Monthly Archives: pro. 2013

Tjedni linkovi 24.12.13

Vrijeme je za treće izdanje tjednih linkova. Ovaj put pročitajte što bloggeri misle o Philipsovoj krivulji, a što Solow misli o Greenspanu. Zašto financijska regulacija doživljava katarze krizu za krizom i zašto banke više vole obveznice od investicija u realni sektor. Krugman se pogoršava u cherry-pickingu podataka, ali to ne smeta da načini kolegij na temelju svog bloga. I još o teorijama zavjere, monetarnom YOLO-u, budućnosti i perspektivama obrazovanja, zelenom fašizmu, i mulcu iz “Sam u kući”.
1. Philipsova krivulja je najviše označila 70-e godine, no i danas je u prilagođenome obliku dio NK modela. Stephen Williamson ne drži previše do te relacije 1  2  3  . Krugman kao i obično ima nešto za nadodati 1  2, a Sumner se ne slaže.
2. Bob Solow analizira Greenspanovu knjigu. Mislim da analiza Greenspanova rada i vremena Velike moderacije ne stoji, no vjerojatno ima pravo oko detalja iz knjige. Mislim da je umislio Greenspanovu mea culpu…ali nema veze, ipak je on the Solow.
3. U ovom nadobudnom članku autori zapravo pokušavaju pokazati kako je ideja SiFi-ja – sistemski važnih institucija prilično “oversold” što se očituje u dizajnu novih (i vjerojatno lošijih regulacija) – ali zaista za više perspektive o ovome preporučam Selginov članak iz posta o 100 god. Fed-a.
4. Regulacije, međuostalim, kao nisu razlog lošeg rasta kredita u Europi. Oni minus-postotci u ECB-ovim monetarnim statistikama se ne stvaraju slučajno. U svakom slučaju banke se rješavaju imovina u utrci   stagnirajuće potražnje, visokih udjela NPL-ova i novih, visokih a jednako beskorisnih kapitalnih jastuka.
5. Naravno, banke se okreću RWA friendly državnim obveznicama naštimavajući RWA kako bi udovoljile regulatorima. U Europi je poraslo držanje takvih obveznica u aktivama banaka. Banke i države se odlično slažu samo zato što to regulatori traže. A tko je šef regulatorima…oh wait…
6. Švedski Riksbank posljednjim potezima samo potvrđuje da nije pametno pokušavati kamatnom stopom gušiti rast kredita. Prvo su, unatoč Svenssonovim upozorenjima krenuli u borbu protiv balona i sad su priznali poraz.
7. Krugman brka lonce, ali to je standardna keynesijanska greška korištenja RGDP-a kao proxy za potražnju
8. Možda će njegovi studenti na novom kolegiju o Velikoj recesiji izaći s nečim vrijednijim od ideje zamke likvidnosti. S obzirom da je silabus spojen od njegovih blog-postova, ne bih se čudio da mit o zamci likvidnosti preživi i novu generaciu.
9. Vlade čine svašta svojim građanima, i to ne smijemo zaboraviti iako su zadnjih godina popularnije teorije zavjere koje uključuje bankare. Zapravo, čini mi se da je 2013. VladaRH testirala neku formu LSD-a na građanima jer ne znam kako drugačije objasniti konstantni urnebes. 
10. Zato, Hrvati se ne moraju bojati za svoj način života. Dobro se uvali u kredite, ne plaćaj poreze, nije bitno….država će sve oprostit. Samo kreteni ne ulaze bezglavo u superkul CHF kredite. Spašavanje banaka je loše jer povećava neodgovorno ponašanje. Spašavanje ljudi je totalno OK jer neodgovorni ljudi uopće neće otići u neodgovornu banku koja će neodgovorno (ili manje odgovorno?) dati kredit neodgovornom kompleksašu iz reklame za Pan.
11. Europska unija voli trošiti novac na gluposti. Kao da se već dovoljno novca ne baca u ime zelenih “inicijativa” i idiotskih strategija tipa EU2020. Znamo kako je završila ona 2010 Lisabonska. Čovjek bi pomislio da se nauči nešto od propasti socijalističkih ekonomija 80ih. Sada treba financirati konferenciju zelenih fašista…jer…zeleno je kul & sve to.
12. Zapravo zelene fašiste upravo volim nazivati fašistima jer su obično ljevičari pa znam da to dodatno boli. U svakom slučaju, osim nejednakosti i sličnih agonija, sad mogu dodati i CO2 na listu razloga za revoluciju.
13. Profesionalni nogometni klubovi su loša investicija. Note globalnim investitorima: Ulažite u Hajduk i Dinamo. Priča je ravna ulaganju u veću financijsku instituciju. I kada napravite sranje, novac poreznih obveznika će stići u pomoć. Sve za “javni interes”.
14. Kad već pričam o javnom interesu, možda bi trebalo ponovo razmisliti o cijeloj priči sa sindikatima. Tyler Cowen citira novo istraživanje prema kojem gustoća sindikata i viša “zaštita” radnika smanjuje prinose na vještine. Hm ta priča sa zemljom znanja postaje sve udaljenija, dok razne vrste barijera omogućavaju svim vrstama uhljeba da kasiraju premije koje ne zaslužuju.
15. No zahvaljujući internetu, sve više obrazovnih sadržaja postaje dostupno za one koji misle da mogu naplatiti svoje vještine. Još ima nekoliko godina na američkim sveučilištima su snimanja predavanja i distribuirana kroz iTunesU na uređaja studenata. U međuvremenu postoji cijeli niz web stranica poput Coursere, MIT OCW-a. Vedrana Pribičević navodi da je Internet ključni saveznik. Sustav obrazovanja i sindikati se mogu opirati promjenama no svijet nastavlja bez njih, mogu se uključiti ili postati irelevantni.
16. Internet nam omogućuje još mnogo toga, npr
17. Ali zato mi je žao što mi je omogućio da vidim ovo.
18. Cezaru Milanu je život težak, neki kažu da je ono što radi psima loše. Nemam pojma, procijenite sami.
19. Drago mi je da je 2013. blizu kraja. Cijeli retardluk na RH sceni ove godine je bio gotovo neizdrživ. Pošto je moja teorija da je monetarna politika kriva za sve (recesija = gubitak nade i posla = retardirane ideje zašto = retardirana rješenja kako + milijun nebitnih gluposti o kojima se ne bi inače pričalo) bilo je i razdoblja kad sam u sebi zazivao Weimar-style inflaciju. AK47 je godinama bio rješenje za takve stvari, zato se sa sjetom sjećamo njegova kreatora.
S obzirom da u RH stvari utihnu tijekom sezone, možda bi bilo bolje gledati kako je produžiti cijelu godinu vječnim valovima. Ili su i umjetni valovi nešto protiv čega zeleni imaju nešto za prigovoriti.?
*****************************
Svima sretan Božić i Nova Godina! 
*****************************
PS Oh yes…& that Fed YOLO stuff
Read More

100 godina Fed-a

Danas (23.12.) Fed slavi 100 godina. Kroz ovaj post ću probati ukratko “recenzirati” rad Fed-a kroz prošlih 100 godina. Podjela po periodima koja se koristi je bitna upravo s ciljem definiranja najvažnijih izazova pojedine ere središnje banke SAD-a. Usko vezan s periodima je bio i razvitak ekonomske znanosti, tj mnogo failova FED-a je nastalo upravo iz miskoncepcija ekonomske znanosti pojedine ere. Moji primarni izvori su ova prezentacija Larrya Whitea,  Selgin/Lastrapes/Whiteovog “Has Fed been a failure”, te Nunes & Cole: Market Monetarism: roadmap to economic prosperity. Neću pisati o teorijama zavjere iako ovdje možete naći 5 najčešćih koje komentiraju Horwitz i Calomiris.

Velika depresija koja je započela kolapsom nominalne potražnje sredinom 2008. je nakon dužeg vremena oči javnosti uperila prema Fed-u, danas 100 g. staroj središnjoj banci SAD-a. S obzirom na dubinu recesije u javnosti su se pojavile brojne teorije o izvorima takvog kolapsa. Vjerojatno najpopularniji pogled na cijelu stvar je tzv “financijska kriza” teorija koja  krizu objašnjava kao fail kreditne intermedijacije koja je izvor imala u “kasino bankarstvu”. Druge teorije su se usmjerile na ulogu središnjih banaka. Tako je i propagirana relativno populistička teorija središnje banke koja predstavlja privatni kartel bankara stvarajući cikluse kako bi osiromašila radni narod bla bla. Nešto sam već pisao o tzv Zeitgeist pogledu na cijelu priču. Sličan stav imaju tzv internet austrijanci ili “tinfoil hat austrians” kako piše Lars u jednom postu. Za njih je to primarno priča o bustu koji je međuigra frakcionalnog bankarstva i manipulacije središnje banke. Druge teorije su nešto manje maštovite. Jedna je animal spirits/Minsky stav koji dijele primarno keynesijanci zazivajući fiskalnu politiku zbog “zamke likvidnosti”. Naravno, ovaj pogled se odlično kombinira s teorijom kasino bankarstva. Moj “hunch” je da je to rezultat slabog poznavanja financija ili jednostavno “ideološki touch” koji bolje prodaje tekstove, knjige, pisce. Market monetaristi s druge strane smatraju da je Velika recesija, unatoč promjeni trendova na nekretninskom tržištu i turbulencijama na financijskim tržištima, rezultat loše monetarne politike. Konkretno kontraktivne monetarne politike u lice s šokovima tog razdoblja. Ovakav pogled nije nužno market-monetaristički, npr Bob Hetzel iz Richmond Fed-a, koji priču promatra kroz svoj LAWC okvir (u osnovi fleksibilno ciljanje inflacije korigirane za iskorištenost kapaciteta), također smatra da je monetarna politika bila (i još je) neadekvatna. I danas vidimo da je rasprava oko uloge, instrumenata, cilja i misije monetarne politike Fed-a i dalje daleko od konsenzusa. Kako ćete vidjeti u nastavku, prije osnivanja, ali i kroz posljednjih 100 godina, točnija verzija priče je obično prihvaćena tek nakon što je šteta načinjena.

Dobar citat za početi ovaj review je Friedmanov:

“No major institution in the U.S. has so poor a record of performance over so long a period, yet so high a public reputation.” 

