Category : Ribić

Ribić i MMF: Što je Blanchard zaista mislio?




Zadnjih par dana naši redovito socijalno zabrinuti mediji pobjedonosno objavljuju kako je MMF priznao da politika štednje ne funkcionira. Vilim Ribić je odmah sazvao konferenciju kako ne bi zaboravili da je on, uz ulogu sindikalnog vođe, medijske kurve, mesije radništva, i jedan od jačih ekonomskih stručnjaka u zemlji (uz Jurčića, Kulića, Pavunu i Severa). HRT se pobrinuo da njegovo cijenjeno mišljenje prijeđe granice naše napaćene zemlje, tako da se pojavio u istoj reportaži kako se slaže s, hrvatskim medijima omiljenim, nobelovcem Stiglitzom (ili se Stiglitz slaže s njime?).

Sve ovo me ponukalo da pogledam sporni PDF koji je dostupan svima – tako i Ribiću i autorima tekstova po domaćim i stranim portalima.

No prije nego što malo prođemo kroz oni manje tehnički dio Blanchardova rada, htio bih proanalizirati dva teksta s HRT-a jer je ipak to stav koji je proslijeđen javnosti kroz Dnevnik nacionalne javne državne ili kako je već zovemo, televizijske kuće.



Krenimo od naslova – kako ćemo vidjeti, u Blanchardovu i Leighovu radu nigdje ne piše ništa slično, upravo suprotno. U prvom paragrafu HRT-ovog članka se pojavljuje sljedeća rečenica:

Sada su opsežno, uz dopunu matematičkih formula, objasnili greške u procjenama utjecaja oštrih smanjenja proračunskih rashoda u zemljama poput Grčke, Portugala i Španjolske. 

 U principu to je umalo točan opis o čemu se radi u spornom radu. Sad slijedi autorovo mišljenje:

Iako se u dokumentu upozorava da ga mediji ne bi trebali prikazivati kao službeno stajalište MMF-a, on odražava promjenu stajališta zajmodavca sa sjedištem u Washingtonu kada su u pitanju oštre mjere štednje u Europi.


Znači, unatoč upozorenju u radu, autor izvlači zaključak da navedeni rad odražava promjenu stajališta MMF-a. To naravno nije točno, jer taj “paper” ne može ni biti osnova za promjenu stajališta MMF-a, a nigdje u PDF-u ne piše da sa štednjom treba prestati ili nešto slično. Kako ću kasnije pokazati, piše upravo suprotno. MMF i zaposleni tamo znaju što je stvarnost – da postoji mogućnost da Grčka troši, MMF ne bi uopće bio tamo angažiran, tako da ovakve izjave nemaju veze s mozgom. Sumnjam da bi itko u Hrvatskoj poticao MMF koji Grcima daje novac za potrošnju kad bi znali da dio tih novaca daje i Hrvatska kroz svoju kvotu koju čuva u MMF-u.

I grand finale:

Model je prilagođen u idućim godinama. MMF sada zagovara blaže proračunske rezove u Grčkoj i ostalim zemljama pritisnutima recesijom.

Pročitajte naslov pa ovu zadnju rečenicu, mislim da takvu retardaciju i uvredu prosječnom čitatelju ne moram ni komentirati. 



Ribić na djelu. Zanima me tko su ti privilegirani u naslovu, meni se sve ove godine čini da je privilegiran upravo javni sektor – sigurna primanja, jubilarne nagrade, troškovi puta, božićnice, regresi itd itd. I sve to bez ikakvog testa pred potrošačima i bez pitanja kolika je uopće korisnost i produktivnost tih poslova. Čini mi se da su oni koje Ribić zastupa ti koji su privilegirani u odnosu na ostale zaposlene.
No što on točno misli…

Ribić kaže da su sadašnja i prošle hrvatske vlade slijedile neoliberalni fundamentalizam MMF-a te pretjeranim kontrakcijama potrošnje postigle suprotni učinak od željenog izlaska iz krize, jer su zbog pada potrošnje pale proizvodnja i trgovina, zbog čega je, pak, povećan broj nezaposlenih.

Zaista, Hrvatska je opustošena teškim neoliberalizmom, državna potrošnja je u posljednjih 20 godina drastično smanjena, tržište rada liberalizirano, sva državna poduzeća su privatizirana, uvedeni voucheri u obrazovanje, smanjivani porezi, smanjivana izdavanja za socijalne usluge, otpuštane tisuće ljudi u javnom sektoru…..koga on vara? Samo one koji nemaju pojma što je neoliberalizam. O štednji Hrvatske dovoljno govori pogled na izdatke državnog proračuna koji od osamostaljenja nisu smanjeni u odnosu na godinu prije. Trebam li uopće komentirati trabunjanje da je državna “štednja” dovela do pada proizvodnje, trgovine i rasta nezaposlenosti – u privatnom sektoru? Može utjecati na dio koji opslužuje državni sektor, ali s obzirom da štednje nije u nas ni bilo, mislim da je više utjecalo gušenje porezima i novim regulacijama, kao i kolaps priljeva inozemnog kapitala i potražnje – ali o tome drugi put.

