1. Povećati implicitne i eksplicitne troškove pritoka kapitala
2. Povećati carine
3. Povećati zahtjeve za udjelom domaćeg sadržaja u domaćim proizvodima kojima se trguje
4. Povećati borbu protiv “dumpinga”
5. Petljati s tečajem
6. Uvesti porezne olakšice
Mnogi danas u Hrvatskoj zagovaraju slične mjere kako bi pomogli domaćoj privredi, no osim standardnih pitanja koja se tiču deficita tekućeg računa i slobodne trgovine, koje sam opisao ovdje i pitanja kanala konkurentnosti pri devalvaciji, o čemu sam pisao ovdje. Ideja je uvesti carine i druge vrste “kočnica” za uvoz kako bi se zaštitili domaći proizvođači, te devalvirati valutu kako bi se poticao izvoz. Brazil nam je priuštio priliku da promatramo takav eksperiment u globaliziranom svijetu. I bedastoj osobi je jasno da svijet nije isti kao pri 40 – 50 godina, pa tako ni ideja o zatvaranju granica i vječnoj devalvaciji, iako se povezuje s prosperitetom u Jugoslaviji, zapravo nema ništa s rastom, pravi izvor rasta u Jugoslaviji iza rata sam objasnio, indirektno, ovdje. Pogledajmo kako je sve to prošlo u Brazilu. Nunes pokazuje rast industrijske proizvodnje u odnosu, međuostalim i na druge zemlje u razvoju (ostale grafove pogledajte na njegovom postu):
Brazilski ministar financija, Guido Mantega je 2009. popularizirao koncept “ratova tečajem” jer je smatrao da postupci američkog Fed-a koji dovode do slabljenja dollara zapravo štete izvozno orijentiranim zemljama u razvoju.
Vidimo da u Brazilu mjere obrane od slabljenja dolara zapravo nisu učinile ništa za domaću privredu. Dok su druge zemlje nastavile pretkrizni trend, Brazil stagnira. Nunes navodi kako se broj izvoznih poduzeća smanjio od 2007. – što može biti i zbog utjecaja krize, no broj novih poduzeća koji ulaze u izvozni sektor je također pao.
Mislim da ovo daje dosta za razmišljati onima koji i dalje smatraju da su devalvacija i protekcionizam način za poboljšanje prosperiteta zemlje.
Ako pogledamo Južnu Ameriku, jasno je da takve ideje dobro ne prolaze ni u Argentini, pa tako cijela priča o zaštiti domaće privrede završava sakrivanjem pravih podataka o inflaciji i raznim vrstama restrikcija dok narod ide u jeftiniji šoping, preko granice, u “neoliberalno” Čile, gdje se isplati kupovati unatoč uvoznim carinama. Evo par zanimljivosti
Ni domaći ni strani turisti ne putuju južno. Prvi jer su siromašni, drugi jer je preskupo po službenom tečaju, što predstavlja izvjesnu ekonomsku katastrofu za turistički sektor. Dnevni ski-pass u Barilocheu košta 300 argentinskih pesosa, ili 65 USD po službenom tečaju. Cijene smještaja se približavaju europskim cijenama. Hrana i vino su ostali među relativno jeftinim proizvodima.
Razlika u cijeni pri odlasku u kupnju u Chile je tolika da kada se uključi 500USD uvozne carine i trošak putovanja, konačni račun i dalje ispada oko 30% niži nego u Argentini.
Čeka se mjesec dana na listi za kupnju stranih žarulja, koje se krijumčare iz Čilea. Zanimljivo je da su jeftinije sada nego onda kad su mogle biti legalno uvezene.
Neke proizvode je nemoguće kupiti: Apple proizvode, engleski čaj, Meksičke paprike. Popravak računala postaje neobičan doživljaj, jer ukoliko se traženi dio ne proizvodi u Argentini, nije ga moguće uvesti – manji, lako popravljivi računalni problem dovede do beskorisnosti jedinice.
Inflacija za pojedine proizvode postaje bizarna. Pizza je znatno poskupila jer je sir postao oskudno dobro, cijene benzina su stabilne. Cijena mlijeka se utrostručila u posljednje tri godine. U međuvremenu potrošnja alkohola se prebacila na domaće proizvođače. Gin i tonic je nedostupan.
Kredit od banaka sa kamatama koje se smatraju razumnima po konvencionalnim standardima ne postoji. Većina kredita dolazi od polu-legalnih kreditora s lihvarskim kamatama.
Mnogi će reći da u Hrvatskoj fali “čvrsta ruka”, kada protekcionističke teorije o rastu za vrijeme Jugoslavije padnu u vodu. Možda se treba ugledati u Kinu, o kojoj sam već nešto pisao. Po mom mišljenju Kina ima šansu, no vidite u komentarima da je Vuk Vuković nešto pesimističniji, kao i Acemoglu i Robinson, koju ideju “čvrste ruke” nazivaju “Neodoljivim šarmom autoritativnog rasta”. Možemo li odoliti tom šarmu?