Bankovna panika 1907. je bila svojevrsni poziv na osnivanje središnje banke u SAD-u iako to nije bio prvi pokušaj stvaranja slične institucije. Prethodni “National Banking System” nije bio klasična središnja banka kakvu danas poznajemo, no, to nije bio ni Fed neposredno nakon osnivanja. 1910 objavljeni niz studija Nacionalne monetarne komisije je većinom poduprio ideju središnje banke. Federal reserve act iz 1913. kao zadaće Feda definira:
– nudi elastičnu valutu
– nudi sredstvo rediskontiranja vrijednosnica
– stvara efikasniji nadzor bankarstva.
1977. su nastale promjene kojima je Fed rekalibriran u odnosu na činjenicu da je dolar delinkan od zlata i dobio je zadatak brinuti se za makro stabilnost – cilj upravljanja ponudom novca i kredita koji odgovara dugoročnom potencijalu gospodarstva.

1913. Fed je dobio ulogu ponude sredstva razmjene. Tadašnji Fed nije bio pravi monopolistični izdavač sredstva plaćanja jer je postojanje nekog oblika zlatnog standarda ograničavalo monetarnu kontrolu. Ideja elastične valute je zapravo posljedica neelastičnosti koju je proizveo National Banking System. Prema zakonima koji su regulirali sustav, osnova ponude privatne decentralizirane valute  je tada bila određena jedinom imovinom koju su banke smjele držati kao “kontru” valuti koju su izdavale – državnim obveznicama. Tj ponuda novca je bila određena emisijom državnih obveznica. U vrijeme rata, takav sustav je promovirao inflaciju dok je smanjenje ponude obveznica uslijed manjeg zaduženja države došlo do kontrakcija u ponudi monetarne baze. Nefleksibilni zahtjevi za rezervama su također ograničavali banke u povećanju potraživanja prema njima samima (bilo u valuti ili u depozitima). U čistom free banking sustavu, banke koje izdaju privatnu valutu bi, ovisno o potražnji za istom, vođene profitnim motivom i mogućnošću variranja rezerve, ponudile dovoljno valute što bi osiguralo “elastičnu” valutu u pravom smislu riječi. Ishod bi bio stabilan nominalni dohodak – NGDP.

Glavni razlog stvaranja Fed-a je bio niz bankovnih panika i navala na banke u periodu od sredine 19. st. pa do 1907. To je indirektno vezano za ideju Feda kao ponuđača elastične valute ali i ideje diskontnog prozora. Banke su dnevne potrebe za likvidnošću mogle namiriti kod drugih banaka (kao i danas). U slučaju banke u problemima, tzv “pool” likvidnosti (današnji money market u principu) je funkcionirao preko privatnih kliring kuća koje su se bavile kliringom potraživanja među bankama, a u slučaju panike su pomagale bankama u problemima, dijelom provizijom iz pool-a likvidnosti, a dijelom izdavanjem vlastitih likvidnih sredstava. Ideja diskontnog prozora je bila zamjena kliring kuća u proviziji likvidnosti bankama, tj u ponudi likvidnosti bankama koje su solventne, ali nelikvidne. Taj “mehanizam” koji nazivamo LOLR (lender of last resort) u suštini predstavlja Bagehotov princip pozajmljivanja bankama uz penalizirajuću stopu i samo uz najbolji kolateral. Sve bi to zaokružio efikasniji nadzor bankovnog sustava u rukama Fed-a. Nažalost cijela priča je u startu promašena s obzirom da izvor nestabilnosti nije bio fail nereguliranog sustava, već loše reguliranog sustava. Osnovni problemi koji su izvirali iz monetarnog (bimetalizam/zlato) i bankovnog sustava su imali institucionalno objašnjenje. Calomiris/Haber, kao i Selgin u spomenutom članku, opisuju borbu state banking lobija (agrarni lobi)  i današnjeg Wall Streeta (big banks) kao izvor nestabilnog bankovnog sustava SAD-a u odnosu na Kanadski ili Škotski. Friedman, slično, opisuje borbu vezanu za ulogu srebra u monetarnom sustavu te nacionalne političke implikacije odabira zlata u SAD-u, kao i implikacije tih odluka na pojedine političke sustave na svijetu.

Sve činjenice ukazuju na to da su restrikcije branchinga (nacionalnog sustava poslovnica) onemogućavale elastičnu ponudu valute. State banks lobi je sve do 80-ih godina spriječavao širenje banaka preko granica država. Cilj je bio spriječiti Wall Street bankare da otvore podružnice i tako konkuriraju lokalnim bankama, koje su u to doba najviše služile lokalne poljoprivrednike. Zalagali su se za povratak srebra jer su (vjerojatno krivo) vjerovali da će to povećati inflaciju i tako smanjiti njihove dugove (i povećati cijene). S druge strane big bank lobi se zalago za nacionalnu dozvolu za uspostavu poslovnica. Rezultat je bio česte panike i navale na banke koje su bile gotovo sezonske. Male banke, ograničene na svoje države, bi posebno u jesen, kada je (valjda?) žetva, bile pod pritiskom. S obzirom da nisu bile diverzificirane, te da nisu imale mrežu poslovnica kojom bi prikupljale depozite, ne bi mogle ispuniti zahtjeve za valutom te bi propadale. Uz reguliranje reserve ratia i restrikcije na stvaranje depozita/valute, zabrana branchinga je zbog povećane potražnje za novcem u određenim perioda stvarala nestabilnost dohotka i česte panike. Kontrast je bio nisko regulirani, kanadski sustav gdje je postojalo nekoliko velikih, dobro diverzificiranih i rasprostranjenih banaka koje su mogle ispuniti potražnju stvaranjem dovoljnih količina privatne valute.

U ovom periodu, prevladavajuće mišljenje je bilo da je privatno inherentno bankarstvo nestabilno, te da je potrebna državna kontrola. Monetarna komisija se fokusirala na primjere Reichsbanka i BoE, te je predložila rješenje za problem kojem zapravo nije razumjela izvor.

Zanimljivo je napomenuti da je big bank (možda bi bilo bolje zvati “wannabe big bank” lobi, kad usporedimo sa trendom u današnjem bankarstvu) 1894. kao odgovor na National Banking Act predložio tzv Baltimore plan, nazvat po Baltimore Clearing House Association koji se zapravo zalagao za sustav sličan kanadskom. Možda je danas čudno čitati kako su bankari s Wall Streeta bili “good guys”, no to je nepravilan način razmišljanja. Stvari su rijetko crne ili bijele. Ovi bankari nisu marili za potencijalno stabilan ishod njihova plana, koliko su htjeli dobiti priliku za širenje. Jednako kao i u slučaju institucionalnih promjena u Engleskoj koje su omogućile uključivanje nove proizvodne elite, te olakšale put industrijskoj revoluciji. Ni tada pozitivna promjena nije nastala iz benevolentnosti jedne interesne skupine, već iz, kako i ime kaže, interesa te skupine kojoj je tada “nazadna” kruna sa postojećom elitom onemogućavala pristup političkim institucijama i slobodu poduzetništva. Detaljnije o ovome pročitajte u Acemoglu i Robinson u “Why Nations Fail”, a i Vuk ovdje ima kratki pregled dok piše o Velikoj divergenciji. Nažalost, pogrešan pogled je prevladao i 1913. je donešen Federal Reserve Act.

Prva desetljeća Fed-a
Iako je glavna uloga Feda trebala biti smanjenje bankovnih panika. Selgin navodi:

However, more recent and consistent accounts of the incidence of banking panics suggest that the Fed did not actually reduce their frequency. Andrew Jalil (2009) concludes, on the basis of one such new reckoning, ―that contrary to the conventional wisdom, there is no evidence of a decline in the frequency of panics during the first fifteen years of the existence of the Federal Reserve‖ (ibid., p. 3). That is, there was no reduction between 1914 and 1930, and hence none until the conclusion of the national bank holiday toward mid March of 1933. 

Par godina nakon osnivanja Fed-a je počeo i Prvi svjetski rat što je značilo suspenziju zlatnog standarda koji je nakon Građanskog rata zamijenio bimetalizam u SAD-u. Inflacija je eksplodirala te se nekoliko godina zadržala na razinama od 10-20% što je bio veliki kontrast u odnosu na period prije.

20-e godine su počele sa depresijom i značajnom deflacijom. Prekid embarga na izvoz zlata 1919. je utjecao na smanjenje monetarnog zlata. Fed je podignuo diskontnu stopu što je zaustavilo izljev zlata ali i uzrokovalo deflacijsku spiralu i recesiju kako bi se izbjegla suspenzija konvertibilnosti u zlato. Visoke realne kamatne stope i deflacija su naštetile i dalje najvećem sektoru ekonomije – poljoprivredi. Zanimljivo da je agrarni lobi tvrdio da je Fed u ovoj instanci radio u interesu Wall Streeta. Melzer tvrdi da je porast realnog monetarno agregata uz snažan priljev zlata iz Europe uzrokovao oporavak, za razliku od tvrdnji koje često čujemo u libertarijanskim krugovima da je neki ekvivalent “austerity” politika smanjenja države doveo do ozdravljenja. D. Kuehn ide u detalje. Bitno je napomenuti da zlatni standard nije uspostavljen u punom obliku, već kao tzv “gold exchange standard” koji je podrazumjevao ograničenu konvertibilnost u zlato. Tj s obzirom na BoE status svjetske monetarne sile, dio zlata su zamijenili sterling potraživanjima. Dok je klasični zlatni standard nastao “organski”, novi sustav je zahtijevao koordinaciju monetarnih vlasti i time, kroz divergirajuće nacionalne interese posijao sjeme svog uništenja.

20-e godine, “roaring 20s” su predstavljale period booma, stabilne inflacije i rastućih burzovnih indeksa. Dok je SAD vodio restriktivnu monetarnu politiku sterilizirajući ulaz zlata, Britanija je pokušavala uspostaviti plaćanje u zlatu, no pritisak na funtu zbog odljeva zlata u SAD je otežavao situaciju. od 1924. Benjamin Strong je u dogovoru s BoE započeo operacije na otvorenom tržištu kako bi olakšao pritisak na funtu i možda okrenuo britanski odljev zlata, omogućujući povratak na punu konvertibilnost. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg su Hayek i Robinson smatrali da je Fed uzrokovao Veliku depresiju tako što je stovrio prethodni boom.

