Category : ostalo

CEE regija ima šansu, za Hrvatsku nisam siguran

McKinsey u studiji A new dawn: Reignitinggrowth in Central and Eastern Europe koja je izašla prije nekoliko dana kaže da postoji način da CEE vrati sjaj od prije krize. Zemlje koje su uključene u studiju su Bugarska, Hrvatska, Češka Republika, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Cilj post nije ocjena i kritika ovog rada, na kraju teksta ćete shvatiti zašto. 
Glavni rezultat je predložak novog razvojnog “modela” za CEE. Iako ću ukratko opisati o čemu se radi, mislim da je jedan od indirektnih insighta studije činjenica da RH ni unutar regije, relativno prema drugim zemljama nije spadala nit spada u vrh. A kako stvari vjerojatno izgledaju ni neće u budućnosti. *sad ostavljam minutu za plakanje kako su Poljaci bili gori od nas itd. Nadam se da će ljudi u ovoj zemlji jednog dana shvatiti da se ne živi od “stare slave” iako je i to čini se bila iluzija. 
 
Vratimo se na studiju (unatoč pokojoj primjetki na  relativni status RH, zapamtite da studija uzima cijelu regiju kao jedan ekonomski prostor). 
Relativno prema svijetu CEE regija nije stajala i ne stoji tako loše. McKinsey navodi kako je to bio jedan od najbrže rastućih ekonomskih prostora na svijetu do 2008. godine
Smatraju da su glavne snage koje su tada omogućile rast i danas na raspolaganju:
 
visoko obrazovana radna snaga (udio ljudi sa tercijarnim obrazovanjem je znatno viši nego u npr. BRICS zemljama) koja je relativno jeftinija u odnosu na cijenu rada u razvijenim zemljama
– stabilan makroekonomski okvir, relativno nizak javni dug i stabilne valute
pozitivno poslovno okruženje, ove zemlje slijede zemlje OECD-a na doing business i sličnim ljestvicama
geostrateški položaj u centru Europe,  između Istoka koji se brzo razvija te već razvijenog Zapada
 
Prije krize je FDI bio izvor rasta i bitan faktor konvergencije prema najrazvijenijima (EU-15) i McKinsey smatra da on to može opet postati. FDI osim “uvoza” štednje predstavlja i iznimnu mogućnost za ubrzanje rasta produktivnosti, koja je ipak glavni driver rasta i životnog standarda u dugom roku.
Gdje je išao taj FDI je već druga priča. Ukupno u CEE je najveći udio FDI-a bio uložen u financijski sektor i sektor nekretnina. Unatoč negativnom pogledu na financije i banke uslijed Velike recesije, ipak nemojmo zaboraviti da ulazak stranih banaka unio stabilnost u financijske sustave ovih zemalja, te je funkcionirajuća financijska intermedijacija uvjet ikakvog razvoja općenito. Naravno, veliki dio FDI-a je uložen u industrije sa višom dodanom vrijednošću. U nastavku teksta ćete vidjeti da McKinsey razvojni model naglašava upravo ulogu industrija s visokom kompleksnosti proizvoda i visokom dodanom vrijednošću kao jedan od stupova razvoja. 
Čisto kako bi ilustrirao pozicije pojedinih zemalja, izvadio sam sljedeću kartu da se ipak vidi da po pitanju nekih high-end industrija, CEE nije homogena regija. Naravno, najviše pažnje posvećujemo RH.
 
Karta prikazuje clustere u automobilskoj i svemirskoj (?) industriji. Pogledajte gdje se nalaze i pogledajte broj zaposlenih. Naravno, ova karta ne daje ni blizu dovoljno informacija da izvodimo šire zaključke, no ako ćemo gledati po vrsti industrije i mreži koja je čini, vidimo da je najzanimljiviji FDI prije 2008. ipak zaobišao RH. Jedan od razloga je i odugovlačenje pristupanja RH EU i generalno kasnije uključivanje naše zemlje u globalne tokove znanja, kapitala i roba. Općenito, u ranoj fazi ulaska kapitala u zemlju, za privlačenje FDI-a su bitni aglomeracijski faktori (npr Kinoshita i Campos, 2003) jer uspjeh investicija “FDI-pionira” daje signal drugima i stvara se “snow ball” efekt. Integracije su bitan faktor za privlačenje FDI-a (npr. Holland i Pain, 1998 i Benacek et al, 2000) zbog harmonizacije regulativa, sličnih poreznih struktura, sporazumima utvrđenih pravila igre itd. To naravno ne lišava policy makere u RH ikakve odgovornosti. U svakom slučaju, čini se da su druge zemlje regije bolje pozicionirane za internalizirati već postojeće efekte industrijske strukture potrebne za povećanje buduće kompleksnosti proizvodnje s ciljem dosezanja, ali i pomicanja, svjetske tehnološke granice.
 
To ne znači da cijela CEE ipak nije imala sličan “razvojni model” koji se prije svega oslanjao na potrošnju koja je financiranja priljevima inozemne štednje. EU-15 je bio i najvažnij trgovinski partner pa time i izvor strane potražnje, tj destinacija izvoznih dobara. Presušivanjem tih izvora (priljeva štednje i strane potražnje) 2008. došlo je do svojevrsnog šoka, a većina zemalja je i dalje ispod vrhunca BDP-a dostignutog u pretkriznom periodu. 
RH je zauzela očekivano zadnje mjesto.
 
Sljedeći grafikon pokazuje nivoe produktivnosti za pojedine zemlje kao % produktivnosti EU15.
Grafikon je napravljen u druge svrhe pa pokazuje podatke i za zemlje koje nisu obuhvaćene u studiji. vidimo da je oko 2008. zaustavljena konvergencija zemalja prema nivou produktivnosti EU-15. Zašto je to bitno? 
McKinsey pokazuje da je upravo jaz produktivnosti glavni izvor razlike u BDP-u po glavi između EU-15 i CEE (bez RH ali možemo lako zaključiti da uključenje naše zemlje ne bi ništa bitno promijenilo):
Dalje McKinsey zaključuje da su neke od glavnih barijera rasta niska domaća štednja i investicije što se vidi na niskoj kapitalnoj opremljenosti rada u odnosu na razvijenije zemlje. Stope investiranja su manje od BRICS zemalja. Uz to, ove zemlje će demografska promjena pogoditi teže nego EU-15 ili SAD. Stoga je cilj novog modela uzeti u obzir navedene snage i slabosti kroz klučna područja na koja bi trebalo usmjeriti politike u budućnosti. U odnosu na pred-2008. model to izgleda ovako.
 
Scenariji promjene smjera/ostanka na istom putu te njihovi mogući rezultati:
2,8 i 4,6% rasta godišnje je jako velika razlika. Rastom od 2,8% GDP se poveća 2x za oko 25 godina. S stopom od 4,6% to vrijeme se smanjuje na 15ak godina.
No bitnije su promjene u strukturi CEE gospodarstva koje traži “novi model” (NM) a sumiraju se u tri glavna potiska, koristeći jezik abenomicsa, tri strijele:
 
1. povećati izvoz i fokusirati se na aktivnosti s višom dodanom vrijednošću.
CEE regija je već danas na višoj razini od BRICS-a, tj kako McKinsey piše, “CEE ima zreliji profil razmjene” od navedene skupine – tj izvoz čine 80% dobra, a 2011. 2% BDP-a neto izvoza je predstavljao knowledge intensive manufacturing. Ukupni neto izvoz je bio 0,7%BDP-a – pogledajte grafikon 14 u studiji. U trenutnoj bazi, a uvažavajući globalne trendove, McKinsey smatra da su ove zemlje dobro pozicionirane kako bi se popele u “vrijednosnom lancu napredne proizvodnje”. Pomak u izvozu od 2007. je najveći poticaj doživio kroz klastere automobilske industrije (već prikazana karta). S obzirom da se ove zemlje ipak na globalnoj razini ne mogu natjecati troškovima rada, pomak prema većoj kompleksnosti je njihov jedini izlaz prema kvalitetnijem rastu u budućnosti, bar u odnosu na dosadašnji baseline scenarij. Ne zaboravimo da isto pokušavaju i zemlje istočne Azije, tako da će podrška ulaganju u R&D te kultivaciji high-skill radne snage, od strane poduzeća ali i države, prema ovom izvještaju, biti krucijalna. Neke od politka mogu biti porezna izuzeća za R&D, natječaji za sredstva, a država može imati ulogu prvog kupca novih tehnologija. Uz to razvoj clustera, povezivanje biznisa i sveučilišta, investiranje u tehničko obrazovanje.
Daljnje jačanje uloge u O&O sektoru (outsourcing & offshoring) gdje je CEE regija bitna destinacija posljednje desetljeće će biti također ključna. Regija bi mogla postati ne samo destinacija već i “hub” za takve operacije čime će sami sektor podići na “value chain” skali. Sličnu priliku vide i u proizvodnji i preradi hrane.
 
2. Osloboditi rast, produktivnost i investicije u domaćim sektorima.
Razlike u produktivnosti pojedinih sektora pokazuje sljedeća slika:
On a omogućava lakše identificiranje sektora koji predstavljaju priliku te uočavanje potrebe za promjenama promatrajući odnos dodane vrijednosti i jaza u produktivnosti u odnosu na EU-15. Općenito najvažnije reforme su liberalizacija, privatizacija i daljnja deregulacija te suzbijanje korupcije. Za detalje po sektorima poogledajte studiju.
3. Ponovo privlačiti FDI uz povećanje domaće štednje za financiranje investicija
McKinsey kao osnovnu prepreku samofinanciranju investicija vidi u navikama štednje domaćinstava te fiskalnim problemima vlada. Domaćinstva malo štede zbog niskog raspoloživog dohotka ali i zbog činjenice da je veliki broj usluga financiran od države, tj nema incentiva za štednju kada građanin zna da u situaciji bolesti netko drugi plaća. Slično je i s mirovinom. Neke od politika koje bi povećale pool štednje je prelazak na štedne račune umjesto pay-as-you-go sustava koji postoji sad, gdje trenutni radnici plaćaju mirovine trenutnim umirovljenicima. Kada kućanstva raspolažu dohotkom za investiranje, obično je prvi izbor nekretnina, što retardira domaći financijski razvoj. Država može pomoći omogućavanjem razvoja dubokih domaćih financijskih tržišta koja će povećati broj štednih proizvoda. Za privlačenje FDI-a će biti bitno smanjiti birokratsku kompleksnost i poboljšati infrastrukturu.
 
Temelje novog modela rasta vide u 
1. povećanju razvoja infrastrukture i efikasnosti investicija;
 – poboljšati izbor projekata;
 – poboljšati ostvarenje projekata (ispunjenje rokova/budžeta);
 – optimizirati korištenje postojećih kapaciteta;
 – poboljšati upravljanje infrastrukturom.
2. omogućiti daljnji urbani razvoj;
 – smanjiti barijere za rural-urban migracije;
 – poboljšati infrastrukturu;
 – poboljšati upravljanje lokalnim jedinicama.
3. Poboljšati regulatorne sustave i institucije;
 – poboljšati administrativne procese;
 – povećati efikasnost pravnog sustava;
 – modernizirati zakone i ojačati regulatorne okvire;
 – boriti se protiv korupcije i “neformalnosti”;
 – ojačati institucionalne kapacitete.
4. Investirati u vještine radne snage;
 – poboljšati kvalitetu obrazovanja;
 – poboljšati stručno osposobljavanje;
 – povećati informiranost o povratu na obrazovanje;
 – razviti managerske vještine;
 – proširiti on-the-job training.
5. Podržavati rast kroz R&D i inovacije
 – stvaranje clustera;
 – postati R&D hub za multinacionalke;
 – pojačati suradnju biznisa i sveučilišta kroz zajedničke istraživačke centre;
 – pružati potporu start-up-ovima kroz poslovne inkubatore. 
(detalji u studiji)
 
U studiji se naglašava da će pojedine politike ovisiti o pojedinoj zemlji, što je i normalno. Pogrešno je ovakve radove gledati kao spas. McKinseyevi analitičari ovdje kreću od snaga, slabosti i prilika kako bi identificirali strategije razvoja regije koje će vjerojatno dati najbolje rezultate. Riječ smjernice i strategije treba ipak razlikovati od centralnog planiranja. U ovim smjernicama nisu identificirane konkretne politike već su na razini sektora dane preporuke gdje su slabosti i u kojem smjeru bi politike trebale ići da se stvori bolji učinak. Politike se tiču i javnog ali i privatnog sektora te veliki dio smjernica zapravo leži na privatnom sektoru uz potpornu ili ne-negativnu ulogu države. Tako ćete kroz analizu sektora vidjeti dosta “neoliberalnih” preporuka tipa liberalizacija, povećanje konkurencije itd… S druge strane vidljive su i naznake intervencionističkih politika kod pitanja poticanja inovacija i R&D-a. To pokazuje da pristup razvoju i kreiranju politika može i mora zaobići ideološke prepreke. I intervencionisti i libertarijanci moraju shvatiti da postoji razumna granica i jednog i drugog pristupa po pitanju realnosti (koliko je nešto ostvarivo u datom momentu/ikada) ali i po pitanju rastezanja okvira (ili modela) prema kojem vide stvari. Uvijek sam mislio da je Friedman, koliko god ga se percipiralo kao neoliberalnu harpiju bio upravo takav pragmatik koji je predlagao genijalna rješenja, koja su uvažavala  obje strane. 
 
