Category : eurozona

And so they did… (pt.1)

lower the rates.
Ugl, kao što vjerojatno znate, Draghi je danas najavio snižavanje stopa na glavne operacije refinanciranja ECB-a na 0,25%. Uz to, s obzirom da je deposit facility (DF) već bio na nuli, a marginal lending facility snižen na 0,75%, došlo je do asimetričnog sužvanja kamatnog koridora za prekonoćnu stopu.
Već sam postom o deflaciji najavio da će vjerojatno doći do snižavanja stopa, no na kraju ispada da je upravo smanjenje stope predstavljalo iznenađenje većini. Tako je od 70 ekonomista u Bloombergovom surveyu, samo 3 predvidilo rate cut.
U uvodnoj izjavi za presicu, Draghi napominje da je smanjenje konzistentno s forward guidance politikom, s obzirom na znatno prigušenu inflacijsku dinamiku koja stope rasta cijena vuče prema dolje. Također smatra da će niska inflacija karakterizirati eurozonu duže vrijeme.
Forward guidance je dodatno naglašen zbog očekivane niske monetarno-kreditne aktivnosti, očekivane niske inflacije i usporene gospodarske dinamike. 
– ovo je upravo jedan od razloga zbog kojih ne mislim da forward guidance mora imati smisla jer djelomično stvara drugačiju poruku od one koju zapravo želi poslati. Cilj bi bio osigurati izvjesnost oko djelovanja monetarne politike kroz kamatnu stopu, no FG u isto vrijeme “obećava” toliku lošu dinamiku da ECB ionako neće imati izbora nego MRO stopu držati niskom.
Svojevrsni forward guidance je dan i za posebne operacije i promjene u aukcijama likvidnosti uvedene još 2008. godine – dugoročne specijalne LTRO operacije kao i FRFA tenderi ostaju bar do 2015.
– ovim ECB upotpunjava svoju LOLR funkciju, kao i kamatni FG na način da bankama obećaje neograničenu likvidnost (full alotment), na, prosječno, dulji rok , bar onoliko koliko i stopa refinanciranja bude niska ili niža od trenutne. Stopa će biti jedinstvena za sve (fixed rate) Doduše, u međuvremenu, padajući NGDP je osigurao, da, uz probleme likvidnosti, koji su kako sam već i opisivao, djelomično nastali padajućim očekivanjima dinamike nominalnih dohodaka još prije Lehmana, bankarski sustav u isto vrijeme ima probleme s kapitalom. Tako se odvija deleveraging koji je znantno veći nego onaj što bi se odvijao pri usidrenim očekivanjima NGDP-a što bi osigurao NGDPLT.
Zanimljivo je da ECB kao “upside” rizike za inflaicju vidi više commodity cijene, kao i očekivano povećanje poreza i administriranih cijena. 
– To zapravo uopće nisu upside rizici, kako sam pokazao, to su komponente koje ECB slabo kontrolira, ne bi ih trebao ni pokušati kontrolirati, a već su prije maskirali rizike za deflaciju.
“Downside” rizici dolaze od slabije ekonomske aktivnosti – wonder why… 
Vidimo da zapravo postoje samo downside rizici, a ECB trenutnu situaciju tretira kao da je postignut potencijalni realnu output, pa sad inflacija 1 ili 2%, who cares.
Monetarna analiza pokazuje zašto Lars zaziva, u najmanju ruku, povratak ciljanja monetarnog agregata (mislim da bi zapravo sama najava imala jači efekt kroz velocity nego to što bi M3 uopće bio točno targetiran, ali hey, funkcioniralo je i Bundesbanku prije)
Zapravo je i čudo što M3 raste s obzirom na pad counterpart stavki u MFI bilanci – kredita. Naravno, to je nedovoljno za analizirati monetarna kretanja, ali ako je neki rast od 7,5% bio konzistentan inflacijskim ciljem 2%, čak i ne računajući padajući V, jasno je da rast od 2,5% neće pomoći ostvarenju simetričnog ciljanja 2% inflacije već da će i dalje “potezati prema dolje”.
Rast M3 agregata u eurozoni:
To je možda i razlog zašto ne vidim previše smisla u ovoj izjavi:

To sum up, taking into account today’s decisions, the economic analysis indicates that we may experience a prolonged period of low inflation, to be followed by a gradual upward movement towards inflation rates below, but close to, 2% later on. A cross-check with the signals from the monetary analysis confirms this picture.