Eventualni nesretni pokušaj Fed-a da diskontnom stopom zaustavi “špekulativni” balon na tržištu dionica je dao impuls početku Velike depresije. Kolaps potražnje je pogoršan činjenicom da Fed nije radio posao koji mu je zadan – LOLR. Propadanje banaka je uzrokovalo kolaps ponude novca i  nominalnog dohotka te deflaciju. Iako je Fed smatrao da je monetarna politika ekspanzivna zbog niskih kamatnih stopa, Friedman i Schwartz međuostalim navode i rast realnih stopa uslijed deflacije.
1933. dolar je odvojen od zlata i monetarna masa je povećana s ciljem vraćanja nivoa cijena na razinu od prije krize. Do 1937. NGDP je ponovno rastao.

1937. u strahu od inflacije Treasury je počeo sterilizirati priljeve zlata, Fed je povećao zahtjev za rezervom. Gauti et al (2006) pokazuju da je sama komunikacija o ciljnoj inflaciji imala presudni utjecaj na kontrakciju 1937.

Poslijeratno razdoblje se može podijeliti u više perioda. Ovaj grafikon rasta NGDP-a iz Nunes & Cole pokazuje kako su periodi podijeljeni.

Izvor: Nunes & Cole

Zlatno doba
60-e godine su donijele novi impuls globalnom prosperitetu. Nakon 50-ih i poslijeratne obnove gospodarstvo je na stabilnoj stazi rasta. Novi ekonomski konsenzus je išao u smjeru intervencionizma s naglaskom na fiskalnoj politici. Cilj ekonomske politike je ostvarenje potencijalnog rasta i pune zaposlenosti. Presjednikovi savjetnici su konstantno precjenivali kolika bi bila prirodna stopa nezaposlenosti. Sredinom 60ih nominalni output je počeo rasti i preko potencijalnog što je počelo stvarati inflacijske pritiske.

Izvor: Nunes & Cole *Lijevi graf je procjena presjedničkog ekonomskog savjeta, drugi graf prikazuje rast u odnosu na novoprocijenjeni potencijalni rast

Unatoč pogreškama u ekonomskoj analizi, 60e su ipak bile desetljeće rasta i optimizma. Fed je unatoč deklarativnoj nezavisnosti bio aktivan sudionik, primarno financirajući aktivističku fiskalnu komponentu.

Velika inflacija
Kao što ime kaže, 70e su bile vrijeme povišene inflacije. Nastavak trenda u politikama se nastavio. Primarni cilj je bila puna zaposlenost. Utjecaj na ishode u ovom razdoblju su imale dvije teorije koje su se pokazale neistinitima. Prva je ideja da inflacija nije monetarni fenomen. Policy makeri su smatrali da je inflacija rezultat rigidnosti poput moći sindikata i oligopolnih proizvođača te odluka OECD-a. Prema tome nisu mislili da monetarna politika ima moć utjecati na rast cijena. Vođeni takvim razmišljanjem Nixon je uveo kontrole cijena – tj 90-dnevno smrzavanje cijena 1971. Cijene su nastavile rasti, a kontrole su u nekim sektorima prouzročile nestašice.
Druga greška je dolazila iz uočenog trade off-a između inflacije i nezaposlenosti. Velikani ekonomske misli poput J.Tobina su smatrali da relacija vrijedi u dugom roku. Smatrali su da je puna zaposlenost ultimativni cilj politike te da je ostvariv kreiranjem oko 4% inflacije, za oko 4% nezaposlenosti. Fokus na nezaposlenost je inducirao Fed u stop & go politiku u momentu kada su se događali naftni šokovi. Unatoč rastu cijena uslijed šokova, što je i očekivano, Fed je stezanjem politike na rast cijena te ekspanzivnom politikom zbog rezultirajuće inflacije pogoršao devijacije od trenda, tj povećao volatilnost outputa. NGDP stopa rasta se povećavala kroz cijele 70-e godine dok je realni rast ostao sličan kao i prije. Philipsova krivulja je prestala vrijediti, npr:

Izvor: Nunes & Cole

Kao što su i Friedman i Phelps primijetili, u situaciji kada javnost počne očekivati rast inflacije potrebna je uvijek viša inflacija za postizanje cilja. U dugom roku inflacija teži beskonačnosti kako agregatna potražnja “pritišće” kapacitete za dugoročni rast/dolazi do prilagodbe očekivanjima, tj postoji tzv NAIRU – non accelerating inflation  rate of unemployment, stopa iza koje nema smisla vršiti monetarnu ekspanziju ako je cilj puna zaposlenost. Nespremnost prihvaćanja ovih zaključaka, uz činjenicu da je inflacija monetarni fenomen, je zapečatila 70-e kao period “Velike inflacije”.

Izvor: Nunes & Cole

Volckerova disinflacija
Visoka inflacija je kroz 80-e postala glavni neprijatelj. Volcker je prihvatio činjenicu da je inflacija problem te je bio spreman inducirati recesiju da je zaustavi. Do sredine 80-ih dvoznamenkasta inflacija je bila stvar prošlosti i pripremljen je teren za Veliku moderaciju.

Velika moderacija
Period od sredine 80-ih do 2008. nazivamo Velika moderacija – dva desetljeća sa znatno smanjenom frekvencijom recesija, stabilnim rastom outputa i niskom inflacijom. Alan Greenspan, nazvan maestro, je navigavao Fed monetarnim vodama do 2006. Iako nije službeno  bio meta, NGDP je više-manje rastao trendom. Greenspan je čak jednom prilikom naglasio kako je u biti stopa nominalnog dohotka od 4,5% cilj, a monetarna masa instrument. Nije sigurno da je Velika moderacija rezultat samo monetarne politike, gotovo je sigurno da je monetarna politika igrala bitnu ulogu. Neki tvrde da su ta dva desetljeća stvar sreće, no Greenspan je navigavao kroz brojne krize (od crasha dionica i S&L krize krajem 80ih, Zaljevskog rata, azijske krize, ruske krize, LTCM krize, dot-com balona) relativno uspješno i pri predavanju mjesta guvernera Bernankeu, NGDP je ponovo dotakao trend liniju.

Iako mu mnogi spočitavaju “puhanje” housing balona, mislim da je Greenspan više odgovoran za dot-com balon. Krajem 90ih SAD su ostvarivale impresivan rast na krilima internet booma. Pozitivni supply šokovi stvaraju negativan pritisak na inflaciju.

Uslijed slabljenja inflacije od 1997, krivo interpretirajući uzroke, Greenspan je olabavio monetarnu politiku pokušavajući vratiti inflaciju prema 2%. mislio je da inflacija slabi uslijed šokova uzrokovanih Azijskom krizom i propašću LTCM-a. David Beckworth pokazuje da u periodima rasta produktivnosti, ciljanje inflacije može proizvesti boomove cijena imovina. U svakom slučaju Velika moderacija je naglo prekinuta Velikom recesijom. +ne mislim da je Fed uzrokovao housing bubble.

Velika recesija
Velika recesija je predstavila novo preispitivanje svega što je vrijedilo prije. Unatoč dramatičnosti krize na živote običnih ljudi, policy makeri zarobljeni u prethodnu paradigmu ciljanja inflacije i instrumenta kamatnih stopa produžuju agoniju. Bernanke je prilikom preuzimanja palice, čini se zaboravio sve ono što je napisao u dotadašnjoj akademskoj karijeri. Cijene nekretnina su 2006 dosegle vrhunac. Došlo je do “hlađenja” aktivnosti u tom sektoru. Unatoč padu zaposlenih u tom sektoru ukupna zaposlenost je i dalje nastavila rasti. Sredinom 2007. suspenzijom fondova BNP paribasa došlo je do svojevrsne krize na tržištima novca no do rujna 2008. tržišta su funkcionirala uz nešto višu stopu neosiguranog segmenta. Kroz ljeto 2008 inflacija je naglo porasla reflektirajući negativni supply shock koji je izvor imao u rastu cijena nafte. Unatoč padajućem outputu kroz ljeto, Fed je stavio primarni naglasak na inflaciju*, iako je sam Bernanke koautorirao paper u kojem je zaključak bio da negativne posljedice naftnog šoka nastaju primarno zbog reakcije monetarne politike koja pokušava depresirati domaću potražnju kako bi održala nivo cijena. Nakon propasti Lehman Brothersa, stope na tržištima novca su eksplodirale, dolar je porastao, realni prinosi na obveznice su porasli, burzovni indeksi su zaronili – tržišta su govorila da je monetarna politika pre-restriktivna.

Break even inflation rate
S&P 500
3m LIBOR USD

Na sastanku nekoliko dana nakon propasti Lehmana, FOMC je odlučio da su rizici za rast izbalansirani a da je prijetnja inflacija. Kako Sumner napominje, break even inflacija – inflacijska očekivanja su na taj dan bila 1,23% za sljedećih 5 godina. Ne reagirajući u lice s poremećajem, monetarna politika je dovela do kolapsa monetarne potražnje.

* greška je u legendi, boje/nazivi serija bi trebali biti obrnuti

Osim toga, Fed je značajno zanemario, pa čak i zloupotrijebio svoju LOLR funkciju neopravdanim spašavanjem pojedinih institucija, dok je druge puštao da propada**. Umjesto da je provodio ekspanzivnu monetarnu politiku koja bi preko operacija na tržištima povećala likvidnost, Fed je ciljao pojedina tržišta i njihove spreadove, stvorio operacije za odlaganje loših imovina, omogućio pristup brojnim irelevantnim institucijama. Percepcija  da je dubina krize rezultat financijskog šoka ne opravdava abritrarnost i diskreciju u pristupu. Kolaps nominalnog dohotka kojemu je Bernanke presjedao je poremetio cjenovni sustav i onemogućio efikasno funkcioniranje financijskih tržišta stvarajući asimetriju informacija na tržištima novca, uništenje shadow bankinga i cijelih imovinskih klasa koje su bile ekvivalent institucionalnog novca.

U trenutku kada je kamata dotaknula nulu, Bernanke je odbio iskoristiti savjete za Japan i samo oprezno prilazio aktivnijoj monetarnoj politici, dok su se u javnosti vratile ideje o potrebi fiskalne akcije koja je porezne obveznike skupo koštala a nije poboljšala situaciju.