Zanemarujući ideološke podjele, kreiranje i implementiranje politika je ipak nešto što se događa u jednoj drugoj sferi od samog predlaganja strategija i smjernica. Zato sam napisao ovakav naslov. 
Uzmimo za primjer ovu točku koja je vezana za obrazovanje. Moje mišljenje je da bi najbolja politika bila npr. uvođenje vouchera u školstvo. S druge strane, to se ne sviđa Vilimu Ribiću ili tko je predstavnik sindikata za obrazovanje. Njegovi članovi ne žele biti izloženi konkurentskom pritisku, tako da je malo vjerojatno da će se dogoditi moj prijedlog. Alternativa su strategije razvoja obrazovanja i što sve ovi Jovanović ne mulja, ili neke druge politike koje bi možda imale i bolji rezultat od vouchera. Ipak će se u RH vjerojatno izabrati one politike koje će najviše održavati status quo, tj minimizirati promjene. To je ono što se uvijek događalo u RH i nemam još razloga misliti da će u budućnosti biti drugačije*. 
 
S druge strane  ostale zemlje CEE, bar one koje su bolje od RH, imaju nešto bolji track record i prema tome mislim da bi one to bolje odradile. Zemlje kao Slovačka, Poljska i Čeka republika imaju
– prvo, bolje temelje postavljene predkriznim razdobljem catch-upa gdje su apsolutno demolirale ono prednosti što je RH imala i 
– drugo, dosadašnje iskustvo mi govori da će imati bolje politike od RH pa time i polučiti bolji uspjeh u budućnosti.
 
Ovo je samo moje mišljenje. Možda i podcjenjujem sposobnost RH da iz ovog svega izađe kao bolja zemlja, al nemam previše optimizma.
 
*ok, ovaj Cronomyijev post mi daje nešto nade, bar po pitanju ZOR-a, iako ne vjerujem da naši stakeholderi u procesu imaju tako racionalna shvaćanja situacije.
Read More

Tjedni linkovi 09.12.13

Cilj ovog posta je zapravo s čitateljima podijeliti meni najzanimljivije priče proteklog tjedna. Još ne mogu obećati da ću zapravo održati “tradiciju” svaki tjedan, ali krenimo s ovim pa ćemo vidjeti dalje. Povezani linkovi nisu nužno svi stari tjedan dana već su tu da stvari stavimo u kontekst.

1. Je li QE deflacionaran?
Ovo se tema koju je započeo Stephen Williamson s New Monetarism bloga sa posljednjim paperom u kojem, čini se, postoji ravnotežno stanje u kojem QE stvara deflaciju smanjujući premiju likvidnosti. U principu je ideja kontraintuitivna, no mislim da postoje razlozi zašto može držati vodu, posebno u kontekstu njegova modela. Kako bi izbjegao “matematiku”, na Krugmanovo traženje, Williamson nudi i “priča” verziju.
Moje promišljanje o “mehanici” deflatornog ekvilibrija bi doduše bilo bliže (ne isto) Izi Kaminskoj i priči o ulozi (nedostatku) sigurnih imovina. Po meni njen reasoning vrijedi kada uđemo u svijet prema kojem repo tržišta utječu na monetarnu politiku, a ne obrnuto. “Prikupljanje” sigurnih imovina i zamjena za rezerve ima određene deflacionarne tendencije zbog efekata supstitucije s kešom pri ZLB-u, no ne mislim da je to dugoročno stanje (izolirano od drugih alata MP). Beckworth jednostavnim VAR-om i FRED grafom pokušava pokazati obrnuto, ali moramo paziti na limitacije VAR-a, posebno s dvije varijable kako ga on koristi. Scott Sumner daje zapravo najjednostavniju priču, ali malo promašuje point, što je i logično jer pokušava Williamsonov model pretvoriti u monetaristički. Kao i uvijek zanimljiv kontra-argument daje Nick Rowe, a meni zasad najbolje još zvuče Hendricksonova dva centa.

2. Novac je jači od kredita.
Više puta sam spominjao da mislim da novac ima jaču (i drugačiju) ulogu u provođenju monetarne politike. Više puta sam odbacivao kreditističke stavove i fokus na kamatnu stopu. Britmouse je nedavnim postom o DIVISIA indeksu u Britaniji, cini se pokrenuo manju oluju nas “monetarističkih” entuzijasta. Povezanost novca i realnih varijabli je dugo bila jedan od teško dokazivih priča starog monetarizma. Friedman i Schwartz nisu koristili samo statistike već i brdo drugih background informacija koje su upućivale ne egzogenu prirodu u promjeni novčane mase i konsekventne promjene u outputu. Krajem 80-ih i početkom 90ih se činilo da su kamatne stope potentniji instrument, dok Ireland i Belongia nisu pročešljali vezu s novim DIVISIA indeksima, o čemu sam već pisao. Lars ima novi post u kojem dijeli moj entuzijazam vezan za DIVISIA agregate (radi se o UK). Osim njegovog posta, mislim da je još važnije proći linkove na kraju, u sekciji “Acknowledgments” i saznati više o DIVISIA indeksima. Mark Sadowski ima odličan koment koji pokazuje da je i dalje ekonometrijska priča prilično komplicirana.

3. Nove tehnologije vs Fed: ne mislim da je uopće pogođena bit monetarne politike, ali je zanimljiva priča oko ovog oporavka, slabog rasta zaposlenosti i rekordnih profita. Rast produktivnosti kroz nove načine korišenja resursa, kao software, je možda ipak razlog za malo tehno-optimizma bez obzira na substituciju rada. Brad DeLong ima poduži post gdje opisuje tri glavne teorije stagnacije, pa bacite pogled ako želite znati više i vidjeti zašto je i on optimist. Čak nije previše radikalan u policy prijedlozima.

4. vezano za 1. Tyler Cowen daje par empiričkih dokaza da QE ima efekta na ekonomiju. Pogledajte i njegovo mišljenje o Volcker ruleu, posebno ako ste ljubitelj regulacije i OWS type neprijatelj Wall Streeta, financija itd.

5. Bloomberg navodi rezultate Deutsche Banka o nadolazećoj minimalnoj nadnici u Njemačkoj. Nisu ohrabrujući. Za više detalja o situaciji u toj zemlji kliknite ovdje.

6. Plaćaju li studenti tisuće dolara i za obrazovanje i dobre ocjene provjerite ovdje. Hint: možda.

7. Čak i profesori na takvim fakultetima mijenjaju priču ako odgovaraju njihovoj “političkoj simpatiji”. Šteta je što neki kao Krugman ipak imaju utjecaja i na javnu raspravu pa ponekad njihove stranačke baljezgarije dođu i do RH sindikalnih pijavica. S obzirom da se radi o Princetonu, ne zaboravite kako je i Bernanke brzo zaboravio što je preporučivao Japanu, i što je zaključio o interplayu naftnih šokova i monetarne politike. 2008. bi posljednje bilo dosta da ne bi ni morao spominjati prvo u današnjem kontekstu.

8. U masi referenduma je počela i neka inicijativa za legalizaciju trave. Ne znam bi li bio za ili protiv s obzirom da se čini da trava potiče rast “manboobs” a Milanka i ostali u našoj know-it-all vladi plaču da smo praseća nacija i da je previše manboobsa već u opticaju. Možda je sreća u drugim narkoticima: čini se da gradonačelnik toronta najbolje zna – nema što nije čvaknio, prema iskazima certain dilera. No izgleda da psihoaktivne droge nisu samo tu zbog rekreacijskih svrha, MDMA bi do 2020 već mogla biti u nekom stadiju koji se približava terapeutskoj uporabi. Bar nas čeka vesela starost!

9. Ako ipak preferirate real world, dobra zamjena je ova Time-ova galerija za kraj 2013. g. Čini se da su “most surprising” fotografije nažalost većinom prikazivale loša iznenađenja. Talk about 2013, psi proživljavaju loših par stoljeća prema slikama “čistokrvnih” pasa u ovom postu.

10. S glazbene strane, u poplavi “DJ-a” koju je izazvala Ultra-EDM-manija, RA godišnja lista, ako je već potrebno slagati top-liste – je the real deal. Zaboravite Glaviciije, Vegete, Tijesta i Bureke. This is the real deal. Iako je glazba stvar ukusa, “tehnikalije” nisu, tako da se u osudi moje “netolerancije” or whatever konzultirajte sa Sumnerom – why “you are not entitled to an opinion”

11. Ne možete se pomiriti s tim i sad ste ljuti? “ready to go nuclear”? – konzultirajte se s ovim linkom : šifra za lansiranje nuklearnog arsenala SAD-a.
Read More

Deutschland, oh Deutschland (pt.2): deine Exportmaschine

Cijela priča sa ponovnim napadima na njemačku izvoznu snagu je počela s izlaskom izvještaja američkog “ministarstva financija”:

Njemačka je održala visok suficit tekućeg računa (bilance plaćanja, naravno) kroz krizu eurozone pa i u 2012, dok je nominalnu suficit premašio kineski. Anemični rast domaće potražnje i ovisnost o izvozu su otežali rebalansiranje u vrijeme kada su mnoge zemlje eurozone pod značajnim pritiskom da zaustave potražnju i smanje izvoz kako bi stvorile prilagodbu. Neto rezultat je bila pristranost prema deflaciji u eurozoni, ali i svijetu.

Na makro razini stvar se promatra kroz suficit/deficit – razliku dobara/usluga prodanih u inozemstvo i uvezenih dobara/usluga. Pitanje je je li problem previše izvoza ili premalo uvoza. Ako već prozivamo Nijemce da stvaraju globalni disbalans, ne mogu primjetiti da su oni koji ih optužuju za prevelik izvoz dolaze upravo iz zemalja koje i kupuju te proizvode. 

Izvozni deflacionizam?
Kao što su 70ih Arapi bili krivi za perzistentnu inflaciju, danas bi Njemačka trebala biti kriva za deflaciju? Mislim da ipak znamo tko je kriv za to. S druge strane ne razumijem zašto gledati na stvari iz perspektive gdje je tragedija  benchmark. 

Da je ECB održao NGDP eurozone na trendu ne bi imali ovakvih problema, a i takav stimulus je besplatan. U svakom slučaju bi nestala “deflacijska pristranost” iz sustava, a vjerojatno bi njemački suficit prema zemljama eurozone bio još veći nego što je – no kada su stvari bolje, nitko ne mari za te stvari. Tek kad dođe do pada dohotka svi se ozbiljno povampire za tuđim. Tu je zapravo Njemački grijeh – blokiranje ECB-a da aktivnom monetarnom politikom ispravi pravu neravnotežu koja stvara probleme – onu monetarnu.
Izvoz
Mislim da je dio problema ono što F.Coppola naziva trade moralism, ne u smislu mog “moraliziranja” 2-3 rečenice prije, već pogleda da je suficit sam po sebi, a priori, poželjan. Slažem se da to nije istina.

Jedan od izvora njemačkog suficita je i prilagodba koja se dogodila na strani jediničnih troškova rada nakon 2000-ih. Mnogi smatraju da je Njemačka “politika zaustavljanja rasta plaća” dovela do visokog rasta izvoza. Kako bi pogledali razvoj događaja konstruirao sam grafikon koji pokazuje razliku realne plaće u odnosu na rast produktivnosti (TFP-a) za Njemačku i neke druge zemlje.

