Tjedni linkovi 17.02.14

Petar Sisko No Comment velj. 17,2014 ostalo

Teme: što kad nas zamjene roboti, zašto se prosvjeduje u Venezueli i Argentini, je li 2014. “godina istine” u RH, koja je optimalna meta za Fed, mitologija Chicago-sotonističke makro-urote, Kineski “model”, Vuk o EMsima, Summers o Downtown Abby nejednakosti, Reinhardt/Rogoff revisited – nothing to see here…

1. BoJ bi mogao pretvoriti target za monetarnu bazu u open ended program vezan za ciljeve. To su dobre vijesti, posebno u svjetlu razočaravajućeg rasta GDP-a u Q4 2013. Iako je veliki razlog uvoz energije zbog zatvaranja nuklearki, koji je dodatno negativno djelovao na saldo razmjene, očekivao sam veću snagu BoJ-a u offsetanju i tog negativnog “šoka”. S druge strane capex raste brže od očekivanog a i domaća potražnja, kako je McCallum predvidio svojim modelom iz 2001. ako se sjećam dobro, također daju impulse rastu.

2. Goldmanov Hatzius smatra da bi optimalna meta za Fed bio indeks nominalnih plaća. Sumner to advocira od 90-ih godina, no smatra da je NGDP politički realnija alternativa sa sličnim posljedicama.

3. Jedan komentar na stanje u RH. Krajem 2012. Šonje i DS su napisali tekst na za Banku gdje su 2013. nazvali godinom istine. Nisam to vidio prije, ali da jesam, mislio bih da su preoptimistični, kako je i na kraju ispalo. No u svjetlu novog proračuna za 2014. čiji se rebalans već lagano sprema kako nam je najavljeno (post) – htio sam samo podsjetiti čitatelje koliko već traje ovo pretakanje iz šupljeg u prazno koje vladajući nazivaju “reformama” i “bolnim rezovima”. 2012 nisu učinili ništa, 2013. DS i Šonje su predvidjeli godinu odluke. Ovi nisu odlučili ništa nego su godinu proveli u istom fiskalno neodrživom ritmu. Ja sam s druge strane predviđao da će 2013 biti godina kada će dosegnuti kapacitete, i zapravo ulazak u EDP mi je signalizirao da se možda ipak nalazimo pred zidom i da je vrijeme da se nešto učini. No Linić & Co su nastavili istom strategijom tako da sam bio previše pesimističan. 2014. će vidjeti ista bauljanja kao i prethodne tri. Mislim da nije rano ovaj mandat proglasiti bačenim. Još 4 godine za ništa a tek smo na #polaputa.

4. Bauljanje oko Zakona u radu se provlači mjesecima, mediji se pune izjavama predsjednika sindikata javnog sektora o nekakvim štrajkovima, bez da se itko zapitao što to njima točno smeta. Ako pogledate Mrsićevu prezentaciju, biti će vam jasno da jedini koji mogu prosvjedovati su nezaposleni i poduzetnici jer dugo najavljivane promjene ZOR-a nisu ništa više od implementiranja strategije pretakanja iz prethodne točke – i ovdje doslovno, mjesečni fond sati rada ostaje isti ali eto sada se mogu malo fleksibilnije razdijeliti po tjednima ovisno o potrebi. Ministar je jako ponosan, sindikati ljuti. Svi poduzetnici koji imaju tjedne peakove potražnje mogu biti zadovoljni, osim ako se povećana potražnja ne produži na 2 tjedna ili mjesec ili više mjeseci… Ako želite znati zašto je u RH jedino industrija hrane jedina opstala, ovo je jedan od razloga.

5. Gdje je nestao Tobin pokušava objasniti Williamson, uvod je ludnica…

In 1937, was born the spawn of Satan, and he was named Robert E. Lucas Jr. On his scalp was etched the dreaded “666.” In the 1960s, Robert attended the Academy of the Satanists, known to the public as the University of Chicago, where he was schooled in the ways of Lucifer (Milton Friedman). In the 1970s, Robert, the antichrist, decreed that there should be no more worship in the Church of the Keynesian Cross. A secret society was formed, and in the 1990s they didst make a pact with Michael Woodford. In return for his life, Woodford was sworn to use the Tools of Satan – the functional equation, the contraction mapping theorem, the dreaded Euler equation. Further, Woodford, his henchmen and henchwomen, were to appoint Satan’s ministers to the key positions of power in the economics profession – journal editorships – where they were to enforce the use of the Tools of Satan. Publication of even one paper making use of the tools of the Church of the Keynesian Cross would mean banishment to the underworld forever.

6. David Glasner piše o tome što znači biti Keynesijanac u modernoj makroekonomiji, a James Caton misli da smo ipak svi monetaristi.

7. Zašto su plaće ljepljive – opet David Glasner.

8. The Economist o Argentini

Argentina is once again at the centre of an emerging-market crisis. This one can be blamed on the incompetence of the president, Cristina Fernández, but she is merely the latest in a succession of economically illiterate populists, stretching back to Juan and Eva (Evita) Perón, and before. Forget about competing with the Germans. The Chileans and Uruguayans, the locals Argentines used to look down on, are now richer. Children from both those countries—and Brazil and Mexico too—do better in international education tests.

Što je pošlo po zlu – u drugom tekstu.

9. Domaći kapitalistički mediji su odlučili preskočiti priču i o prosvjedima u Argentini ali i o prosvjedima u Venezueli. Prosvjedi nisu kul ako se ne može okriviti neoliberalni kapitalizam…hm.

UPDATE:QZ donosi slike

10. Vuk Vuković pokriva krizu u emerging markets.

11. Iza Kaminska prenosi zanimljiv research note o Kini – kao post-kapital zemlji. Super zvuči, no činjenica da nisu opterećeni povratom na kapital ne znači da on nije bitan. Opadajući granični prinosi nam automatski nalažu da razmišljamo o tehnologiji i inovacijama. Takav setup nas dovodi do neke vrste schumpeterijanskog modela koji traži promjenu institucija kada se dosegne tehnološka granica. Ideja da če država moći zauvijek igrati ulogu alokatora je po meni naivna, a priča da zanemareni povrat na kapital neće strike back eventualno – nezamisliva. Spojite taj narativ sa Caballerovom teorijom globalne strukturne nestašice sigurnih imovina i imate jasan odgovor odakle veliki dio povrata na kapital u Kini i zašto imaju ogromni shadow banking sustav. U SAD-u su na tom izvanbilančnom partiju igrali financijaši, ovdje je on nastao da služi mase koje nemaju gdje uložiti štednju. (OK, imaju nekretnine).

12. Larry Summers piše za FT, jednostavno usmjerava veći dio rasprave o nejednakosti u pravom smjeru.

13. Novi paper na MMF-u kaže da nema magičnih granica kada dug počinje imati ovakve ili onakve efekte na rast.

14. Martin Wolf, odličan autor na FTAlphavilleu, o efektima nadolazeće revolucije u robotici i AI-u.

15. Nuklearna fuzija i besplatna energija su upravo postale bliže realnosti.

16. iPhone bi 1991. koštao 3,5 milijuna USD. Ovo nazivam trickle down.

Tjedni linkovi 09.02.14

Petar Sisko No Comment velj. 9,2014 monetarna politika, ostalo, ychuan wang

Teme: budućnost proizvodnje, dr. Mengele, kako se zabavljaju penzići a kako bankari, rast udjela države u globalnom GDP-u, zašto otpustiti Linića, marksizam i nasilje, Sotona, Norveška nakon nafte, zašto monetarna politike treba zanemariti financijsku stabilnost, goodbye Ben, nafta, speedtrading, Monsantov novi smjer, RH kao europska party destinacija…

1. Ychuan Wang je napisao odličan članak na QZ-u. Zašto monetarna politika treba zanemariti financijsku stabilnost.

2. Otišao je Ben Bernanke…iz Feda – eve neki zanimljivi momenti iz osmogodišnjeg mandata.

3. F.Coppola je zabrinuta na jednostranost Fedova smanjivanja kupnji obveznica. Ne dijelim njen stav, ali svejedno zanimljiva perspektiva.

4. Zašto Bitocin može biti dobar…

5. Mark Sadowski…najproduktivniji komenter ikad, o problemima monetarnog sustava temeljenog na zlatu.

6. Španjolska se mrvicu oporavila, pa reverzira reforme…

7. O trendovima u budućnosti….Iz McKinsey-eve serije o budućnosti proizvodnje:

Something of equal moment is occurring today. As we settle into a “new normal” catalyzed by the global financial crisis, the ensuing recession, and an uneven global recovery, traditional arbitrage models seem increasingly outmoded.For some products, low labor costs still furnish a decisive competitive edge, of course. But as wages and purchasing power rise in emerging markets, their relative importance as centers of demand, not just supply, is growing.

But these are far from the only implications of rising wages. Just as Henry Ford’s $5 day helped create a new consuming class, so higher wages in China are increasing local demand, thus reinforcing the local-investment choices of OEMs and suppliers. At the same time, there is little evidence of a zero-sum game between China and advanced economies, such as the United States. Rather, the narrowing labor-cost gap reinforces the importance of local demand factors in driving manufacturing employment. Indeed, factor costs often have the greatest impact on location decisions within a region—for example, Airbus moving to Alabama instead of Texas or North Carolina. These costs interact with policy factors, such as infrastructure spending and tax incentives, to shape a region’s overall economic attractiveness.

A related challenge is the need for new management muscle. As it gets harder to hide behind labor-cost arbitrage, regional manufacturing executives and midlevel managers will need to become both better at running a tight operational ship. They should be able to grasp the productivity potential of a range of new technologies and have enough ground-level knowledge of local markets to influence product strategies and investment trade-offs. The ability to build external relationships—with suppliers, education partners, and local-government officials who can influence the development of vibrant, sophisticated supply ecosystems—will also be a source of competitive advantage.

8. S sadašnjosti iz UBS-ovog white papera : Macro problems, Micro solutions:

Since the start of 2008, government consumption at the global level has risen by 20% in real terms, whereas private consumption and fixed investment have risen just 8% and 5%, respectively. In other words, despite talk of austerity, government spending continues to run ahead of private-sector spending. That has two important implications – one structural, and one cyclical.

Structurally, government debt, government spending, and the share of government within the economy must be sustainable. Government consumption’s share of global GDP has risen from 11% to 14% over the past 15 years. In 2013, it reached its highest level since 1980. At the same time, government debt-to-GDP ratios have hit record highs in many countries.

In the long run, such elevated levels of expenditure (and corresponding levels of debt and deficit) are probably not sustainable, in particular, given other structural changes underway. For instance, demographic trends in many advanced economies pose challenges. Working age populations are growing more slowly, or in some countries, such as Japan, beginning to decline. Accordingly, the window of opportunity for mature economies to bring government debt levels down to sustainable levels is gradually narrowing, owing to inexorable demographic shifts.

However, fiscal restraint has also played a role in preventing economies from enjoying more robust growth and the virtuous circles that typically ensue in recovery. Equally, a form of “silent austerity” is to be found in the banking sector: increased financial regulation and associated restraint on private-sector credit supply.

Weak bank lending has been somewhat offset by capital markets activity. In the Eurozone, where the credit crunch has been the most protracted, banks have been disinter mediated as large companies have gone directly to the markets to access funding. Eurozone banks’ lending to corporates is down 4% year on year, but issuance of corporate debt is up 10% year on year.

However, the problem is that bank lending still makes up

80% of the total loans to corporates. So, while the burden shouldered by corporate bond markets is increasing, it is doing so slowly.

Ok….”štednja”? Rezovi? Zato dodatna financijska regulacija lagano pritišće uvjete kreditiranja, što je štetno, kao obično za najmanje (SME) jer veliki su se preusmjerili na tržišno financiranje.

O budućnosti….

These new technologies can make the world economy more inclusive and more efficient, but they may also lead to significant dislocations. Mobile communications technology has the potential to bring 2–3 billion people into the world economy in the coming decade.

Additive manufacturing, known as “3D printing”, could remove up to 90% of the waste from some manufacturing processes. At the same time, advanced robots, which can work for as little as USD 4 per hour, may eventually displace existing employment in manufacturing.