Potrošnja se, kaže Ribić, treba održavati i pod cijenu inflacije i tiskanja novca jer o njoj ovise mnoga radna mjesta, ali za takvo što, prema njegovim riječima, unutar hrvatske vlasti nema kompetencija, smjelosti niti kulture dijaloga sa zagovarateljima poticanja potrošnje.

Ovo mi je jedna od dražih izjava – Ribić zaziva inflaciju kao rješenje? Jel potrebno ovo komentirati? Zemlja se i dalje oporavlja od posljednjeg udara rasta cijena zbog poskupljenja grijanja i povećanja poreza, pa bi uz to još malo i tiskanja kuna? To je dosad svaki put uzrokovalo neviđen rast standarda građana i potrošnje – svi se sjećaju ranih devedesetih i 1000+% inflacije! To je sigurno razlog zašto je Zimbabwe danas bogatija zemlja od Hrvatske i zašto Hrvati ušteđevinu ipak čuvaju u Eurima. Mislim da Ribić još živi u nekakvom socijalističkom mindsetu u kojemu sve što država radi obuhvaća sve ekonomske agente u zemlji pa ako država troši više (što trenutno i je) i ljudi nekako troše više, pa još malo inflacioniramo pa imamo još više proizvoda i usluga (?). Iskorištavanje Philipsove krivulje nema smisla još od stagflacije 70ih, pa mi nije jasno zašto su neki ekonomisti i dalje zalijepljeni za taj koncept (pa čak i Blanchard sa svojih 4% ciljanja inflacije upravo u tu svrhu).

Ali ostavimo se čudnih teorija u ime još zanimljivije stvarnosti

– Blanchard & Leigh : 

Growth Forecast Errors and Fiscal Multipliers


Ukratko o čemu se radi: 

Otkrili smo da je u razvijenim ekonomijama snažnija planirana fiskalna konsolidacija povezana sa nižim rastom od očekivanog, s vezom koja je posebno snažna, statistički i ekonomski u početnoj fazi krize. Multiplikatori su bili viši od onih koje su istraživači (prognozeri) pretpostavili. Slabija veza posljednjih godina je rezlutat činjenice da su prognozeri učili iz grešaka i zaista nižih multiplikatora u odnosu na vrijeme početka krize.


Ukratko, radi se o ponovnoj evaluaciji prognoza utjecaja smanjenja fiskalne potrošnje kao i pokušaja povećanja prihoda kroz povećane poreze u programima prilagodbe, na gospodarski rast. Revidirane su prvotne projekcije kad se pokazalo da su premekano procijenjeni koeficijenti promjene – tj pad BDP-a je uslijed promjena bio veći nego što su modeli prognozirali.

U uvodu autori naglašavaju da je papir dio rasprave o fiskalnim multiplikatorima  (a ne o smjeru politke MMF-a). Pitanje rada je: jesu li prognozeri podcijenili multiplikatore – kako vidimo u summary-u gore – jesu. A ne je li “štednja” dobra ideja?

*ukratko multiplikator bi pokazivao za koliko jedinica će pasti/rasti BDP u slučaju pada/rasta državne potrošnje za jednu jedinicu – u kratkom roku. U dugom roku se smatra da povećana državna potrošnja može samo dovesti do inflacije

Evo što kažu o HRT-ovih 0-greška tumačenju (pogledajte članak)

U slučaju racionalnih očekivanja, pod pretpostavkom da su znanstvenici koristili korektan model, koeficijent fiskalne konsolidacije bi trebao biti 0. S druge strane ako su podcijenili multiplikator trebala bi postojati negativna veza među PROGNOZAMA fiskalne konsolidacije i grešaka u rezultirajućoj prognozi rasta.

To su oni zaista utvrdili, tj da su prognoze utjecaja prilagodbe bile podcijenjene.

Razočaranja (odstupanja od prognoze) bi trebala biti veća u zemljama s većim rezovima


Nažalost Blanchard i Leigh u sljedećem paragrafu čine, po meni, jednu veliku grešku:

Zbog referentne kamatne stope koja je umalo došla do 0, središnje banke nisu mogle djelovati kako bi smanjile negativni KRATKOROČNI utjecaj fiskalne konsolidacije na ekonomsku aktivnost. 