Kako bi stvari stavili u perspektivu, evo i razvoj RULC (Real Unit Labour Cost) izabranih zemalja kao nivo (2005=100) 


Posebno od 2004.-2007. u Njemačkoj je realna nadnica rasla znatno sporije od produktivnosti. Nakon krize plaće ipak rastu brže od produktivnosti. Teško mi je vjerovati da je jedini izvor njemačkog suficita razlika u plaćama proizvedena wage-restraintom i to nekim politikama koje nitko eksplicitno ne imenuje. Da opet uvedem “svađalački ton”, zašto se sad iz istog razloga ne stvara buka oko padajućih plaća u drugim zemljama. Mislim da je ipak jedan od odgovora i struktura njemačke izvozne ponude koja se bazira na kvaliteti, inovativnosti, distribucijskoj mreži, pristupu servisiranju, načinu vođenja kompanija, obrazovnom sustavu itd… stvar je kompliciranija od gledanja plaća koje su stagnirale nekoliko godina. I opet napominjem da nitko nije naveo konkretne politike Njemačke države koje su djelovale na stagnaciju realnih plaća.

Dobar komentar na cijelu priču daje Vedrana Pribičević u citiranom odlomku:
Strategija ‘izvezi-ili-umri’ uključivala je rezove javne potrošnje, smanjenje jediničnog troška proizvodnje i fleksibilizaciju tržišta rada kroz promjenu radnog zakonodavstva. No, čak i da su mjere štednje polučile kratkoročne rezultate, teško ćemo u Španjolskoj vidjeti značajnije smanjenje stope nezaposlenosti koja sada iznosi nevjerojatnih 26 posto. 

I dok su ekonomisti vrlo sramežljivo zaključili da smanjenje njemačkog suficita kroz jačanje domaće potražnje i investicija možda može pomoći EU članicama sa deficitom tekućeg računa, nasilna redukcija izvoza Nijemcima ne pada na pamet, pogotovo jer je udio izvoza u BDP-u iznad 50%, a svaki drugi radnik radi u izvozno orijentiranom poduzeću. Njemačka danas živi ono što u ekonomskim udžbenicima zovemo ‘rast vođen izvozom’ (eng. export-led growth), odnosno većina njihovog ekonomskog rasta može se pripisati rastu izvoza. Zlobnici bi dodali i ‘osiromaši-svog-susjeda’ (eng. beggar thy neighbour) strategiju, jer su glavni trgovinski partneri Njemačke u EU Francuska i Italija – upravo one ekonomije koje muku muče sa deficitima tekućeg računa platne bilance. Za sve one koje ne zabavlja gorenavedena razmjena intelektualnih ćoraka, dublji pogled u razloge uspjeha njemačkog izvoza nam sugerira da zapravo nije i toliko bitno kome izvozite, već što izvozite.


Važnost izvoza za njemački rast,u odnosu na druge komponente, je jasno vidljiv

Mislim da sljedeći opis srca njemačke izvozne mašine daje dobar pregled što se izvozi i prije svega kako im to uspjeva. Kako je napisala Vedrana, sektori s kompleksnim proizvodima.


Nedavno sam naletio na studiju o njemačkim “prvacima svjetskog tržišta”. Svi poznajemo njemačke industrijske divove poput VW-a, ThyssenKrupp-a, SAP-a, BASF-a i drugih, njih 300 s više od milijardu EUR prihoda godišnje koji sami čine oko 60% njemačkog izvoza. No pokazuje se da su stvarni prvaci mala i srednja poduzeća. 

Profil tipičnog “prvaka” u Njemačkoj:
(prvaci su oni koji globalno upadaju u top 3 u svojoj tržišnoj niši)
Distribucija prema nišama izgleda ovako


Model uspjeha  bazira se na
– izboru specifične tržišne niše i bijegu od masovne proizvodnje. Drže se blizu svojim potrošačima, osnivaju direktne podružnice (izbjegavaju strane distributere) u drugim zemljama, a zaposleni posjećuju po više stotina puta pojedina tržišta. Veliki dio prihoda ostvaruju iz povezanih usluga za optimizaciju investicijskih dobara koje prodaju. Stvaraju ulazne barijere proizvodnjom proizvoda koje je teško kopirati. Za R&D godišnje izdvajaju veći dio prihoda od najboljih 1250.

– vrhunski rezultati u svim “core” operativnim procesima. Vodeći su u svijetu u proizvodnim procesima i inovaciji tih procesa
– obiteljska poduzeća sa određenim setom vrijednosti koji se koncentrira na dugi rok, nezavisnost firme, kontinuitetu vodstva. Iznenađujuće je da večina zapošljava eksterni management


Vidimo da najmanja poduzeća imaju snagu boriti se na svjetskim tržištima. Globalni igrači poput autoindustrije su već davno krenuli u pohod na globalno tržište. Teško je i dalje tvrditi da je “njemački model” nastao samo kroz obuzdavanje rasta plaća i nekakve specifične politike države koje retardiraju uvoz. Tu su i institucionalni, “mrežni” i drugi faktori koji tu zemlju čine jednim od najboljih mjesta za visoko kvalitetnu proizvodnju na svijetu. Zbog toga je i jasno zašto PIGS-ima nije dovoljno samo pritisnuti plaće na dolje kako bi se nosili s jačim državama. 

Uvoz
Tu je onda i druga strana, zašto onda Nijemci ne koriste prihode kako bi pribavljali strane proizvode, na kraju krajeva, i Friedman je naglašavao da je korist izvoza upravo to da plaćaju uvoz, tj omogućuje pribavljanje stranih dobara i usluga građanima. Očito to ne žele. Draže im je štedjeti, boje se svih nestabilnosti stvorenih kroz ovaj monetarni poremećaj koji traje već 5 godina. Zašto ne ulažu? S jedne strane zbog domaćih strukturnih barijera, ali i zbog niske potražnje iz eurozone. S manjim ulaganjima dolazi i manji uvoz (ovisnost njemačkog izvoza o uvozu je oko 40ak %). Zašto ne ulažu više? Možda zbog demografske promjene koja će posebno jako pogoditi i pogađa Njemačku – tj veći udio starijeg stanovništva više i štedi, pa su im iz te perspektive i “potrebni” suficiti. Objašnjenja ima milijun, ali još nijedno nisam čuo da spominje politike vlade koje direktno građane i poduzeća odvraćaju od potrošnje – zato je i upitno koliko ove procedure za neravnoteže Europske komisije uopće imaju smisla, osim što je valjda cilj da politika pokrene neke akcije štetne za uvoznike ili se baci na povećanu državnu potrošnju, pa i potkopa jedan od zadnjih kredibilnih izvora visokog ratinga u eurozoni. Iako mislim da bi država trebala uložiti malo više u infrastrukturu (ili bar otvoriti put privatnom sektoru za to) nego u gluposti koje sprema velika koalicija, a zabrinjava i pad formacije kapitala zadnje dvije godine. Problem je što ni ne postoji nikakav direktni automatizam koji smanjuje suficit ako država više troši, a ako će investirati u ceste, ne treba im maslinovo ulje iz Grčke. 

EU Macroeconomic Imbalance Procedure (MIP)
I tako dok cijela EU želi biti Njemačka, pokreće se i cijela istraga vezana za njemački suficit (prema svijetu) koji je ovakav u odnosu na druge zemlje euro područja

Alert mechanism report 2014. :

The dynamics of Germany’s external position warrant further investigation with a view to better understanding i.a. the role of certain domestic features, including financial flows, for the sectorial savings-investment balances and current account developments. The HICP-based REER depreciated in 2010-12 mostly vis-à-vis non- euro area partners, reflecting the nominal depreciation of the euro, but less so vis-à-vis the euro peers. This has contributed to the German firms’ competitiveness vis-à-vis their non-euro competitors. ULC continue to increase above the euro area average, on the back of a robust labour market, with increasing wages, and relatively low productivity growth. The associated appreciation of the corresponding REER is, however, small compared to the gains recorded in the pre-crisis decade. General government sector debt is above the indicative threshold but projected to decline from 2013. House prices have increased moderately, with stronger hikes in some urban areas. Overall, the Commission finds it useful to conduct an in-depth analysis with a view to assessing whether imbalances exist. 

Italic tekst je moj naglasak na pojedine pokazatelje. Sve pokazatelje za MIP možete vidjeti ovdje. To je tzv scoreboard. Zatamnjeni su pokazatelji koji ukazuju na problem.
Zapravo je cijela priča oko MIP-a glupost ako su im ovo pokazatelji. MIP je pokrenut uslijed krize u eurozoni jer su shvatili da monetarna unija s različitim članicama može dovesti do neadekvatne monetarne politike za neke članice. npr. Konvergencijom stopa sve zemlje su imale pristup jeftinijem financiranju. Iako je izbrisan tečajni rizik i mogućnost prilagodbe tim putem, zapravo su jeftiniji troškovi dolaska do kapitala to mogli i nadoknaditi jer je i trošak zaduživanja trošak proizvodnje. No velika većina je odlučila da im niska cijena kredita kaže da je lakše živjeti u potrošačkom balonu nego dignut kredit pa se još mislit tamo kako voditi posao, ulagati natjecati se or whatever. Nekima je sve funkcioniralo kao i prije, nekima su se gradila gospodarstva na kulama od karata. 

EK je tako zaključila da treba paziti na makro nestabilnosti i to preko ovih “early warning” indikatora. Zanimljivo je da, dok indikator za CA surplus za Njemačku blinka na upozorenje, jednako tako se ponaša i pokazatelj promjene izvoznog tržišnog udjela te zemlje. No to kao nije problem. U konačnici ako je cijela procedura nastala da ispravimo te neravnoteže, kad se “ovima dolje” već ne da baviti ničim, onda bi bilo i normalno da se pokazatelji temelje na inter-eurozona relacijama. Kako gore vidimo, realni tečaj njemačke prema ostatku eurozone postaje nepovoljan, troškovi rada im rastu, produktivnost im stagnira. To mi se više čini kao kretanje prema unutarnjem problemu, kako sam i naveo u prethodnom postu tome će pomoći i velika koalicija koja se sastavlja. Konkretno, ako ćemo se fokusirati na odnose unutar eurozone, treba onda gledati i pokazatelj za suficit sa zemljama Eurozone:

Vidljivoje i da se suficit značajno smanjio i sada je daleko od granice koja “pali lampice”. Iniciranje dubinske istrage njemačkih neravnoteža je zapravo samo stvar toga da se EK osjeća osnažena u trenutku kad javnost gleda nepovoljno na Njemačku po tom pitanju. Konkretno i potencijalnih 2,6 mlrd kazne (koja dolazi tek nakon nekog perioda neslušanja) je sitniš u odnosu na koristi koje se ostvaruju i pogubnost politika koje bi EK vjerojatno predložila. Problem nije prevelik suficit nego upravo pad potražnje iz PIGS-a (opet..ECB, NGDP yadda yadda yadda)

Njemački poslovni sektor se jednostavno reorijentirao na tržišta koja brže rastu, i to davno prije nego što se dogodio kolaps potražnje u Europi. Za to im nije trebala država, sami znaju gdje je profit. Svi koji misle da je njemački izvoz “eksplodirao” nakon uvođenja eura(naravno “na štetu” PIGS-a) su promašili period. Izvoz roba i usluga je rastao sličnim stopama i u 90-ima.  Čini se da su eksterni faktori, poput pridruženja Kine WTO-u krajem 2001. i nacionalni (poput Agende2010) imali jači efekt od PIGS balona, što se vidi i na padajućem udjelu ostatka eurozone u njemačkom izvozu i uvozu. Iako se izvoz kretao istom trend linijom od 90-ih, oni su nastavili gubiti udio. Pad udjela uvoza pokazuje samo da PIGS-e nije zeznula Njemačka i suficit već nedostatak kompleksnosti proizvoda koje proizvode – tj nisu imali ništa za ponuditi Nijemcima što ovi nisu mogli negdje drugo nabaviti bolje ili jeftinije.

Jedan od razloga za gledanje CA suficita prema svijetu je utjecaj na tečaj eura. Prvo,  njemački izvoz ima jako mali utjecaj na Euro, tržišta najviše reagiraju na monetarnu politiku koju namjerno pokušavam izgurati sa strane u ovoj priči. Drugo, tečaj Eura je fleksibilan i to su svi znali kad su ulazili u monetarnu uniju. Konačno, ne mislim da teorija tečaja na temelju bilance plaćanja igra veliku ulogu, posebno ne posljednjih 5-6 godina.

Problem u eurozoni je fiksni tečaj među zemljama. Bol dolazi jer se prilagodba odvija na strani plaća, cijena itd. Prilagodba je posebno bolna jer ECB odbija učiniti svoj posao. 
U svakom slučaju prilagodba je interna. 

Kao što sam više puta ponovio – show me the policies? Koje su to politike njemačke države, ako u obzir uzmemo da je stagnacija RULC-a jedini izvor njemačke konkurentnosti, prouzročile toliku prednost i spor rast realne plaće? 