A recent study by the McKinsey Global Institute finds that these new technologies have the potential to generate a direct global economic impact in the order of USD 14–33 trillion per year in 2025. Our own simulations and estimates suggest that trend global growth could be 0.5 to 0.7 percentage points higher than in the absence of technological change, implying productivity gains comparable to those unleashed by the advent of the personal computer and internet revolutions of the 1990s.

They include innovations in a number of areas, but three sectors stand out: information and communications technology (ICT), manufacturing processes, and energy extraction.

In manufacturing, efficiency gains include the deployment of more advanced robotics alongside recent advances making it more practical and profitable to substitute capital for human labor. Low-cost robots can change manufacturing by increasing precision and productivity without incurring higher costs. Further efficiencies can be exploited with the use of 3D printing, which reduces waste in manufacturing, improves precision of design, and shortens complex supply chains.

The US Department of Energy anticipates that 3D printing could save more than 50% of energy use compared to today’s existing manufacturing processes. The shale revolution will exert further downward pressure on oil and natural gas prices, particularly if the technology is exported worldwide.

Labor markets in manufacturing could be materially affected as capital in the form of robotics and 3D printing replace low and semi-skilled jobs. For some economies on the cusp of joining the global manufacturing and trading system (for example in South Asia, the Middle East, Africa and parts of Latin America), development could be threatened by the substitution of cheaper and more efficient capital for labor, and by the shortening of global supply chains.

Intermediary business models, including financial services, face significant challenges as a result of technology improving connectivity and increasing the opportunities for disintermediation.

9. Budućnost za Norveški rast možda nije toliko sjajna, no prepoznavanje problema je prvi korak ka rješenju. Kako je socijalna ekonomija ljude učinila sebičnijima, a bogatstvo povećalo efekt substitucije za radnike u Norveškoj?

The trend is worrying the country’s policy makers and business executives. Norwegians work the third fewest hours in the developed world, according to the OECD. The hourly wage in manufacturing is the highest in the world, 40 per cent above Germany’s and about double that of the US, Japan, Italy or UK, according to the US Bureau of Labor Statistics.

Kristin Skogen Lund, head of national employers’ organisation the NHO and a former executive at Telenor, the Norwegian telecoms group, says: “It’s almost inevitable when things are going well for so long. My own children, 14 and 11, have never grown up with anything other than affluence. Of course it does something to us.”

“When politicians say everything is OK, that is a sign of a bubble situation.”

10. Razlika između američkih i europskih crude oil tržišta.

11. Moralne posljedice Mengeleova uspijeha…interesting stuff by Brian Caplan

12. Posredništvo u financijskom izvještavanju – preko WSJ-a npr, nije dovoljno brzo za pojedine trgovce. Business Wire dostvlja reportove direkt, a ponekad i 50ms čini razliku:

13. Monsanto ulazi u organsku proizvodnju…dok razni MartixWorld-ovi traže Vegetarijanskog bigfoota po Gorskom Kotaru

14. Da ne bi sve prošlo bez zavjere…evo tekst o recesija zabavi na kojoj se bankari rugaju radnom narodu.

15. No i penzići se znaju zabavljati, i to Goldman Sachs narco style partijima. Kokain osigurava vječnu mladost.

16. Kako je kip Sotone završio u parku. Hint: ego američke verzije Merzel Lovirć.

17. O nasilnoj podlozi marksizma.

18. Jedan od niza tekstova Banka.hr o 2. mirovinskom stupu.

19. Cronomy o Liniću.

20. Njemačka underground ekonomija nastavlja rast.

21. Nakon 20 godina trpanja regulacija, zakona, idealnih mjera za krastavce, fiksiranja cijena, centralnog planiranja, ograničavanja snage usisavača i borbi protiv ovakvih i onakvih žarulja, EU se čudi što su njihove intervencije ljude otjerale u sivu zonu (pogledaj 17.) ili omogućile rast korupcije davajući birokratima u ruke moć, a velikim industijskim grupama lobiste u Brusselesu. I kao glavni problem je što im u ruke zbog toga ne dolaze milijarde poreza. Krug se zatvara tako da se dodaju nove regulacije, agencije i birokrati da se zaustavi korupcija. Samo pozivanje na moral bi imalo bolje rezultate nego to…korupcija je posljedica intruzivne države, što više prepreka postavi, to je više prilika za ponuditi mito. To ne znači da ga nadasve moralni birokrati moraju primiti.

22. Već je prošao dio posta o monetarnoj politici, ali ovaj članak ne zaslužuje tu sekciju. Tipični Francuzi, kad se i složim s njima o restriktivnoj politici ECB-a, oni krenu baljezgati o tečaju EUR-a i mogućnostima Francuskog izvoza. Neka pogledaju japanski saldo tekuće bilance da vidu kroz koji kanal će ići oporavak…

23. Kako se lego oporavio kupnjom licenci za Star Wars i druge heroje, pročitajte ovdje.

24. Dolazi ljeto, festivali lagano izbacuju lineupe za ovu sezonu. Članak iz prošle godine pita “Is Croatia Europe’s best party destination?” Zanemarujući Ultra retard festival, prilično sam siguran da je lineup na RH obali prošle godine bio puno bolji nego Ibiza, izbjegavajući izlizana imena, prezentirajući nova imena. Bonobo u Areni u Puli, treba li više reći?

Teorija inflacije a la Kirchner

Petar Sisko No Comment velj. 8,2014 argentina, inflacija

Ok, što napraviti nakon što monetizacija javnog duga zajedno s kolapsom valute inflaciju dovedu 60ak %? Kao i obično, najkreativnije politike dolaze iz Argentine.

Argentinska predsjednica Cristina Kirchner je krenula u borbu protiv inflacije – plakatima. Naime, ne sviđa joj se što su neredi po ulicama i nezadovoljstvo upereni prema njoj, pa je zaključila, u maniri tipičnog autokrata, da je propaganda rješenje i monetarnih problema:

Political activists allied with Argentina’s government increased pressure on retailers in a very personal way on Friday: They plastered the city with poster-size photos of retail executives, accusing them of fueling the inflation that officials are scrambling to tame.

The posters, featuring head shots of executives from the local units of Wal-Mart Stores, Carrefour SA and other companies, were posted on walls, bus stops and newspaper kiosks across the capital.

“These are the people who steal your salary,” the posters say. “They raised the price of everything to take your money.” The companies either declined to comment or didn’t return calls about the posters.

Created by United and Organized, a group of politically active young people loyal to President Cristina Kirchner , the posters appeared as Mrs. Kirchner urged Argentines to work “elbow to elbow” with the government to report unfairly high prices and stop “the looting” of ordinary people. Two weeks ago, the government devalued the peso, helping fuel inflation and prompting many businesses to raise prices by 20% or more.

Jadni napaćeni narod netko treba upozoriti da su ekonomisti varalice i undercover agenti (najbolje MMF-a). Otkad je to inflacija monetarni fenomen?

“I know all of them,” Mr. Capitanich said. “They are all undercover agents. Argentines should know that independent, objective economists do not exist. I want to say emphatically that when unscrupulous businessmen raise prices, it has absolutely nothing to do with macroeconomic variables.”

Mr. Capitanich also criticized what he called the arrogance of lawmakers on the U.S. Senate Foreign Relations Committee. During a hearing for President Barack Obama’s nominee to be the next ambassador to Buenos Aires on Thursday, senators questioned Argentina’s commitment to democracy and its management of the economy.

Jedno im se ne može zamjeriti, s Argentinom je zabava uvijek zagarantirana. Više sjajnosti ovdje.

Ljudima koji tamo žive ovo nije baš zabavno.

Kako god bilo, neoliberali i dalje spavaju mirnim snom.

UPDATE: Još par linkova
Argentina McDonaldsu nestalo ketchupa
Tata ne može kupiti cipele kćeri zbog inflacije
Neuspjeh kontrole kapitalnog računa

Rješenje krize u euro-zoni koje će zadovoljiti BVG

Petar Sisko No Comment velj. 7,2014 ECB, monetarna politka

Danas je došla odluka njemačkog ustavnog suda o ECB-ovim, još neiskorištenim operacijama – OMT (Outright Monetary Purchases). Ideja OMT-a je došla nakon Draghijevog londonskog govora u srpnju 2012 kada je rekao “we will do whatever it takes…believe me, it will be enough.”

Odjednom je se počeo ispuhavati veliki dio riziko premije koju su tražila tržišta na kamate za dug periferije. Rizici su brzo opali kako pokazuje i grafikon iz kvartalnog izvještaja o financijskoj stabilnosti BOE.

Mnogi su čekali konkretizaciju Draghijevih riječi u obliku nove monetarne akcije, koja je došla u rujnu kada su objavljeni OMT-i. Ideja je bila, kondicionalno – ovisno o pristupanju zemlje programu prilagodbe i korištenju ESM/EFSF fondova, neograničeno kupovati obveznice te zemlje, do 3.g ročnosti, s ciljem održanja monetarnog transmisijkog mehanizma kamatne stope.

Ovo je zapravo bila konkretizacija već postoječih SMP programa u formi dugoročnog facility-ja. Kao i SMP, sve kupnje bi bile sterilizirane povlačenjem viška likvidnosti iz sustava. Iako su mnogi OMT-u dali zasluge za smirivanje situacije, kao što sam spominjao, glavna magija se dogodila u očekivanjima koja su promijenjena onda kada je Draghi obećao da će učiniti sve. OMT su gotovo nevažni. Kako Nick Rowe naglašava, monetarna politika su 99% očekivanja i 1% akcija.

Usprkos tome, Bundesbank je odlučio stvar dostaviti njemačkom ustavnom sudu – BVG (Bundesverfassungsgericht), koji je danas donio svoju odluku.

BVG je odijelio pitanje ESM-a i fiskalnog kompakta od pitanja OMT-a i proslijedio ga Europskom sudu pravde.

Osnovnim pravnim pitanjem u ovom predmetu, BVG smatra, pitanje koliko je ECB-ova odluka o OMT-u sukladna s primarnim pravom EU. Senat BVG-a smatra da postoje razlozi za zaključak da OMT-i prelaze mandat ECB-a na način da zadire u pitanje nadležnosti zemalja članica kao i zabranu monetarnog financiranja zemalja članica.

ECB OMT-e objašnjava potrebnom za osiguravanjem urednog monetarnog transmisijkog mehanizma i jedinstvenosti djelovanja monetarne politike. OMT-i se dosad nisu koristili

BVG pazi da EU institucije i organi, tj njihovo djelovanje ne prelaze granicu svojih kompetencija te štiti neprenesivi dio njemačkog Temeljnog zakona koji jamči ustavni identitet.

Prema tome smatraju da je pitanje krši li OMT mandat monetarne politike ECB-a ili zabranu financiranja članica iznad njihove nadležnosti.

BVG:

To se događa kada dolazi do prelaska granica kompetencija te da to prekoračenje dovodi do strukturno bitne promjene na štetu članica.

ECB ima mandat koji je ograničen na monetarnu politiku. Ona ne može voditi vlastitu ekonomsku politiku, već može podržavati gospodarsku politiku monetarne unije. Ako se OMT na Europskom sudu kvalificira kao vlasitita gospodarska mjera, ona očito krši podjelu kompetencija. Takva promjena u kompetencijama je strukturno bitna, jer OMT postaje nadređen europskoj politici “spašavanja” članica, što je ipak u ingerenciji zemalja članica. OMT bi također mogle dovesti do preraspodjele među članicama i time dobiti konturu financijskog izjednačavanja, koji EU ugovori ne predviđaju

Ako OMT krši i zabranu monetarnog financiranja proračuna, opet se radi o strukturno bitnom prelasku granica kompetencija, posebno jer primarno pravo jasno normira zabranu financiranja zamalja članica i osigurava proračunsku odgovornost Bundestaga.

Ukoliko OMT-i budu proglašeni protivni EU primarnom pravu Unije, mogu se ponuditi smjernice koje bi bile u skladu s primarnim pravom.