Krajem 2012 Fed je forward guidance pojačao vezivanjem za ciljeve i počeo treću rundu QE-a, ovaj put bez vremenskog ograničenja i vezan za poboljšanje tržišta rada. Mjesec dana prije, Michael Woodford, trenutno najveća faca u svijetu monetarne ekonomije, je izašao za govornicu na monetarnoj konferenciji Fed-a u Jackson Hole-u, Wy. javno endorsao NGDP level targeting. Uz C.Romer, B. DeLong-a, P.Krugmana i veliki broj drugih ekonomista i analitičara (npr Goldmanov Hatzius) Uskoro su mediji počeli prenositi priču o profesoru i blogeru udaljenom od monetarnih centara moći poput Princetona, koji je utjecao na hrabru odluku Fed-a. Iako Sumner preferira NGDPLT, novi zahvat Feda je pokazao nekoliko točaka koje naglašavaju market monetaristi.
1. Nominalni dohodak je bitan – sve više u medijima (upalite CNBC) čujemo ljude da spominju nominalni dohodak i ulogu središnjih banaka koja je vezana za NGDP.
2. Monetarna politika je efektivna i kad kamatna stopa dosegne 0 – QE vezan za eksplicitne mete je najbolji dokaz***
3. Monetarna politika determinira nominalnu potražnju (implikacija da je fiskalna nebitna) – Sumnerova kritika.
4. Implikacija od 3 je monetarni offset – u slučaju jako kontraktivne fiskalne politike, monetarna politika ima moć offsetati negativne efekte smanjene državne potrošnje.
5. Tržišta su bitan indikator za monetarnu politiku.

Prije svega mislim da je 2013. godina bila godina monetarnog offseta. Unatoč padajućem tempu državne potrošnje i šoku koji je izazvan zatvaranjem većine državnog aparata, burzovni indeksi skoro nisu ni reagirali, rast novih poslova je nastavio jednakim tempom, NGDP (NGDI) je također nastavio putem koji je Fed implicitno postavio. Još zanimljivije, u Q3, posljednji revidirani podaci pokazuju rast o 4,1% GDP-a unatoč government shutdownu. U svakom slučaju, market monetarism nije “end of macro” kako su neki pisali, ali je na dobrom putu da u slučaju “retargetinga Fed-a” poboljša rezultate sljedećih 100 godina Feda, ili kako Lars predlaže, da ga eliminira.

Citirajući Larsa Christensena: Its time for the second monetarist counterrevolution!

PS. Fed ima video

*Zanimljivo je da je komponenta housinga u CPI-u i dalje pokazivala rast cijena i nakon sto su pale 20-ak% jer BLS u izračunu CPI-a ne koristi cijene nekretnina već nekakav “rental” ekvivalent
**Detaljnije o ovome pročitajte u Selgin/Lastrapes/White.
***Vezano za točku 2. btw, mislim da je odličan primjer i Japan.

Read More

Počeo tapirluk

Više info na ovom videu
Tržišta su ipak poletjela na vijest, mislim da je to zbog
– skromnog smanjenja
– naglaska na inflaciju uz nezaposlenost
– naglaska da trajanje QE-a nije ograničeno.
Reakcije tržišta sumirane u ovom snapshotu:
Read More

Haruhiko is the best

Šef BoJ-a je dao intervju FT-u. Evo par zanimljivih dijelova

O dosad učinjenom poslu:


“I think I can say we are half way,” he says. “The latest statistics show that the inflation rate has reached 0.9 per cent. But there is still a long way to go.” He says the bank intends to achieve the 2 per cent inflation target and maintain it in a stable manner. “It’s no good just to touch on the 2 per cent and then go down to 1 per cent or less,” he says.

This has led to an upward shift in inflation expectations, which he notes have been “rising steadily but moderately. Many indicators show that expected inflation may be 1-1.5 per cent.

O kanalima kroz koje novi smjer monetarne politike djeluje:


“We envisage basically three channels through which the quantitative and qualitative easing would affect the economy. The first is the massive amount of purchases of Japanese government bonds, which would suppress long-term interest rates* over the entire yield curve. The second channel is a ‘portfolio rebalancing effect’. Banks, companies and households would shift their portfolios, now dominated by fixed income assets, towards riskier assets, including lending to the economy. The third channel is shifts in expectations.

O mogućem neuspjehu u dostizanju cilja od 2% CPI-a u 2015.


The implication, then, is that the MPC should do even more. This leads to discussion of what happens after the second year of the new policy. “Our QQE is not time-constrained,” Mr Kuroda responds. “Our guidance is condition-based. So without any new kind of decision, the current QQE can continue until the 2 per cent inflation target is achieved and maintained in a stable manner.”

Neki na tržištu sumnjaju u ispunjenje cilja?


“The differences for this fiscal year and next are small.” But in fiscal year 2015, the bank expects to reach 1.9 per cent inflation, while market economists expect the rate to stay around 1 per cent. He suggests that the source of this difference might be that the bank thinks that “as the actual inflation rate rises from negative to 0.5 per cent, 1 per cent, 1.5 per cent, and so forth, inflation expectations will also rise gradually”. Market forecasters may doubt this.

Previše inflacije?


Mr Kuroda is not worried. “Raising the inflation rate as well as the inflation expectations from negative to 2 per cent, that is quite challenging. On the other hand, to stop inflation from rising beyond the 2 per cent target, that is less challenging.”

Zašto istrijebiti deflaciju, zemlja je relativno dobro prošla razdoblje 2000-2008?


“Actually, deflation started around 1998,” he responds. “But it has been relatively mild. On average, a 0.5 per cent decline in prices year-on-year. Because prices are declining, people just tend to delay expenditures. So we have a continuous demand shortage and the gap has been filled by continuous fiscal stimulus.
“Second, holding cash became relatively profitable. So corporations accumulated cash. At this stage, they hold nearly 50 per cent of GDP in cash. And they don’t invest much. In the past 10 to 15 years they invested less than their cash flow in physical assets.”

Rast plaća?


This does not worry Mr Kuroda. “In Japan, in the past 20, 30 years, including the 15-year deflationary period, if you look at wage increases and price increases you find very similar movements. That means that unless wages are rising, prices will not continue to rise, and unless prices are rising, wages will not rise.”

Mislim da je Kuroda trenutno jedini guverner veće središnje banke koji zaista zna što radi, i zašto to radi. Postavio je nominalni cilj i spreman je učiniti što god treba da ga postigne. Očito razumije rizike i koje su vjerojatnosti loših posljedica. 
Uz ovo pogledajte i Larsov postove 
I posebno ovaj koji se odnosi na sadržaj predzadnjeg pitanja.
Osim toga, nikad nije loše pročitati Friedmanom “Reviving Japan”, Kuroda ga je poslušao:

There is no limit to the extent to which the Bank of Japan can increase the money supply if it wishes to do so. Higher monetary growth will have the same effect as always. After a year or so, the economy will expand more rapidly; output will grow, and after another delay, inflation will increase moderately. A return to the conditions of the late 1980s would rejuvenate Japan and help shore up the rest of Asia.

Moji prijašnji postovi o Japanu:
*jedna stvar gdje mislim da možda misli na realne stope (?)
Read More

Tjedni linkovi 16.12.13

Vjerovali ili ne, prošlo je tjedan dana od prvog “izdanja” Tjednih linkova, “priloga” Money Mischiefu koji izlazi svaki ponedjeljak :). U ovom “broju”: priče iz svijeta monetarne politike, intrige iz regulatornih krugova, ideološki ratovi Vatikana, odgovor na pitanje kako spasiti tvornicu kosilicom i  koliko je ugljen zapravo zelen + još nešto o agoniji radnika u bitcoin rudnicima, problemima ovaca na Pagu,  što je to Occupy Suburbs, je li dobro tući djecu, zašto je Microsoft dosadan, što čitati preko praznika itd.  Uživajte!
1. The Economist o stanju kreditiranju poduzeća u Britaniji. Zanimljiv quote

A 2012 study of 45 countries by Thorsten Beck of Tilburg University found that higher lending to firms is associated with higher growth. Higher lending to people is not.

Čini se da je prvo “globalno” desetljeće CEE zemalja pokazalo nešto drugo. Možda je ključ u riječi “sustainable”?  No nikad nežemo biti zadovoljni ni ovakvim informacijama*. Krenuti ćemo gledati situaciju unutar sektora itd itd…sve do pojedinog kredita za koji je ipak banka odredila zašto će biti odobren. Zato “quantitative easing beats credit easing”, tj credit easing je bliži biranju pobjednika. Opet – monetarna politika ciljanja NGDP-a pametnim (ili nikakvim) regulacijama je bliža manjem uplitanju u alokaciju. Što su i zašto makroprudencijalne mjere nisu pametna regulacija pogledajte ovdje. Zasto bi banke ulagale u firme kao prije krize kada NGDP (potražnja/earnings growth) ide sporijom i drugom stazom od očekivane prije crasha. Zasto bi firme potraživale kredite? Zašto je bankama u situaciji kad ih regulatori tjeraju na smanjenje leveragea bolje uzeti u aktivu RWA friendly državne obveznice od nepovoljnih kredita poduzećima. Jel to razlog zašto nećemo imati manje klimav financijski sustav?
2. Još jedan od načina ubijanja financijskog sustava je porez na financijske transakcije. Konkretno, porez je OK ideja – stvoreni moral hazard i eksternaliju krize plaćaju oni koji su profitirali. Ostaje pitanje koliki bi trošak bio sa stabilnim NGDPom i bi li trebalo slične incentive uperiti prema centralnoj banci? U svakom slučaju, čini se da će, osim uništenja konkurentnosti fin. centara kontinenta, porez na transakcije eventualno imati tendenciju uzrokovati nove probleme sa ponudom sigurnih imovina i kratkoročnog financiranja jer je stopa bitno veća od zarade kako pokazuje kako pokazuje grafikon iz ICMA izvještaja o efektima takvog poreza. 
Smanjenje od 66% (pogledati report) na kratkoročnom repo tržištu nije malo. Troškovi će se prebaciti na klijente, a ako mislite da vi niste klijenti u takvim transakcijama, gadno se varate jer repo-tržište je krvotok kratkoročnog financiranja cijelog sustava. To je mjesto gdje počinje maturity transformation. Dodatne troškove mora netko snositi, i to nižom mirovinom zbog većih naknada fonda ili višom kamatnom stopom na kredit ili oportunitentim troškovima jer će dio projekata koji ne prolaze granicu profitabilnosti značiti i manje investicija i radnih mjesta. Ako države/političari misle profitirati…gadno se varaju jer će porez na transakcije biti pirova pobjeda.
3. Još jedna, vjerojatno beskorisna mjera, je nedavno prihvaćeni “Volcker rule” koji u srži za ideju ima zabraniti bankama “kockanje” s tuđim novcem. U ostalih 799 stranica je ideja razrađena do kraja. Ili nije. Čini se da će neki od tradeova koji su zadnjih godina odjeknuli u javnosti i dalje biti mogući. U biti je i pitanje što bi se dobilo čak i da ih se zabrani.
4. Kako najstarija svjetska banka preživljava krize pogledajte ovdje.
5. Približava se posljednji FOMC sastanak ove godine. Odluči li Fed smanjiti kupnje imovina kroz QE imati će problem objasniti što zapravo pokušava. To je problem kada promatraju kamatnu stopu kao primarni instrument. U svakom slučaju 2013. je godina monetarnog offset-a. Japan i SAD pokazuju kako je monetarna politika ono što je bitno. Unatoč paničarenju keynesijanaca oko gašenja vlade u zadnjem kvartalu godine, NGDP i payroll rast nisu impresionirani razvlačenjima po kongresu jer Fed daje tempo. Jedini bitan austerity je onaj monetarni. To najbolje pokazuje eurozona.
6. Možda će i bolji rezultati doći od novog vice guvernera Fed-a, Stanley Fischera, bivšeg šefa izraelske narodne banke koji je i u teoriji i u praksi naklonjen NGDP targetingu.
7. Htjeli mi to ili ne, 2013. se bliži kraju a Atlantic predstavlja listu najvažnijih grafova godine. Moja bi izgledala drugačije, ali svejedno bacite pogled.
8. Prošlih tjedana imamo svojevrsni deja-vu 2008 i 2009. godine. Sve je počelo s Papom i njegovim bash-anjem kapitalizma (npr.). Naravno, njegova kritika nije ništa pametnija od one koja dolazi od mularije s FFZG-a. Izbjegavanjem postavljanja pravih pitanja ne vidimo probleme te ćemo propustiti i najbolja rješenja. Ali to je nebitno, sad smo službeno u ideološkom ratu. Neki misle da Papu treba podučiti dok Caroline Baum s Bloomberga dodaje ratoborniju notu (by Andrew Napolitano):