Jedno od zanimljivih objašnjenja je u ovom paperu s LSE-a. 
Osnovna ideja je da zemlje koje imaju središnju banku koja cilja inflaciju i/ili pokušava stabilizirati tečaj (prve faze EMU) postavljaju granicu zahtjevima kod pregovora za plaće. U monetarnoj uniji ta kočnica nestaje. Prepoznaje se “zaštićeni sektor” – javni sektor; i izloženi sektor – proizvodnja, oni koji se pretežito natječu na europskom ili svjetskom tržištu. Ukupni pritisci na inflaciju plaća, time i relativnu inflaciju unutar zemalja monetarne unije se ogledaju u realnom tečaju. Tj kako paper kaže

The argument developed here to explain the sudden emergence of sectoral wage inflation divergence within the EMU10 hinges on comparing monetary union to the institutional constraints in place under its predecessors. 

Sljedeći grafikon prikazuje razlike u stopama rasta nominalnih plaća između proizvodnje i javnog sektora, za 10 zemalja u uzorku. Obuhvaćena su dva perioda “monetarnog suvereniteta” i članstvo u monetarnoj uniji.



Institucije wage bargainga po zemljama, čini se čine ogromnu razliku. Što veću plaću ispregovara javni sektor, izloženi sektor mora smanjiti prirast svojih plaća kako bi ostao konkurentan prema vani. Takvi napori sektora proizvodnje su zapravo održavali inflaciju nižom dok su se distribucijski efekti događali među sektorima, u korist zaštićenog sektora.

U prvom periodu (79 – 98) sve zemlje uzorka su imale brži rast plaća proizvodnog sektora osim Portugala i Italije. U drugom periodu 92-98 Portugalu se pridružila Irska dok je italija obrnula trend. U periodu monetarne unije do 2007., još španjolski i francuski sindikati su se pridružili talijanskim, irskim, portugalskim i španjolskim u bržem rastu plaća od “kolega” u privatnom sektoru. U tećem periodu su posebno Austrija, Njemačka i Finska, te Belgija imale situaciju gdje radnicima u izloženom sektoru plaće brže rastu od plaća radnika zaštićenog sektora. dogodila se svojevrsna eksternalija u kojoj su zaposleni izloženog sektora morali internalizirati posljedice povećanja plaća u neizloženom sektoru.


EMU proved to be a Trojan Horse: it introduced a setting where sheltered sector unions were able to push for excessive wage settlements at the expense of their exposed (more business friendly) counter-parts. It is no surprise that in countries where some level of public sector pay moderation was maintained, price competitiveness surged; between 1999 and 2007, Germany and Austria, whose public sectors continued to exercise restraint, witnessed the highest export share growth in EMU. For the majority of countries where public sector excess arose, however, the manufacturing sector was forced to compensate via significant deflation in order to remain competitive (Ireland, Finland and the Netherlands). Only in the south did wage-push also arise in the manufacturing, leading to a significant deterioration in its real exchange rate. 


Prema ovome Njemačka nije krivac. Indirektno je kriva monetarna unija, a direktno institucionalni setting koji je u pojedinim zemljama omogućio moć zaštićenog sektora. Oni izloženi vanjskoj konkurenciji su imali dvije strategije – ili prihvatiti moderaciju plaća ili se odupirati ali zato prihvatiti nepovoljniji realni tečaj, tj gubitak relativne konkurentnosti. To je bio “inside job” sindikata javnog sektora. 

 Under such terms, the current debt crises in the EMU’s Southern countries may hold a silver lining for their struggling manufacturingsectors. Externally-driven fiscal austerity pressures will provide needed adjustment to Southern public sectors, whose inflationary wage settlements have hampered national price-competitiveness for the preceding decade. 

Načelno se slažem sa zaključkom, no, kao što sam već napominjao, ECB je znatno pogoršao situaciju kada je dopustio da svaki pomak bude matchan sa padom NGDP-a što je povećalo potrebnu razinu prilagodbe. Mislim da je taj fail monetarne politike najveći uzrok agonije u PIGS-ima danas.

Institucije pregovaranja o plaći pojedinih zemalja ne objašnjavaju sve što se događa, ali su jako zanimljiv pogled na neke od dubljih problema koji prevladavaju u EU. Npr u radu se može i vidjeti da je u periodu EMU prosjek perioda za stopu inflacije plaća javnog sektora iznosio oko 4%, a 2,44 i 2,85% u prethodnim periodima.

Ovaj rad ne opisuje razlog njemačke moderacije plaća ali pokazuje zašto je došlo do relativnih promjena. Neke od razloga moderacije plaća u njemačkoj pokazuje Vox kolumna:

In the second half of the 1990s Germany shifted its strategy and started to invest heavily in Eastern Europe. Its share of outgoing foreign investment to the region increased to almost 30% in 2004-2006.This new way of organising production by slicing up the value chain has been more important for Germany’s lower unit labour costs than German workers’ wage restraint. According to estimates, German offshoring to Eastern Europe boosted not only the productivity of its subsidiaries in Eastern Europe by almost threefold compared to local firms, but it also increased the productivity of the parent companies in Germany by more than 20% (Hansen 2010 and Marin 2010).As a result, relocating production to Eastern Europe made globally competing German firms leaner and more efficient helping them to win market shares in a growingly competitive world market. The efficiency gains from reorganising production were particularly pronounced after 2004 leading to a sharp fall in Germany’s relative unit labour costs from 2004 to 2008.


Due to Germany’s skill shortage, offshoring to Eastern Europe has led also to lower wages for skilled workers in Germany. German firms offshored the skill intensive part of the value chain to exploit the low cost skilled labour available in Eastern Europe. As a result, the demand for this type of labour in Germany was lower, putting downward pressure on skilled wages in Germany. Hence, offshoring improved Germany’s competitiveness by increasing German firms’ productivity and by lowering its skilled wages.

Ako su i postojale neke politike koje su direktno djelovale na moderaciju plaća u Njemačkoj, one nisu bile jači faktor od monetarne okoline, institucija pregovaranja o plaći, globalnih trendova, svjetske trgovine… Zapravo nije poanta u tome je li postoje suficiti, pa čak i to da možda ponašanje ekonomskih subjekata iz Njemačke ima negativne welfare posljedice za Europu. Stvar je u tome da nitko nije precizno rekao da Njemačka nije Merkel i koalicija, da Njemačka nije država i njeni birokrati, već da je Njemačka 80 mil ljudi i tisuće kompanija, koji sa svojim novcima rade što žele i na to imaju potpuno pravo. Jednostavno, takav setting ne mogu nazvati “beggar thy neighbourpolitikama. Gledanje izvora i razlika kompetitivnosti kao konstrukt nekog planera predstavlja zapravo najveći problem Europe danas (i u budućnosti), i to kroz činjenicu da opravdava intervencije koje su u najvećem dijelu štetne.
Read More

Deutschland, oh Deutschland (pt. 1)

Prije koji tjedan* sam se vratio s kratkog odmora u Njemačkoj, da bi po povratku na internetu naišao Treasury SAD-a, Krugmana + brdo drugih komentatora koji bashaju Njemačku radi velikih suficita tekućeg računa. U relativno površnom tekstu slijedi par misli o trenutnoj situaciji u Njemačkoj (1. dio) kao i temi CA (current account) suficita i krivnji Nijemaca za Europsku krizu, globalne disbalanse itd (2. dio)…

10 godina Agende 2010, Merkel i  Velika koalicija 2013
Čini mi se da ce Nijemci zažaliti što nisu glasali za liberale (FDP) u većem broju. 
Njemačka će prokockati uspjehe posljednjih deset godina u ime populizma. Liberali su kažnjeni za neispunjena obećanja. Oni su bili krilo koalicije (2009-2013) koje je predstavljalo relativno razuman ekonomski smjer obećavajući novi i jednostavniji porez i porezna rasterećenja. To nisu ispunili. Merkelica koja je stala za jaki Njemački interes unutar eurozone je uspjela zaštiti zemlju od potpunog gubitka poreznog suvereniteta – s kojim se sada kreće u unutarnju razdiobu, jer SPD (s kojim merkeličin CDU/CSU ulazi u veliku koaliciju), skupa sa manijakušom v.Leyen iz samog CDU-a, pritišće prema povratku u situaciju prije 2004. kad je zemlja stagnirala sa preko 4 mil. nezaposlenih, a BDP nije rastao od jeseni i 2000. Koliko daleko će otići je pitanje dinamike pregovora. Svakim danom izlaze novi detalji.

Posljednja velika promjena se dogodila sa Schroederovom Agendom2010. Podaci u nastavku su iz Goecke et al (2013)
Rane 2000-e su Njemačkoj bile otriježnjenje koje je suočilo s posljedicama demografske promjene koja je prijetila socijalnom, zdravstvenom i mirovinskom sustavu, visokog poreznog opterećenja, visoke birokratiziranosti i rastućeg duga. Uz izazove brzajuće globalizacije, brzog rasta unit labour troškova koji je proizlazio iz visokog opterećenja rada, bijega kapitala i rada na crno, bilo je jasno da je potrebna promjena. 

Na tržištu rada je došlo do najvećih promjena:
– Deregulacija rada na određeno je stvorila stotine tisuća novih poslova;
– reforma mini poslova omogućila kreiranje poslova koji mogu upotpuniti dohotke i nisu oporezivani;
– smanjenje povlačenja novca za nezaposlene s 32 na 18 mjeseci za starije osobe;
– spajanje socijalne pomoći s novcem za nezaposlene je osiguralo temeljno osiguranje jednako visoko za sve građane, s druge strane stvoreni su poticaji za rad kada ističe rok. Spajanje agencija i organizacija je povećalo efikasnost sustava i smanjilo troškove za porezne obveznike;
– povećana dob za mirovinu na 67 godina.


Kad je Peter Hartz, VW-ov šef ljudskih resursa 2002. na prezentaciji rezultata komisije o modernizaciji tržišta rada rekao: “Danas je dobar dan za nezaposlene u Njemačkoj”, malo je ljudi vjerovalo da će rezultati biti pozitivni kao što pokazuje današnje stanje. Nezaposlenost je u veljači 2005. dosegla povijesno najveći broj od 5,3 mil nezaposlenih. Tri godine kasnije taj broj je iznosio manje od 3 milijuna.

Evo neka kretanja posljednjih par godina

– Istraživanja pokazuju da je Agenda podigla potencijalnu stopu rasta i smanjila strukturnu stopu nezaposlenosti (1,4 do 2,8 pp).

– Od 2012. Njemačka i dalje bilježi rekorde zaposlenosti, tako je i u jesen 2013 probijen rekord od 42 mil. zaposlenih, najviše od ujedinjenja.

– Broj nezaposlenih starijih od 50 godina je pao s 1,3 mil (2000) na 900.000 iako je u međuvremenu porastao ukupni broj ljudi s 50-64 godine za oko 300.000

– Nezaposlenost žena je pala na prosječno sličnu stopu nezaposlenosti kao kod muškaraca

– Stopa nezaposlenih mlađih od 25 godina je 2012. bila 5,9%, oko 1 pp ispod ukupne. nezaposlenosti

– Broj radno sposobnih, koji su ovisili o državi je pao s 5,4 milijuna u 2006 na 4,4 milijuna 2012.

– Broj dugotrajno nezaposlenih se smanjio za 40% u posljednjih 5 godina.

– Stopa participacije je narasla na 77%.

– Stopa participacije starih od 60 do 64 godine se udvostručila, dok zatvaranje mogućnosti za prijevremenu mirovinu i smanjenje prava na mirovinu nije prouzrokovalo veliku nezaposlenost starijih od 60 godina već im je omogućen nastavak sudjelovanja na tržištu rada.

Naravno, nije za sve odgovorna Agenda, već i pozitivan razvoj njemačkog gospodarstva – za koji je opet djelomično zaslužan reformski paket zaključen 2003. godine. Najbolje se to može promatrati u usporedbi s “New Economy” boom-om kasnih 90ih (1998-2000; +6% BDP-a), kada je za sličan rast privrede kao 2006-2008 (+6,7% BDP-a) broj odrađenih sati narastao za skoro duplo više – 421 mil. u odnosu na 233 mil. Broj zaposlenih koji uplaćuju doprinose narastao je za 810.000 u odnosu na 474.000. Broj nezaposlenih je pao za oko 1,5 mil u odnosu na 400-tinjak tisuća.

Stopa harmonizirane nezaposlenosti u Njemačkoj:


Priče prema kojima je broj nezaposlenih prikriven zbog tzv 1-euro jobs i subvencioniranih obuka nije točan jer se takvi poslovi ne ubrajaju u statistike. Od zaposlenih ispod punog radnog vremena, samo 16% tvrdi da je tako jer nije uspjelo naći posao sa punim radnim vremenom.
Porast rada na neodređeno i s kraćim radnim vremenom nije smanjilo broj “normalnih/tradicionalnih” radnih mjesta – omjer u ukupnoj zaposlenosti poslova s radnim vremenom preko 32 sata tjedno je ostao isti (oko 40%). Ipak je oko 88% zaposlenih zadovoljno svojim poslom.