ECB računa na prilagodbu svega ostaloga osim monetarne politike u ostvarivanju vlastitog cilja. Zahvaljujući ECB-u, situaciju u Eurozoni zapravo možemo opisati upravo kao onu Friedmanovu priču o promjeni ljetno-zimsko vrijeme koju smo nedavno iskusili: zašto bi se kazaljke na satu micale za sat nazad kada svi mogu promijeniti svoje navike. Zapravo je upitno je li inflacija uopće monetarni fenomen u Eurozoni kad se očekuje da “upside” rizici stizu od totalno “nemonetarnih” izvora.
Kako će svi promjeniti navike? Draghi ima odgovor
– smanjenje deficita tekućeg računa
– growth friendly politika
– minimiziranje distorzirajućih efekata poreza (jel uopće ima više mjesta za nova oporezivanja?)
– strukturalne reforme tržišta rada i proizvoda
– povećanje efikasnosti i kvalitete pružanja javnih usluga
– ujednačavanje troškova rada po jedinici proizvoda (tj smanjenje razlika)
Iako bi svi potpisali većinu ovih mjera, problem je što monetarna nefleksibilnost dovodi do uvođenja velikih prilagodbi koje inače traju više godina. Prilagodbe idu sporije naravno ako sa svakim korakom koji učine plaće i cijene prema dolje, pada i nominalna potražnje…vječna igra muzičkih stolica. Draghi bi trebao poslušati britmousea (iako je zapravo druga tema izvornog posta):

Supply-side optimists cannot sit on the fence and pretend the 2008-201X CPI trainwreck never happened.  It’s surely more convincing to argue we should take productivity – and inflation – out of macro policy altogether.  Set a stable path for nominal incomes and let the supply-side puzzle itself out.

Poslušao sam i veći dio presice i zapisao najzanimljivije, o tome više u sljedećem postu…
Pozz
Read More

Deflacijska zabava

Pozdrav svima, nakon pauze od blogganja dočekalo me par zanimljivih tema za proći. Prva je o mogućoj deflaciji u Eurozoni. U nastavku je pokazano par data pointova kojima pokazujem da je deflacija već duže vrijeme opasnost.
U lipnju je Draghi imao još relativno opušten stav prema (pre)niskoj inflaciji u eurozoni. Tada se HICP, koji je preferabilna mjera policy makera u Frankfurtu, kretao oko 1,5%. Za listopad 2013.  dinamika cijena se prepolovila te prva procjena iznosi 0,7% na godišnjoj razini. To je već prilično nisko i pokazuje da je monetarna politika neadekvatna i restriktivna. 
Super Mario je još u lipnju smatrao da niska inflacija “sama po sebi nije loša” jt. “možete kupiti više stvari”. Naravno nije isto dolazi li deflacija od supply strane (povećana količina proizvoda i usluga) ili zbog neaekvatne monetarne politike.
Lars i Britmouse su već prije upozoravali na spor rast inflacije u Eurozoni. Lars se posebno zalaže za vraćanje drugog stupa – monetarne analize, i to na način da ECB neko vrijeme cilja 10% M3 rasta kako bi vratila NGDP na pretkrizni trend. Ovo je naravno prijedlog koji je izgledniji od promjene cilja u NGDP. 
Iako market monetaristi smatraju da je nestabilni NGDP jači uzrok i realnih nestabilnosti, posebno u nezaposlenosti i kreditnom ciklusu, inflacija je i dalje pokazatelj monetarne politike, no, ciljanje iste, posebno ako pričamo o FIT-u (Flexible Inflation Targeting) uključuje manje pravila i više potrebe za “good judgment”.  Evo par twittova Davida Beckwortha upravo na temu FIT-a (osvrt na govor Lars E.O. Svenssona):
Lars Svennson in 2009 on FIT dealing with asset price surges: “obviously an area where good judgment is crucial.” http://t.co/H9CB96K2yK
— David Beckworth (@DavidBeckworth) November 4, 2013