Odluku o OMT ne pokriva mandat ECB-a. Monetarna politika je prema formi, sistematici i ciljevima Ugovora primarno odvojena od gospodarske politike članica. Ograničenje se odnosi i na objektivno postavljeni cilj kao i mjere za postavljanje cilja i povezanost te mjere s drugim pravilima. Za smatranje OMT odluke mjerom gospodarske poltike je presudan upravo cilj, koji je neutralizacija premija na kamate obveznica pjojedinih zemalja članica euro-zone. ECB smatra da je izvor potraživanja te premije od strane sudionika tržišta strah od reverzibilnosti eura. Po mišljenju Bundesbanka, takve premije pokazuju skepsu sudionika tržišta da će pogođene zemlje disciplinirano upravljati proračunom. Selektivna kupnja obveznica samo pojedinih zemalja je indikator da se OMT može kvalificirati kao mjera gospodarske politike jer je u operativnom okviru ESCB-a nepoznato različito tretiranje među zemljama članicama. Paralelna politika programa pomoći EFSF-a ili ESM-a kao i rizik potkopavanja njihovih ciljeva utvrđuju ovaj zaključak. Kupnja pojedinih obveznica kroz OMT kako bi se smanjio teret kamata za pojedine zemlje je funkcionalni ekvivalent programa pomoći spomenutih institucija – no bez legitimne parlamentarne kontrole.

Čl.123 St.1 Ugovora o Europskoj uniji zabranjuje ECB-u kupnje obveznica na primarnom tržištu. Ova zabrana se ne može zaobići kroz funkcionalno ekvivalentne mjere. Činjenica da će kupnje biti sterilizirane, selektivnost kupnji kao i paralelnost s EFSF-omi ESM-om ukazuju da je OMT zabranjena zaobilaznica spomenutog članka. Tome valja pridodati spremnost da se kroz kupljene obveznice sudjeluje u restrukturiranju javnog duga, povećani rizik, namjeru zadržavanja obveznica do dospijeća , utjecaj na formiranje cijena na tržištu i poticanje udionika tržišta na kupnju na primarnom tržištu. To što je ECB-ov cilj da se pojača transmisijski mehanizam, ne mijenja ništa vezano za ovaj predmet prema viđenju BVG-a. Iako kupnje obveznica u nekim slučajevima mogu pridonijeti ciljevima monetarne politike, to ne čini OMT mjerom monetarne politike.

Kad bi OMT bio tako postavljen da ne podriva kondicionalnost EFSF-a i ESM-a, te da zapravo podržava gospodarsku politiku Unije, stajalište BVG-a bi bilo drugačije. S pogledom na Čl.123 trebalo bi isključiti mogućnost neograničene kupnje državnih obveznica i izbjeći utjecanje na cijene na tržištu.

Koliko kreacija OMT-a i provođenje istih mogu povrijediti ustavni identitet Temeljnog zakona trenutno nije vidljivo i ne ovisi o sadržaju i opsegu OMT-a koji bi bili u skladu s s primarnim pravom.

U principu se u potpunosti slažem s BVG-om. OMT-i nisu neutralna monetarna operacija već pod krinkom kondicionalnosti pokušavaju opravdati spašavanje operativnog okvira jedinstvene monetarne politike kroz kamatnu stopu. ECB se nema što petljati s uvjetima fiskalnih programa niti monetarne operacije vezivati za to. Tu sam jasno veći pesimist od Larsa. ECB-u je cilj da osigura monetarnu stabilnost bez obzira što se događa sa fiskalnom politikom.

Drugi problem je činjenica da je veliki dio krize nastao upravo ECB-ovim fokusom na kamatne stope umjesto na monetarnu stabilnost. Kako D. Beckworth naglašava, kriza u euro-zoni nije dužnička kriza, već je nastala restriktivnom monetarnom politikom ECB-a koja je rezultirala padom nominalnog dohotka.

Dug u GDP-u je narastao ne samo zbog cikličkog rasta duga, već zbog nastanka masivnog NGDP jaza. Jaz je produbljen 2011. kada je Trichet ponovio grešku iz 2008. i podigao kamatne stope u ratu protiv imaginarne inflacije. Kolaps NGDP-a i rast pokazatelja zaduženja su u problem doveli ove zemlje te poremetili cjenovni sustav na tržištu obveznica. OMT je blesava mjera kojom se pokušava usiljavati kamata koja njima odgovara, umjesto da osiguranjem monetarne stabilnosti izbace ovakve tail rizike koji stvaraju ogromnu nervozu na tržištima. To je u osnovi poremećaj sustava cijena, za koji je otpočetka kriv ECB. Izvješće DG ECOFIN-a pokazuje da su tržišni spreadovi znatno premašili one koji bi izvirali iz fundamentalnih faktora (one koje bi međuostalim bile pod utjecajem kolapsa NGDP-a -dug/NGDP-u). Pa čak kad su uključili brdo rizika poput dinamike duga, rizika likvidnosti i sistematskog rizika postojala je znatna razlika. Spread je i povećan bijegom u sigurnost čime su depresiranji prinosi AAA država. BVG se bojao raspodjele među članicama, ovo je jedan od primjera, samo u obrnutom smjeru.

Veliki broj radova pokazuje da je za rast prinosa zadužena “globalna averzija prema riziku” i “tail risk”. Sljedeći grafikon (probati ću ponovno pronaći izvor) pokazuje na primjeru Italije, procjenu udjela “zaraze” u rastu prinosa. Ne izgleda da stoji stav Bundesbanka da je pitanje deficita jedini uzrok eksplozije prinosa.

Tj kolaps NGDP-a je stvorio monetarni nered koji je od financijske krize stvorio Veliku recesiju i subsekventnu dužničku krizu. Rast rizika koji je vezan za raspad euro-zone je eksplodirao i sa sobom odnio periferne članice koje sut trebale bitno ekspanzivniju monetarnu politiku (2008-2009 su je trebale sve članice). Takva dinamika je dovela do raslojavanja donedavno integriranih europskih tržišta dok se rizik država odrazio na financiranje banaka kojima je kolaps dohotka uništio bilance rastom NPL-ova. To je u drugoj rundi pogoršalo odljeve sredstava i dodatno štetilo državi i bankarskom sustavu u pitanju. Percepcije otpornosti perifernih banaka potvrđuju drugi faktor ove spirale. U jednom starijem postu sam pokrivo ovu priču pa preporučam da pogledate.

U konačnici je Draghi dosta toga rješio svojim obećanjem, no sada mu BVG s pravom osporava alat koji je trebao dati težinu riječima. Nakon više od godinu i pol dana, BVG-ova odluka je vjerojatno manje važna s obzirom na normalizaciju i puzajući oporavak. Nova prijetnja je deflacija i prospekt japanske stagnacije. Europski sud pravde, ako odluči protiv OMT-a neće očito Draghiju oduzeti alat ponovnog uspostavljanja monetarnog ekvilibrija. To nikad nije bila namjena OMT-a, kako BVG primjećuje, namjena je bila nekakav indirektni način djelovanja kroz depresiranje odabranih prinosa, uz sterilizaciju

Prihvatljivija mjera bi bila pravi QE, kupnjom GDP-ponderiranih količina obveznica zemalja euro-zone.

Prvo, takav alat bi izbjegao karakterizaciju selektivnog financiranja. S obzirom da bi količina bila GDP ponderirana, ona bi bila neovisna o potrebama pojedinih zemalja za financiranjem – bila bi neutralna. Ne bi djelovala kao spašavanje bankarskog sustava, za cilj bi imala konačno rješiti tail risk. Prinosi na obveznice AAA zemalja bi vjerojatno porasli, a ne pali jer bi se reverzirala potražnja za sigurnim imovinama. Kamatne stope zemalja periferije se ne bi vratile na razinu iz vremena prije krize.

Drugo, kamatne stope bi bile nebitne jer bi QE imao za cilj dosezanje ili cilja inflacije, ili, možda još bolje, vraćanje rasta M3 agregata na stazu rasta od prije krize kako predlažu Simon Wren Lewis i Lars Christensen. Kamatne stope bi vrludale gdje ih tržište odvuče.

Treće, namjena ne bi bila vlasita gospodarska politika već čisto dosezanje TEU-om zadanih ciljeva ECB-a – niske i stabilne inflacije (simetrični cilj!) i podrška ekonomskim politikama unije tako što osigurava stabilno nominalno okruženje koje osigurava funkcionirajući cijenovni sustav.

Mislim da bi ovakav program bilo lakše provući kroz poštivanje 123. članka TEU-a, bar ako vrijede kriteriji koje je gore zadao BVG. U konačnici postojeća praksa repo-kupnje obveznica od banaka u redovnim operacijama nije bitno različita.

UPDATE: Slično stvari vide analitičari JP Morgana

Euro QE kroz ušicu igle

Petar Sisko No Comment velj. 6,2014 ECB, monetarna politika

Jedan kratki post ususret ECB-ovoj odluci o kamatnim stopama.

No kamatne stope možda neće biti toliko u fokusu koliko pitanje sterilizacije SMP-a.

2010. ECB je započela kupnje obveznica zemalja “pod stresom” i program nazvala Securities Market Programe. Nekima su već onda zvonili alami s obzirom da ECB prema Maastrichtu ne bi smjela financirati države. ECB je naglasila da se ne radi o financiranju već održavanju normalnih uvjeta na financijskim tržištima. Problem ECB-a, koji sam već više puta naglašavao je operativni okvir koji je usmjeren na banke i kamatnu stopu. Kamatni kanal ne funkcionira jednako za cijelo područje ako se kamatne stope za pojedine zemlje bitno razlikuju. Usred krize 2008-2009 i kasnije europske dužničke krize, došlo je do divergencije kamatnih stopa među zemljama što je smanjilo potencijal djelovanja zajedničke monetarne politike kroz kamatnu stopu.

Iz te perspektive, ECB je stvorio SMP ne kako bi nekome olakšao financiranje već kako bi pokušao zaustaviti divergenciju kamatnih stope. Tj. cilj SMP-a je bilo održavanje integriteta transmisijkog mehanizma kroz koji djeluje monetarna politika (ili bar ECB misli da djeluje). Takve kupnje su imale nekakav utjecaj na kamatne stope ali nisu značajno zaustavile divergenciju. S druge strane, te kupnje su bile sterilizirane povlačenjem likvidnosti iz bankarskog sustava.

Mogli bi reći da je cilj bio makniti dio riziko premije koju traže investitori, a vezan je za rizik raspada euro-zone i slične “tail riskove” koji su eksplodirali od sredine 2010. Kolika je moć očekivanja je pokazala relativna nedjelotvornost SMP-a i kasnijih bilijunskih 3-godišnjih LTRO operacija u lice s “whatever it takes” govorom, koji je Draghi održao u Londonu sredinom 2012. Od tada sve stope su naglo počele padati (iako je malo vjerojatno da će doseći nivo konvergencije od prije krize, ikada).

SMP će danas biti u fokusu jer se čini da je došla potpora iz Bundesbanka o prestanku sterilizacije tih kupnji. Kupnje u budućnosti, kao i dio koji nije dosad steriliziran, će postati praktično QE. Sada ECB drži još 175 milijardi EUR vrijednosti ovih obveznica. To nije dovojno jak efekt za značajnije djlovanje na potražnju. Zapravo je ovo jako smotana mjera jer vjerojatno neće biti vezana za nikakve ciljeve, no alternativa je samo ponavljanje forward guidancea…

Odluka je u 13:45 po našem vremenu, presica počinje izjavom u 14:30. Sve live ovdje.

UPDATE Ništa od ovog očito.

Iz statementa, jako tužna slika europske monetarne stvarnosti (moj bold):

According to Eurostat’s flash estimate, euro area annual HICP inflation was 0.7% in January 2014, after 0.8% in December. This decline was mainly due to energy price developments. At the same time, the inflation rate in January 2014 was lower than generally expected . On the basis of current information and prevailing futures prices for energy, annual HICP inflation rates are expected to remain at around current levels in the coming months.

Turning to the monetary analysis, data for December 2013 confirm the assessment of subdued underlying growth in broad money (M3) and credit. Annual growth in M3 moderated to 1.0% in December, from 1.5% in November. Deposit outflows in December mirrored the strong sales of government and private sector securities by euro area MFIs, which, in part, could be related to adjustments by banks in anticipation of the ECB’s comprehensive assessment of banks’ balance sheets. These developments also affected annual growth in M1, which moderated to 5.8% in December but remained strong. As in previous months, the main factor supporting annual M3 growth was an increase in the MFI net external asset position, which continued to reflect the increased interest of international investors in euro area assets. The annual rate of change of loans to the private sector continued to contract. The annual growth rate of loans to households (adjusted for loan sales and securitisation) stood at 0.3% in December, broadly unchanged since the beginning of 2013. The annual rate of change of loans to non-financial corporations (adjusted for loan sales and securitisation) was -2.9% in December, after -3.1% in November.