Cijena agende
I dok mnogi pregovaraju zbog rasta nejednakosti uslijed Agende, podaci govore nešto drugo, tj upitno je je li rast nejednakosti uzrokovan samim reformama. Gini koeficijent se počeo povećavati još krajem 90ih, najvjerojatnije je vezan za stvaranje tzv “new economy” mjehura i razmontiranje tzv. Deutschland AG-a (izlazak banaka iz vlasništva poduzeća). Sljedeći grafikon pokazuje kretanje Gini koeficijenta za Njemačku:
Tzv sektor niskih plaća rastao je kao udio još i prije Agende i od 2007. je stabilan na oko 22% od ukupne zaposlenosti. To povećanje nije išlo na račun trenutno zaposlenih, već udjela nezaposlenih – pokazuje uključenje onih s niskom produktivnošću u radnu snagu. Naravno, razlika od RH je da uvijek postoji mogućnost nadopuniti primanja kroz druge mini poslove. Od onih koji rade, njih 8% spada u kategoriju siromašnih prema dohotku, tj oni raspolažu sa 60% srednjeg netto dohotka. To je 0,4pp više nego 2005. 

Zanimljivo je i pogledati podatke OECD-a koji pokazuju relativno i dalje veliku redistribucijsku moc  države. Njemačka prije uplitanja države ima čak i veću nejednakost od prosjeka OECD-a.
No kako vidimo, ne samo da je efikasnija od prosjeka po tom pitanju. Osim toga to uspijeva sa relativno manjim udjelom u radnoj snazi od prosjeka OECD-a. 


S obzirom da OECD čine različite zemlje s različitim politikama,ova usporedba ne pokazuje više od sugestivnih dokaza i treba je uzeti sa zadrškom. Mislim da ipak pokazuje da Agenda nije naštetila stanju dohodovne nejednakosti u njemačkom društvu, tj da je to kretanje ipak dio šireg globalnog trenda , a sitni porast onih sa nižim dohotcima je ipak jako niska cijena za današnje uspjeha.

Heute
Danas SPD bježi od agende kao od crnog vraga dok Merkelica hvali reforme prošlosti. Ona u isto vrijeme vrši pritisak na periferiju EU da se uhvati istih, no čini se da sama nije reform ready, pa Njemačka, možda kreće u novi ciklus stagnacije koja izranja iz selfcomplacency-ja političara. No u ovaj ciklus Nijemci ulaze kao drugačija zemlja. 
Nekad sklerotične Njemacke kompanije su tijekom prošlog desetljeća zaista postali globalni igrači koji su otresli okove domacih strukturnih rigidnosti i puzajuće domaće potražnje. Ukratko, Njemacka politika danas više ovisi o njima nego obrnuto – i to više nego ikad prije. 

Next 4 years: Neke točke koje ulaze u ugovor velike koalicije su
– Porez na financijske transakcije – odličan način kako vec razvaljeni europski financijski sektor dodatno pokopati u odnosu na globalne centre. 
– Dodatne branše za sektorski minimalac – Njemačka nema opću minimalnu nadnicu, već se “štite” (lol) pojedini sektori. Čini se da će se povećati vroj takvih sektora (ili uvesti opći minimalac), srećom i to je još dobro s obzirom da crveni iz SPD-a zagovaraju Europe-wide minimalac. Ipak izgleda da će SDP imati sreće s pritiscima za opći minimalac i to ne više s predloženih 8,50 Eur, već je prijedlog da minimum postane varijabilan. Neka komisija bi svake godine odlučivala o visini temeljne “tarife”. Kakvo god mišljenje imali o minimalcu, mislim da ćete se složiti da je to idiotska ideja. Čini se da minimalac dolazi 2016. prema dostupnim informacijama. Institut IWH-Halle u svom pregledu stanja pred uvođenje minimalca zaključuje: 

Uvođenje opće minimalne nadnice od 8,50 bi moglo u sektorima sa visokim udjelom zaposlenih sa niskim primanjima ugroziti radna mjesta, i to posebno onih nisko-kvalificiranih zaposlenih. Ako se minimalac ne pokrije kroz produktivnost, ova radna mjesta bi mogla nestati. Poduzeća bi na proširenje minimalne nadnice mogla reagirati i povećanjem neplaćenih prekovremenih sati što bi moglo dovesti do pada brutto nadnice po satu tj. nestanka potrebe za dijelom zaposlenih.

– Cestarina za strance – CDU-u je dosta da se svi besplatno voze po njemačkim autocestama, pa umjesto da naprave kakvi program kojim će malo poboljšati stanje autocesta, posebno na zapadu zemlje, dodatnim ulaganjima u infrastrukturu, misle da je bolje pokušati strancima uvaliti dodatne troškove. Priča da novca nema ne stoji s obzirom da vozači svake godine upucaju milijarde od kojih se jako malo utroši na ceste. Drugi problem je što prema pravilima SEM-a strani potrošači ne smiju biti diskriminirani u odnosu na “domaće”, tako da će stvar možda završiti tako da svi plaćaju. Zapravo mjera više pokazuje s kakvim glupostima se bave. UPDATE: novi prijedlog iz malo “liberalnijeg” dijela CDU-a je porez solidarnosti pretvoriti u porez za financiranje infrastrukture. Naravno nikome ne pada ukinuti tzv. “Soli”.
– Reforme radnog zakonodavstva u sektoru mini poslova (mini jobs) – čini se da će ovaj tip poslova (zarada do 400 EUR mjesečno) pasti u kategoriju onih koji plaćaju i mirovinsko. To je dio ukupnog sporazuma kojemu je primarni cilj održavanje prihoda mirovinskih fondova, doduše, ako zanemarimo potencijalno loše posljedice za mini-jobbere, bar ne usmjeravaju fondove ka katastrofičnim ulaganjima kao u RH.
– Ograničenja cijena najma stanova u područjima gdje cijene rastu. Ovakve mjere, kao i slične kontrole cijena obično rezultiraju još većim raslojavanjima preko drugih mehanizama – tj. dogodi se obično suprotni efekt.
UPDATE:
– čini se da će svi njemački školarci dobiti mobitel ili tablet s kroz nastavljanje “digitalne agende” or whatever.
30% minimum žena u upravama poduzeća je nova idiotarija koja je prošla pregovore. (HT M.Hausberger)

U svakom slučaju nebitni pomaci, a ukupna lista želja obuhvaća 52mlrd EUR. Ovakvi potezi neće učiniti ništa dobro za budućnost Njemačke, kako će se pokazati u drugom dijelu teksta, izazovi su daleko ozbiljniji od mini zahvata. Valjda je nemoguće imati periode simultane akumulacije (prudentnosti?), odgovornosti i trošenja – već se nekoliko godina treba razvaljivati potrošnjom i odgađanjem reformi, dok ne dođe kriza, pa onda gaće na štap još koju godinu. Njemački političari se ponašaju kao da prije 9-10 godina njihova zemlja nije stagnirala. Moderne, posebno moderne welfare države moraju shvatiti da su reforme trajan proces kako bi se održao korak s novom dinamikom globalne ekonomije.

Kako Die Welt piše

Nakon tri godine recesije, 5 milijuna nezaposlenih i leđima pritisnutim o zid, 2003. je uspjelo kancelaru Gerhardu Schröderu učiniti zapravo jedan veći potez: Agenda 2010. Ona je bila potrebna obnova bolesne države. Dax investitor i Angela Merkel su od ove promjene, koja je prave rezultate pokazala tek nakon Schröderovog gubitka izbora 2005., živili jako dobro više godina. Sada su plodovi te žetve potrošeni.

 

Na žalost investitora, ovaj put neće uspjeti veći potez jer nedostaje osnovni psihološki i politički pritisak. Nedostaje volje željeti veliko! Niska nezaposlenost, visoka participacija, rastući porezni prihodi onemogućavaju “planerima” Velike koalicije da gledaju strateški prema naprijed.

Dodatak: Njemački ECB
Prednost Njemačke je stav ECBa koji najbolje odgovara njoj. Doduše, uz stagnirajuću produktivnost, bilo bi za očekivati višu inflaciju. Kad bi Bundesbank isto pogledala kretanje svog nekad omiljenog M3 agregata vidjela bi da je zapravo inflacija zaista niska. Nekad je ciljala 4 -7% a sad joj smeta bilo kakva akcija ECB-a s ciljem podizanja stope rasta šireg novčanog agregata u  eurozoni, koji gmiže oko 2%. 
Graf pokazuje Njemački M3 (do. 1999) i EZ M3 nakon 1999.

Konkretno, ako pogledate činjenicu da će 2016. vjerojatno doći do uvođenja minimalne nadnice od 8,50EUR/satu možda bi najbolje bilo i dopustiti koju godinu nešto višeg rasta i inflacije neko kratko vrijeme kako bi ispuhali realnu vrijednost te barijere za zapošljavanje, uz vraćanje nominalne stabilnosti cijeloj eurozoni. 



* Upravo jer se konstantno objavljuju nove vijesti vezane za pregovore koalicije, pisanje ovog posta se nešto odužilo
Read More

Zbog niskog NGDP-a mrze kapitalizam

Prije nekoliko dana sam naglasio da je prijetnja deflacije problem koji zaista postoji. Mislim da je jasno da nećemo doživjeti hiperinflaciju i to iz više razloga, bez obzira što se inflacionista babaroge pojavljuju iza svakog kuta. Doduše nešto ih manje ove godine, ili ih ja više ignoriram(?)
Browsajući kroz masu otvorenih tabova na iphoneu sam naletio na članak koji je i lagano vezan s situacijom zadnjih 5 godina. Posebno mi je zanimljiv posljednji paragraf.
But there’s still something to the idea that destroying money destroys democracy and capitalism like nothing else, right?
Actually, no. Take Weimar Germany. Everybody knows you can draw a straight line from its hyperinflation to Hitler, but, in this case, what everybody knows is wrong. The Nazis didn’t take power when prices were doubling every 4 days in 1923– they tried, and failed — but rather when prices were falling in 1933. See, money is just memory. That’s how Minneapolis Fed president Narayana Kocherlakota put it back in 1996, and he’s right: it’s our way of keeping track of who has what and who owes what. Hyperinflation destroys one set of memories, but we can always use or create others. We can resort to hard currency or scrip or barter instead. In any case, our market mindset is still there, even if our savings aren’t. Deflation, though, doesn’t destroy our memories. It leaves us with nothing to remember. Falling prices mean falling wages* — which means rising rising unemployment and rising debt burdens. It’s a vicious circle down into mass bankruptcy. And mass bankruptcy has a way of making people unhappy enough with capitalism that they want to give something else a try.
In other words, incompetent central bankers really are a communist’s best friend — but only central bankers who print too little money. So, would-be revolutionaries, forget about debauching the currency. The best way to destroy the capitalist system is to worry about inflation during a depression.
E sada, ne možemo ni tehnički pričati da se nalazimo u deflatornom teritoriju jer cijene nisu svagdje pale ispod 0, tj nemamo deflaciju tog tipa. U svakom slučaju moramo razmišljati kroz današnju normalu (ili bar normalu posljednjih 15-20 godina). U čemu je štos? Pa jednostavno, da ste 70ih godina za neku razvijenu zemlju crtali jednostavnu prilagođenu Phillipsovu krivulju, neka najviša stopa inflacije koju bi označili na y-osi bi recimo bila 20ak%. Otkad je inflacija od 2% svakodnevica, priča se svodi na recimo 3, max 4% koju bi bilo dovoljno staviti kako bi se opisao kratkoročni tradeoff (ako ćemo ga tako zvati). Iluzija novca drugačije djeluje kada je prilično niska inflacija normala. Dovoljno je da 2% očekivane inflacije “pritišće” potencijalni output (neću ni spominjati trenutni output gap). Da se ilustriram, živimo u svijetu gdje je 5% inflacije već hiperinflacija. 
Ovo sve pišem upravo da se shvati da inflacija od 0,7% mjerena HICPom u eurozoni postaje ekvivalent deflacije (da ne spominjem stanje u pojedinim zemljama). Relativno gledajući, to je pad od 60ak % u odnosu na normalu. Dok je Volcker srezao inflaciju sa 20% na 5%, SAD su prošle dvije recesije. 
U svakom slučaju, upravo kako članak napominje, nije problem inflacije prijetnja kretanju prema slobodnijoj ekonomiji, upravo suprotno. Od 2008. vidimo samo pozive za više regulacije, kontrole, poreza itd. Zašto? Upravo jer je nekompetentnost središnjih banaka dovela do nominalnog šoka koji je priču promijenio na način da je došlo do percepcije faila kapitalizma (tragedije uzrokovane nezaposlenošću itd) i povećane potražnje za intervencijom. 
To je ono što je i brojni market monetaristi naglašavaju od 2009. godine. Sumner naglašava, da u slučaju usidrenog NGDP-a nema razloga za brojne bailoute. Širenje bankarske krize počinju upravo kada pada NGDP, a ne obrnuto.
Nizak i nestabilan NGDP je pravi fail središnjih banaka. Zamijenite u priči gore “deflation” sa “low/falling NGDP” i stvari su jasne. Jasno je i što treba učiniti bar da bi se riješio nominalni problem. Mnogi to ne prepoznaju, posebno u Europi. Japan je skužio, Amerikanci su negdje između. Strah od većeg NGDP-a ne bi smio biti uzrokovan strahom za financijsku stabilnost već strahom da će svakavi politički i drugi faktori iskoristiti situaciju da provedu agendu koja nije dugoročno dobra za opće blagostanje. Tridesetih je to bio New Deal, u 2008 do danas to je vise manje svaka gluparija koja je pala na pamet Europskoj komisiji, Slavku Liniću, Mati Kapoviću, Angeli Merkel itd. 
Onima koji se kune u uspjeh inflation targeting režima zadnjih par godina možemo reći, thnx for nothing, jer plaćamo visoku cijenu.
*kad bi i plaće padale, stvar možda i ne bi bila toliki problem. Nominalne rigidnosti ipak stvaraju problem. Ako pada NGDP – dohodak, a plaće i cijene ostaju iste, očito je u igri muzičkih stolica logično izbaciti jednu stolicu, a osoba koja gubi igru ostaje nezaposlena.
Read More

