Dobra i loša deflacija
Kolega Strašilo ima zanimljiv post o deflaciji. U postu postavlja nekoliko pitanja vezanih za izjavu da očekivani pad cijena inducira “čekanje” koje onda produbljuje problem i stvara deflacijsku spiralu. Zapravo je post odličan jer na veoma “organic” način dolazi do pravog pitanja (ili pitanja bližeg kvalitetnijoj analizi?) – pitanja kamatne stope i dinamičke intertemporalne optimizacije potrošnje. No problem s postom, onim na Business Insideru, kao i s odgovorom od strane Strašila je isključivost u pogledu na deflaciju. Naime postoji više razloga zašto bi došlo do deflacije. Gledajte na ovo kao verziju “never reason from a price change“. Pokušati ću priču frameati što jednostavnije.
Prva dva pitanja su nebitna više-manje, prava inspiracija je u pitanju potrošačkog kreditiranja. Tu Strašilo prepoznaje srce problema:
Odgovor je taj da sama umjerena promjena razina cijena na (relativno) efikasnom tržištu ne objašnjava odluke o kupnji sada ili kasnije, već je odluka o kupnji sada ili kasnije ovisna zapravo o realnoj kamatnoj stopi.
Ni moderna makroekonomija ne kaže ništa bitno drugačije. Da je cijelu priču bilo zapisati kao relaciju, rekli bi da je Strašilo otkrio jednostavnu novo keynesijansku Eulerovu jednadžbu nekog ovakvog oblika
Ct = ßRtEt(Pt/Pt+1)Ct+1 ,
tj. današnja potrošnja Ct ovisi o kamatnoj stopi (Rt), očekivanoj inflaciji(Et(Pt/Pt+1) i željenoj potrošnji u sljedećem periodu (Ct+1).
No kako bi pokazao gdje je “isključivost” viđenja deflacije spomenuta na početku, možda je najlakše preuzeti njegovu ilustraciju dvije zemlje:
Zamislimo dva primjera gospodarstva s realnom kamatnom stopom od 2 posto.
U gospodarstvu A stopa inflacije je 2% dok je nominalna kamatna stopa 4%.
U gospodarstvu B stopa inflacije je -2% dok je nominalna kamatna stopa 0.
Kako bi mogli išta zaključiti iz ovog primjera moramo vidjeti što je to moglo dovesti do ovakvih ishoda u obje zemlje, tj da bi išta zaključili o nivou cijena moramo u najmanju ruku koristiti (neo)wicksellijansku ideju prirodne kamatne stope.
Prvo moram naglasiti da ovako gledati na realnu stopu u trenutku kada se situacija odvija nije baš jednostavno. To proizlazi iz Fischerove jednadžbe:
r = i – E(π) ,
tj realna kamatna stopa je jednostavan fenomen ex post, no u danom trenutku ona je determinirana očekivanim razvojem u promjeni nivoa cijena E(π).
Sad možemo zamisliti situaciju u obje zemlje
A: nominalni kamatnjak je 4%, očekivana inflacija je 2%, realna kamatna stopa je 2%.
B: realna kamatna stopa je 2% ali zato jer je očekivana promjena cijena -2% a nominalni kamatnjak 0%.
U prvoj verziji obje ekonomije su u sličnom ekvilibriju. Prva npr ima središnju banku koja cilja 2% inflacije, a druga postoji u nekoj verziji productivity norm-a, tj produktivnost raste oko 2% godišnje dok nominalni dohodak miruje. Stvar je u principu ista, ako je prirodna stopa jednaka 2%. Deflacija makes no difference za B, ona je supply side fenomen, otprilike kako navodi i strašilo s mobitelima.
No može se dogoditi B situacija kao danas, da je nominalna kamatna stopa na nuli. No prirodna stopa, koju možemo aproksimirati nekakvim povratom na stock kapitala, je pala ispod nule. Tada se nalazimo već u drugoj situaciji jer je kamatna stopa koja aproksimira stav prosječnog građanina upravo prirodna. U toj situaciji je 2% realne kamatne stope previše. Građani više vrednuju buduću potrošnju jer je središnja banka učinila pogrešku (umetnite koju god teoriju ciklusa s centrom u monetarnoj politici). Sa strane poduzeća, nema projekata koji bi bili isplativi s tako visokom kamatnom stopom jer je povrat nizak. Cijene padaju i građani očekivaju pad cijena što još više povećava realnu stopu u odnosu na prirodnu stopu koja uravnotežuje ekonomiju*. Tj ovo je tzv loša deflacija koja ima uzrok u poremećaju monetarnog sustava. Ona nije nastala zabog rasta produktivnosti (koji bi onda podizao prirodnu stopu) već zbog monetarne politike koja nije osigurala monetarnu stabilnost.
Sami znate da MM nisu ljubitelji priče o kamatnim stopama, ali isti efekt se ponavlja i u monetarističkoj priči. Monetarna politika ne ispunjava potražnju za medijem razmjene. Povećana potražnja za novcem dovodi do držanja likvidnosti jer nije sigurno da će se agenti lako domoći nove ako je puste – pad brzine obrtaja. Novac postaje ultimativna imovina dok svi pokušavaju namjestiti svoje real balances** držanja novca. Stvaraju se deflatorni pritisci jer nastaje problem s potražnjom. Novac je imovina na svim tržištima, manjkom novca nastaju viškovi na svim tim tržištima. Viškovi nastaju, ne zato što nema potražnje za njima, već jer ne postoji dovoljno medija razmjene u odnosu na potražnju za istim. Opet, takva vrsta deflacije je monetarna i loša upravo jer nije nastala većim brojem usluga i proizvoda u odnosu na potražnju već nedostatkom medija razmjene*.
– Komentator na strašilovu postu pokazuje rezultate papera koji pokazuje da je većina deflacija do sada bilo vezano za rastući output. To nije uopće čudno. Zlatni standard + rast outputa/produktivnosti = dobra deflacija.
Lars smatra da je trenutno niska inflacija u SAD-u također rezultat pozitivnih supply šokova kao što je shale gas boom:
I think we with a bit of luck could be in for a couple of years of fairly high real GDP growth driven by positive supply side factors. In such a scenario we could easily have 4% or even 5% real GDP growth for some years without any substantial pick-up in inflation. This would be very similar to mid-1990s.
– 1930-e kolaps bankovnog sustava i ponude novca = loša deflacija i deflacijska spirala.
Pojam deflacije koji se manifestira u padajućem nivou cijena nije uvijek vezan za iste uzroke pa time nije nužno simptom istih ishoda, stoga treba biti pažljivi pri ocjeni situacije, posebno ako utjecaji na nivo cijena dolaze s obje strane. Never reason from a price change.
*u ovakvoj situaciji dolazi do poremećaja u cjenovnom sustavu s obzirom na očekivanja poduzeća. Dolazi do poremećaja rlativnih cijena i misalokacije resursa.
**postoji svojevrsni pigou efekt kroz rast realne novčane mase/kupovne moći postojećeg nominalnog balancea, no čini se da je irelevantan, tj zanemarivo mali. Iluzija novca je jači kontra efekt dok pada NGDP.
PS. Loša deflacija može biti jako loša
PS. Loša deflacija može biti jako loša
