povećati potražnju za dobrima i uslugama iz sektora koji se napuštaju) već u potražnji koja će posložiti novu strukturu proizvodnje. Tu je važnost monetarne neutralnosti – osiguranje da monetarna politika, nakon što je poremetila relativne cijene (ako pretpostavimo da fiktivni boom koji ovdje koristim je rezultat već opisanog procesa prevelike monetarne ekspanzije), u epizodi busta osigurava potražnju bez distorzije relativnih cijena. Tada će cijene manje potraživanih dobara padati, cijene potraživanih rasti te će rekalkulacija poduzetnika biti pravilno koordinirana i po strukturi i po obujmu (jer potražnja neće doživjeti drastični pad). Kada dođe do pada potražnje zbog monetarnog stezanja rekalkulacija se odvija bitno sporije jer dolazi do težeg pomicanja relativnih cijena i kretanja prema optimalnom outputu.

U recesiji raste potražnja za novcem, a to više nema veze s “boomovskim”  izvorom poremećaja, vec sa zadatkom središnje banke da  radi svoj posao i osigurava monetarnu neutralnost držeći MV konstantnim. Ako je Hayek smatrao da stabilan MV predstavlja monetarnu neutralnost, onda u  situaciji busta, kada poraste potražnja za novcem (pada V) – monetarna vlast mora povećati rast M-a. 

Zadatak središnje banke je da zadovoljiti potražnju za novcem. Kao što sam napomenuo, u recesiji raste preferencija držanja novca. Ne zaboravite – držati novac nije jednako potrošiti novac. Središnja banka mora zadovoljiti potražnju. To nije ništa neobično. George Selgin dokumentira jednaku reakcijsku funkciju iz vremena dok je izdavanje novca i dalje bilo privatno. Savezne države sa manje regulacija i privatno izdavanim novcem su imale veću moć ispunjavanja potražnje za držanjem novca s čime su rješavale problem monetarne nestabilnost, kao i pitanje “iskrenog” novca.
As a result, the extent of bankruptcies and other economic destruction that occurred during the panics was greatly reduced. In contrast, government regulations, besides causing the crises in the first place, only got in the way of free-market emergency measures. Although often sincere, many early reformers of the monetary system simply failed to recognize restrictions on note issue as the fundamental cause of the banking crises. Observing the scarcity of credit and the numerous bank failures, they concluded that banks had been negligent in holding reserves. Thus, bank-note inelasticity was misinterpreted as inelasticity in the supply of reserves. The result was widespread agitation for augmentation of the reserve base.  

Selgin pokazuje kako su u free banking sustavu banke suočene s povećanom potražnjom  tržišta za novcem povećavale ponudu i kroz kompetitivni privatni okvir stvarale stabilan monetarni sustav. To je i ideja iza market monetarizma – slušanje i interakcija središnje banke sa tržištima. Preporučam da pročitate taj kratki tekst, ima i zanimljiv dio o Friedmanovim prijedlozima mogućih rješenja. Posebno obratite na probleme nastale nakon National Banking Act-a i naravno one nastale kreiranjem Fed-a.

Čini mi se da se mnogi austrijanci protive ekspanziji baze u fazi busta. Doduše ima i više verzija ABCT teorije pa moram biti oprezan, jer mnogi rijetko deklariraju koja su “struja”. Mislim da ovo što tu predstavljam nikako nije Rothbardova struja. Držimo se zasad stabilnosti MV-a i činjenice da prevelik overshooting zbog rasta M-a inducira misalokaciju resusrsa kakvu spominju austrijanci. Dalje, zamislimo da smo u fazi bust-a i da je cilj iz njega izaći što prije.