Friedman 101

Danas bi Miltonu Friedmanu bio 101. rođendan. Evo par riječi o ovom genijalnom ekonomistu i intelektualcu.

Rijetko koji ekonomist je u 20. st. utjecao na znanost, ali i na javno mišljenje o ekonomskim temama kao Milton Friedman. Zapravo podjela oko evaluacije njegova rada i danas pokazuje koliki je utjecaj njegova rada. Dok je za ekonomiste vječni autoritet, posebno na području monetarne teorije i politike, za širu javnost on predstavlja borca za osobnu slobodu s jedne strane i neoliberalnu sotonu s druge. Ja sam u skupini koja smatra da je Friedman pozitivna ličnost, a mislim da i brojke govore puno tome u prilog.
Pokušati ću navesti par doprinosa Miltona Friedmana koje smatram najzanimljivijima.
Monetarna teorija i monetaristička proturevolucija
Friedman je ekonomistima prije svega asocijacija na moć novca i monetarne politike. Kroz cijelu svoju karijeru naglašavao je moć monetarne politike i probleme koje monetarna politika stvara.
U današnjem kontekstu možda je najzanimljivije spomenuti Friedman rule stabilnog godišnjeg rasta novčanog agregata. S obzirom da je Friedman pretpostavljao stabilnu brzinu obrtaja, kretanje nominalnog dohotka bi prema tome bilo stabilno što pokazuje da je politika NGDPLT koju zagovaraju market monetaristi nastavak Friedmanove ideje. To je konzistentno i s Friedmanovom idejom nominalne stabilnosti, tj stable monetary background koji nastaje kada CB zadovoljava potražnju za novcem.
Pojedinačni doprinosi se tiču teorije funkcije potrošnje, funkcije potražnje za novcem, utjecaja novca na realne varijable, spoznaje da je inflacija monetarni fenomen i popularizacije te percepcije u javnosti, pitanja očekivanja u ekonomiji prilagodbom Philipsove krivilje i za to vezane prirodne stopa nezaposlenosti, dominacije monetarne politike nad fiskalnom, ideja poput helicopter-dropa, nezavisnosit monetarne politike itd.
Neki radovi iz monetarne teorije i politike
M. Friedman (1956) “The Quantity Theory of Money: A restatement”, in M. Friedman, editor, Studies in the Quantity Theory of Money. Chicago: University of Chicago Press. Reprinted in Friedman, 1969.
M. Friedman (1958) “The Supply of Money and Changes in Prices and Output”, in The Relationship of Prices to Economic Stability and Growth. Washington, DC: U.S. Congress, Joint Economic Committee. Reprinted in Friedman, 1969.
M. Friedman (1959) A Program for Monetary Stability. New York: Fordham University Press.
M. Friedman (1959) “The Demand for Money: Some theoretical and empirical results”, Journal of Political Economy, Vol. 67 (4)
M. Friedman (1961) “The Lag in the Effect of Monetary Policy”, Journal of Political Economy, Vol. 69, p.447-66. 
M. Friedman (1962) “Should There be an Independent Monetary Authority?”, in L.B. Yeager, editor, In Search of a Monetary Constitution. Cambridge, Mass: Harvard University Press.
M. Friedman (1963) Inflation: Causes and consequences. New York: Asia Publishing House.
M. Friedman (1968) “The Role of Monetary Policy”, American Economic Review, Vol. 58, p.1-17. 
M. Friedman (1968) “Money: the Quantity Theory”, International Encyclopedia of the Social Sciences, p.432-37. 
M. Friedman (1970) “A Theoretical Framework for Monetary Analysis”, Journal of Political Economy, Vol. 78 (2)
M. Friedman (1970) The Counter-Revolution in Monetary Theory. London: Institute of Economic Affairs.
M. Friedman (1971) “A Monetary Theory of National Income”, Journal of Political Economy, Vol. 79 
M. Friedman (1977) “Inflation and Unemployment”, Journal of Political Economy, Vol. 85 (3)
M. Friedman (1984) “Monetary Policy: Tactics versus strategy”, in Moore, editor, To Promote Prosperity. Stanford, Calif: Hoover Institute.
M. Friedman and A.J. Schwartz (1963) A Monetary History of the United States, 1867-1960. 1971 edition, Princeton: Princeton University Press.
M. Friedman and A.J. Schwartz (1963) “Money and Business Cycle”, Review of Economics and Statistics, Vol. 30, p.32-64.
FOREX i CME
Friedman je bio siguran da je kraj Bretton Woodsa i fiksnih tečajeva iza ugla kada je 1967. pokušavao shortati Funtu, ali nijedna banka nije htjela obaviti transakciju. U svojoj kolumni u NewsWeeku je izrazio svoje nezadovoljstvo pozivajući na stvaranje sustava plivajućih tečajeva s tržištima za trgovanje valutama kao i futures tržišta za valute. U razgovorima s  Leom Melamedom iz Chicago Mercantile Exchangea, koji se zainteresirao za njegove tekstove, je naglasio potrebu za takvim sustavom u trenu kada dođe do propasti sustava fiksnih tečajeva. Par godina kasnije CME je bio spreman i nastalo je globalno tržište valuta. FOREX je danas najveće globalno tržište s dnevnim volumenom preko 1,9 bilijuna USD preračunatih transakcija.
Mislim da bi Hrvatska u dugom roku profitirala od manje fokusa na tečaj, a više na nominalnu stabilnost.
Sustav vouchera u školstvu
Problem državno monopoliziranog školstva je obično proždiranje javnih resursa uz stagnirajuću kvalitetu obrazovanja. Sindikati učitelja i profesora štite svoje članove od otkaza, a nedostatak konkurencije predstavlja i nedostatak poticaja za napredovanje. Po uzoru na sustav vouchera za veterane 2. Svjetskog rata, Friedman je primirio javno financiranje (nazovimo besplatno) školstva s efikasnošću sustava u kojoj vlada konkurencija. Još važnije, stavio je naglasak na roditelje i njihovo pravo da utječu na obrazovanje svoje djece. Financiranjem škola putem vouchera, financiraju se učenici/studenti koji svoje novce mogu utrošiti u (javnoj ili privatnoj) školi po svom izboru. Takav sustav tjera škole/fakultete na natjecanje za studente što povećava potebu škola/fakulteta da bolje informiraju učenike/studente o svojim programima, inducira nastavnike da budu bolji, incentivizira obrazovni sustav na kreativnost. Mislim da bi ovakav sustav omogućio i mnogim mladima s nastavničkim znanjima u Hrvatskoj, koji nemaju vezu za posao da osnuju vlastite privatne škole i natječu se za sredstva, ali i konkuriraju kolegama koji su imali sreće da se uvale u sustav javnog monopoliziranog obrazovanja. Jasno je da će se tome najviše opirati sindikati, ali ako su uvjereni u kvalitetu svoga članstva i superiornost javnog obrazovanja, nemaju se čega bojati. 
Švedska je uvela takav sustav
Flat tax i negativna stop
Friedman je predlagao flat tax shemu u kojoj bi svi dohotci bili oporezovani istom stopom. Takav sustav bi bio regresivan, no Friedman je pokazao da bi uz istu poreznu bazu prihodi bili isti. No troskovi bi bili smanjeni – takav sustav ne bi zahtjevao veliku administraciju, konfuzne izračune, progleme hladne progresije (koja je isto regresivna i zapravo cesto uzrokuje smanjenje place nakon bruto povecanja jer se aplicira visa stopa poreza). Flat tax bi smanjio potrebu za brdom poreznih rupa za specijalne interese, a jedan dio dohotka, kao i danas, se ne bi oporezivao. I tu je dio ovog prijedloga koji kriticari cesto zaboravljaju/ne znaju/namjerno preskaču (iako nije nužno vezan za uvođenje flat taxa, ali kriticari obično kritizirao Friedmana, a ne njegova rješenja pa je svejedno). Iako je Friedman bio za slobodna tržišta, nije bio ideolog. Kao što primjer sa školstvom pokazuje, on je tražio efikasnija rješenja koja su poštivala ograničenja stvarnosti. Jedno od tih je shema garantiranog dohotka i negativne stope oporezivanja. Po toj shemi ljudi koji bi zarađivali ispod neke svote, ne bi plaćali drzavi porez već bi država nadodala novca do svote koja se smatra garantiranim dohotkom. Problem današnjeg sustava je obično izbor: socijalna davanja ili borba za višu minimalnu placu, dok bi ovakav sustav osigurao i socijalni aspekt uz, opet nize troškove administracije, ali i incentive građanima da ne pokušavaju u potpunosti ovisiti o državi. Opširnije u “Free to Choose”

Slobodna tržišta i pojedinci koji ih čine
Friedman je smatrao da ljudi sami znaju što je najbolje za njih same, te da država ne može povećati blagostanje jer nema takve informacije. Jednako tako država svojom intervencijom remeti tržišni sustav, smeta protoku informacija za alokaciju resursa čime smanjuje količinu dobara i usluga koje društvu stoje na raspolaganju. Nažalost, unatoč velikom utjecaju koji je Friedman, kao i ostatak free market ekonomista imao nakon 80-ih, politika i “besplatni” darovi su bili jači te je država cijelo vrijeme jačala smanjujući slobodu pojedinaca. Friedmanovim riječima: “We have gained on the level of rhetoric, lost on the level of practice.”
Sloboda pojedinca da samostalno ulazi u ekonomske i društvene odnose, time stvarajući prilike, informacije, nova rješenja, više blagostanja – je bila osnova Friedmanovog protivljenja intervenciji. Smatrao je svakog pojedinca važnim, njegovu želju da poboljša  svoje osobno stanje opravdanom i poželjnom, a državu koja ga spriječava u tome, kao barijeru ukupnom blagostanju.
Slobodnu trgovinu je smatrao osnovom globalne mirne kooperacije.
Često je kritiziran kao zagovornik “pohlepe”, no kritičarima očito nikako nije jasno da tržište postavlja checks i balances na takve ljudske porive, dok birokrati nemaju takvu kontrolu, a imaju neograničenu moć. Zapravo je uvijek bilo pitanje, posebno i u Hrvatskoj danas kada nas državna propaganda bombardira oglasima kako su bolnice i škole u banani zbog neplatiša poreza, a ne zbog nesposobnosti države da upravlja takvim sustavima – tko je tu pohlepan, onaj tko zadrži plodove svoga rada ili oni koji zahtijevaju plodove rada svog susjeda jer misle da imaju “pravo” na tuđi rad. Friedman je bio osnovna sila u javnosti koja je raskrinkavala takve podvale. 

Friedman se zauzimao za zaustavljanje rata protiv droge , te je bio odlučujući faktor koji je utjecao na prestanak prakse novačenja u vojsci i prebacivanju američke vojske na sustav plaćenih vojnika koji joj dobrovoljno pristupaju.