P.S. Nemam, nažalost, vremena za pisanje posljednjih tjedana, nadam se da će se situacija eventualno malo “smiriti” da spojim i koji zanimljiviji post. Pozz!

Nejednakost i politike (ne)jednakosti

Petar Sisko No Comment velj. 4,2014 ekonomska politika, nejednakost, politička ekonomija

Nejednakost je vruća tema. Postoji više problema sa razinom rasprave koja prevladava. Iako sam mislio pročitati još brdo literature prije nego nešto napišem, uhvatila me inspiracija pa sam složio tekst u nastavku. Mislim da se ne tiče isključivo nejednakosti koliko naglašava da je potreban fokusiraniji pristup koji identificira istinske uzroke pojedinih problema kako bi se isti ispravili.

Jedan od problema sa raspravom oko teme nejednakosti se tiče samog mjerenja tog “fenomena”. Drugi je tretiranje rezultata tog mjerenja kao uzroka, a ne simptoma. Treći je pitanje stavljanja stvari u perspektivu i pronalaženja rješenja na temelju pravilne identifikacije problema.

Mjerenje nejednakosti nije nešto jednostavno. U medijima se obično pojavljuju anegdotalne informacije tipa one oxfamove o 85 ljudi koji imaju pola svjetskog bogatstva. Na neki način može šokirati, ali zapravo je jako upitno koliko ta informacija išta govori o svjetskim trednovima. Dalje upitno je što to znači za one koji su na toj doljnjoj polovici globalne distribucije. Naslovi u RH novinama ne spominju da je globalna stopa apsolutnog siromaštva znatno opala od 70-ih godina. Ako pričamo o bogatstvu tih 85 u odnosu na bogatstvo najsiromašnijih, dobili smo samo informaciju da je netko jako bogat – nejednakost imetka (wealth) je veća nego nejednakost dohotka (income). U konačnici ni sama nejednakost dohotka (Gini) ne mora biti dovoljan indikator. Pokazatelj koji bi mjerio potrošnju bi bio još bliži onome što želimo, no opet koliko korisnosti/zadovoljstva/sreće se može izvući iz te potrošnje? U kojem periodu? Treba li nejednakost gledati kao životni ciklus svodeći svu tu potrošnju na sadašnju vrijednost tih dohodaka/potrošnji? Bi li to bila neka dobra mjera? Zašto ankete obično pokažu da više Amerikanaca misli da su srednji sloj nego što je zaista srednji sloj po nekoj mjeri ekonomista? Je li percepcija “stvarnija” od podataka kojima raspolažemo?

Na svijetu bi mogli naći skupine zemalja koje, mjereno Ginijem, imaju isti nivo nejednakosti, no što iz toga možemo saznati o životu u tim zemljama? Pa u principu ništa. Hrvatska, Itaija, Estonija prema CIA World Factbook-u imaju sličan Gini. Da građanin RH ili Estonije mora birati hoće li živjeti u nekoj od druge dvije zemlje, sumnjam da bi se većina odlučila protiv italije. SAD ima Gini 45,a Venezuela 40 – je li Venezuela s manje nejdnakosti bolja za život? Mislim da je jasno da Gini ne pokazuje nužno puno toga u svakoj situaciji. Ljude zanima i apsolutni dohodak. Npr. u zemljama s većom nejednakošću, ali i višim prosječnim dohotkom, onaj prosječni dohodak je manje reprezentativan. Ako je velika razika, to znači da je u toj zemlji osoba na dnu distribucije, apsolutno, u boljem položaju nego osoba na dnu distribucije u zemlji s nižim Ginijem i nižim dohotkom. Tako 5. percentil dna američke distribucije zarađuje više od 65. percentila globalne distribucije. Američki medijan dohotka je viši od dohotka 93% globalne distribucije. Američki medijanski dohodak je u globalnih top 10%!

Zapravo je i ovo je verzija, never reason from a price change. Sama promjena pokazatelja nejednakosti nam ne mora govoriti ništa bitno o pitanju povoljnog ili nepovoljnog trenda. Uzmimo za primjer zemlje, kao SAD, gdje su neki od glavnih drivera nejednakosti tehnološki napredak koji daje prednost onima sa boljim vještinama i usporedimo ih sa zemljama u kojima zaista postoje situacije, da 1 osoba/obitelj kontrolira 90-ak % bogatstva. Ove potonje ćemo obično naći u polufunkcionalnim afričkim “državama”. Sad da dovedem stvar u ekstrem – da Hrvat dođe s onim čime prosječna osoba u našoj zemlji hoda po cesti (koja je inače jedna od zemalja sa nižim koeficijentima nejednakosti) u neku regiju u Africi, instantno bi postao osoba/pripadnik obitelji kojeg sam spominjao u rečenici prije.

Bi li se Hrvatu bio problem preseliti se u SAD iako je tamo veća nejednakost? Ovisno kojemu. No, da zaobiđimo priču o prosjecima/medijanima jer mnogo ljudi misli da ta praksa kod ekonomista nije dovoljno “ljudska” or whatever. Ovdje bi oni koji se kunu na empirijsku vrijednost anegdotal evidence-a možda i imali na neki način pravo, jer uprosječivanje i agregacija smanjuju vizibilnost društvene dinamike. Nisu isti ljudi u top 10% bili prije 10 godina i danas. Čak ni globalni 1% nije statična kategorija. Brazilac Elke Batista je preko noći izgubio sve. Zuckenberg je preko noći dobio sve. Nokia je bila najveći proizvođač 2007. Apple je predstavio iPhone – Nokia je za par godina postala nebitna kompanija. Dioničari Nokije su izgubili milijarde. Na dan predstavljanja iPhonea, Nokijina dionica je pala 7-9%. Koliko je ljudi samo radi toga napustilo top 10% u Finskoj? Stvari se mijenjaju, a čak ni anegdotalni dokazi, kao ni brojne mjere koje se često u ekonomiji koriste to u potpunosti ne pokazuju. Kao i obično ne pokazuju pozadinu cijele priče. Ona ne mora biti tržišno određena.

Što je s promjenama u RH od 90ih do danas. Koliko je novih najbogatijih i kako su došli do svog imetka. Koliko je onih koji su imali privilegije u SFRJ izgubilo iste? Je li nastanak jednog tajkuna i u zemlji kao RH jednak penjanju po ljestvama dohotka jednog Jobsa ili Zuckerberga? Prema tome je li jednako zabrinjavajuće (ili moralno, ako tako preferirate) da Zuckerberg ima puno viši dohodak od američke čistaćice? Je li ok da američka čistaćica zarađuje puno više od hrvatske? Je li prema tome više OK da jedna čistačica u RH ima x puta manji dohodak od Todorića dok Zuckerberg ima 100x veći dohodak od američke čistaćice? Mislim da je jasno da su pitanja puno kompleksnija od same priče o nejednakosti koja je trenutno no.1 problem(?)

Očito je da nas sve ovo dosad dovodi do pitanja socijalne mobilnosti i ekonomskih mogućnosti. Kad prihvatimo činjenicu da je teže prijeći iz jednog dohodovnog razreda u drugi, nismo došli do rješenja. Ok, čini se da se, bar u SAD-u mogućnost penjanja uza dohodovne ljestve nije poboljšala zadnjih 40ak godina. Cilj ovog teksta je pokazati da je potrebno postaviti prava pitanja. Je li nejednakost problem? Ne znamo. Zašto? Jer ne znamo zašto je nastala. Bitno je znati zašto je nastala jer tada imamo pravo pitanje na koji možemo dati pravi odgovor. Slično je i s vezanom mobilnošću. Pravi odgovor daje dobre preporuke za politike. Za primjer, da nekoj imaginarnoj globalnoj vladi padne napamet, kao našoj EK sa zelenim glupostima, da objavi ciljeve smanjenja nejednakosti za 20%. U SAD-u je očito da izvor nejednakosti nastaje velikim dijelom u trendovima koje je teško promijeniti. Kao društvu sa relativno stabilnim institucijama, nekakva (efikasnija) forma redistribucije je možda dobro rješenje. U nekoj afričkoj državi bi redistribucija možda kratko pomogla, no očitije bi rješenje bilo postavljanje na noge, onoga što A&R zovu, inkluzivnim institucijama. Naravno, pitanje ostaje koliko je uopće realno da će društveno-političko-ekonomska dinamika spomenutih država dopustiti stvaranje odgovarajućih politika (posebno u Africi), no to ne mijenja činjenicu da je potrebno postaviti pravo pitanje kako bi se došlo do rješenja koje će imati priželjkivani efekt. Nesmotrene politike obično stvaraju kontra-efekte.

Ponekad, kod dizajna politika, nije dovoljno razmišljati u apsolutnim terminima, već treba razmišljati o tome koliko će nova jedinica donijeti poboljšanja (think on the margin). Ako opet neki globalni socijalni planer točno ustvrdi da bi neke dvije zemlje, npr RH i DR Kongo, obje za XX poboljšale socijalnu mobilnost ulaganjem u obrazovanje – ne možemo očekivati da iste politike imaju iste efekte. DR Kongo bi sa godišnjim PPP ekvivalentnim proračunom RH obrazovanja vjerojatno u roku 2-3 godine postigao neviđene rezultate i približio se RH po nekim mjerilima uspjeha. U RH izdavanja na obrazovanje rastu posljednjih 20 godina, a sam sustav se nije daleko pomakao po postignućima, tj konvergirao najboljima. Dodatna jedinica uložena u RH sustav daje puno manji prinos nego što bi dala u Kongu (cp). U Hrvatskoj očito rješenje problema mobilnosti onda ne bi bilo toliko u povećanju ulaganja u školstvo već u reformi sustava, vjerojatno u smjeru djelovanja na incentive putem financiranja korisnika, a ne škola. U DR Kongu bi eventualno dosegli i tu točku, iako bi početni uspjesi bili jako obećavajući.

Rješenje “throw (more) money at it” neće funkcionirati isto svugdje, pa tako redistribucija neće uvijek rješiti problem nejednakosti dvije zemlje sa istim visokim Gini koeficijentom. Zapravo, za RH mi se čini da je fokus na redistribuciju upravo retardira ekonomski rast i socijalnu mobilnost. On stvara dodatni negativni efekt kroz brojne mogućnosti korupcije koja nastaje kroz sve “potrebne” birokratske i represivne elemente da bi se usilio takav sustav. Birokrati, političari i interesne skupine su onda ti koji odlučuju što je moralno ili ne, pa tako i ovih naših 30 Ginijevih poena izgleda puno nemoralnije od onih 45 američkih. Cijenu jednakosti, “spašavanja radnih mjesta” i “morala”, mi u RH danas skupo plaćamo, a plaćati će i naši unuci.

Zapravo je zanimljivo pratiti pitanje nejednakosti kroz poslovni ciklus. Za vrijeme Velike moderacije je rasla nejednakost. Zapadne zemlje, tj njihovi građani su bili relativno dobro izolirani od događanja u nekoj tamo Latinskoj Americi, Aziji i Rusiji, gdje su udarale krize kasnih 90ih. Nisu se previše brinuli za takve trendove. Kad su centralne banke svijet bacile u nered krajem 2008, odjednom su bonusi u financijskoj industriji postali problem, a nejednakost najveći neprijatelj. Moguće je objašnjenje da ljudi nisu ni znali da je nejednakost tolika. S druge strane, mnogi kažu je zbog nejednakosti porasla potražnja za kreditima jer su ljudi pokušavali dostići bogatije susjede te je stvaran privid bogatstva. Nedavno je izašao paper na Richmond Fed-u koji pokazuje da je povećana potražnja bila rezultat supply faktora – tj. čini se ipak da su ti financijski direktori radili svoj kapitalistički zadatak – ganjajući profit širim masama omogućili jeftinije proizvode. U svakom slučaju, činjenica da veća nejednakost, makar i odjednom objelodanjena kroz medije ili otkrivena kroz kolaps kreditnih mjehura, nije nužno poziv na bezumne reakcije i loše politike.