Želim reći da ako središnja banka ne učini svoj posao, imamo dvostruki problem. Jedan je da se mora dogoditi rekalkulacija u realnom sektoru kako bi se proizvodnja prilagodila zahtjevima potrošača. Drugi je da monetarna vlast u takvoj situaciji, puštajući M da pada, dok pada i V remeti monetarnu stabilnost i remeti relativne cijene (jednako tako je mogla previše reagirati na pa opet overshoot-ati). Tada se događa svojevrsni feedback loop između realne i nominalne sfere. Rekalkulacija ne ide bez stabilnog nominalnog okoliša koji uvjetuje stabilnu potražnju i neuplitanje u relativne cijene. Situacija se pogoršava i dolazi do svojevrsne međusobno pojačavajuće veze deflacije i recesije. Zbog ovoga kao i zbog zdravog razvoja u sferi supply strane, bitno je osigurati monetarnu stabilnost, kako sam naglasio, u obujmu i strukturi.

Tu je veza sa market monetarizmom. Jasno je da je stabilni MV sličan koncept kao i NGDP targeting. 

Pogledajmo jednađbu razmjene: MV=PY, PY je NGDP. 

Pretvorimo to u stope rasta
m+v = p+y

– Prema Hayeku m+v=0.
To znači da je p+y=0, a pošto ekonomija (y) raste, to implicira konstantnu deflaciju (-p) koja odgovara rastu produktivnosti.

– Postoji i stav koji zastupa Bill Woolsey, koji smatra da bi
m+v = x, a
x = y
tj, p=0, monetarna inflacija je nepoželjna. Taj stav je više manje varijacija

– Konvencionalnog NGDP level targetinga, koji obično podrazumjeva
m+v =2+x
inflacija p=2 (ili bilo koja razina koja se smatra da je niska inflacija), a
y=x, a x je potencijalna stopa rasta outputa (jednako kao kod Woolsey-a).

+ Cilja se nivo, a ne stopa rasta, što znači da monetarna politika mora nadoknaditi prošle greške. Woolsey također preferira ciljanje nivoa (level target).

Vratimo se na našu priču. Nakon što je monetarna politika kreirala realni šok, sada ga mora ispraviti.  Zamislimo da ona kao odgovor na krizu preuzme NGDPLT. Offseta rast u potraznji novcem (pad V-a) rastom baze i potražnju vrati na potencijalnu (a). 
Proces prilagodbe supply strane još traje, pa mozemo očekivati veću inflaciju (rast indeksa cijena) jer produktivnost pada zbog neproduktivnosti misalociranog kapitala (mozda je produktivan, ali ga nitko ne potražuje pa mu je prozivod po satu 0 kao i nezaposlenima koji se trebaju alocirati u drugu djelatnost). Kao što sam gore, napisao, svako gledanje na potražnju nije isto. Austrijanci često kažu da je ponovno “inflacioniranje” – povećanje baze  -“propping the bubble”. Kada se povećanje baze sretne sa padom V-a, to je monetarna politika koja radi svoj posao, provodi se prema pravilu (NGDPLT) i stvaranjem stabilnog i neutralnog okvira olaksava rekalkulaciju. U većini slučajeva to prepoznaju i tržišta te povećanje baze nije potrebno u pretpostavljenom obujmu. Naravno, tu ostaje pitanje jesu li tržišta efikasna pri alokaciji u neutralnom monetarnom okruženju. Sigurno će se i market monetaristi i austrijanci složiti da jesu.

Ostaje rješiti probleme na supply strani – realne probleme, nasuprot nominalnim. Kao i danas, u situaciji kada monetarna politika zariba u ispunjavanju svoje zadaće da zadovolji potražnju za novcem, fiskalna strana će se početi naglašavati kao rješenje. Po pitanju supply side politika nemam puno reći. I austrijanci i market monetaristi su u načelu libertarijanci i kod jednih i drugih postoji stav da je slobodno tržište najbolji način organiziranja gospodarstva. Keynesijanci će promovirati ideju zamke likvidnosti kao kraj monetarne politike i početak fiskalne intervencije. Austrijanci i market monetaristi znaju da zamka likvidnosti ne postoji. Kad se otvori put fiskalnoj intervenciji, otvorena su i vrata svoj mogućoj misalokaciji resursa. Za razliku od monetarne politike fiskalna politika se miješa u alokaciju što stvara grozne distrozije. Jednako tako, fail središnje banke joj posredno daje za pravo da se uključuje u spašavanje ovog i onog poduzeća čime efektivno zaustavlja kreativnu destrukciju i zajedno s restriktivnom monetarnom politikom uništava efikasnost rekalkulacije. 
Kada je naša fiktivna središnja banka prihvatila NGDPLT režim, u vodu pada i priča o zamci likvidnosti, a potražnja se vraća na normalnu razinu preko neutralnog monetarnog pravila.