Judge Andrew Napolitano takes issue with Pope Francis’ critique of capitalism, laid out in his recent encyclical. “Thank God, so to speak, that his teaching authority is limited to faith and morals, because in matters of economics, he is wide of the mark,” Napolitano writes. I plead ignorance on the relationship between religion and economics, so I’ll gladly defer to Napolitano: “The Pope seems to prefer common ownership of the means of production, which is Marxist, or private ownership and government control, which is fascist, or government ownership and government control, which is socialist. All of those failed systems lead to ashes, not wealth. Pope Francis must know this. He must also know that when Europe was in turmoil in 1931, his predecessor Pius XI wrote in one of his encyclicals: ‘(N)o one can be at the same time a sincere Catholic and a true Socialist.'”

9. Sjećamo se i 2009 te spašavanja auto industrije. Bloomberg ima jako zanimljiv tekst o povratku Cryslera. Podnaslov “How US workers rebuilt an industry” je očito na istoj ideološkoj noti s Papom, posebno jer je priča o povratku proizvodnje u Jeep Chreokee tvornicu u Detroitu prije svega vezana za white-collar djelatnike managerskog statusa – od prethodnih CEO-a, chief designera, voditelja proizvodnje. Ako od-zoomiramo timeline, vidjeti ćemo da su u slučaju Chryslera, kroz spašavanja od bankrota 1980, 1987 i 2009. najveći junaci porezni obveznici i predsjednici Reagan i Obama te Fiatov CEO Marchionne. Priča o radnicima je zapravo priča o segragaciji koju su osigurali sindikati da bi se uopće pokrenula proizvodnja, stvarajući jednu “kastu” s predkriznim plaćama i drugu s upola manjima. To nije ništa čudno s obzirom da ljudima promiče činjenica da se to događa i na nacionalnoj razini. Radnici su jednog dana došli na posao i sredili tvornicu. I dok nas Bloomberg vodi kroz priče pojedinih radnika, ipak se stvara nekakav pozitivan dojam i optimizam. Samo da se ponovo ne dogodi da nedostatak tržišne discipline, koji je nakon spašavanja, 90ih inicirao loše upravljanje koje je proizvodnjom primarno SUV-ova u bubbleicius količinama, paralizirao prostor za disanje i prije pravog udara krize.
10. Ova priča postaje aktualna zbog vijesti o izlasku države iz vlasništva GM-a. U slučaju auto industrije porezni obveznici su izgubili oko 10 mlrd USD, dok su na spašavanju banaka zaradili. Matt Yglesias naglašava nešto što ne bi nikad očekivali od ljevičara (bar kod nas):

You don’t need to buy that story in both or either cases (I have mixed feelings about it) but it’s just not a story about financial costs. If there’s a problem with the bailouts, it’s precisely that saving the firms rather than letting them die and be replaced by something else is a problem. The money isn’t the issue.

12. Slična priča, samo ovaj put o spašavanju države, dolazi iz Irske.
14. Globalni hippy, OWS, progresivni pokret gube svoje omiljeno prijevozno sredstvo. Proizvodnja VW kombija koji se kroz desetljeća pokazao kao najbolje oružje protiv globalnog kapitalizma i mjesto za uživanje LSD-a ide u povijest. Zamjena dolazi u obliku Like-revolucije.
15. U Njemačkoj na scenu stupa druga “velika” koalicija od 2000. Ovaj put su stvari nagnute prema ciljevima SPD-a, no najveći problem ostaje zakon o poticanju obnovljivih izvora energije koji njemačke građane pljačka već godinama. Cijela stvar se lagano urušava uz rastuće troškove jer stvar zahtjeva visoke investicije koje se ne ostvaruju tempom koji su centralni planeri zamislili. Mnoge kompanije su ušle na tržište da bi shvatile da i gurkanje za subvencijama predstavlja problem kada nema osnovne infrastrukture da se one ostvare. Tako je propast proizvođača elektrana na vjetar sa sobom odnijela 70.000 uloga njemačkih građana. To se nije dogodilo ni bankama u krizi.  Reforma je najavljena, no koliko je zeleni fašizam pitanje korupcije i lobiranja će se pokazati i tu. Naime u reformi će posebnu ulogu dobiti (vratiti) proizvođači ugljena i vlasnici takvih elektrana, zahvaljujući U. Freeseu (SPD) koji ima ulogu u procesu. Treba li napomenuti da Freese sjedi u nadzornom odboru njemačke jedinice švedskog Vattenfal-a koji ima elektrane na lignit. On je predstavnik interesa radnika. Tko kaže da su rad i kapital u osnovi suprostavljeni? 
14. Ali svi će problemi okoliša biti rješeni ako svijet spasimo masovnom krađom globalnog bogatstva i misalokacijom u ime zelenih planova, koji su kao i obično površno izračunati i koštaju uvijek višestruko više zbog iste stvari koja je dovela do pada socijalizma u svijetu.
15. Jedna stvar koju obično svi zeleno socijalni licemjeri obožavaju je dobar smartphone. Iako se u kineskim (Foxcon et al) tvornicama proizvodi većina elektronike, činjenica je da je Apple ipak omiljena meta dušebrižnika svih vrsta. Čini se da su mnogi zaista odlučni da kineskim radnicima oduzmu kruh iz usta velikom brigom oko radnih uvjeta. Zaboravlja se da će im taj rad omogućiti akumulaciju kapitala, veću produktivnost i standarde života od onoga koji su imali na selu, prije nego su se na ulazu u tvornicu čupali za posao. U svakom slučaju nije humano da mogu zaraditi produženim radom pa je najbolje da dušebrižnici osiguraju da im dohodak padne ispod onog koji žele zaraditi ograničavanjem radnih sati. Ili im dati veću cijenu sata tako da s istom brojem sati zarade više(?). Efekte takvih intervencija pokazuje Samsung koji napušta proizvodnju u Kini. Svi oni kineski radnici koji će od toga profitirati su iznimno sretni i zahvaljuju dušebrižnicima što su im omogućili veća prava. Sad ne moraju ni dolaziti na posao. Jedan od razloga zbog kojeg ne mogu uživati u ostvarenom napretku je i ovaj:
Even so, millions of migrants who have moved to towns and cities can’t benefit from urban welfare, education and health services because the household registration system, known as hukou, classifies them as rural residents.