Većinu ovih ideja, detaljnije razrađene, možete naći u Capitalism and Freedom i Free to Choose

Friedman i neoliberalizam
Neoliberalizam se često povezuje upravo s Miltonom Friedmanom. Oni koji znaju išta o njegovu radu i stavovima neće učiniti grešku i revival liberalizma koji se veže za Čikašku školu miješati s socijalizmom u kojem živimo danas. No, neoliberalizam, kao pojam koji podrazumjeva slobodna tržišta i vladavinu prava, najjednostavnije govoreći – ne uključuje veliku državu (danas po pola outputa u razvijenim zemljama) ili ekstenzivnu regulaciju odnosa među pojedincima (bilo ekonomskih ili bilo kakvih drugih). Friedman je bio zagovornik slobodnog tržišta na kojem ljudi ulaze u odnose temeljem svoje slobodne volje a ne temeljem državne prisile. No bez obzira na to sve, mislim da je razdoblje od 80ih zapravo pokazalo koliko je često bitna promjena smjera, iako ne dolazi do fundamentalnih promjena u politikama kakve bi neoliberali priželjkivali. Od “neoliberalne revolucije” 80ih, rast države i njene moći nije stao ali je znatno usporio. Države koje su se u tom vremenu okrenule prema liberalnijim odnosima su prosperirale dok su one koje su zadržale prethodne strukture počele zaostajati (npr Sumner)

U ovom kratkom postu sam htio podsjetiti na rad i ideje M. Friedmana i nakon njegove smrti. Neke su došle do ušiju javnosti i danas su mainstream, no većina onoga što bi značajno povećalo blagostanje našeg društva, nažalost i dalje ignoriramo zbog kakofonije gluposti i propagande ljudi koji nisu ni pokušali čuti Friedmanovu poruku.

Read More

RR protiv svijeta: otvorena pisma since 2002

Nedavno je C.Reinhardt “poslala” otvoreno pismo za P.Krugmana, koji je kratkoročni stabilizacijski vrač pa ga podnosim unatoč očitoj političkoj obojanosti njegovih postova. On je zapravo genijalan ekonomist koji po meni svoju energiju zbog navedenog usmjerava u pogrešnom smjeru. Da se zna, Nobela nije dobio za išta od ovog što piše po blogu već za doprinos razvoju teorije nove ekonomske geografije i međunarodne teorije razmjene. Btw, apsolutna preporuka za one koje zanimaju takve teme je njegova knjiga s Obstfeldom – Međunarodna ekonomija (to je primarno udžbenik, da naglasim). Doduše, čak i da ga ne toleriram, nemam izbora, jer je on ipak nobelovac a ja još nemam ni diplomu. 

Druga polovica socijalno-osjetljivog nobelovskog duopola na pamet  i ekonomski autoritet je Joe Stiglitz, koji je, kao i Krugman, u svrhu vlastite samopromocije zaboravio znanstveni integritet. Nedavno sam čitao review Stiglitzove knjige o nejednakosti. I tada sam napisao kako je zalosno na sto spadnu nobelovci, jer J.F.Catalan, za kojeg mislim da je pouzdan “izvor”, navodi mnoštvo pristranosti i izmišljenih činjenica. No to Stiglitzu očito nije strano, kako se vidi u otvorenom pismu za njega, koje je uputio K. Rogoff 2002. – i prije ove priče s “štednjom” i 90%. Rogoff je doslovno razmontirao Stiglitza i pokazao licemjerje koje skriva iza nobelovskog plašta autoriteta (ovo je zapravo izraz koji je P. Schwartz koristio za Krugmana u jednoj prilici*).

Evo jedan dio koji se odnosi na Stiglitzev rad u Svjetskoj banci… 

In your role as chief economist at the World Bank, you decided to become what you see as a heroic whistleblower, speaking out against macroeconomic policies adopted during the 1990s Asian crisis that you believed to be misguided. You were 100% sure of yourself, 100% sure that your policies were absolutely the right ones. In the middle of a global wave of speculative attacks, that you yourself labeled a crisis of confidence, you fueled the panic by undermining confidence in the very institutions you were working for. Did it ever occur to you for a moment that your actions might have hurt the poor and indigent people in Asia that you care about so deeply? Do you ever lose a night’s sleep thinking that just maybe, Alan Greenspan, Larry Summers, Bob Rubin, and Stan Fischer had it right—and that your impulsive actions might have deepened the downturn or delayed—even for a day—the recovery we now see in Asia?

…ostatak pročitajte ovdje.

Zašto uopće spominjem ovo?
1) Zato što bi mogla nastati zabavna razmjena između RR i Krugmana pogotovo ako PK odgovori na sebi svojstven način, iako mi se čini da je ostao pristojan
2) Zato što ne podnosim Stiglitza zadnjih godina
3) Zato što ne mogu učiniti ništa više po pitanju dezinformacija koje PK i Stiglitz indirektno šire kroz javnost kada ih Ribić i drugi sindikalisti koriste kao “intelektualnu” podlogu za porobljavanje radnog naroda u privatnom sektoru
4) Zato što je sve to u neku ruku žalosno, posebno ako se osvrnemo na par, u review-ima, spomenutih detalja o Stiglitzevim knjigama, PK-u ću oprostiti cherry-picking podataka za blog, jer često svoj reasoning zaista predstavi na genijalan način (osim u slučajevima kad je prgav, a to je ono što je zasmetalo i RR mislim)
5) Zato što je  dobro, iako Stiglitz i Krugman imaju bolju medijsku pokrivenost od “protivnika” internet je jako pogurao brzinu i širinu razmjene ideja u akademskoj zajednici ali i u javnom životu. Mislim da se neće opet dogoditi da tek nakon 30 godina od najveće krize dođu Friedman i Schwartz i pokažu da je ekonomska analiza pa onda i u velikom dijelu ekonomska politika profulala uzroke krize i izvore oporavka. Kako Krugman piše:
The overall effect is that we’re having a conversation in which issues get hashed over with a cycle time of months or even weeks, not the years characteristic of conventional academic discourse. Is that a problem?

OK, first point: many people seem to have a much-idealized vision of the academic process, in which wise and careful referees peer-review papers to make sure that they are rock-solid before they go out. In reality, while many referees do their best, many others have pet peeves and ideological biases that at best greatly delay the publication of important work and at worst make it almost impossible to publish in a refereed journal. 

Stvari nisu optimalne, ali se kreću prema boljem, tako da je jedina granica na internetu ona koju nam postave vlastite pristranosti, a sigurno je da ih svatko ima u nekoj mjeri. Jedina konstanta su političari tako da se ne moramo čuditi izopaćenim verzijama policy preporuka koje dođu na stolove zakonodavaca.

HT za Rogoffa 2002 Scott Sumner

P.S. David Warsh ima tekst o Krugmanu zanimljiv kraći tekst o ego tripovima PK. HT Marcus Nunes

*ne shvatiti da se u potpunosti slažem s ostatkom Schwartzova izlaganja.
Read More

Hitler o nedostatku sigurnih imovina

Hitler finds out about negative interest rates from Negative Rates on Vimeo.

Na kraju the hot potato effect 😀

HT Bill Woolsey/David Beckworth

Read More

Središnje banke na društvenim mrežama

Cutting Research mi postaje najdraža … kolumna (?) na Bloombergu…osim zanimljivih radova, posljednje izdanje je predstavilo nekoliko podataka o sudjelovanju središnjih banaka na društvenim mrežama:

Gotovo dvije trećine svjetskih središnjih banaka ne koristi društvene medije. One koje koriste su požalile u nekoliko prilika.

Istraživanje Central Banking Publications, Londonskog nakladnika, pokazuje da 60 od 181 monetarne vlasti koriste ili Twitter ili Facebook račun.

Bank of France je najprofiliraniji account, s 6.000 poruka od pridruživanja. To je više od Federal Reserve Bank of St. Louis i od središnje banke Ekvadora.

Kad je u pitanju broj sljedbenika, banka Meksika ima najviše – više od 107 tisuća, što je gotovo dvostruko više od Federalnih Rezervi s 60.000. Fed ima najveći followers-to-tweet omjer gomilajući 92 sljedbenika za svaku poruku od 140-znakova.

U izvješću su također istaknute opasnosti od korištenja društvenih medija. Guverner Bank of France Christian Noyer se zatekao upleten u raspravu na Twitteru u 2011. kada je njegova središnja banka navela njegovu primjedbu da je Velika Britanija imala veći proračunski deficit i dug nego SAD. Ranije ove godine, središnja banka Nigerije je  tražila prisilno zatvaranje više od 100 Twitter računa koji su tvrdili da su računi guvernera, Lamidoa Sanusia.

Po tom pitanju, HNB na društvenim mrežama ne postoji. No, to nije ni čudno, HNB-ovci očito smatraju da su iznad svih i da ne moraju uopće komunicirati s javnosti – tradicionalnim medijima, a posebno ne društvenim. Pretpostavljam da se na društvenim medijima ne osjećaju sigurno jer ne prihvaćaju kritiku olako. S druge strane najveći kritičari su im, blago rečeno budale bez znanja o monetarnoj ekonomiji, pa je i bolje da ne gube vrijeme na njih. Sigurno bi se tu našlo i Zeitgeist doktorata monetarne ekonomije da agonija radnog naroda zaživi i na fejsu/twitteru HNB-a, jer već dobro funkcionira na fejsu Vlade. Zanima me koji oblik bi postovi tipa
“Evo ja završila faks – nađite mi posal” na stranicama Vlade,
uzeli na stranicama HNB-a. Prije bi bilo nešto o bankarskim zavjerama.
Sve to ne mijenja činjenicu da HNB ne koristi jedan bitan alat monetarne politike – komunikaciju.
Čak mislim da i krši neki zakon, jer nigdje ne čitam da se odvijaju redovne konzultacije s Vladom. S obzirom da ni Vlada baš ne poštuje zakone (npr ovi o rokovima za proračun) to nije ništa čudno.
Čak i da se HNB priključi, pitam se što bi twittali – istraživačka djelatnost je iznimno slaba, a sistem koji koriste za statistiku je muka i njima samima za korištenje. Eventualno updatove biltena i one analize stanja tipa “gospodarska kretanja”? Ništa što prije nismo znali.
Read More

MNB inducirano ludilo o tome što bi monetarna politika trebala biti, a što ne


Upravo čitam u Jutarnjem članak o potezima novog guvernera Mađarske (ili Madžarske?) središnje banke. Osvanuli su i prvi komentari gdje se slavi mađarska odlučnost i ostale nacionalističke vrednote.

Doduše nisam uspio naći nikakve dodatne informacije o ovom potezu na svjetskim medijima tipa Bloomberg, CNBC, tako da ovo i dalje svrstavam pod špekulaciju. Razlog pisanja ovog posta nije komentirati poteze Nemzeti Banka, već napisati par riječi o onome što monetarna politika je, tj ono što bi trebala biti – isto tako ono što nikako ne bi trebala biti. 
Naime, kako smo vidjeli na primjeru izjava oko Blanchardovog rada o fiskalnom multiplikatoru i (ne)utjecaju na MMF, nestručni novinari, kao i građani nemaju problema izražavati jasne stavove koji obično nemaju veze s činjenicama,  a obično im nedostaje i uporište u zdravom ekonomskom razmišljanju. Doduše, ne može svatko glasno raspravljati o fizici i matematici, no kad se dođe na ekonomske teme, ova zemlja ima više stručnjaka na tom polju nego nogometnih izbornika, svi redom doktorirali na teme samoupravljanja i protekcionizma.
No probajmo prvo proći kroz članak Jutarnjeg lista gdje bi se osvrnuo na nekoliko observacija koje pokazuju slično ponašanje i samog autora članka.


Tržišta su sa strepnjom iščekivala kamo će monetarnu politiku usmjeriti György Matolcsy, novi guverner centralne banke Mađarske i bliski saveznik kontroverznog premijera Viktora Orbana, za kojeg je poznato da od guvernera očekuje agresivnije poticanje ekonomskog rasta. U svom prvom obraćanju javnosti prije nekoliko dana novi je guverner najavio beskamatno puštanje novca za kredite malim i srednjim poduzećima, a pomoći će im i da kredite u stranoj valuti pretvore u forinte. Kako se čini, ulagači nisu razočarani.