*ovo sam skupio veliki broj bilješki, pa  će ispravljanje pravopisnih grešaka najvjerojatnije trajati još koji dan. Iz istog razloga je možda sve teško povezivo.

PS Austrijanci: Free bankers i 100%backers  raspravljaju oko pitanja frakcionalnog bankarstva. Ovdje možete naći kratku ali zanimljivu obranu (ppt) free bankinga i teorije monetarne neravnoteže. Kao market monetarist, prirodno mi je da podržavam tu stranu. 

Related Posts
And so they did… (pt.1)
Macroprudential regulation, što i zašto ipak ne
Najvažnija lekcija povijesti je da ljudi nikad ne uče iz lekcija povijesti (2) – ECBov fail
Eurozona treba vrući krumpir, a treba ga i Japan
11 Comments
  • Ej, samo cu ti se nadovezat na ovo (vidim da pratimo iste blogove pa ti je moja pozicija valjda jasna):
    " ali tu opet mislim da je to loše odrađeno, prvenstveno što su počeli plaćati kamate na rezerve kod Feda, čemu to? Radi se zapravo o subvenciji bankama da drže novce kod Feda na račun poreznih obveznika, to je zapravo kontrakcijska monetarna politika! "

    IOER je uveden primarno da bi uopce mogli kontrolirati prekonocnu stopu. Kad je doslo do poremecaja 2007/8, problemi na trzistu novca su gurali prekonocnu stopu (i druge rocnosti) na vise zbog rasta rizika kontrapartije. Fed, za razliku od ECB-a nema alate (kamatni koridor, siroki operativni okvir) da direktno utjece na stopu jer djeluje preko primary dealer systema*, pa je najbolji nacin stavljanja poda na stope u vrijeme dok povecanjem kolicine rezervi smanjuju potrebu za pribavkom istih na prekonocnom trzistu. Moguce da je to bilo restriktivno kasnije, no s obzirom da QE ionako ne djeluje kroz kanal ponude kredita (rezerve se ne plasiraju!) cini se da je vezicanje za cilj + open ended priroda QE-a bilo dosta.

    cini se da je regulatorni fokus na SIFI-e taj koji distorzira njihove relativne troskove financiranja (imao sam negdje post o tome)

    U svakom slucaju lijepo je skuziti da postoje austrijanci – bez navodnika i bez sesira od alu folije – kod nas.

    Pozz
    P.

    *zapravo cak i Selgin u jednom paperu hvali ECB-ov framework u odnosu na Primary dealer system

    ***definitivno se moram prebaciti na wordpress….

  • Što se tiče Velike Depresije, ne znam onda stvarno u čemu bi bio problem s interpretacijom koju stvarno dijeli velik broj ljudi, a to je da cijelu priču možemo objasniti kao:

    1. neodrživa kreditna ekspanzija tijekom 20-ih zbog preniskih kamata (ABCT)
    2. drastična monetarna kontrakcija 1929.-1933., kako dokumentiraju Friedman&Schwartz (što je opet odgovornost Feda, jasno)
    3. užasne "supply-side" politike Hoovera i FDR-a, prvenstveno povećanje poreza, pokušaji zamrzavanja nominalnih plaća, povećanje državne potrošnje, Smoot-Hawley Act (drastično povećanje carina), ojačavanje sindikata, uvođenje minimalne plaće, subvencije poduzećima, itd.
    4. regime uncertainty (R. Higgs je dosta pisao o ovome)

    Ne vidim stvarno tu ništa nekozinstentno, što bi trebalo biti sporno bilo Austrijancima, bilo monetaristima.