Koja je cijena nejednakosti? Može li biti problem i kada? Neki kažu da su razlike u dohotku razlog nastajanja pukotina u društvenom tkivu. Očito je točno da velike socijalne nedaće dolaze iz cikličnog privida nejednakosti (zapravo je nejednakost obično veća u boomu). U Velikoj depresiji 30ih, kao i u prošloj Velikoj recesiji, kao što sam spoemnuo, masovna nezaposlenost je jedan od izvora takvih društvenih tenzija. Priča oko nejednakosti je onda dio opće agonije, nekima je dobro dok drugi nemaju radna mjesta ni prihode. Takve greške monetarnih supersila imaju snagu promijeniti društvene odnose. Već sam pisao o sličnosti ove dvije epizode i činjenici da je padajući NGDP jedan od razloga promjene samorefleksije društva u cjelini. Jučer su naknade financijašima bile nezanimljive – danas su itekako zanimljiva tema. Ako je onda potrebna ispravka takvog stanja, onda nije rješenje uplitanje u sustav nagrada privatnih kompanija, kao neuspješna inicijativa u Švicarskoj, već ispravljanje nominalnog poremećaja ciljanjem NGDP-a. Ako je monetarna politika prouzrokovala problem, nema tog ograničenja plaće direktora banke koje će ga riješiti.

U nekim zemljama, poput ekstremno nejednakih afričkih diktatura, ponekad rješenje traži revoluciju. Tada spomenuti institucionalni setting često visi u zraku, a daljnji razvoj događaja određuju detalji. Nažalost, kao nekad u RH, nedavno u Egiptu, a vjerojatno i sad Ukrajini, često dođe samo do smjene elita koje preuzimaju postojeće alate od prethodnika.

U slučaju kad se radi o underlying trendu koji povećava nejednakost unutar razvijenih i stabilnoh zemalja, sigurno neka forma redistribucije ima smisla. Vjerojatno treba razmišljeti, ne toliko o pitanju koliko, jer su brojne države vjerojatno već prešle realne mogućnosti, već treba razmišljati o efikasnosti – tj razmišljati on the margin. Koliko će, čak i u najstabilnijim društvima biti moguće implementirati efikasnije politike je naravno kao i uvijek upitno i nesigurno… no ako se ne postave prava pitanja neće se ni doći do pravih rješenja koja bi u kritičnom momentu imala pozitivne i priželjkivane učinke.

PS. Ima koji dan su Acemoglu i Robinson na blogu objavili zanimljiv tekst koji je vezan i za jedan paper. Mislio sam nešto eventualno o tome napisati, no na sreću čitatelja, Vuk me pretekao i složio zanimljiv post, bolje nego što bi ja ikad napisao. Uz to preporučam i prošlotjedni post Nenada Bakića o utjecajima globalnog ekonomskog rasta na distribuciju dohodaka na Zemlji.

PPS. Uberfunny Colbert report intervju na sličnu temu

The Colbert Report
Get More: Colbert Report Full Episodes,Video Archive

Tko još puši satus quo?

Petar Sisko No Comment sij. 31,2014 ekonomska politika, hrvatska, vlada

Vlada je predstavila mjere kojima misli skrpati proračun ovu godinu. Ovo je naravno prva verzija s obzirom da će biti još nekoliko rebalansa kao i obično. Populizam opet prevladava nad računicom. Vlada očito i dalje nije spremna učiniti ikakve hrabrije korake već se drži iste strategije kao i prošle dvije godine:

Ministar je objasnio da je Zakonom, koji je donesen 2009. godine, predviđeno da će umirovljenje beneficiranog radnog staža biti isplaćivano iz I. mirovinskog stupa, zbog toga jer ti umirovljenici vrlo kratko vrijeme uplaćuju u II. stup, pa svrha njihove štednje ne postoji. „Mi samo definiramo da nećemo čekati datum umirovljenja“, rekao je ministar i nastavio: „Efekti koje mi u ovu godinu unosimo su otprilike samo oni koji se odnose na vojsku, policiju i vatrogastvo. Procjena je da je to oko 2,800 milijardi kuna, što bi u ovoj godini unesli kao povrat sredstava u I. mirovinski stup. Manja uplata koja bi uslijedila u ovoj godini, s obzirom da ćemo sad uplaćivati u I. mirovinski stup, je 400 milijuna kuna, što znači da su to u ovoj godini ukupni efekti od 3,200 milijarde kuna“, pojasnio je dodatno. Također, kazao je da se povećavanjem koncesijske naknade očekuje 200 milijuna kuna, a planira se i povlačenje dijela dobiti trgovačkih društava i viškova sredstava u državnim ustanovama i institucijama, koji nisu potrošeni u ranijima godinama, te se tu očekuju efekti od jedne milijarde kuna.

„Na rashodovnoj strani smatramo da smanjenja možemo učiniti na rashodima za zaposlene od oko 370 milijuna kuna, materijalnim rashodima milijardu i 310 milijuna, na subvencijama oko 550 milijuna i dodatnim uštedama u zdravstvu, s obzirom na reforme koje se trebaju provesti tijekom ove godine, 600 milijuna kuna“, nastavio je ministar Linić. Objasnio je da se pojedinačne plaće neće dirati i neće biti otpuštanja i smanjenja plaća, već se pritom misli na sveukupnu masu plaća. Dakle, planira se veća kontrola prekovremenih sati i dodataka na plaću, te neće biti zapošljavanja na upražnjena prazna mjesta i tu su te moguće uštede. Kazao je da je Vlada ocijenila da treba preispitati neke kapitalne rashode, s obzirom na prioritete i osigurana sredstva, a to je oko 455 milijuna kuna. Stavke ostalih rashoda mogu se smanjiti za oko 320 milijuna kuna, a sveukupno su uštede na rashodovnoj strani oko 3,6 milijardi kuna.

Očito je da su potrebne uštede podijeljene, opet, pola na prihodovnoj, pola na rashodovnoj strani. Tu se ništa nije promijenilo. Ista strategija je primjenjivana dosad svaki put kad je trebalo pokriti rupe. No kao i obično, izvedba u obje komponente je nejednaka. Dok se na rashodovnoj strani svaki put pronađu nekakve prilagodbe koje ne diraju u ništa ozbiljno, na prihodovnoj strani su mjere uvijek prilično efikasne i straightforward. Ništa još nije precizno definirano, svejedno slijedi kratki osvrt.

Na prihodovnoj strani je jako lako uvesti novi porez, podignuti stopu postojećeg, ismisliti nove naknade, opljačkati mirovine nekim zaposlenicima i sve se to odradi u mjesec dana. Rashodovna strana obično traži zaustavljanje potrošnje, pa to teže ide. Tko će kontrolirati odrađene sate kad prije 2 mjeseca nisu znali ni koliko ljudi ukupno zapošljavaju. Naravno nove izmišljotine za izvlačenje novca zahtijevaju i nove agencije. I tu se nekoga treba zaposliti. Diranje subvencija bez reforme sustava subvencija nema smisla. Odakle će “nove uštede” u zdravstvu doći i zašto one nisu postojale ima nekoliko mjeseci ili prvi put kad se uopće počelo raditi, je pitanje, kao i s ostalim “uštedama”. Zašto sve ove uštede nisu postojale kada se počelo govoriti o “rezanju” i “štednji”? Zašto se svako 6 mjeseci kod rebalansa nađe 500tinjak milijuna ušteda koje se kao mogu provesti, zašto, npr. u tri proračuna/rebalansa prije netko nije naveo 1,5 mlrd i rješio to odmah. Naravno, to nema smisla jer je Vladina strategija otezati status quo dokle god može. Kozmetički zahvati su bitan alat za takav pristup.

Do sada je Vlada pokazala da ne uspijeva kontrolirati sve te male krpice kojima pokriva interdimenzionalni i intertemporalni vortex, zvan RH deficit. To nije ništa neobično, jer bez pravih reformi, stezanje postojećih sustava može stvarati samo kontra-efekte. Službenika koji nema razloga uštedjeti, tjerati na štednju je glupost. Tu obično prevlada stara škola i ona priča kako će netko drugi sniziti svoje sate i troškove pa ne mora on. Tako u krug, i kao obično rezultat je loš kao i svaki put kad su to pokušali. Kosorica je bar ukinula sokove na sjednicama.

Smiješno je da se i dalje priča o investicijama. Kada je cirkularni tok “oporezuj tiho pa dijeli sredstva glasno” utihnuo zbog loše aritmetike i prevelikih “očekivanja” rasta (svake, ali svake godine!). Linić je optužio privatni sektor kako nije spreman investirati, već samo otpuštati. Kako nisu iskoristili ona 2p.p. sniženja doprinosa za zdravstvo? Tada je najavljeno da će javna poduzeća koja su u 2013. ostvarila oko milijardu i pol kuna dobiti (na 2,5-3 mlrd Kn subvencija) biti nositelji novog investicijskog vala. I eto, zadnje 2-3 godine su javna poduzeća investirala oko 9,5 mlrd godišnje. 2014. je plan investirati 30ak % više. Čak i da vjerujem da će javne investicije imati ikakav pozitivni efekt (svašta oni ubrajaju u investicije btw), pitam se kako će to financirati.

Vladina prezentacija kaže da je “ograničena dostupnost kapitala” što je normalno jer javna poduzeća u principu nose minimalno rejting svog vlasnika koji je trenutno smeće. Izvor investicijskog potencijala su onda profiti (mogla bi biti i imovina, no pati od problema kolaterala u budućnosti). Ne zaboravimo da je većina tih trgovačkih društava u vlasništvu države u procesu restrukturiranja ili pate pod uberdimenzioniranim teretima duga kao HAC i drugi cestari. No, Linić će dio profita do 2016.(?) iskoristiti za krpanje rupe u proračunu, što onda otvara pitanje: kako misle u 2014. investirati 30% više ako će dio profita ići za krpanje proračuna. Dug je očito neka opcija, posebno ako se dug poduzeća ne uključuje u javni dug, kao što napominje Cronomy:

također za imati na umu su nedostaci samih podataka o javnom dugu. 2008. je došlo do određenog “prekida” podataka jer su iz proračuna izdvojeni HAC, HBOR, itd. što znači da su određene komponente javnog duga “izbačene” iz statistike. Bar se meni tako čini gledajući u podatke. To otežava ispravnu analizu rasta javnog duga.

Možda i najvažniji dio članka u Jutarnjem je dio u kojm prof. Lovrinčević objašnjava da je javni dug zapravo prikazan nepotpuno zbog toga. Promjenom metodologije, promjeniti će se i razina javnog duga. Umjesto 65% on će biti 80% BDPa. Ekonomisti koji gledaja javni dug to znaju, tržišta to znaju, investitori to znaju. Političari i dalje misle da raznim računovodstvenim ‘abrakadabra’ potezima zavaravaju netkoga. Možda građane, ali samo na kratko. Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.

S obzirom na ograničenje s početka paragrafa, nisam siguran koliko će biti moguće odraditi “fool me three times” shemu. Očito je ta strategija bila “uspješna” posljednjih godina, pa je misle podvaliti i Europskoj komisiji. Velimir Šonje je za HUP izradio studiju na temelju kompariranja iskustava sličnih zemalja i zaključeno je da ova zemlja mora zaustaviti rast rashodovne snage (što je u liniji npr Alesina et al zaključaka) i konačno odbaciti interes pojedinih interesnih skupina (khm…sindikata javnog sektora, privatnih interesa itd) u ime interesa svih građana i budućih generacija, koji plaćaju i plaćati će održavanje statusa quo-a i u 2014. godini.

PS: …ili kako bi valjda jedini normalni političar (HT: Davor H) s ovih prostora to formulirao:

Izgleda da političkim strankama nije bilo dosta ovog propalog sistema. Politička volja za reforme ne postoji. Postoji velika želja za praznim marketingom, za pričom o reformama. Tzv. PPV reforme. Umesto institucija sistema, postoji jedino želja za samovoljom pojedinca.

Ne postoji nikakva volja da se političke stranke odreknu privilegija parazitskog sistema koji su kreirale u poslednjih 10 godina i u kome živimo. Svih svojih subvencija, stranih investitora, Beograda na vodi i jaja na oko, netransparentnih ugovora i zaobilaženja tendera, nesposobnih kadrova, direktora i upravnih odbora, stranačkih zapošljavanja, javnih preduzeća kao krava muzara, sindikalnih vođa koji poslušno izvršavaju zadatke, medija preko kojih plasiraju blato. Ako se pitate zašto ogromna većina ljudi loše živi, odgovor je zbog parazita i parazitskog sistema privilegija u čijem centru je javni sektor.

