Venezuela gladuje

Što to je cilj na putu ka utopiji? Ovisi što prodajete, no na kraju puta stoji stvarnost.

protesti zbog nestašica hrane u venezueli

Trenutna realnost za Venezuelu je glad. Da stvar bude još gora, Maduro, koji je naslijedio Chaveza uvodi radnu “obvezu” koja bi trebala smanjiti nestašice hrane jer će se raditi na farmama. Toliko o slobodi proletarijata.

Ovakav razvoj događaja je zaista tragičan i trebao bi služiti kao upozorenje, ne o rezultatima socijalizma – o tome sve znamo, već o zaključivanju potpomognutom hrpom osobnih pristranosti koje nemaju bazu u činjenicama.

Kada je Chavez otegnuo papke domaći, ali i strani, lijevo nastrojeni mediji su slavili čovjeka koji je iz njihove perspektive učinio sve kako treba. I tko bi ih krivio, izbacio je korporacije iz zemlje, pojačao socijalna davanja, programe obrazovanja za najsiromašnije i sa najvećim rezervama nafte na svijetu izgledao prilično kao wet dream svakog malo ekstremnijeg ljevičara. No ne samo njih, čak i neke međunardodne organizacije su smatrale da se ide u pravom smjeru.

While this disaster was brewing, Venezuela won accolades from the United Nations Food and Agricultural Organization, the Economic Commission for Latin America, British Labour Party leader Jeremy Corbyn, former Brazilian President Luiz Inácio Lula da Silva and the US Center for Economic Policy Research, among others.

So what should the world learn from the country’s descent into misery? In short, Venezuela is the poster child of the perils of rejecting economic fundamentals.

Više pročitajte u ovom članku Ricarda Hausmanna koji je bio nekada bio i dio vlade u Venezueli.

Bilo to zbog pristranosti ili čistog nepoznavanja materije, ta ekipa je pričala pričicu o maloj utopiji u Južnoj Americi i žalila se oko neoliberalne pošasti kod kuće. Zanemarili su činjenicu da su Chavezovi uspjesi prililno vjerno oslikavali cijenu nafte, pad u domaćoj proizvodnji, a odnos prema političkim neistomišljenicima nećemo spominjati. Takvo zanemarivanje mehanike rasta i “uspjeha” u Venezueli je dovelo do situacije u kojoj se stranka Mirele Holy eventualno zalagala za nekakvu formu Venezuelanskog modela, o čemu je Nenad Bakić često pisao.

Eventualno, cijena nafte je pala, i kao što je presušivanje kreditnog kanala razotkrilo slabosti rasta u Hrvatskoj, na isti način razotkrilo sve rupe u autokratskom režimu/nerazvijenoj gospodarskoj strukturi u Venezueli. Nacinonalna naftna kompanija je devastirana i bez kapaciteta da proizvede više, zemlja je praktički ostala bez deviznih rezervi, inflacija divlja, a onda su i počele nestašice svega što je financirao novac od nafte. Danas vlada glad.

Manji problemi rasta su se dogodili u svim LATAM ekonomijama koje su rast bazirale na prirodnim resursima i populizmu, o čemu sam i prije pisao, posebno u slučaju Argentine.