    Ili da citiram opet Horwitza:
    "Can someone explain to me why some Austrian types are so petrified that Friedman and Schwartz might be right? Why is that such a terrible thing? Why can't a full accounting of the Great Depression include the ABCT to explain why there was a recession in the first place, Friedman and Schwartz to explain why it got so bad, so quickly (along with Rothbard on Hoover), and then Robert Higgs to explain why it lasted so long? The ABCT is NOT a theory of everything – it's neither necessary nor sufficient to explain every recession/depression.
    Seriously: how does it somehow damage Austrian economics to admit that F&S have 1930-33 correct?"

    OK, možemo raspravljati sad što je konkretno kada imalo veći utjecaj na ozbiljnost krize, ali poanta je da ništa od toga nije nekompatibilno jedno s drugim. I naravno, još važnije je da je država zeznula stvar, kako god okreneš.

    Slična stvar je po meni i s ovom recesijom.

    Prvo, neodrživi boom tamo početkom 2000-ih po ABCT verziji ("too low for too long"…). Nedavno su G. Selgin i D. Beckworth izdali rad koji pokazuje kako je Fed držao niske realne kamatne stope za vrijeme rastućeg rasta produktivnosti u to vrijeme, čak prilično niže nego što bi i bile da su ciljali NGDP ili pratili Taylor rule. Beckworth je inače "čisti" market monetarist, rekao bih, stoga taj dio ne bi trebao biti sporan ni drugima.

    Onda, treba još naravno nadodati tome ogroman moralni hazard uzrokovan brojnim državnim regulacijama. Osim već spomenutih RWA, osiguranje depozita i implicitna obećanja bailouta (TBTF) samo potiču neodgovorno ponašanje kod banaka. Isto tako, državne agencije poput Fannie i Freddie koje su se petljale u tržište, pa zakoni tipa CRA, državni oligopol rating agencija, i sl.

    Što se tiče 2008. i kasnije, tu je mislim očito Fed bio prerestriktivan. Nominalni dohodak je drastično pao, realne kamate su zaprave rasle, dolar je jačao, očekivanja inflacije padala, itd. i vjerojatno je nekakav QE bilo drugo najbolje rješenje, ali tu opet mislim da je to loše odrađeno, prvenstveno što su počeli plaćati kamate na rezerve kod Feda, čemu to? Radi se zapravo o subvenciji bankama da drže novce kod Feda na račun poreznih obveznika, to je zapravo kontrakcijska monetarna politika! S obzirom da su u to vrijeme bili i postroženi Basel standardi, bankama je postalo zapravo isplativije "sjedati" na rezervama nego kreditirati, zar ne? Pogotovo s obzirom na smanjenje potražnje za kreditima i povećanje potražnje za držanjem love.
    Ako CB zamijeni de facto jedan oblik duga drugim, i to još onim koji nosi veći prinos, kako je to uopće QE?

    Uglavnom, kad zbrojiš sve to i dodaš još ogromne poreze, rastuću državnu potrošnju i intervencionizam, regulacije, rigidnu radnu legislativu, itd., zapravo je prilično čudno kako uz sve te državne promašaje recesija nije bila puno gora nego što je bila.

    Stvar je valjda u tome da je kapitalizam toliko prokleto efikasan, usprkos svim barijerama.

    Da skratim, mislim da je moguće velikim dijelom pomiriti moderne Austrijance i MM što se toga tiče i ne vidim što bi bilo sporno u ovom objašnjenju. Znam da bi se Hayek složio.

    Sorry na predugom komentaru, omaklo mi se…

  • Tek sam nedavno naletio na ovaj vidim dosta stari post, ali pošto su meni vrlo bliski austrijski pogledi, dok istovremeno smatram da je M. Friedman ipak malo bolje razumio Veliku Depresiju od Rothbarda, ovo mi je zanimljiva tema.

    Ako već moramo kategorizirati, mislim da je vrlo bitno među "Austrijancima" razlikovati one koje razumiju monetarni (dis)ekvilibrijum i one koji ne. S ovim drugima, očito, nije moguće da dođe do pomirbe.