Tjedni linkovi 29.01.2014

Petar Sisko No Comment sij. 29,2014 Nekategorizirano

Teme: o “krizi neoliberalizma”, kolika je stopa materijalne deprivacije u Hrvatskoj, što je sve Vlada zabrljala zadnjih 10 dana, je li dužina nezaposlenosti povezana s zakonom o radu, još malo o njemačkom minimalcu, najbolji quote tjedna, kriza u emerging markets, o stvaranju globalne srednje klase i drugim trendovima budućnosti, zašto je njemački predsjednik bolji od hrvatskog, Bill Gates i još par zanimljivih linkova.

57 komada, come and read it.

1. Azijska kriza all over again. Možda ipak ne s obzirom da mange EM zemalja ima fiksne tečajeve, kaže Lars u predzadnjem postu. Onda je sinoć izbacio drugi post s upozorenjem da se borbom protiv deprecijacije ne valja boriti monetarnim “stezanjem”. Par minuti kasnije, Turska je učinila upravo to i podigla kamatnu stopu (s 3.5 na 8%) s ciljem zaštitel lire. Tyler Cowen navodi rad koji proučava takve epizode i slaže se s Larsom. David Beckworth se osvrće na pitanje globalnih monetarnih supersila.

2. Mark Nunes se prisjeća dvije predikcije o kamatnim stopama. Tko je imao pravo, Taylor ili Sumner?

3. Scott Sumner objašnjava zašto NGDPLT nije centralno planiranje.

4. Draghi spominje point koji sam naveo u posljednjim linkovima, kod Wren-Lewisovog posta:

Criticising those who think QE is “magic”, the ECB president said the European Union treaty “prohibits monetary financing”. The implication was that buying government debt directly from member states was illegal, though the central bank has already bought sovereign bonds from investors. Since the corporate bond market was small and working well, he said, “there is no need to do something in that field”.

As the ECB does not issue debt and a decline in net lending remains a deep problem in peripheral eurozone countries, Mr Draghi said he favoured looking at a way to package bank loans to the private sector and for the ECB to buy them if economic conditions got worse.

Mr Draghi said: “What other assets would we buy? One thing is bank loans . . . the issue for further thinking in the future is to have an asset that would capture and package bank loans in the proper way”.

5. Hoće li se Yellen igrati s mjehurićima? Moj savjet – nek se drži regulatornih alata. Zanimljiv je info o tome kako je Bernanke ustrojio ekipu za borbu protiv bubblesa. Rezonira mi jer nikad nisam mislio da je blon “onaj pravi” ako ne izazove recesiju.

Bernanke, 60, has set out a two-stage process for identifying potentially dangerous buildups in speculation. First, officials try to pinpoint asset markets where prices are grossly misaligned. Then they consider whether a sudden drop in those prices would be amplified throughout the financial system, as happened during the housing bust. Such intensification could occur if the investors holding those assets were highly leveraged, illiquid or interconnected with others.

6. Još jednom, kod monetarnog easinga cilj je rast domaće potražnje a npromocija izvoza, pa i u Japanu, pa i kad deprecira Yen! Lars va CityAM.

7. Krugman još vodi ratove u Vodenom svijetu slanih i slatkih.

8. Evo i zanimljiv osvrt koji ga poziva da se zaista malo založi za siromašne…ali svojim novcem.

9. Novo-pečeni nobelovac R. Shiller ide provat point pa kaže da još drži sredstva u dionicama.

10. Buffet, onako zabrinut za agoniju radnog naroda, kaže da su izvedenice sredstva masovnog uništenja, a onda uvali milijarde u takve proizvode. Ako pogledate prošle linkove, vidjeti ćete da je i kolega Soros imao tendenciju takvom licemjerju.

11. Vuk u novom postu analizira kretanje fin. i nefinancijskih profita zadnjih desetljeća. Zanimljivo štivo, kao i obično.

12. Porez na financijske transakcije kojeg sam se dotakao u ovim linkovima, možda ima i neke dobre strane na način da povećava tendenciju dugoročnog investiranja, bar tako kaže DIW komentar. I dont buy it. Zaboravljaju da je potrebno dvoje za valcer – kupac i prodavač. Društvo ne profitira od visokog bid-to-ask ratia kako smo vidjeli 2008.

13. Zašto je u SAD-u pala emisija CO2? Graf:

14. Bloomberg navodi zanimljiv trend. Događa se ono što zeleni ne mogu priznati. Kompanije počinju uključivati klimatske promjene u svoje kalkulacije. Ergo…postati će tržišno smisleno ulagati u tehnologije koje je preventiraju ili ublažavaju posljedice. EU će malo promijeniti pravila tako da nitko ne mora brinuti od klimi više.

15. Morati ću ubrzo spojiti post o zdravstvu o Singapuru, u međuvremenu bacite pogled na ovaj članak.

16. RH zdravstvo je škovaca (smeće). Subvencionira one kojima njega treba manje (tj subvencionira građane koji praktički kampiraju u bolnicama jer je besplatno) dok djeci i invalidima ukida pravo na pomagala. To nije ništa neobično s obzirom da su upravo babetine koje vade krv veća skupina glasača od invalida i bolesne djece. Kako bi to popravio, HDZ je izmislio masu novih poreza umjesto da značajno preokrene zdravstveni sustav.

17. Ova šupa od zemlje ne može ni doći na ranking najvećih šupa u Europi. Što je material deprivation rate pročitajte u ovom QZ članku, pa onda pogledajte grafikon sličan njihovom ali ovaj put i s RH.

18. Mrsić je zaista vrsta inovatora, samo Grčka ima nešto manje love od RH pa ne može subvencionirati prakse. Kad bi ukinuli ZoR ne bi imali ovakvih glupih prijedloga. No što bi onda Ribić radio?

19. Dok se ECB ne probudi ili nešto ne učini (ili jednostavno ne prestane raditi išta) ova retardirana Vlada, i dalje ćemo dobivati ovakve vijesti.

20. No Linić ne može prstiće spriječiti da kopaju po džepovima i računima građana. Što će ikome mirovina?

21. A posebno zašto bi se itko bavio biznisom na sajmu kad tamo mogu ludovati razularene carine iako smo u carinskoj uniji?

22. I voda je nešto jeftina pa treba malo poskupiti, no ipak ćemo kao dobiti više za više? Zašto ne mogu kao sa mobitelom dobiti više za isto ili manje? Oh right…

23. Ali iz krize će nas izvesti javna poduzeća svojim investicijama. Pitam se iz čega ako im Linić skupi profite za krpanje deficita. Dugom? Misle da taj dug eventualno neće postati javni. Opet izvode gluparije, a onda se banke optužuje za bilančne prijevare.

24. Njemačka nema minimalnu plaću, ali ima super sustav tarifnih ugovora za svaku branšu. Ukupno oko 5 mil ljudi radi za manje od 8.50 EUR kolika će biti minimalna satnica 2017.

25. Postoji jeden problem s tim planom, ako plaće nastave rasti ovim tempom, neće puno radnika ostati ispod 8.50 EUR do 2017. Od prošle godine je već 500.000 ljudi preskočilo tu granicu. Smanjuje se broj radnika sa jednostavnim poslovima. Ekonomski rast će učiniti ono što minimalac ne može.

26. No sljedeća prijetnja iz kolicijskog ugovora je reforma mirovinskog sustava. Večina ne želi uplaćivati veći dio dohotka za državnu mirovinu. Reforma prema kojoj oni sa 45 god staža mogu ići u mirovinu sa 63 će uništiti reforme od prije + 50.000 radnih mjesta. Treba li spominjati da se prema planu i vrijeme provedeno u nezaposlenosti računa u staž?

27. Njemački predsjednik nije skladatelj pa ga ne zanima državna poluga kako bi se okoristio ZAMP-om za naplatu svojih sranjskih skladbi. To je čovjek sa stavom koji kaže da je neoliberalizam OK.

28. Što god brljao njemački el presidente, RH živi svoju stvarnost. Ovo je prilika da se osvrnem da tvrdnju da je ova kriza – kriza neoliberalizma ili socijalne države.

Ako ćemo slušati monetarističku spiku, pa čak i Krugmana itd, prikloniti ćemo se činjenici da je ovo ipak poslovni ciklus i da pričamo o demand side problemu. Tj nema tolikog strukturnog problema. Ako nema strukturnog problema, nema problema kapitalizma. Zašto nije bilo problema kapitalizma tijekom kriza Velike moderacije iako su svi ti trendovi koji, kao, nagoviještaju njegov kraj bili evidentni. Priča o krizi kapitalizma, ali i priča o krizi socijalne države je iskrivljena iz moje perspektive. Ova kriza nije dokazala ništa osim da ciljanje inflacije došlo svome kraju (iako je to bilo evidentno tijekom dot com balona). Ovo ne znači da u dugom roku svijet ne stoji pred izazovima, no to su upravo izazovi koje nosi budućnost, a ne kolaps sustava. Neće postojati točka u vremenu kada ćemo reći sad smo riješili sve što imamo, možemo mirovat. Postojati će mirnija razdoblja ali nikada nedostatak izazova. Kapitalizam je najbolji i najfleksibilniji okvir za rješavanje izazova budućnosti.

29. Shvatio je to djelomično i Bill Gates koji kaže da će ekonomski rast podignuti siromašne. Možda je preoptimističan, ali napokon se ne zalaže toliko za pomoć, koliko vjeruje u snagu rasta i napretka. Windowse mu još ne mogu oprostiti.

30. Rast bi mogao stvoriti globalnu srednju klasu.

Nikome u razvijenom svijetu rast nejednakosti nije smetao dok globalizacija nije dala pravo konkuriranja na globalnom tržištu rada milijunima iz zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja.

Danas razlike između tih zemalja dovode do pada standarda onih s nižim kvalifikacijama u razvijenim zemljama, dok raste standard u EM. Postoji divergencija interesa. Članak predviđa da će stvaranjm globalne srednje klase ona moći opet postići jaču pregovaračku poziciju. Ja sam OK s time. Možda u međuvremenu pritisak na razvijene poraste toliko da se vratimo u neko doba protekcionizma, no to je malo vjerojatno. Toliko radnih mjesta na svijetu je danas međuovisno, a radnici koji misle da bi bilo bolje sa zatvorenim granicama to ni ne znaju

31. Opet Bill Gates, šokira Obamoljubni MSNBC izjavom da minimalna nadnica može inducirati supstituciju rada i kapitala. Još ne opraštam Windoze.

32. Easterly kritizira Gatesov fokus na pomoć, no mislim da ga je pogrešno skužio.

33. Nejednakost uslijed tehnološke promjene je problem, no nisu roboti za to krivi.

34. U svakom slučaju bi netko trebao djeci reći da fakultet ne donosi ništa ako krenu s krivom koncepcijom kako cijela stvar funkcionira.

35. Summers je prosuo priču o sekularnoj stagnaciji, evo još jedan osvrt koji objašnjava izvor niskih i padajućih kamatnih stopa od 80ih.

36. Ukrajinski novinar objašnjava neke od razloga iza prosvjeda.

37. Zašto Nijemci ne kupuju stanove.

38. Koje su najinovativnije zemlje prema Bloombergu.

39. www.fairbinaryoptions.com

40. Kompanije sjede na rekordnim brdima keša. Investitori ih pritišću na investicije.

41. Ona Google autocomplete karta po kojoj je RH beautiful krije neke pametnije priče kako misli Matt OBrien. Piše jednu od najboljih rečenica ever, koja bi trebala biti zakucana na Banske dvore i valjda FFZG:

You can’t suspend the laws of economics by decree.

42. BI navodi neke trendove za sljedeća desetljeća, nisam impresioniran.

43. Kakve izazove donosi budućnost, u pregledu nove knjige, pogledajte ovdje.

44. Još jedna knjiga, o globalnom kokainskom biznisu spominje situaciju kada je novac kartela spasio banke 2008. jer je bio jedina likvidnost koju su neko vrijeme mogle dobiti. Naravno da utjecaj nije bio toliki, ali je bio dovoljan da se o tome očituje šef UN ureda za narkotike.

45. U Meksiku su se ljudi pobunili protiv kartela i potjerali ih skupa sa policijom. Sad ne znaju tko im je vođa i kako dalje. Ne zna ni Bloomberg jesu li negativci ili ne.