U ovom odlomku treba primijetiti tri stvari
– reakcija tržišta
– kako je guverner došao do stolice
– beskamatni krediti središnje banke

Autor korektno gleda na reakciju tržišta i interpretira ih kao “povjerenje” tržišta prema guverneru. Ne znam previše o internom stanju u Mađarskoj, ali sam prilično siguran da situacija ide obrnuto, tržišta bi trebala biti indikator guverneru radi li dobar posao. Ako su problemi u Mađarskoj rezultat monetarnog poremećaja, onda bi jačanje forinte indiciralo restriktivnu monetarnu politiku, tj vjerojatno loš smjer. Ipak mislim da zemlja više ima strukturalne probeme, pa ćemo ostaviti to sa strane za neki drugi put.  
Scott Sumner kaže “never reason from a price change” tj autor članka je trebao pročitati vlastiti članak prije odluke o naslovu.

My suggestion is that people should never reason from a price change, but always start one step earlier—what caused the price to change. 

I to je ono što je autor promašio naslovom, kao što pokazuje i sljedeći paragraf članka

Forinta je snažno ojačala u odnosu na euro jer su tržišta odahnula što plan središnje banke nije tako nesmotren kao što je mogao biti – rekao je trgovac valutama u Equiloru Szilard Buro. Glavna ambicija Matolcsya ostaje poticanje rasta, ali njegov plan ne razlikuje se bitno od nekonvencionalnih mjera za kojma su mnoge centralne banke već posegnule.

Forinta nije porasla jer su tržišta povjerovala guverneru, već jer je guverner mogao biti veća budala nego što je, a tu dolazimo i do druge točke – kako je guverner došao do stolice. Očito, uz prethodnu izmjenu zakona o središnjoj banci,  Orban je preuzeo središnju banku koju će koristiti za svoje populističke politike. Sve što je učinio dosad je čini se malo pomoglo da zemlju izvede na put veće zaposlenosti i rasta, no kao što sam napomenuo, sumnjam da Mađarska ima situaciju kojoj će središnja banka rješiti većinu problema.

Najbitnija ideja su beskamatni krediti poduzećima. Pretpostavljam da je većina čitatelja članka zaključila kako će središnja banka početi bacati novac uokolo i direktno kreditirati privredu. To je najveća zabluda koje sam se htio dotaknuti u tekstu. Središnja banka ne smije biti instrument gospodarske politike, ona bi trebala biti neutralni faktor u cijeloj priči. Ekonomistima je jasno da u dugom roku središnja banka može djelovati samo na nominalne varijable, tj pokušaji “poticanja” rasta će završiti u inflaciji nakon nekog vremena. Kod nas sam se posljednju godinu dana čak susreo programe pojedinih… “skupina” koje smatraju da je “printanje” novca u svrhe koje si zamisle – rješenje. Još je smješnija priča kako će se uz od HNB-a financirane plaće od 20.000 kn, zalagati za makro stabilnost i nisku inflaciju. Čovjek se zaista pita tko je tu lud. 
Ponovimo, monetarna politika i središnja banka imaju jednu zadaću koja se tiče makroekonomske stabilnosti, a to je kreiranje novca (ima i druge, al ovo je osnovna). Kada su središnje banke zamjenile tržište kao kreator sredstva razmjene ali još bitnije i sredstva mjere (ne zaboravite, novac služi kao mjera vrijednosti što je jako bitno za alokaciju resursa zbog postojanja signala relativnih cijena). Monetarna politika je zamijenila decentralizirano privatno kreiranje novca, no to ne znači da ne može pokušati emulirati ishode istog. Ona treba zadovoljiti potražnju za novcem. Najveći razlog odmicanja od ove neutralnosti su obično bile upravo ovakve ideje da bi poluge središnje banke mogli koristiti za kreiranje “blagostanja”. Najbolji put prema neutralnosti je NGDP level targeting, ciljanje nivoa inflacije može biti dobro rješenje također. 
Izbijmo si to iz glave – središnja banka nije klasična banka i ona nema znanja, instrumente ni incentive da alocira sredstva projektima u gospodarstvu, jednako kao ni Vlada, njen posao nije definiranje pobjednika tržišne utakmice, tj evaluacija projekata poduzetnika (kao ni Vladin). To je posao (privatnog) bankarskog sektora koji je specijaliziran za to. Ako ipak smatrate da je dobra ideja uplitanje Vlade ili središnje banke u takve odluke, razmisliti će te ponovo kad se sjetite da je financijska kriza 2007. nastala upravo zbog takvog pogleda na stvari.

Čini se da će Nezmeti Bank slijediti  sustav sličan hrvatskoj shemi s HBOR-ovim kreditima koji su prilično neslavno prošli

Komercijalnim bankama osigurat će 250 milijardi forinti ili 830 milijuna eura po kamatnoj stopi od nula posto, a mogu ih ponuditi malim i srednjim poduzećima po stopi od najviše dva posto. Kamatne stope za kredite poduzećima inače premašuju i 10 posto.

Banka će se baviti i konverzijom kredita u domaću valutu

Drugi stup programa uključuje dodatnih 830 milijuna eura za pokrivanje troškova konverzije kredita s valutnom klauzulom u forinte. Polovica malih i srednjih poduzeća zadužena je u eurima ili švicarskim francima i cilj je olakšati im otplatu.

Iako ne znam kakva će biti shema, središnja banka ne bi trebala spašavati poduzeća, a ovakve mjere mogu imati kontraproduktivne efekte ako se troškovi konverzije prebace na bankovni sektor.
Najzabavniji dio je ovaj:

Na koncu, središnja banka spremna je upotrijebiti tri milijarde (od?) 35,8 milijardi eura deviznih rezervi, kako bi osigurala pretvaranje skupih kratkoročnih deviznih kredita u forinte i vladi omogućila izdavanje obveznica u domaćoj valuti. Time će, vjeruje, smanjiti vanjsku ranjivost zemlje.

Valjda je to bio i plan otpočetka – monetizacija državnog duga koja će Orbanu dati prostora za disanje – bar dok ne dođe do inflacije. Tada, ako MNB odluči zaustaviti inflaciju, ćemo imati lijepu demonstraciju činjenice da je fiskalni multiplikator 0 i da je fiskalna politika impotentna. To je i druga lekcija za dio ljudi koji smatraju da središnja banka treba kreditirati državu. Ako želimo stabilnu i nisku inflaciju, možemo zaboraviti na takve idiotske ideje jer nemaju smisla ni sa stajališta efekata fiskalne politike (povećane potrošnje) koja će se izroditi iz olakšanog financiranja, a ni onda kada rezultiraju gubicima blagostanja zbog inflacije. Zar nije političarima dosta što svoje prste drže u svačijem đžepu u zemlji konvencionalnim kanalima, nego bi sad trebali dodatno osiromašiti građane inflacijom? (btw, koga zanima, Lars Christensen ima zanimljiv post o Argentinskom lažiranju stopa inflacije).

Komentar na “ekspanzivnu” politiku u članku je valjda bio pokušaj zaključenja teme, po meni prilično beskorisno

Ekspanzivna politika
No, sada se već postavlja pitanje kako ekonomiju odviknuti od prevelike doze likvidnosti jer ne samo da nije dala željeni oporavak nego počinje davati i neželjene efekte poput veće inflacije. Ekonomisti su podijeljeni oko toga kakvu je korist donijela ekspanzivna monetarna politika i kada bi centralne banke trebale početi povlačiti hitne mjere koje su bile nužne nakon izbijanja krize.
 

Ellen Brown, jedna od kritičarki te politike i autorica knjige “Web of debt”, piše da je puštena likvidnost, umjesto da poplavi ekonomiju, završila kod banaka. Novac stvoren na kompjutorskim ekranima nikad ne završi u realnoj, proizvodnoj ekonomiji. Usto, ekonomisti se pitaju koliko je opravdano takvo kreditiranje i upozoravaju da se lako dostupnim novcem samo odgađaju prijeko potrebne promjene u ekonomiji, od velike potrošnje države i visokih poreza do povećanja konkurentnosti.

Komentar je nepromišljen. Osim što stanje jaza NGDP-a, kao i niske kamatne stope* na benchmark obveznice pokazuju da je monetarna politika u razvijenom svijetu sve samo ne ekspanzivna od 2008, malo je bezveze na početku komentara se pitati kako ekonomiju odviknuti od puste likvdnosti, kako bi kasnije ipak zaključili da likvidnost nije ni došla do ekonomije, već je zapela u bankama. Problem je što Fed, ECB i BoJ kao tri monetarne supersile već godinama (20 god. u Japanu) undershootaju vlastite ciljeve za inflaciju, tako da bi se autor prvo trebao odlučiti je li likvidnost stigla do ekonomije ili ne, te pokazati gdje je ta inflacija o kojoj govori. 
Naivno je i razlikovanje elektroničkog impulsa kojim npr. Fed mijenja stanje računa rezervi banaka, od nekakvog pravog (pretpostavljam papirnog?) koji kao završava u proizvodnoj ekonomiji? To upoće ne daje potporu priči oko “zadržane” likvidnosti. Ako pogledate podatke Fed-a vidjeti će te da je upravo “currency” komponenta stabilno rasla i za vrijeme krize – nema smisla razdvajati elektronički novac od “boljeg” (papirnatog) koji stiže u proizvodnu ekonomiju. Papirnatog novca obično ima točno onoliko koliko javnost želi držati. Opet ako je likvidnost završila na računima banaka, a trebali bi djelovati na realnu ekonomiju da je “poprave”, zašto je sad odjednom to odgađanje “prijeko potrebnih promjena u ekonomiji”. Ako je to odgađanje tih promjena, zašto je onda dobro ovo što Mađari rade?

Što bi trebalo ponijeti iz ovog nasumično nabacanog posta?
1. Gospodarski rast i poticanje poduzetništva nije posao središnje banke. Bilo bi idealno kada središnju banku ne bi uopće povezivali s bankama, već sa ponudom monetarne baze u odnosu na potražnju. Bankarski sektor je specijaliziran za procjenu projekata, pružanje zajmova i središnja banka se mora samo baviti monetarnom bazom. Monetarna politika treba biti neutralna. Monetarna politika se treba voditi pravilima, a ne diskrecijski, makar bila i neovisna. Sa stajališta borbe protiv inflacije, istraživanja pokazuju kako su neovisne središnje banke bile kredibilniji borci protiv inflacije. Središnja banka u dosluhu sa vladom je recept za inflaciju, a ne spas što će se pokazati i u Mađarskoj (po ko zna koji put)
2. Još jednom zaboravite retardirane ideje o vječnom dugu, kuni koja se izdaje milijun puta skuplje kako bi elite profitirale bla bla. Kuna je dug HNB-a, a ne držatelja kune. 
3. Zaboravite nacionalističke ideje o novcu i središnjoj banci, tipa “vratimo banku narodu”, agonija radnog naroda, revanje… revanje, bla bla, karakterizirano ovakvim komentarima:

Mađari su shvatili da domovinu treba sačuvati za generacije koje dolaze… Bravo Mađari :)
Naši veleizdajnici koji su na vlasti 23 godine i dalje slušaju samo agenta MMF-a koji sjedi u HNB-u od 1994. godine.

Djedovinu neće sačuvati ni političari (pogledajte gubitke javnih poduzeća – koja su ipak prije rata bila nečija druga djedovina kako volimo zaboraviti) ni pretjerano printanje novca – djedovina gubi vrijednost nakon prevelike inflacije, Linićevih poreza i Milanovićevog moralnog mikromanagementa i potražnje za sličnim socijalnim glupostima, ali raste kada se njome upravlja na temelju privatne odgovornosti, bez vjere u anđeoske političare u stabilnom monetarnom okruženju. Da su Hrvati ikad smatrali dinar, i kasnije kunu, pa podsredstvom toga NBJ i HNB svojim središnjim bankama, ne bi trčali u zagrljaj Bundesbanka i ECB-a kroz 80% štednih depozita u eurima (prije u DEM). Središnja banka koja svakome pošalje 20.000kn na kućnu adresu neće povećati bogatstvo ove zemlje.
4. Devalvacija je glupa ideja prije svega jer je tečaj rezultat štimanja monetarne baze a ne instrument monetarne politike kojim ćemo rješiti sve probleme hrvatskih izvoznika i magično postati izvozna velesila. Tečaj je pokazatelj, nije cilj, nije mesija kojega je zatočio MMF. Nemojte zazivati devalvaciju ako nemate pojma o monetarnoj politici i njenim ciljevima. Središnja banka nije skupina poluga koje se pomiču kako bi centralni planeri naštimali neki dio gospodarstva čiji razvoj im se ne sviđa. Igranje s tečajem i kamatnim stopama stvara pobjednike od jedne skupine građana, a gubitnike od druge. Toliku moć ne smije nitko imati. Trebamo pričati o boljoj monetarnoj politici (pogledaj 1.), a ne ovoj ili onoj razini tečaja.
Read More
1 2 3