16. Kinezi bi mogli jesti kvalitetniju hranu, čini se da su kompanije zaključile da je bolje konkurirati većom kvalitetom. Sad mi recite da je KP luđa od EK. U Kini tržište podiže kvalitetu dok u razvijenoj EU proizvođač ovaca na Pagu plaća po par tisuća kuna da bi prodao janje, jer moraju to odobriti veterinari i još nekakvi birokrati, kojima ipak treba platiti put iz Splita. (Plodovi zemlje, 15.12) Uvijek sam mislio da vjerujemo “našemu”.
17. Možda da se unatoč tome gladni Kinezi zaposle u eksploativnim bitcoin rudnicima stvarajući, kako bi američki Treasury rekao, globalni deflacijski bias?
18. Slične probleme s pravima radnika u RH nemamo. Zapravo su prava radnika niska i za to su krivi neoliberali. Vedrana Pribičević naglašava gdje je zabuna.
19. Unatoč svemu, ne sviđa vam se 1%. Ovaj članak pokazuje da je zapravo 20% gore od 1%. Škrtci više srednje klase misle da je dosta da plaćaju 80+ poreza na dohodak u SAD-u. Tj. top 40% po dohotku plaća 109% poreza. Doljnjih 40% je u minusu. Mislim da ih čeka Occupy Suburbs, Apple već trlja rukama jer zna se da je ta vrsta hipsterluka najbolji biznis.
20. Zašto Microsoft već jedno desetljeće ne trlja ruke pokazuje ovaj intervju s Steveom Ballmerom. Novac je dobra stvar, ali profiti se zarađuju tako da se proizvod i potrošač stave na prvo mjesto.
21. Matt Busigin pokazuje gdje je otišao novac radnika. Poznata je činjenica opadanja udjela plaća u GDP-u
Prva ideja je, da je pad uzrokovan rastom udjela profita, što djelomično i je točno s obzirom da se profiti nalaze na povijesnom vrhuncu. *Pitanje je što to znači za radnički crowding-out u SAD-u jer rast prihoda S&P tvrtki ima veću korelaciju s globalnim NGDP-om. Tj profiti se stvaraju na globalnoj razini. 
Matt plaćama dodaje i transfere od strane države i priča izgleda drugačije
Ako se pitate gdje je “otišao novac radničke klase”, odgovor je sada nešto jasniji, ali daleko od crystal clear.
*Ne slažem se s Mattovim okvirom u postu.
22. Iako se tržišna disciplina čini kao forma “spankinga”, treba naglasiti da je tržište više kao vodilja koja za sobom ostavlja one koji su nespremni prilagoditi se. Iako je konvencionalno mišljenje da je dobro udariti djecu, istraživanje spomenuto na Science Daily tvrdi da su druge forme discipliniranja učinkovitije, tj da spanking može u budućnosti dovesti do kriminalnog ponašanja, a usporava kognitivni razvoj. To ne znači da djecu pretvorite u razmažena derišta tipa Sever ili Ribić, potpunosti postajući njihovi robovi jer ih se bojite kazniti.
23. Ekonomski rast bi nam zaista dobro došao i bar smanjio poplavu glupih ideja i preduhitrenih fiskalnih (re)akcija. Na globalnoj razini postoji određena doza optimizma., a neki su uber-optimistični tako da smatraju da će 2020 (vidi ironije *fail*) Europa biti heroj tog desetljeća. RH je daleko od toga.
24. U RH i dalje traje “My Sweet 16” zabava/drama iako se država približava 25-oj. Nered kreće od samog gospodarstva i odnosa prema napretku, preko dubokih ideoloških podjela u društvu koje osiguravaju uvijek nove zabavne sadržaje, a završava u lepezi neprijatelja naše nacije. Možemo se i dalje zabavljati jer znamo da mi jadni nismo krivi za ništa. Ipak, kao izabrani narod (b/B)ožji (stoljeće 7 edition) znamo da su za sve krivi neoliberali, masoni, i Srbi te jugoslavenski vampir Kasapin. Oni će i biti krivi što možete kiss goodbye ovo malo mirovine što bi eventualno izbjeglo grabež.
25. Budućnost se zato smiješi i “demokratizaciji proizvodnje” i to ne kroz radničko samoupravljanje već kroz kućni 3D printing. Ne znam kakva glazba će izlaziti iz printanog zvučnika, ali pojedini susjedi i roditelji teenagera neće se dobro provesti kada počne masovni overload decibelima. Prilike budućnosti su i izazovi budućnosti, to ne smijemo zaboraviti.
26. Produktivnija budućnost je moguća i malim izmjenama u našem okolišu. Hint – prava vrsta zelenog (ne urugvajska).
27. Još par zanimljivosti iz “Photo” sekcije
– Ne znam koliko koristite Instagram, al evo i zanimljiv članak koja je to lokacija br.1 tj. br.2 na globalnoj razini.
– Zanimljive su i ove slike New Yorka, samo ako se ne bojite visine.
– Američki ambasador u Finskoj ima valjda najbolje božićne čestitke. Jednu možete i poslati u potpori ovom penzioneru u Londonu.
28. Što čitati Bloombergu preporučuju ljudi iz biznisa ali i (ekonomske) politike. 

Na mojoj Kindle listi su 

“Getting it Wrong: How Faulty Monetary Statistics Undermine the Fed, the Financial System, and the Economy” by William Bartnett

Read More

CEE regija ima šansu, za Hrvatsku nisam siguran

McKinsey u studiji A new dawn: Reignitinggrowth in Central and Eastern Europe koja je izašla prije nekoliko dana kaže da postoji način da CEE vrati sjaj od prije krize. Zemlje koje su uključene u studiju su Bugarska, Hrvatska, Češka Republika, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Cilj post nije ocjena i kritika ovog rada, na kraju teksta ćete shvatiti zašto. 
Glavni rezultat je predložak novog razvojnog “modela” za CEE. Iako ću ukratko opisati o čemu se radi, mislim da je jedan od indirektnih insighta studije činjenica da RH ni unutar regije, relativno prema drugim zemljama nije spadala nit spada u vrh. A kako stvari vjerojatno izgledaju ni neće u budućnosti. *sad ostavljam minutu za plakanje kako su Poljaci bili gori od nas itd. Nadam se da će ljudi u ovoj zemlji jednog dana shvatiti da se ne živi od “stare slave” iako je i to čini se bila iluzija. 
 
Vratimo se na studiju (unatoč pokojoj primjetki na  relativni status RH, zapamtite da studija uzima cijelu regiju kao jedan ekonomski prostor). 
Relativno prema svijetu CEE regija nije stajala i ne stoji tako loše. McKinsey navodi kako je to bio jedan od najbrže rastućih ekonomskih prostora na svijetu do 2008. godine
Smatraju da su glavne snage koje su tada omogućile rast i danas na raspolaganju:
 
visoko obrazovana radna snaga (udio ljudi sa tercijarnim obrazovanjem je znatno viši nego u npr. BRICS zemljama) koja je relativno jeftinija u odnosu na cijenu rada u razvijenim zemljama
– stabilan makroekonomski okvir, relativno nizak javni dug i stabilne valute
pozitivno poslovno okruženje, ove zemlje slijede zemlje OECD-a na doing business i sličnim ljestvicama
geostrateški položaj u centru Europe,  između Istoka koji se brzo razvija te već razvijenog Zapada
 
Prije krize je FDI bio izvor rasta i bitan faktor konvergencije prema najrazvijenijima (EU-15) i McKinsey smatra da on to može opet postati. FDI osim “uvoza” štednje predstavlja i iznimnu mogućnost za ubrzanje rasta produktivnosti, koja je ipak glavni driver rasta i životnog standarda u dugom roku.
Gdje je išao taj FDI je već druga priča. Ukupno u CEE je najveći udio FDI-a bio uložen u financijski sektor i sektor nekretnina. Unatoč negativnom pogledu na financije i banke uslijed Velike recesije, ipak nemojmo zaboraviti da ulazak stranih banaka unio stabilnost u financijske sustave ovih zemalja, te je funkcionirajuća financijska intermedijacija uvjet ikakvog razvoja općenito. Naravno, veliki dio FDI-a je uložen u industrije sa višom dodanom vrijednošću. U nastavku teksta ćete vidjeti da McKinsey razvojni model naglašava upravo ulogu industrija s visokom kompleksnosti proizvoda i visokom dodanom vrijednošću kao jedan od stupova razvoja. 
Čisto kako bi ilustrirao pozicije pojedinih zemalja, izvadio sam sljedeću kartu da se ipak vidi da po pitanju nekih high-end industrija, CEE nije homogena regija. Naravno, najviše pažnje posvećujemo RH.
 
Karta prikazuje clustere u automobilskoj i svemirskoj (?) industriji. Pogledajte gdje se nalaze i pogledajte broj zaposlenih. Naravno, ova karta ne daje ni blizu dovoljno informacija da izvodimo šire zaključke, no ako ćemo gledati po vrsti industrije i mreži koja je čini, vidimo da je najzanimljiviji FDI prije 2008. ipak zaobišao RH. Jedan od razloga je i odugovlačenje pristupanja RH EU i generalno kasnije uključivanje naše zemlje u globalne tokove znanja, kapitala i roba. Općenito, u ranoj fazi ulaska kapitala u zemlju, za privlačenje FDI-a su bitni aglomeracijski faktori (npr Kinoshita i Campos, 2003) jer uspjeh investicija “FDI-pionira” daje signal drugima i stvara se “snow ball” efekt. Integracije su bitan faktor za privlačenje FDI-a (npr. Holland i Pain, 1998 i Benacek et al, 2000) zbog harmonizacije regulativa, sličnih poreznih struktura, sporazumima utvrđenih pravila igre itd. To naravno ne lišava policy makere u RH ikakve odgovornosti. U svakom slučaju, čini se da su druge zemlje regije bolje pozicionirane za internalizirati već postojeće efekte industrijske strukture potrebne za povećanje buduće kompleksnosti proizvodnje s ciljem dosezanja, ali i pomicanja, svjetske tehnološke granice.
 
To ne znači da cijela CEE ipak nije imala sličan “razvojni model” koji se prije svega oslanjao na potrošnju koja je financiranja priljevima inozemne štednje. EU-15 je bio i najvažnij trgovinski partner pa time i izvor strane potražnje, tj destinacija izvoznih dobara. Presušivanjem tih izvora (priljeva štednje i strane potražnje) 2008. došlo je do svojevrsnog šoka, a većina zemalja je i dalje ispod vrhunca BDP-a dostignutog u pretkriznom periodu. 
RH je zauzela očekivano zadnje mjesto.
 
Sljedeći grafikon pokazuje nivoe produktivnosti za pojedine zemlje kao % produktivnosti EU15.
Grafikon je napravljen u druge svrhe pa pokazuje podatke i za zemlje koje nisu obuhvaćene u studiji. vidimo da je oko 2008. zaustavljena konvergencija zemalja prema nivou produktivnosti EU-15. Zašto je to bitno? 
McKinsey pokazuje da je upravo jaz produktivnosti glavni izvor razlike u BDP-u po glavi između EU-15 i CEE (bez RH ali možemo lako zaključiti da uključenje naše zemlje ne bi ništa bitno promijenilo):
Dalje McKinsey zaključuje da su neke od glavnih barijera rasta niska domaća štednja i investicije što se vidi na niskoj kapitalnoj opremljenosti rada u odnosu na razvijenije zemlje. Stope investiranja su manje od BRICS zemalja. Uz to, ove zemlje će demografska promjena pogoditi teže nego EU-15 ili SAD. Stoga je cilj novog modela uzeti u obzir navedene snage i slabosti kroz klučna područja na koja bi trebalo usmjeriti politike u budućnosti. U odnosu na pred-2008. model to izgleda ovako.
 