Blanchard (ne znam za Leigha) ovdje implicira postojanje zamke likvidnosti, tj prestajanje mogućnosti monetarne politike da djeluje jer su kamatne stope dotakle 0 i više nema mjesta za spuštanje. To je naravno neistina. Monetarna politika ima mnoštvo načina za stimuliranje agregatne potražnje i nakon situacije kada kamatna stopa dosegne 0. Već sam pisao o LTRO-ima ECB-a, tu je i QE (quantitative easing) kao i druge mjere. Problem u Europi je što to Maastrichtski sporazum ECB-u ne dopušta u principu, a i u obujmu koji bi bio potreban. 
Kasnije navode da određeni DSGE modeli pokazuju da u toj situaciji fiskalni multiplikator doseže 3. Naravno da će rezultat biti takav jer je model neo-keynesijanski s fokusom na kamatnim stopama. Obično DSGE ne uključuje financijski sektor (ako i uključuje, onda je to veoma rudimentarna verzija), te temeljeno na pretpostavkama modela, koji kaže da monetarna politika nema više municije, mora se doći do rezultata koji uvažava tu činjenicu. Naravno ECB je učinila puno više od snižavanja stope (iako po mom mišljenju ne dovoljno i ne na pravi način) tako da su upitni i ovi modeli. Jedan od takvih radova, na koje referiraju Blanchard i Leigh multiplikator procjenjuje na 1.6 – pretpostavljam da su u HRT-u (ili odakle su već prepisali) tu izvadili brojku od 1,6.

I sad da se ne vrtim previše oko ovih tehničkih stvari koje prosječnog čitatelja ne zanimaju, Blanchard i Leigh zaključuju da su multiplikatori krivo procjenjeni, tj da su podcjenjeni. Time su dobivali optimističnije prognoze o GDP-u, pa time su prave brojke bile ispod prognoza. S obzirom da se veliki dio programa – posebno Grčkog – vrti oko neke ciljne brojke za javni dug u GDP-u, to implicira da su ciljevi programa koji je Grčka prihvatila u zamjenu za jeftine kredite pre-optimistični.

Konkretno

(…) naši rezultati koji pokazuju da su kratkoročni fiskalni multiplikatori bili veći od očekivanih i kao takvi NEMAJU mehaničkih implikacija na provođnje fiskalne politike. Neki komentatori su interpretirali naš prethodni box (vjerojatno u nekom prethodnom izvješću) kao impliciranje da je potrebno potpuno izbjeći fiskalnu konsolidaciju. Taj zaključak NE PROIZLAZI iz naše analize. Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost su samo JEDAN od faktora koji se moraju uzeti u obzir kod određivanja odgovarajućeg tempa fiskalne konsolidacije za svaku pojedinu zemlju.

Mislim da su dovoljno jasno naglasili da ono što stoji u medijima nema veze s onim što oni misle da je odgovarajuće. Za one koji nisu dosad skužili – fiskalna konsolidacija je ono što mediji nazivaju “štednjom”.

Kad već pričamo o štednji, tj rezanju javnih rashoda, naglasio bih da je po meni velika greška ovih programa bila što su se usporedno podizali porezi i cijedilo stanovništvo (vidi đavla kao i u nas, samo bez rezova) pa se dvostruko gušilo ekonomsku aktivnost – u kratkom roku smanjenjem državne potrošnje, a u dugom roku – visokim porezima. Čini se da mi povijest daje za pravo, Alesina, Favero i Giavazzi su izdali znanstveni rad u kojem su se bavili takvim epizodama i zaključili su (ulomak iz abstracta-):

Ovaj rad istražuje uzrokuju li fiskalne konsolidacije velike gubitke outputa. Otkrili smo da je bitno na koji način se provodi fiskalna korekcija. Prilagodbe bazirane na rezovima potrošnje dovode do manje gubitka outputa nego one koje su bazirane na porezima. Prilagodbe asocirane s rezovima potrošnje su asocirane s laganim i kratkim recesijama,a često i izostankom recessije. One bazirane na porezima su asocirane s dugim i dubokim recesijama. Razlike se ne mogu objasniti različitim monetarnim politikama za vrijeme trajanja prilagodbi, već uglavnom zbog razlika kod reagiranja privatnih investicija.

Eto, Ribićevo trabunjanje pada u vodu, vjerojatno kao i Grčićev plan po kojem će koordinacija za investicije imati dovoljno velik pozitivan efekt da nas potegne s dna u ovakvom okružju.





Read More