46. U Indiji se isplati biti kriminalac i prije nego se uđe u politiku. Kod nas je obično bilo the other way around. 30% parlamenta tamo ima bar jedan postupak na sudu.

47. Nejednakost vlada i u nogometu. Ne uprihođuju svi kao Real & Co.

48. Lidl u Njemačkoj izbacuje Coca-Colu sa polica.

49. Koliko su koštali uređaji koje danas imamo u iPhoneu 1991?

50. Kako je kineski internet promet preusmjeren u jednu kućicu u Wyomingu?

51. Chase Jarvis bira omiljene ratne slike i fotografe. I Guardian ima pregled.

52. BI pokazuje slike “kozmičke mreže”.

53. QZ provjerava koliko se interpretacije događaja u pojedinim tekstovima mijenjaju u odnosu na stvarnost , na primjeru smoga u Kini.

54. Kako riba hvata pticu by NG.

55.

Why we’re not in a new housing bubble, in one sentence and one graph: There’s no leverage boom. pic.twitter.com/Hen06zoax3
— Evan Soltas (@esoltas) January 25, 2014

56. Graf

Oni koji najbolje zarađuju kao direktori globalnih korporacija su, no treba paziti s zaključcima. Većina britanskih radnika radi “kući” dok CEO globalne kompanije ne ovisi isključivo o “domaćim” prihodima, kao što i kaže naziv “globalna kompanija”. Da se mene pita, rekao bih da Barclays preplaćuje svog direktora, s obzirom da je kompenzacija rasla 40x dok su profiti narasli oko 10x od 1980. Dionica je narasla oko 3x od 1988. No odluka koliko će platiti direktore je u rukama vlasnika – dioničara, a oni su očito zadovolni. Oni valjda bolje znaju kome dati svoju kompaniju u ruke i koliko ga platiti bolje od mene (ili bilo koga drugoga for that matter). Oni snose trošak ako ga pretplate, pa me totalno briga koliko mu je plaća. Ne plaćamo je “mi” iz džepa. Get the point?

57. Stanje na tržištu rada mnogih zemalja je katastrofa, posebno za mlade ljude kako pokazuje sljedeći grafikon

Desni pokazuje nezaposlenost mladih po zemljama, dok drugi ukazuje na povećane periode nezaposlenost – problem bržeg pronalaženja sredstava. S obzirom da se u RH trenutno vodi rasprava o ZoR-u, koji se po mom mišljenju malo promijenio, stavio sam rezultate desnog grafikona sa OECD EPL indeksom zaštite za permanentno zaposlene pojedince i kolektive (za zemlje koje se podudaraju).

Postoji negativna veza što je s jedne strane u liniji s teorijom, no moramo biti jaaako oprezni i ovo uzeti kao vježbu “na brzaka” s obzirom da duljina nezaposlenosti ne mora pokazivati pravo stanje na tržištu rada. Npr i Njemačka i Norveška imaju relativno dobro stanje na tržištu rada (po pitanju nezaposlenosti) i visok indeks zaštite stalno zaposlenih radnika. Zašto onda Nijemci imaju manju šansu pronalaska posla unutar godinu dana? Može biti jer je strukturna nezaposlenost u Njemačkoj ostavila one koji su već prije bili jako teško uposlivi dok Norveška možda ima bolje aktivne politike zapošljavanja (prekvalifikacije itd). HartzIV je popravio dosta toga u Njemačkoj, no failao je kad je pitanje teško uposlivih s obzirom da je briga o tim ljudima (obično ljudi s poteškoćama sa drogama, alkoholom itd) ostala lokalnoj razini koja nema incentive da se detaljnije njima bavi. Tu je još i mnoštvo drugih faktora poput homogenosti društva, uključenja starijih, produktivnosti, veličine populacije itd.. Zato ponavljam, ovaj grafikon, jako malo pokazuje. I korelacija ne znači da postoji uzročna veza.

Argentina tone, neoliberali spavaju

Petar Sisko 1 Comment sij. 23,2014 argentina, ekonomska politika, politička ekonomija

Da se ne radi o sudbinama ljudi, makar bili i na drugom kraju svijeta, zaista bi se veselio onome što se događa u Argentini. Strpajte to u kategoriju “told you so” veselja. Naime, Argentina je prije Islanda bila predstavljena kao mitski borac protiv neoliberalizma i MMF-a još od početka novog stoljeća. Naracija u RH je obično takva da su MMF i neoliberali zemlju bacili na koljena pa je pokušali iskoristiti or whatever. Kako Lars naglašava, Argentina je bila još jedan pokušaj rješavanja monetarnog problema proizašlog iz fiksnog tečaja, korištenjem krivih alata. Za kronologiju, pogledajte ovaj timeline koji je linkan i u Larsovom postu. Argentinske muke su zapravo prestale onda kada su odbacii fiksni tečaj, što je rješilo monetarni nered. Vidi se da je i prije traženja pomoći od MMF-a Argentina sama pokušala konsolidirati proračun. Nakon neuspjeha zatražen je zajam od MMF-a koji radi istu grešku kao sa Grčkom i precjenjuje rast ekonomije u narednom periodu. Sjećate se kontroverze sa Blanchard/Leigh radom? Inače, linkani timeline ne spominje dovoljno jasno eksproprijaciju štediša onda kada su i dolarski računi pretvoreni u pesose. Ako to nije krađa “naroda”, ne znam što je.

Deset godina kasnije Argentinu neće pokopati monetarni nered u obliku fiksnog tečaja/restriktivne monetarne politike već udomaćena korumpirana vlast u dogovoru sa monetarnom politikom. Argentina posljednjih godina samo pokušava sve idiotskijim politikama zaštiti domaću privredu, čitaj domaće političke elite. One se grebu za vlast koja je jahala ciklus, a nije bila izvor rasta i prosperiteta zemlje. Kao i obično, kad dođe do granica ekstraktivnog rasta, kreće se u svakakve idiotarije da bi se spriječio kolaps – od protekcionizma, inflacioniranja, pa do kontrole cijena (jer su za inflaciju krivi dućani a ne printanje) i muljanja s podacima.

U jednom postu prije već sam naveo neke izvještaje iz života u Argentini. Prije par dana BBC je prenio vijest o novom carinskom režimu, divljim porezima na online kupnju i otapanju deviznih rezervi. Danas Bloomberg izvještava da se bude sjećanja na bankrot iz ranih 2000-ih kroz nestašice električne energije, rastuću inflaciju, kolaps tečaja, pljačke i daljnji gubitak rezervi.

Službena inflacija, prema vladinim brojkama je oko 11% u studenom. Steve Hanke iz Troubled Currencies Project-a, na temelju razlike službenog tečaja i tečaja na crnom tržištu, računa da je inflacija dosegla više od 60% YoY 19. siječnja 2014, kako pokazuje grafikon:

Ovaj put postoji jedna razlika u kolapsu. Teško ćemo moći reći da je kriv fiksni tečaj. Monetarna politika je očito previše ekspanzivna s ciljem financiranja Kirchnerice i njenih idiotarija. Ovaj put nećemo moći neprijatelje radnog naroda iz svjetskih centara moći optužiti za kaos. Ovaj put nema babaroga, neoliberala i MMF-a, sve se događa pred našim očima. Argentina tone i potonuti će samostalno.

Političari su slijedili sve politike koje bi i lokalni (nacional)socijalisti predložili za spas RH.

Mislim da nam je ovo svima lekcija – i što se tiče politika koje dosta ljudi smatra dobrima, ali i vjere u neke anđele koji će za nas organizirati društvo. Lekciju o anđelima smo nadam se apsolvirali sa Sanaderom. Kirchenrica i njena mafija imaju samo manje restrikcija za svoje ludilo. Ako mislite da je trenutna vlast nešto puno bolja, samo čekajte moment kada se dogodi provala u 2. stup mirovinskog – to su jedine mirovine koje su stvarno vaše.

Lars o devalvaciji pesosa.

Devalvacija je pokrenula inflacijski udar s rastom cijena od 30ak postotaka u nekoliko dana:

At a Falabella store in downtown Buenos Aires, the price of a Whirlpool 80X1 model refrigerator has risen to 27,499 pesos ($3,437) from 21,199 on Jan. 22. In a Winery shop two blocks away, a bottle of Marcus Malbec now costs 226 pesos, 26 percent more than two days ago.

Tjedni linkovi 20.01.14

Petar Sisko 4 komentara sij. 20,2014 ostalo

Ovaj tjedan: Centralna tema je nekao ispala “manje je više”, primjenjena na tržištu rada, financijskoj regulaciji, nejednakosti, klimatskim promjenama, Liniću, Vuku sa Wall Streeta, ZOI u Rusiji… Osim toga: Noah Smith i odličan intervju o Japanu, Bernanke i njegove zasluge, još jedan endorsement NGDPLT-a, američki narko savez, motiviranje u S.Koreji, tko puni kreditnu rupu, stanje financijske globalizacije, zašto regulacija neće spasiti svijet od kriza…

1. Bloomberg piše kako su se mnogi 2006. bojali da će akademik Bernanke biti “mekan” kao predsjednik Fed-a, ali da se on pokazao itekako sposobnim. Iako ne želim smanjivati Bernankeovu zaslugu, treba postaviti pitanje – prema kojim kriterijima ocijeniti njegov rad. Ako za kriterij uzmemno njegove savjete Japanu, jasno je da je bio “mekan”. Uzmemo li za kriterij razinu NGDP-a u odnosu na trend, jasno je da je bio jaaaaako “mekan”. No ne možemo reći da nije slušao sebe, njegov fokus je bio njegov rad o kreditnom kanalu. No ako je došlo do pada potražnje za kreditima, sve usluge financijskom sektoru neće pomoći da ona poraste (bar ne u ovakvoj recesiji). U isto vrijeme mnoge odluke su bile visoko diskutabilne, a mnogi facilityji upitni i sa strane teorija zavjere. Preporučam pročitati Selgin et al “Has the Fed been a Failure” (u literatura tabu) za detalje o akcijama Feda i njihovoj (ne)uspješnosti.

2. Nekima je monetaristička priča došla do uha, Sam Bowman, prenosi Lars, je endorsao NGDPLT za euro-zonu. Najvažnija je činjenica da priznaje da je priroda problema u euro-zoni nominalna. Kratko i slatko!

3. Druga opcija, koju zapravo duže vrijeme zagovara Lars je aktiviranje drugog stupa monetarne politike i vraćanje M3 novčanog agregata na stazu pretkriznog rasta. Prednost je kanal očekivanja, zaobilaženje kamatne stope, dugoročna povezanost s nominalnim dohotkom i činjenica da je drugi stup već dio operativnog okvira ECB-a. Simon Wren Lewis predlaže istu strategiju. Jedina dvojba s izvedbom je ona koju sam i napisao u komentaru na linku. U Maastrichtskom ugovoru stoji da je zabranjeno financiranje članica. ECB bi morao kupovati neke imovine. Najbolje bi bilo da kupuje GDP ponderiranu košaricu državnih obveznica s ciljem podizanja rasta M3/nominalnog dohotka. Sigurno bi slijedilo povlačenje po njemačkom ustavnom sudu. Već sama najava OMT-a, koji je u lice sa kanalom očekivanja postao bespotrebna mjera, je završila u Karlsruheu. Na full QE njemački mediji bi podivljali, iako svaki put kad su podivljali, nikakve negativnosti na koje su upozoravali se nisu ostvarile. Čak je i Weidmann shvatio, iako se i dalje protivi kupovanju državnih obveznica. Sadizam je francuskih korijena ako se ne varam, ali Njemci su očito specijalisti na tom području.

4. BoA Gustavo Reis je testirao upravljanje očekivanjima Bernanke & Co i zaključio gledajuči u forward stope kako Bernanke najbolje komunicira. Osim sve većeg fokusa na nominalni dohodak, drago mi je da je market-monetaristička retorika s blogova prešla u “mainstream”. Reakcije tržišta su bitne. Markets matter!

5. Jedino Krugman i dalje koristi ZLB argument pod mantrom “depression economics”. Od njega već dugo ne očekujemo objektivnost, pa ništa ne čudi. Prednost je što je zapravo zaista dobar ekonomist pa koristi finese za koje je nekad potrebno razmisliti o čemu piše (ponekad, ne u ovom linku..).