Scenariji promjene smjera/ostanka na istom putu te njihovi mogući rezultati:
2,8 i 4,6% rasta godišnje je jako velika razlika. Rastom od 2,8% GDP se poveća 2x za oko 25 godina. S stopom od 4,6% to vrijeme se smanjuje na 15ak godina.
No bitnije su promjene u strukturi CEE gospodarstva koje traži “novi model” (NM) a sumiraju se u tri glavna potiska, koristeći jezik abenomicsa, tri strijele:
 
1. povećati izvoz i fokusirati se na aktivnosti s višom dodanom vrijednošću.
CEE regija je već danas na višoj razini od BRICS-a, tj kako McKinsey piše, “CEE ima zreliji profil razmjene” od navedene skupine – tj izvoz čine 80% dobra, a 2011. 2% BDP-a neto izvoza je predstavljao knowledge intensive manufacturing. Ukupni neto izvoz je bio 0,7%BDP-a – pogledajte grafikon 14 u studiji. U trenutnoj bazi, a uvažavajući globalne trendove, McKinsey smatra da su ove zemlje dobro pozicionirane kako bi se popele u “vrijednosnom lancu napredne proizvodnje”. Pomak u izvozu od 2007. je najveći poticaj doživio kroz klastere automobilske industrije (već prikazana karta). S obzirom da se ove zemlje ipak na globalnoj razini ne mogu natjecati troškovima rada, pomak prema većoj kompleksnosti je njihov jedini izlaz prema kvalitetnijem rastu u budućnosti, bar u odnosu na dosadašnji baseline scenarij. Ne zaboravimo da isto pokušavaju i zemlje istočne Azije, tako da će podrška ulaganju u R&D te kultivaciji high-skill radne snage, od strane poduzeća ali i države, prema ovom izvještaju, biti krucijalna. Neke od politka mogu biti porezna izuzeća za R&D, natječaji za sredstva, a država može imati ulogu prvog kupca novih tehnologija. Uz to razvoj clustera, povezivanje biznisa i sveučilišta, investiranje u tehničko obrazovanje.
Daljnje jačanje uloge u O&O sektoru (outsourcing & offshoring) gdje je CEE regija bitna destinacija posljednje desetljeće će biti također ključna. Regija bi mogla postati ne samo destinacija već i “hub” za takve operacije čime će sami sektor podići na “value chain” skali. Sličnu priliku vide i u proizvodnji i preradi hrane.
 
2. Osloboditi rast, produktivnost i investicije u domaćim sektorima.
Razlike u produktivnosti pojedinih sektora pokazuje sljedeća slika:
On a omogućava lakše identificiranje sektora koji predstavljaju priliku te uočavanje potrebe za promjenama promatrajući odnos dodane vrijednosti i jaza u produktivnosti u odnosu na EU-15. Općenito najvažnije reforme su liberalizacija, privatizacija i daljnja deregulacija te suzbijanje korupcije. Za detalje po sektorima poogledajte studiju.
3. Ponovo privlačiti FDI uz povećanje domaće štednje za financiranje investicija
McKinsey kao osnovnu prepreku samofinanciranju investicija vidi u navikama štednje domaćinstava te fiskalnim problemima vlada. Domaćinstva malo štede zbog niskog raspoloživog dohotka ali i zbog činjenice da je veliki broj usluga financiran od države, tj nema incentiva za štednju kada građanin zna da u situaciji bolesti netko drugi plaća. Slično je i s mirovinom. Neke od politika koje bi povećale pool štednje je prelazak na štedne račune umjesto pay-as-you-go sustava koji postoji sad, gdje trenutni radnici plaćaju mirovine trenutnim umirovljenicima. Kada kućanstva raspolažu dohotkom za investiranje, obično je prvi izbor nekretnina, što retardira domaći financijski razvoj. Država može pomoći omogućavanjem razvoja dubokih domaćih financijskih tržišta koja će povećati broj štednih proizvoda. Za privlačenje FDI-a će biti bitno smanjiti birokratsku kompleksnost i poboljšati infrastrukturu.
 
Temelje novog modela rasta vide u 
1. povećanju razvoja infrastrukture i efikasnosti investicija;
 – poboljšati izbor projekata;
 – poboljšati ostvarenje projekata (ispunjenje rokova/budžeta);
 – optimizirati korištenje postojećih kapaciteta;
 – poboljšati upravljanje infrastrukturom.
2. omogućiti daljnji urbani razvoj;
 – smanjiti barijere za rural-urban migracije;
 – poboljšati infrastrukturu;
 – poboljšati upravljanje lokalnim jedinicama.
3. Poboljšati regulatorne sustave i institucije;
 – poboljšati administrativne procese;
 – povećati efikasnost pravnog sustava;
 – modernizirati zakone i ojačati regulatorne okvire;
 – boriti se protiv korupcije i “neformalnosti”;
 – ojačati institucionalne kapacitete.
4. Investirati u vještine radne snage;
 – poboljšati kvalitetu obrazovanja;
 – poboljšati stručno osposobljavanje;
 – povećati informiranost o povratu na obrazovanje;
 – razviti managerske vještine;
 – proširiti on-the-job training.
5. Podržavati rast kroz R&D i inovacije
 – stvaranje clustera;
 – postati R&D hub za multinacionalke;
 – pojačati suradnju biznisa i sveučilišta kroz zajedničke istraživačke centre;
 – pružati potporu start-up-ovima kroz poslovne inkubatore. 
(detalji u studiji)
 
U studiji se naglašava da će pojedine politike ovisiti o pojedinoj zemlji, što je i normalno. Pogrešno je ovakve radove gledati kao spas. McKinseyevi analitičari ovdje kreću od snaga, slabosti i prilika kako bi identificirali strategije razvoja regije koje će vjerojatno dati najbolje rezultate. Riječ smjernice i strategije treba ipak razlikovati od centralnog planiranja. U ovim smjernicama nisu identificirane konkretne politike već su na razini sektora dane preporuke gdje su slabosti i u kojem smjeru bi politike trebale ići da se stvori bolji učinak. Politike se tiču i javnog ali i privatnog sektora te veliki dio smjernica zapravo leži na privatnom sektoru uz potpornu ili ne-negativnu ulogu države. Tako ćete kroz analizu sektora vidjeti dosta “neoliberalnih” preporuka tipa liberalizacija, povećanje konkurencije itd… S druge strane vidljive su i naznake intervencionističkih politika kod pitanja poticanja inovacija i R&D-a. To pokazuje da pristup razvoju i kreiranju politika može i mora zaobići ideološke prepreke. I intervencionisti i libertarijanci moraju shvatiti da postoji razumna granica i jednog i drugog pristupa po pitanju realnosti (koliko je nešto ostvarivo u datom momentu/ikada) ali i po pitanju rastezanja okvira (ili modela) prema kojem vide stvari. Uvijek sam mislio da je Friedman, koliko god ga se percipiralo kao neoliberalnu harpiju bio upravo takav pragmatik koji je predlagao genijalna rješenja, koja su uvažavala  obje strane. 
 
Zanemarujući ideološke podjele, kreiranje i implementiranje politika je ipak nešto što se događa u jednoj drugoj sferi od samog predlaganja strategija i smjernica. Zato sam napisao ovakav naslov. 
Uzmimo za primjer ovu točku koja je vezana za obrazovanje. Moje mišljenje je da bi najbolja politika bila npr. uvođenje vouchera u školstvo. S druge strane, to se ne sviđa Vilimu Ribiću ili tko je predstavnik sindikata za obrazovanje. Njegovi članovi ne žele biti izloženi konkurentskom pritisku, tako da je malo vjerojatno da će se dogoditi moj prijedlog. Alternativa su strategije razvoja obrazovanja i što sve ovi Jovanović ne mulja, ili neke druge politike koje bi možda imale i bolji rezultat od vouchera. Ipak će se u RH vjerojatno izabrati one politike koje će najviše održavati status quo, tj minimizirati promjene. To je ono što se uvijek događalo u RH i nemam još razloga misliti da će u budućnosti biti drugačije*. 
 
S druge strane  ostale zemlje CEE, bar one koje su bolje od RH, imaju nešto bolji track record i prema tome mislim da bi one to bolje odradile. Zemlje kao Slovačka, Poljska i Čeka republika imaju
– prvo, bolje temelje postavljene predkriznim razdobljem catch-upa gdje su apsolutno demolirale ono prednosti što je RH imala i 
– drugo, dosadašnje iskustvo mi govori da će imati bolje politike od RH pa time i polučiti bolji uspjeh u budućnosti.
 
Ovo je samo moje mišljenje. Možda i podcjenjujem sposobnost RH da iz ovog svega izađe kao bolja zemlja, al nemam previše optimizma.
 
*ok, ovaj Cronomyijev post mi daje nešto nade, bar po pitanju ZOR-a, iako ne vjerujem da naši stakeholderi u procesu imaju tako racionalna shvaćanja situacije.
Read More

Tjedni linkovi 09.12.13

Cilj ovog posta je zapravo s čitateljima podijeliti meni najzanimljivije priče proteklog tjedna. Još ne mogu obećati da ću zapravo održati “tradiciju” svaki tjedan, ali krenimo s ovim pa ćemo vidjeti dalje. Povezani linkovi nisu nužno svi stari tjedan dana već su tu da stvari stavimo u kontekst.

1. Je li QE deflacionaran?
Ovo se tema koju je započeo Stephen Williamson s New Monetarism bloga sa posljednjim paperom u kojem, čini se, postoji ravnotežno stanje u kojem QE stvara deflaciju smanjujući premiju likvidnosti. U principu je ideja kontraintuitivna, no mislim da postoje razlozi zašto može držati vodu, posebno u kontekstu njegova modela. Kako bi izbjegao “matematiku”, na Krugmanovo traženje, Williamson nudi i “priča” verziju.
Moje promišljanje o “mehanici” deflatornog ekvilibrija bi doduše bilo bliže (ne isto) Izi Kaminskoj i priči o ulozi (nedostatku) sigurnih imovina. Po meni njen reasoning vrijedi kada uđemo u svijet prema kojem repo tržišta utječu na monetarnu politiku, a ne obrnuto. “Prikupljanje” sigurnih imovina i zamjena za rezerve ima određene deflacionarne tendencije zbog efekata supstitucije s kešom pri ZLB-u, no ne mislim da je to dugoročno stanje (izolirano od drugih alata MP). Beckworth jednostavnim VAR-om i FRED grafom pokušava pokazati obrnuto, ali moramo paziti na limitacije VAR-a, posebno s dvije varijable kako ga on koristi. Scott Sumner daje zapravo najjednostavniju priču, ali malo promašuje point, što je i logično jer pokušava Williamsonov model pretvoriti u monetaristički. Kao i uvijek zanimljiv kontra-argument daje Nick Rowe, a meni zasad najbolje još zvuče Hendricksonova dva centa.

2. Novac je jači od kredita.
Više puta sam spominjao da mislim da novac ima jaču (i drugačiju) ulogu u provođenju monetarne politike. Više puta sam odbacivao kreditističke stavove i fokus na kamatnu stopu. Britmouse je nedavnim postom o DIVISIA indeksu u Britaniji, cini se pokrenuo manju oluju nas “monetarističkih” entuzijasta. Povezanost novca i realnih varijabli je dugo bila jedan od teško dokazivih priča starog monetarizma. Friedman i Schwartz nisu koristili samo statistike već i brdo drugih background informacija koje su upućivale ne egzogenu prirodu u promjeni novčane mase i konsekventne promjene u outputu. Krajem 80-ih i početkom 90ih se činilo da su kamatne stope potentniji instrument, dok Ireland i Belongia nisu pročešljali vezu s novim DIVISIA indeksima, o čemu sam već pisao. Lars ima novi post u kojem dijeli moj entuzijazam vezan za DIVISIA agregate (radi se o UK). Osim njegovog posta, mislim da je još važnije proći linkove na kraju, u sekciji “Acknowledgments” i saznati više o DIVISIA indeksima. Mark Sadowski ima odličan koment koji pokazuje da je i dalje ekonometrijska priča prilično komplicirana.