    Međutim, ovo što si opisao u tekstu je otprilike moja pozicija i zapravo isto stajalište zauzimaju i mnogi koji se obično smatraju Austrijancima, nije to ništa neuobičajeno.
    Što se tiče ABCT-a, radi se ukratko o tome što si opisao. Umjetno spuštanje kamatne stope ispod prirodne od strane CB inducira kreditnu ekspanziju koja rezultira misalokacijom resursa, jer kamatna stopa ne odgovara stvarnom odnosu preferencija potrošača. Investiranje u dugotrajnije projekte (tj. u ranije stupnjeve proizvodnje) postaje relativno atraktivnije (barem tako izgleda), dok niske kamate istovremeno dovode do veće potrošnje u sadašnjosti u odnosu na štednju i dolazi do mismatcha. Hayekov trokut se rasteže preko obje katete, dok agenti ne shvate da jednostavno nema dovoljno dostupnih kapitalnih dobara da se realiziraju započeti projekti i dolazi do busta.

    Treba još imati na umu da je tu poanta upravo u toj misalokaciji, ili što se kaže "malinvestments", a ne u "overinvestment". Znam da neki pokušavaju ABCT predstavit kao kretanje AS krivulje, ali to je jednostavno pogrešno i promašuje bit. Na stranu što Austrijanci ne vole AS/AD framework, stvar je u tome da se radi ustvari o kretanjima "uzduž" AS krivulje. Stoga, boom faza ABCT-a ne mora čak nužno rezultirati višom inflacijom cijena

    Sad, što se mene tiče, ABCT je logički uglavnom ispravan i vrlo koristan uvid, zapravo nadgradnja Wicksellove teorije o prirodnoj kamatnoj stopi, samo što je problem, kao što i Horwitz kaže, što neki ABCTu pokušavaju dati nadnaravna svojstva i pretvoriti ga u generalnu teoriju *svega*. Ali, time mu ne čine uslugu.

    Po meni, ABCT je ustvari teorija neodrživosti strukture kapitala i kao takva može biti prilično važna i korisna, no, ona nije niti dovoljna, a niti nužna, za objašnjenje svake recesije ili depresije.

    Također, slažem se s J. Noizetom (http://spontaneousfinance.com/2014/10/08/why-the-austrian-business-cycle-theory-needs-an-update/ ) da bi ABCT-u dobro došao jedan update. On je npr. ukomponirao ove Basel sheme i RWA regulacije u tu priču (ima postove zanimljive na blogu), ugl. radi se opet o istoj stvari, državne regulacije šalju pogrešne signale tržištu kapitala i tako dovode do misalokacija i neodrživosti strukture kapitala.

    Osim toga, Horwitz u svojoj knjizi M&M, prikazuje ABCT kroz prizmu monetarnog (dis)ekvilibrija i kroz cijelu knjigu stalno naglašava važnost stabilnosti MV za realokaciju resursa nakon busta. Nedovoljna ponuda novca u odnosu na potražnju distorzira relativne cijene dobara i inputa na sličan način kao i u fazi booma, i otežava tzv. čišćenje tržišta. Čak tu nije niti potrebno uvlačiti "ljepljivost" u cijelu priču, stvar je u tome da jednostavno dolazi do povećane potražnje za držanjem novca koja nije zadovoljena. Da imamo slobodno tržište, banke bi na povećano držanje novca odgovarale povećanjem izdavanjem.

    Rothbardijanci će reći da svejedno ponudu novca ne treba povećavati, jer, ionako će se cijene i plaće prilagoditi i tržište će težiti ravnoteži na nižoj razini cijena. OK, to je tako u dugom roku, ali u čemu je onda njima problem s inflacijom? Isto tako, u slučaju hiperinflacije, cijene će se nakon nekog vremena "prilagoditi". Fora je u tom što ABCT vrijedi i u suprotnom smjeru.

    Uglavnom, što hoću reći je da ja ne vidim ništa kontradiktorno u stavu da je ABCT kompatibilan s onim što govore MM, jedino ako inzistiramo je ABCT samostalna teorija svega.

  • Hvala puno na preporuci, procitati cu cim stignem.