6. Ekipa sa PragCap-a pokazuje kako su rezerve popunile kreditnu rupu. To ne znači da je Fed izgurao kredite. Banke su u bilanci mogle držati obveznice, a one su se odlucile držati rezerve. Očito je da i dalje postoji velika potražnja za sigurnim imovinama, umjesto držanja obveznica, banke drže rezerve – posebno jer plaćaju 0,25% IOR-a., Je li to problem? U biti nije, problem je nedostatak potražnje za kreditima. Inače bi se isplatilo “emitirati” kredite s obzirom na veću stopu koju nude. No bitna je rizikom prilagođena stopa. S te strane postoji problem i financijske regulacije koje traže povećanje kapitalne adekvatnosti, koja se može namještati i sa imovinske strane bilance. Razlog porasta depozita je i preferencija likvidnosti klijenata – građani i poduzeća drže veći dio imovine u novcu i likvidnim instrumentima nego 20 godina prije krize.

7. Na globalnoj razini, financijski tokovi su otišli u “rikverc”. Financijska globalizacija je “zapela” kako pokazuje BW grafikon. Gledajte to kao smanjenje efikasnosti globalnih financija. Plačite oko globalizacije koliko želite, ali ovo nije dobra vijest.

8. Finacijska industrija doživljava promjene na regulatornoj razini, i to u SAD-u veće nego u EU.

9. No očekivati da će regulacije smanjiti mogućnost krize, je greška koja se ponavlja iza svake krize. John Aziz ima zanimljiv članak o pitanju pristupa ovoj činjenici. Kako bi spriječili ozbiljne posljedice i razne negativne spirale koje iz dolaze iz interakcije financijske krize i NGDP krize monetarna politika mora osigurati nominalnu stabilnost za sve a ne samo likvidnost za financijski sektor.

10. R. Schiller napominje da unatoč krizi postoji jako malo volje za veće zahvate u samu strukturu industrije.

11. Europa iz koje je posljednjih godina pobjeglo dosta investitora, u lice s boljim pokazateljima postaje nova prilika.

12. Noah Smith je stručnjak za Japan i preporučujem ovaj intervju kako bi imali bolji uvid u ekonomske odnose u toj zemlji. Noah Smith posebno poštujem jer je jako zabavan lik bez velikih pristranosti. Zapravo me jako iznenadila preporuka neoliberalnih reformi.

13. Krugman je zato stručnjak za sve. Izgubio je zadnjeg “saveznika” u Europi.

14. Američka vlada konstantno nalazi nove saveznike. Ne diskriminira nikoga, pa tako ni najveći meksički kartel. Kriminalizacija droga je stvorila kartele omogućujući im monopolske profite na njihovom području, no ostala je konkurencija među kartelima, pa su amerikanci odlučili da bi trebalo intervenirati jer u Meksiku ne leti već dovoljno glava (i tijela) po cesti, mostovima itd…

15. U Njemačkoj brdo NGO kriminala. Die Weltov članak daje odličnu sliku brda zabluda i manipulacija koje svakodnevno letaju medijima i javnim mijenjem. Nekakav NGO izdaje izvještaj o dramatičnom porastu siromaštva djece, koji je zapravo jako upitan. Mediji prenose priču i rade paniku. Građane ne zanima studija, ne znaju kako je definirano siromaštvo itd. Znaju samo da se nešto “mora učiniti” NGO sam sebi stvara posao. Sjajna zabava, a razni paraziti bujaju.

16. Slične obmane idu od ljevičara vezano za njemačke reforme 2003. Već sam pisao o tome, pa pogledajte za malo širu priču. Nova studija IZA za Bertelsmann zakladu potvrđuje da rast zaposlenosti od 2004/2005 nije nastao samo tako da ljudi rade povremene, poslove. Povećao se udio tradicionalnih poslova od implementacije reforme. Zaposlenih je najviše nego ikad. Problem s čitanjem ovih podataka, posebno u RH je naš retardirani mindset o agoniji radnog naroda. U Njemačkoj postoje razne opcije posebno za manje poslove. Rijetko tko ovisi o takvim poslovima za život. To su obično studenti, srednjoškolci i majke – profili koji nemaju vremena za full-time posao. To nisu poslovi koji su ukradeni onima koji su prije kao bili zaštićeni (čitaj bez posla zbog barijera) već su nastali dodatno jer su prije bili neisplativi. Institut navodi da globalni trendovi idu u smjeru još veće fleksibilizacije, no nedostatak kvalificiranih će vršiti pritisak na ras “tradicionalnih” poslova. Najveća prijetnja je minimalna nadnica.

17. Za više o minimalcu, pogledajte Vukov posljednji post. Što se tiče Njemačke, čini se da je 8,5 EUR jako loša ideja. Istraživanje Deutsche Banka predviđa:

We estimate the subsequent employment losses at between 450,000 and 1 m. Quite paradoxically, given the proponents’ intentions, aggregate wage income could actually decline, since the net destruction in jobs could more than offset the increase in wages per head.

UPDATE: Tyler Cowen ima zanimljiv post o 2 papera koja obrađuju efekte minimalca u SAD-u. Ipak zaključuje

Only 11.3% of workers who will gain from an increase in the federal minimum wage to $9.50 per hour live in poor households…Of those who will gain, 63.2% are second or third earners living in households with incomes three times the poverty line, well above 50,233, the income of the median household in 2007.From where I stand, that hasn’t yet been knocked down.

18. Koliko se isplati država? Zanimljivo je vidjeti neke brojke. Njemačka zahvaljujući Bertelsmanovoj studiji zna da joj svako dijete donosi 77.000 EUR u penzionom fondu. Još bolje, kad se oduzmu “usluge” države od uplata, svako novo dijete državi donese dodatnih 50.000 EUR. Iz ovoga je jasno da se u prosjeku ne isplati biti klijent/kupac države, ali tu nemamo izbora. Minus građanina je plus za piramidu političke moći. Ako Nijemac pretplati državu, kakva je računica u RH? A ne, RH je pojam humanosti pa je bolje da se ne zna rezultat takve računice.

19. U biti najbolje je početi pričati o nejednakosti da zaboravimo temu koja blati državu. Eno u Davosu se održava WEF i tu su došli moćnici koji će pričati o nejednakosti, a neki od njih izbjegavaju poreze. Koje to veze ima. Nemam pojma, ali svi pričaju o nejednakosti. Je li porezi smanjuju nejednakost? Možda. Je li smanjuju nejednakost kad oduzmemo oportunitetne troškove korištenja dijela tih sredstava? To nikoga ne zanima. Naravno “učinite nešto” prevladava člancima koje čitamo. I autor ovog prepoznaje odnose moći:

“When wealth captures government policymaking, the rules bend to favour the rich, often to the detriment of everyone else. The consequences include the erosion of democratic governance, the pulling apart of social cohesion, and the vanishing of equal opportunities for all.

Super, i što činimo s djecom koja zbog Playstationa ne žele da uče?

“Unless bold political solutions are instituted to curb the influence of wealth on politics, governments will work for the interests of the rich.”

WTF? Ok, bogati su zauzeli državu. Regulacije, porezne rupe, politike itd sve se kroji po njihovim interesima. Koje je rješenje? Pa tražimo političare, koji trenutno rade u interesu navedenog, da usprkos interesima koje služe, implementiraju rješenja koja su u “našem” interesu. Drugim riječima, objasnimo Playstationu da djetetu kaže ne. Yeah…that will work. Više intervencije je u interesu točno onih protiv kojih bi trebala biti uperena. Tražite manje i dobiti ćete više.

20. Ako nejednakost nije dosta, klimatske promjene su odličan dodatak za induciranje prestrašenih masa u bacanje novca na koji god problem pojedini lobi ukaže.

21. Baš na tom planu Frankel vidi udaljavanje od efikasnijih mehanizama prema kompletnijoj kontroli države.

22. CNBC možda krivo zaključuje da su političari problem naše regije. Oni samo jašu na našem grebanju za mrvicama koje padaju sa stola. Vrijedi princip iz 18. – Tražite manje i dobiti ćete više – tj ostati će vam više.

23. Taj princip ne poznaje naš ministar financija. No kolektivni mindset u RH je takav da je valjda normalnije gledati u proračun nego u vlastiti đžep. Tako je punjenje proračuna postao nacionalni interes br.1. Koga briga za građane, poduzetnike, radnike itd… Linić je upoznao Lafferovu krivulju, no ne priznaje poraz. Nakon džepova građana direktno, slijedi klanje državnih monopolista u ime proračuna. Kome trebaju investicije koje su prije trebale krenuti baš od ovih poduzeća? Meni ne, a očito ni VladiRH. Je li slijedi upad u 2. stup u ime proračuna. Kome trebaju mirovine? Kakvi su to mirovinski fondovi koji ne investiraju dovoljno u random ideje ministara koji tržišni test u životu nisu vidjeli. Prije bih rekao “sigurni”, no, Linićeve opasne namjere su okrenule i tu situaciju u rizičnu. Postoji li nešto drugo čime se može smanjiti deficit? ….hm…rashodi? Ne možemo to, kako drugačije osigurati lojalnost omiljenih interesnih skupina i zapošljavanje svih članova partije? Rast PDV-a nije smanjenje mirovine? Oh please! Opet -18.

24. No postoje situacije kada su obični građani u prednosti u odnosu na posebne interese. Jedan slučaj kad su svi dobili prednost pred moćnikom je ovaj.

25. J. Barro predlaže neke mlohave supply side reforme, ali stavljam link zbog Kimbalovih komentara i linkova. Brdo kreativnih policy prijedloga.

26. Scott Sumner regrupira BRICS-e.

27. Vuk s Wall Streeta je zapravo siroče koje živi na poticajima države. Opet, pogledajte 18. i 21. Less is more. Je li stvarno potrebno da građani sponzoriraju hollywoodske blockbustere? Thaaats right…lagano ulazi u glavu.

28. ZOI u Sochiju će porezne obveznike također koštati puno. Kad su igre u pitanju, koga briga?

29. 100 godina prvog svjetskog rata. Spiegel počinje seriju članaka. ExYu comment trollovi kao i zemlje u predratno vrijeme spremaju arsenal za sjajnu nacionalističku zabavu u komentarima.

30. Uvijek naglašavamo da socijalna država ljude odvraća od posla. Amsterdam će probati zanimljiv dogovor s lokalnim alkoholičarima, plaćanje u pivu. Sumnjam da bi u nas to maklo ekipu sa zidića da mete cestu. Moje mišljenje je da S. Koreja ima bolju ideju s crystal methom. Nema gladi, nema nedostatka motivacije. Svijet bi daleko drugačije izgledao da je Lenjin odmah počeo distribuirati meth po SSSR-u. I Jugoplastika bi još proizvodila.

31. U S.Koreji, tako imaju posla, dok negdje drugo ljudi moraju tražiti posao. No to ne mora biti stresno, evo par primjera kad je ultra-zabavno.

32. Dok u kapitalističkoj Europi mediji prave nered oko nejednakosti, u commie Kini se bonusi dijele na sve strane i u svim oblicima.

33. Za kraj tužna vijest…promjene u globalnim trendovima u tehnologiji će pokopati Nintendo. Prije toga i Kodak, Agfa-u itd… Kako plačem sam snimio na svom iPhoneu, na kojem igram Angry Birds Go.

34. Za kraj par zanimljivih tweetova:

Irish 5-year yield at a record low of 1.66%. In mid-2011 it was over 17%: pic.twitter.com/haTj5OKiOT
— Jamie McGeever (@ReutersJamie) January 20, 2014

US & China: #inequality (Gini in red) & openness (trade/GDP in blue) since 1970. pic.twitter.com/CH0o6oLyd8
— Branko Milanovic (@BrankoMilan) January 19, 2014

There’s been a 25% drop in teens on Facebook since 2011, and an 80% rise in users over 55. http://t.co/9CDZzI7yxL pic.twitter.com/nmhq1N0lh1
— Rubina Madan Fillion (@rubinafillion) January 19, 2014

Ruža Tomašić postala neoliberalni fašist. Upucajte me.

Era velike #EU i velike države je gotova, stiže era decentralizacije i individualne odgovornosti. @ecrgroup pic.twitter.com/LLuBXik6QU
— Ruža Tomašić (@RuzaTomasic) January 19, 2014

35. I ova mises.org baljega. Što je ovo? Kome prodaju ovakve gluposti.

1 2 3 4 … 13

Author Archives: Petar Sisko