3. Nove tehnologije vs Fed: ne mislim da je uopće pogođena bit monetarne politike, ali je zanimljiva priča oko ovog oporavka, slabog rasta zaposlenosti i rekordnih profita. Rast produktivnosti kroz nove načine korišenja resursa, kao software, je možda ipak razlog za malo tehno-optimizma bez obzira na substituciju rada. Brad DeLong ima poduži post gdje opisuje tri glavne teorije stagnacije, pa bacite pogled ako želite znati više i vidjeti zašto je i on optimist. Čak nije previše radikalan u policy prijedlozima.

4. vezano za 1. Tyler Cowen daje par empiričkih dokaza da QE ima efekta na ekonomiju. Pogledajte i njegovo mišljenje o Volcker ruleu, posebno ako ste ljubitelj regulacije i OWS type neprijatelj Wall Streeta, financija itd.

5. Bloomberg navodi rezultate Deutsche Banka o nadolazećoj minimalnoj nadnici u Njemačkoj. Nisu ohrabrujući. Za više detalja o situaciji u toj zemlji kliknite ovdje.

6. Plaćaju li studenti tisuće dolara i za obrazovanje i dobre ocjene provjerite ovdje. Hint: možda.

7. Čak i profesori na takvim fakultetima mijenjaju priču ako odgovaraju njihovoj “političkoj simpatiji”. Šteta je što neki kao Krugman ipak imaju utjecaja i na javnu raspravu pa ponekad njihove stranačke baljezgarije dođu i do RH sindikalnih pijavica. S obzirom da se radi o Princetonu, ne zaboravite kako je i Bernanke brzo zaboravio što je preporučivao Japanu, i što je zaključio o interplayu naftnih šokova i monetarne politike. 2008. bi posljednje bilo dosta da ne bi ni morao spominjati prvo u današnjem kontekstu.

8. U masi referenduma je počela i neka inicijativa za legalizaciju trave. Ne znam bi li bio za ili protiv s obzirom da se čini da trava potiče rast “manboobs” a Milanka i ostali u našoj know-it-all vladi plaču da smo praseća nacija i da je previše manboobsa već u opticaju. Možda je sreća u drugim narkoticima: čini se da gradonačelnik toronta najbolje zna – nema što nije čvaknio, prema iskazima certain dilera. No izgleda da psihoaktivne droge nisu samo tu zbog rekreacijskih svrha, MDMA bi do 2020 već mogla biti u nekom stadiju koji se približava terapeutskoj uporabi. Bar nas čeka vesela starost!

9. Ako ipak preferirate real world, dobra zamjena je ova Time-ova galerija za kraj 2013. g. Čini se da su “most surprising” fotografije nažalost većinom prikazivale loša iznenađenja. Talk about 2013, psi proživljavaju loših par stoljeća prema slikama “čistokrvnih” pasa u ovom postu.

10. S glazbene strane, u poplavi “DJ-a” koju je izazvala Ultra-EDM-manija, RA godišnja lista, ako je već potrebno slagati top-liste – je the real deal. Zaboravite Glaviciije, Vegete, Tijesta i Bureke. This is the real deal. Iako je glazba stvar ukusa, “tehnikalije” nisu, tako da se u osudi moje “netolerancije” or whatever konzultirajte sa Sumnerom – why “you are not entitled to an opinion”

11. Ne možete se pomiriti s tim i sad ste ljuti? “ready to go nuclear”? – konzultirajte se s ovim linkom : šifra za lansiranje nuklearnog arsenala SAD-a.
Read More

And so they did… (pt. 3)

…nothing.
Jučer je bila zadnja ECB-ova presica ove godine. Zahvaljujući Bloomberg iPad appu mogao sam pratiti tu tragediju dok sam sjedio na rivi, tako da nije bilo totalno bačenih uru vremena. Za razliku od prošle koja je čak bila zanimljiva, ovaj put sam imao osjećaj da Draghi pokušava neuspješno glumiti Greenspana. Krcato najava bez ikakvih detalja i puta za akciju. 
U principu sve što je rečeno u prošlom statementu je ponovljeno i u ovom. Preporučam da pročitate prošla dva posta koja su pokrivala stetement i Q&A ako niste.
Ovaj put su projekcije za HICP dodatno spuštene. Najstrašniji je bio podatak o dodatnom padu stope promjene M3 agregata s oko 2% na 1,4% koji se u statementu definira kao “moderacija”, dok kreditna aktivnost i dalje tone.
Vidjeli smo da je zadnjih tjedana po medijima kružila priča o mogućnosti negativne stope ili svojevrsnog QE-a*. Ovaj put novinari su htjeli čuti više o ovim opcijama no Draghi je konstantno odolijevao s naglaskom da su instrumenti na raspolaganju i da je ECB spreman djelovati.
Kad je upitan što se treba dogoditi da dođe do toga, preskočio je pitanje, kao i ono o detaljima rasprave o ovim instrumentima. Također je naglasio da će svaki novi LTRO ako se dogodi biti vezan za uvjet da se sredstva umjere prema privatnom sektoru. 
Problem je slaba potražnja a ne ponuda za kreditima. Ako je prirodna stopa ispod nule, neowicksellijanskim riječnikom, jasno je da i sami poduzetnici vide da nema profitnih prilika. 
Bilo je i pitanje izbacivanja detalja rasprave, tzv minutes na što je odgovorio da je to kompleksno pitanje koje se još razmatra s obzirom da je ECB institucija koja nema iskustva s takvom formom komunikacije. Jedno od pitanja je bi li se objavljivala imena članova Upravljačkog vijeća kod izdavanja takvih izjava.
Francuzi su opet pitali za tečaj, a Draghi je opet rekao da tečaj nije policy target
Ništa nova. Statement i Q&A su tu.
Dok čekate ECB, bacite pogled na Marcusov ECB vs Japan post, Ychuan Wangov post o nebitnosti fiskalne politike, Scottov o razlici u bačvama monetarne baze i Larsov o hard-money market monetarisitma.
*ovdje trebam napomenuti da za QE s državnim obveznicama postoje brojne pravne “barikade” u obliku zabrane monetizacije državnog duga. Solucija bi bila kupovanje privatnih instrumenata. Sve to bez izričitog cilja i obećanja da će povećanje baze biti permanentno je teško da će išta previše pomaknuti. S druge strane kupovanje državnih obveznica u ovakvom okružju bi teško bilo inflacionarno, trik bi bio djelovati kroz kanal očekivanja.
Read More

Statism thrives after a fall in NGDP

Jedna od točaka Sumnerove prezentacije na Cato monetarnoj konferenciji o kojoj sam već nešto pisao. Za jednostavan pregled većine ideja koje okolo plutaju o krizi (0% kamatna stopa, inflacija, strukturni problem, austerity efekt itd…) upalite video od 38 minute. Time for myth debunking!

Read More

ONB domina je simbol izvora ove monetarne patnje

Na bloombergu se pojavio članak o zaposlenici ONB-a, Austrijske Narodne Banke. Čitateljima je jasno zašto mislim da imamo problem s deflacijom, ili dizinflacijom, ako vam je tako draže. Iako mi se tesko pomiriti s cinjenicom da mnogi centralni bankari nisku inflaciju ne vide kao problem, neki od reasoninga tih, nazovimo ih “hard money” advokata, su zaista problem ako pricamo o nacinu provođenja monetarne politike, pa makar ona odjednom ciljala 1% umjesto  2%. Tako nova šefica odjela za ekonomiku banke jos nije shvatila da je, nažalost, Velika moderacija gotova. Time je zavrsilo i razdoblje u kojemu je čistačica u Banci znala što raditi sa prekonoćnom kamatnom stopom kako bi se osigurala mirna plovidba ekonomije. DRG je eto odlucila da je najbolje ne činiti ništa: 

Doris Ritzberger-Gruenwald gave up an academic post to try out at the institution in 1988. The Austrian schilling was pegged to the German mark at the time and, she says, “there was nothing to analyze.” A quarter of a century later, she’s the bank’s chief economist and one of a handful of women advising the European Central Bank’s Governing Council on monetary policy. Her current tip: Do nothing.

Očito misli da i danas nema što analizirati. Posebno je zanimljiv njen pogled na posljednje rezanje stope za refinanciranje, tj policy kamatnjaka:

I was surprised that the council acted so quickly,” Ritzberger-Gruenwald said in the interview. “I would have been careful about tying such a decision to a single number and probably waited until December” when the new economic forecasts she’s been working on are officially published, she said.

Ja ne znam kako ona percepira cijelu  priču ali to nije bio prvi mjesec da je inflacija tonula, već peti. Druga stvar je pitanje zašto uopće čekati da bi se potvrdilo da je inflacija zaista niska. Prvo zbog same činjenice da rezanje kamate nije ni blizu efektivno kao prije 5 godina. Drugo, zbog jadnog rasta novčanog agregata koji upozorava upravo da nema potencije za inflatorne pritiske. Treće, središnja banka cilja budućnost. Kamatna stopa se “štima” danas s ciljem efekata u budućnosti. Uz dobru komunikaciju, vremenski jaz se može efektivno dovesti na 0.


We just acted and now we have to see what the impact of that action was,” she said. “If I were to decide, I’d wait and see. We’re getting closer and closer to exhausting our options, so it might be a good idea to keep our powder dry.”

Ovo je logika ribara koji kaže da će ribu ulovljenu danas prodavati za 20 godina jer će riblji stock Jadrana biti mogao biti izlovljen.To što će u međuvremenu umrijeti od gladi nije bitno. Članak zatvara na pesimističnu stranu:


Everybody still believes in the slow, moderate recovery but I’m beginning to ask myself how much of this is calculated optimism,” Ritzberger-Gruenwald said. “I’m still waiting for the hard facts.”

I ona ne vidi vezu…. Neće ništa učiniti dok ne vidi neke činjenice, a ne vidi da su činjenice efektivno povezane i uzrokovane upravo zbog izbjegavanja akcije.

Read More