  • Zaboravih. Ohanian diskutira objašnjenje recesije u Americi, kao i gornji post, ne svugdje u svijetu.

  • Trud za post zavrijeđuje pohvalu.
    ABCT i povezane teme su van mojeg područja interesa i znanja, no što se tiče pitanja "po čemu je ova recesija različita u magnitudi?" možda bi te zanimali radovi Lee Ohaniana.

    Npr. pristupačan rad "The Economic Crisis from a Neoclassical Perspective"
    http://ideas.repec.org/a/aea/jecper/v24y2010i4p45-66.html
    iznosi neka objašnjenja da je recesija 2007-09 drugačija i veća u magnitudi zbog pada inputa rada (količine), a ne toliko pada produktivnosti.

    Nije austrijsko objašnjenje per se, ali je bazirano na postojanju velikih distorzija na tržištu rada.

  • Prekardasio sam sa komentarom, odgovor pgledajte tu:http://moneymischief.blogspot.com/2013/03/odgovor-anonimnom-citatelju-koji-je.html

    Pozz

  • Jako zanimljiv tekst. Ja nisam ekonomist pa bih volio cuti tvoje misljenje o radu ECB-a i njihovoj politici po ovom pitanju.

  • Hvala na komentaru, posebno, približavanja priče o austrijancima. Ja sam dosta vremena proveo na mises.org. Kad sam počeo primjećivati veliku dozu "rantova" i ponavljanja tipa mises rekao ovo, rothbard rekao ono, naspram argumenata, sam se okrenuo prema nečemu drugom. Free banking je izrazito zanimljiv, i jedva čekam uhvatiti malo više vremena i fokusirati se na neke od njihovih radova, posebno selginovu knjigu teorija free bankinga i papir o productivity normu.

    Problem s misesom(.org) sto cesto koriste metriku monetarnog agregata kao nekakav dokaz. Citao sam ima nekoliko mjeseci na misesu clanak o baltickim zemljama gdje je glavni problem naglasen ponovni rast monetarnih agregata. Vidimo da je Hayek puno bolje razumio interplay ponude i potraznje novca.

    Što se tice Fed-a

    " QE nije srušio njegovu vrijednost kako što je bilo sugerirano, proizlazi da Fed nije bio u stanju "uvesti" inflaciju zbog depriciranog dolara."

    nisam siguran sto znaci da ne moze inflacionirati zbog pada dollara (osim ako ne mislite apreciranog dollara jer dollar indeks pokazuje rast od ljet 2008 do najave QE1)?

    Tada je to dokaz da Fed nije odgovorio na potražnju za dolarima ljeto 2008. Prvotna povećana potražnja je zapravo došla od europskih banaka jos prije ljeta 2008. Deleveraging nije problem kada sredisnja banka zadovoljava potraznju za drzanjem novca. Sredstva se alociraju ili kreditorima ili u obnavljanje imovinske strane bilance. Značajniji develeraging u smislu pada outstanding duga nefinancijskih biznisa počinje tek 2009. Dio household sektora koji se rastegnuo u kupovanju kuca je sigurno imao problema sa refinanciranjem hipoteka nakon inverzije trenda cijena 2006, ali subprime je bio 3% trzista hipoteka. Cijene čak nisu jednako rasle/padale u svim saveznim državama kroz cijeli period 97-2007, tako da je upitna i prica o "bubble-u". S druge strane BLS inflacija ne uključuje case schiller indeks već nekakvu mjeru izračunatu na temelju renti koja je rasla i za vrijeme najgore krize tako da inflacija nije ni pokazivala pravo stanje. QE1 suočen sa rastom i vanjske i unutarnje potražnje nije mogao imati pravog efekta u načinu kako je implementiran.

    ako se pogleda dollar indeks, QE2 takodjer je rusio njegovu vrijednost, no nakon prestanka, indeks bi nastavio rasti. To je problem s dizajnom svih operacija do QE3 koji je znatno poboljsanje i sada jako dobro pokazuje djelovanje sumnerove kritike u lice povecanog poreznog opterecenja u americi.