But Lars, please do tell us what is “good” judgement? Who are the wise ones capable of making such calls?
— David Beckworth (@DavidBeckworth) November 4, 2013

To its credit, FIT has kept long-run inflation expectations well anchored. But at same time, it has allowed bungling of SR monetary policy.
— David Beckworth (@DavidBeckworth) November 4, 2013

Vidimo da je dio koji je Trichet zeznuo, a Draghi nedovoljno ispravio, djelovanje monetarne politike u kratkom roku i pogrešne procjene odakle inflacija i zašto. Kako su te krive procjene ECB-a uzrokovale stezanje monetarne politike 2008. sam opisao ovdje.
Tako smo došli i do ove situacije danas, koja je napokon pokrenula alarme u glavnim medijima, od Bloomberga, WSJ-a pa do FT-a i Die Welt-a, mnogi ukazuju na mogućnost deflacije u Eurozoni. Padajući NGDP je uzrokovao debt-deflation spiralu. Upravo Svensson pokazuje kako debt deflation spiralu, posebno ako se fokusiramo na dug, ne rješava restriktivna monetarna politika. Ekonomski agenti se zadužuju na osnovi očekivanog budućeg dohotka (u Svenssonovoj verziji gleda se inflacija), ako dohodak/inflacija ne prate očekivani trend dolazimo do downward spirale uzrokovane monetarnom politikom, o tome sam nešto pisao ovdje.
Trenutno je više manje svima jasno da deflacija ne ide zajedno s oporavkom, bar ne u slučaju ovog slabašnog bottoming-outa koji zovemo “oporavak”.
Listopad je tako donio nove probleme po pitanju monetarne politike u eurozoni. Kao što sam već napomenuo, inflacija je opasno niska:
No, već sam napominjao, a i Beckworth gore navodi kako je pitanje prosudbe kod FIT-a. Nije samo pitanje devijacija od srednjeročnog cilja, već i samog pitanja što je monetarna inflacija. GDP deflator pokazuje onu inflaciju koju središnja banka najbolje kontrolira, sljedeći graf pokazuje deflatore za nekoliko država.
Vidimo da je prema ovome Draghijeva izjava kako nijedna zemlja eurozone nije u deflaciji baš i ne stoji. Irska je tonula više od dvije godine, Španjolska gmiže lagano ispod nule još od sredine 2009. dok je Grčka bila u pozitivnom teritoriju. (Vidimo i RH gdje je stopa deflatora nakon 2008 prepolovljena s 4 na 2% – 4% je bilo konzistentno sa dotadašnjim rastom NGDP-a od 8%, uz 4% realnog rasta. Za male zemlje je deflator, uz PPI, bolji pokazatelj po mom mišljenju)
Njemačka kao i agregatni deflator za eurozonu je stabilan. Ovakav razvoj pokazuje i segmentaciju jedinstvene monetarne politike ECB-a,
Još jedan način da vidimo razvoj je HICP s konstantnim porezima, posebno jer su porezi povećavani u zemljama koje su primorane na “štednju”.
Vidljivo je da opasnost deflacije već neko vrijeme prijeti Španjolskoj i Grčkoj, dok nezaposlenost i dalje stoji na rekordnim razinama u ovim zemljama. Nakon šokova potražnje koji potresaju eurozonu još od 2010, svaki novi sastanak Europskog vijeća je tresao tržišta. Dio rizika je Draghi otjerao “whatever it takes” govorom, no sada mu preostaje pokazati da je pravi majstor svog zanata i braniti simetrični cilj inflacije u eurozoni. U očekivanju rezanja kamatnjaka (stope na glavne operacije refinanciranja Eurosystema) tečaj Eura je već oslabio. Nadamo se da neće biti negativnih iznenađenja.

PS. Podgledajte jednostavan Beckworthov post koji uspoređuje efekte odabira monetarne politike u eurozoni, Japani u SAD-u.

PSS
Umalo zaboravio i najzanimljiviji grafikon…Počinje li Europa sličiti na Japansku deflacijsku priču?

Read More