    Problem je mogao biti tzv "narrow framework" koji koristi Fed: nakon drasticnog pada ngdp-a 2008. Pad dohodaka zbog stezanja je onda zahvatio i imovine koje nisu nuzno bile "toxic" i zahvatio bilance primary dealera koje Fed koristi za provodjenje operacija. Za razliku od velikog broja kontrapartija Eurosystema (oko 2000 potencijalnih), Fed ima relativno ogranicenu listu primarnih institucija. To je, ovako…"crony" faktor u cijeloj prici 😀 Selgin ima paper na tu temu (bagehotian principles nesto…).

    Pad ngdp-a u odnosu na trend je poceo prvi kvartal nakon sto je benanke primio palicu od greenspana 2006. (koji je ngdp vratio na trend do tog momenta). Iz percepcije mm-a to je bio tren kad je bernanke trebao reagirati.

    S druge strane postoji odredjena "kletva" kredibiliteta, tj Fed se mora puno vise pomuciti ako zeli inflacionirati jer su ocekivanja (obicno 5y) usidrena. Kad bi kvalitetno komunicirao trzistima, stvar bi bila puno laksa. No bit NGDPLT nije inflacioniranje, u kratkom roku cijene su sticky pa ce rezultat prije biti rast Y-a. Da je fed cijelo vrijeme imao odgovarajucu politiku kako su tvrdili eventualno bi i inflacija povukla.

    * pisem ovo vec 2h jer imam radnike po kuci pa me trebaju svako malo, mislim da je dovoljno smisleno s obzirom na prekide

    Thnx jos jednom
    Pozz

  • Super blog svaka čast.

    Vidim da si napomenu da opisana ABCT i neutralna monetarna politika (NMP) nisu rothbardova struja.
    To je svakako točno. Danas su svi autrijanci okrupnjeni oko mises instituta rothbardijanci,
    ostali koji podupiru Hayekovu NMP spadaju u free banking školu (iako se L.White i S. Horowiz još uvijek smatraju autrijancima. Selgin se s gnušanjem odbija tako zvati)

    Tako da je pomirba između ove dvije škole praktički nemoguća (osim ako mises institut prestane s jednoumljem haha), dok se MM i freebanking prilično dobro slažu.

    Što se tiče službenog austijskog recepta (mises inst.) što treba napraviti nakon busta to ide nešto ovako: kategorički ne printati novac.
    I dan danas većina austrijanaca misli da je Velika Depresija trajala tako dugo zato što je Fed provodio ekspanzivnu politiku iako je svima jasno da se money supply smanjio za 1/3.
    Nekako ne žele priznati da ako postoji monopol na izdavanje novca da tada centralna banka mora paziti na ponudu i potražnju za novcem, što u slučajevima deleveraginga zahtjeva gle čuda printanje. (lipo objašnjeno gore u tekstu).

    Iskreno mene je službena autrijska škola dosta razočarala, 2008. je bila prilika za kristalizaciju nekih ideja i rješenja (monetarnih) za fin. krizi dok smo dobili neutemeljene strahove o hiperinflaciji, izgubili su dodir s realnošću.

    Pošto mi je free banking dosta blizu, a samim time i NGDP targeting u režimu Feda htio bi se osvrnuti na stav nekih MM da Fed od 2008 do 9.2012 (QE3) nije htio inflaciju iznad targeta od 2%.
    Mislim da je to razmišljanje naivno i siguran sam da bi FOMC prihvatio i veću inflaciju (a samim time i NGDP bliže trendu) da se to moglo ostvariti. Razlog je proces deleveraginga koji je izrazito deflatoran. Ako znam da Fed nema kontrolu nad vrijednosti dolara,
    odnosno da proces QE nije srušio njegovu vrijednost kako što je bilo sugerirano, proizlazi da Fed nije bio u stanju "uvesti" inflaciju zbog depriciranog dolara.
    Moje pitanje je jednostavno. Da je Fed kojim slučajem od 2008 ciljao NGDP prema trendu na koji bi način to bilo ostvareno?

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage