Abenomix godinu kasnije
Evo inflacija…
A za ostale grafove bacite pogled na Marcusov novi post.
U posljednjim tjednim linkovima imate i poveznicu na tekst Shinzo Abe(nomics)a (točka 28).
Tjedni linkovi 16.01.2014.
Ovaj tjedan, u čak 52. Točke: povratak u monetarnu povijest, tko je Mr. Yellen, opet o nejednakosti, tržištima rada i minimalcu, koliko vrednujemo pojedina zanimanja i kako, razvoj income klasa u SAD-u, relativnoj eksploataciji i standardu, smeću koje je RH, smeću koje je EU, novosti iz financija, Njemačke, zelene retardacije, Japana, Hong Konga, Grčke, Španjolske. I još, koliko javnog duga dolazi ove godine na naplatu najbogatijima, tko je umro, zašto je Srećko Sraćko, novosti iz globalnih meth labova i kakve greške rade kompanije pri dizajnu logotipa.
Uživajte!
1. Nije baš od ovog tjedna, ali je misao vodilja ovog bloga. Fisherov Debt-Deflation paper:
14. But, in practice, general over-production, as popularly imagined, has never, so far as I can discover, been a chief cause of great dis-equi- librium. The reason, or a reason, for the common notion of over-pro- duction is mistaking too little money for too much goods.
Čitajte kao “Depresija je uvijek i svagdje monetarni fenomen”
2. Osim ovih 50ak pointova, pogledajte Rocheovih 10 ekonomskih mitova. OK su objašnjenja, pazite se MMT zamki…i dalje stvari nisu tako jednostavne
3. Good times 4 good ol’ USA, bar tako misli Janet Yellen. Nova šefica Fed-a.
Supersimpa Yellen ima poznatog muža. Njih spominje Tabarrok u postu o globalnim monetarnim elitama. Bernanke nije zaboravljen, ekipa sa Chicago Booth Schoola mu je snimila tribute pjesmicu.
4. Prije 101 godine izdan je Misesov masterpiece “Theory of Money & Credit”. Komentiraju Selgin, White i ekipa.
5. Frances Coppola uspoređuje rizike tržišta rada sa financijama u jako zanimljivom tekstu.
Coppola je odlična, no što se tiče politika, dovoljan je NGDP LT kako bi rizik ostao neoskvrnut ciklusom. Iako ona favorizira intervencije poput minimalne nadnice, one se znaju obiti o glavu.
6. Uskoro cu napisati post o nejednakosti, vjerojatno kad zavrsim knjigu i paper Branka Milanovica. U međuvremenu sam počeo gomilati linkove poput ovog. Pikketyeva knjiga (review B.Milanovića) je trenutno hot kao i tema nejednakost. Jedva čekam da izadnje na engleskom. btw, tko pise na francuskom prvo?
Svakako neki imaju veće plaće, a neki manji. Htjeli mi to ili ne. To nas ne spriječava da imamo mišljenje, pa evo rezultati tog mišljenja. J***š mišljenje kad im nismo spremni platiti onoliko koliko smo spremni trkeljati o tome. Postoje zanimljivi načini rješavanja nekih problema preko “destinacijskog oporezivanja” – pogledajte prijedlog Milesa Kimbala.
7. Već sam pisao o 20% 100k-ersima u tjednim linkovima. Ipak se nesto pomice ako prestanemo plakati o 1%erima. U stalnim dolarima se smanjio broj najsiromašnijih i povećao broj ljudi sa 100.000 USD dohotka.
AMAZING CHART: In 1969, only 1 in 16 US households (6%) earned +$100k. By 2009, it was 1 in 5 US households (20%). pic.twitter.com/k8prjH2yza
— Mark J. Perry (@Mark_J_Perry) January 11, 2014
8. Steve Horwitz napominje da moramo dobro razmisliti o tome sto je standard. Nije u šoldima sve. Ponekad je i u mobitelima, perilicama itd…
9. U jednom od prijasnjih pregleda sam pisao o “eksploataciji” u Aziji. Turns out…kao sto sam rekao, oni žele biti eksploatirani.
10. Još malo o Summersovoj sekularnoj stagnaciji.
11. U što se pretvorio Greenspan (hint: Keynesijanca, kaže Iza Kaminska)
12. Dok je bio maestro, presjedao je Velikoj moderaciji, periodu koji je bio kao jedna velika ekspanzija. Roche se pita zašto ekonomske ekspanzije traju duže i duže.
13. Divovi Silicijske doline ne zapošljavaju puno radnika u odnosu na prihode. Amazon je među većim poslodavcima. Usporedite to sa Siemensom ili VWom koji imaju oko pola milijuna zaposlenih globalno. Budućnost će razbiti sve što smo do sada mislili o proizvodnju, korisnosti, itd, no o tome u samostalnom postu.
A look inside Amazon’s rigorous hiring process: http://t.co/uSUhmMfqsn $AMZN pic.twitter.com/CxVs6LsrcE
— Wall Street Journal (@WSJ) January 13, 2014
14. DS raskrsćuje s RH mitovima. Povezivanje MP s bankama ćemo oprostiti.
15. EK je jedan od najboljih primjera birokratske retardacije. Kao i obično, najbolje sve prvo usosit u neku shemu bez temelja i mehanizama za normalno funkcioniranje, pa cemo kasnije dodavanjem jos birokrata i institucija spasavati pacijenta sirenjem novih malignih tumora. Kreće euro-marketing.
16. FT donosi priču o dvije europske megabanke i njihovim budućim potezima.
17. Dok se europske i dalje koprcaju u krizi, američke nižu rekorde.
18. Focus piše o šefu Blackrocka. Zanimljivo je kako ispravno navodi činjenicu da sama deregulacija nije problem već ćinjenica da je regulacija preusmjerila djelovanje financijskog sektora u tzv shadow banking bez transparentnosti i nadzora. Začuđujuće trijezno zaključuje da nije private equity problem za one koji se žale oko proizvodnje lonaca u Njemačkoj, već procesi koji se odvijaju zadnjih 20 godina.
19. U posljednjoj regulatornoj bitci su banke ipak pobijedile i Basel je olabavljen.
20. D. Kocieniewski je u NYT-u imao članak uperen protiv Irwina, ekonomista čiji radovi pokazuju da špekulanti ne voze cijene ruda, nafte itd u visine, optužujući ga da je agent za industriju. Irwin mu odgovara.
21. Odlican Vuk Vuković u zadnja dva posta!
U drugome opisuje Sorosovu igru s funtom. Posebno zanimljivo u svjetlu Sorosove novo-pronađene humanosti, dok se zaboravljaju sudbine milijuna koje su njegove igre dotakle, u VB, ali i tijekom Azijske krize i napada na Baht.
22. John Aziz razapinje nadrkanog Nassima Taleba. Must read.
23. U drugom članku Aziz naglašava kako je neizvjesnost dio svega. Rješenje nije gušenje rizika već postavljanje prioriteta. U kontekstu ekonomske politike treba staviti prioritet na današnju stagnaciju bez obzira na povuke oko inflacije i fantomskih financijskih balona.
24. U zemljama koje ne stagniraju rastu indikatori za financijsku nestabilnost. Tyler Cowen nabraja moguća žarišta i tipira na Tursku. Krugman se misli oko skandinavskih zemalja.
25. Neki misle da je Azija sljedece mjesto za globalni nered.
26. U prošlim pregledima sam spominjao Cowenov “Average is over”. Evo njegovi savjeti za snalaženje u njegovoj viziji budućnosti. Kako postati “meriokrat”.
27. Unatoč koalicijskom ugovoru, Veliku koaliciju čekaju stresna vremena. Ima dosta područja za svađu, posebno sad kad su se desničari probudili vezano za minimalac. H.W.Sinn predsjednik IFO instituta, koji inače zna izvaliti svašta, ipak napominje mogućnost da minimalna nadnica Njemačku vrati u bolesno stanje.
FT se osvrće na neizvjesnost njemačkih poduzeća oko novog zakona. Kao i obično, ova intervencija će oštetiti najslabije – male poduzetnike i radnike s malo vještina, kako pokazuje primjer hotela u bivšem DDRu koji će posebno pogoditi novi minimalac.
28. Zato japanski premijer obećaje “wage surprise”. Kompanije se ipak ne boje nadolazećeg povećanja njihova ekvivalenta PDV-a.
29. Draghi je centralni bankar godine. Za mene je to Kuroda.
30. EK razumije da je Europa socijalistička šupa bez budućnosti, no i dalje tjera svoje (točka 15). Budućnost ne izgleda dobro, no ako se sjetite prijašnjeg pregleda, Europska divergencija se odvija već par desetljeća.
31. Ne piše se dobro čak ni pčelama u Europi.
32. U Hong Kongu rooftop je in, doduse ne bolja verzija vec kao mjesto za gradnju favelastih koliba. Na kopnu Kine, zbog visokih stanarina ljudi se sele u podrume.
33. Situacija u Španjolskoj se poboljšava, kamate padaju, PMI za usluge je u porastu, a BDP ubrzava.
34. 2014. račun za javne financije najrazvijenijih doseže 7 bilijuna dolara. Kako kamate rastu uvjeti rollovera će se pogoršati, no s obzirom da je rast uzrokovan vjerojatno očekivanjima boljeg rasta, pritisak na proračune neće rasti proporcionalno zbog bokje ekonomske situacije, tj. Obilnijih poreznih prihoda.
35. Dobra ekonomska situacija depresira cijene zlata. Švicarska središnja banka gubi milijarde zbog toga.
36. Hrvatska nema takve sreće. ECB koji nije spreman djelovati depresira potražnju dok vlada desetkuje ono što je ostalo od gospodarstva u ime neke socijalne pravednosti. Negativna spirala stezanja omče oko privatnog sektora i padajućih poreznih prihoda je na mjestu Što kad nas udave? Tendencija da svi budemo siromašni i jednaki je zaista hvale vrijedna. Da slučajno ne bi profitirali od nižih cijena, država će u ime zaštite potrošača ozakoniti periode u godini kada nitko ne kupuje ništa kao periode za sniženja. Ne znam što reći…koliko ćemo pustiti još da Linić & co odlučuju umjesto nas što je dobro za nas? Dok mislimo da je neoliberalizam kriv za Vladine neuspjehe – nikada (Tocka 14)
37. U Grčkoj su dobro istimarili obične građane, pa je “elita” došla na red. Red uhićenja neophodnih, uvijek sposobnih, motiviranih i poštenih javnih djelatnika i njihovih prijatelja u biznisu će možda građanima dati bar malo osjećaja za pravdu. Ako “kazne” budu kao i u RH, ipak će ostati zaključak da je najbolje biti mega lopov nego sitni pickpocket.
38. Ne luduju ljevičari samo u Grčkoj. Tamo bar imaju nekog razloga. U Hamburgu su razularene komunjare prešle svaku granicu. Komentar Die Welta napominje “nije sve izražaj otvorenog društva, puno toga je čisti kriminal”. *isprike, nedostaje link i ne mogu više naći link sa welt.de
39. Kriminalna je i njemačka zelena politika. Napuštanje nuklearki nema pravnu osnovu S druge strane zelena greška uključuje prisilu države koja brani zatvaranje nerentabilnih elektrana kako bi se održala zelena iluzija. Naravno da će uz najskuplju el. Energiju, građani platiti i ovu glupost.
EK s druge strane se premislja oko ciljeva za zelenu 2030-u.
40. Umro je George Goodman
41. Umro je Aariel Sharon.
42. Umiru i svjedoci sa Golog otoka. S obzirom na javnu raspravu danas, imam osjećaj da bi građani prije bili siti nego slobodni i odgovorni sami za sebe. Nismo naučili ništa iz povijesti.
43. Napokon netko kritizira TED, trebamo razlikovati zabavu od znanosti.
44. Od Breaking bad-a svi znaju da je Meth ultra zabavan. Jedno kinesko selo sa 14000 st. je bilo specijalizirano za masovnu proizvodnju. Skupa sa kuharima, kazane kristala je odnijela policija. Za to vrijeme u SAD-u se (opet) pojavio blue meth.
45. Ne vjerujem da će uhićeni završiti u ovakvom zatvoru.
46. U Coloradu nemaju tih problema. Trava je ušla u meni restorana.
47. Na čemu je bio ovaj Kinez pri narudžbi vizitke , nemam pojma.
50. “Greed is good” je krivo citiranje G.Gekka. Da je pogledao film, to bi znao i Sraćko Horvat.
51. Pred kraj…još nekoliko logo failova. Najviše je pedofilskih.
52. Zato je novi Apple ad inspirativan & all that.
Što je Bernanke mogao naučiti od Stevea Jobsa
Prije 7 godina je predstavljen prvi iPhone.
Koliko se promijenilo ne treba govoriti. Prezentacija je ludnica. Pogledajte reakcije na nešto što nam je normalno danas.
Koje veze ima s monetarnom politikom….hm?
Pogledajte ovaj quote:
“There’s an old Wayne Gretzky quote that I love. ‘I skate to where the puck is going to be, not where it has been.’ And we’ve always tried to do that at Apple. Since the very very beginning. And we always will.”
Da su na ljeto 2008. Fed i ECB namještali instrumente monetarne politike prema mjestu gdje žele inflaciju, a ne gdje je ona trenutno, imali bi bitno drugačijih posljednjih 5 godina.
“I set monetary policy to where I want my target to be, not where it has been” – bilo bi lijepo čuti onda, ali i danas na presici ECB-a, od Draghija, koji ponavlja grešku. Nije poanta izjaviti da će inflacija biti niska duže vrijeme. Njegova obveza je uvjeriti javnost da će učiniti sve da u narednim mjesecima ECB pogodi svoj cilj inflacije od “ispod ali blizu 2%” i zapravo učiniti sve.
Trenutno cilj izgleda kao “ispod ali blizu 1%”.
Tržište NGDP futures ugovora je možda jedan od načina da se izbjegnu ovakve greške u budućnosti.
Možda nije tajna zašto je u krizi Apple obarao rekorde, dok je Bernankeu gorilo pod nogama.
+Bloomberg ima zanimljiv video sa stvarima koje su dominirale CES zadnjih desetljeća.
Dobra i loša deflacija
Kolega Strašilo ima zanimljiv post o deflaciji. U postu postavlja nekoliko pitanja vezanih za izjavu da očekivani pad cijena inducira “čekanje” koje onda produbljuje problem i stvara deflacijsku spiralu. Zapravo je post odličan jer na veoma “organic” način dolazi do pravog pitanja (ili pitanja bližeg kvalitetnijoj analizi?) – pitanja kamatne stope i dinamičke intertemporalne optimizacije potrošnje. No problem s postom, onim na Business Insideru, kao i s odgovorom od strane Strašila je isključivost u pogledu na deflaciju. Naime postoji više razloga zašto bi došlo do deflacije. Gledajte na ovo kao verziju “never reason from a price change“. Pokušati ću priču frameati što jednostavnije.
Prva dva pitanja su nebitna više-manje, prava inspiracija je u pitanju potrošačkog kreditiranja. Tu Strašilo prepoznaje srce problema:
Odgovor je taj da sama umjerena promjena razina cijena na (relativno) efikasnom tržištu ne objašnjava odluke o kupnji sada ili kasnije, već je odluka o kupnji sada ili kasnije ovisna zapravo o realnoj kamatnoj stopi.
Ni moderna makroekonomija ne kaže ništa bitno drugačije. Da je cijelu priču bilo zapisati kao relaciju, rekli bi da je Strašilo otkrio jednostavnu novo keynesijansku Eulerovu jednadžbu nekog ovakvog oblika
Ct = ßRtEt(Pt/Pt+1)Ct+1 ,
tj. današnja potrošnja Ct ovisi o kamatnoj stopi (Rt), očekivanoj inflaciji(Et(Pt/Pt+1) i željenoj potrošnji u sljedećem periodu (Ct+1).
No kako bi pokazao gdje je “isključivost” viđenja deflacije spomenuta na početku, možda je najlakše preuzeti njegovu ilustraciju dvije zemlje:
Zamislimo dva primjera gospodarstva s realnom kamatnom stopom od 2 posto.
U gospodarstvu A stopa inflacije je 2% dok je nominalna kamatna stopa 4%.
U gospodarstvu B stopa inflacije je -2% dok je nominalna kamatna stopa 0.
Kako bi mogli išta zaključiti iz ovog primjera moramo vidjeti što je to moglo dovesti do ovakvih ishoda u obje zemlje, tj da bi išta zaključili o nivou cijena moramo u najmanju ruku koristiti (neo)wicksellijansku ideju prirodne kamatne stope.
Prvo moram naglasiti da ovako gledati na realnu stopu u trenutku kada se situacija odvija nije baš jednostavno. To proizlazi iz Fischerove jednadžbe:
r = i – E(π) ,
tj realna kamatna stopa je jednostavan fenomen ex post, no u danom trenutku ona je determinirana očekivanim razvojem u promjeni nivoa cijena E(π).
Sad možemo zamisliti situaciju u obje zemlje
A: nominalni kamatnjak je 4%, očekivana inflacija je 2%, realna kamatna stopa je 2%.
B: realna kamatna stopa je 2% ali zato jer je očekivana promjena cijena -2% a nominalni kamatnjak 0%.
U prvoj verziji obje ekonomije su u sličnom ekvilibriju. Prva npr ima središnju banku koja cilja 2% inflacije, a druga postoji u nekoj verziji productivity norm-a, tj produktivnost raste oko 2% godišnje dok nominalni dohodak miruje. Stvar je u principu ista, ako je prirodna stopa jednaka 2%. Deflacija makes no difference za B, ona je supply side fenomen, otprilike kako navodi i strašilo s mobitelima.
No može se dogoditi B situacija kao danas, da je nominalna kamatna stopa na nuli. No prirodna stopa, koju možemo aproksimirati nekakvim povratom na stock kapitala, je pala ispod nule. Tada se nalazimo već u drugoj situaciji jer je kamatna stopa koja aproksimira stav prosječnog građanina upravo prirodna. U toj situaciji je 2% realne kamatne stope previše. Građani više vrednuju buduću potrošnju jer je središnja banka učinila pogrešku (umetnite koju god teoriju ciklusa s centrom u monetarnoj politici). Sa strane poduzeća, nema projekata koji bi bili isplativi s tako visokom kamatnom stopom jer je povrat nizak. Cijene padaju i građani očekivaju pad cijena što još više povećava realnu stopu u odnosu na prirodnu stopu koja uravnotežuje ekonomiju*. Tj ovo je tzv loša deflacija koja ima uzrok u poremećaju monetarnog sustava. Ona nije nastala zabog rasta produktivnosti (koji bi onda podizao prirodnu stopu) već zbog monetarne politike koja nije osigurala monetarnu stabilnost.
Sami znate da MM nisu ljubitelji priče o kamatnim stopama, ali isti efekt se ponavlja i u monetarističkoj priči. Monetarna politika ne ispunjava potražnju za medijem razmjene. Povećana potražnja za novcem dovodi do držanja likvidnosti jer nije sigurno da će se agenti lako domoći nove ako je puste – pad brzine obrtaja. Novac postaje ultimativna imovina dok svi pokušavaju namjestiti svoje real balances** držanja novca. Stvaraju se deflatorni pritisci jer nastaje problem s potražnjom. Novac je imovina na svim tržištima, manjkom novca nastaju viškovi na svim tim tržištima. Viškovi nastaju, ne zato što nema potražnje za njima, već jer ne postoji dovoljno medija razmjene u odnosu na potražnju za istim. Opet, takva vrsta deflacije je monetarna i loša upravo jer nije nastala većim brojem usluga i proizvoda u odnosu na potražnju već nedostatkom medija razmjene*.
– Komentator na strašilovu postu pokazuje rezultate papera koji pokazuje da je većina deflacija do sada bilo vezano za rastući output. To nije uopće čudno. Zlatni standard + rast outputa/produktivnosti = dobra deflacija.
Lars smatra da je trenutno niska inflacija u SAD-u također rezultat pozitivnih supply šokova kao što je shale gas boom:
I think we with a bit of luck could be in for a couple of years of fairly high real GDP growth driven by positive supply side factors. In such a scenario we could easily have 4% or even 5% real GDP growth for some years without any substantial pick-up in inflation. This would be very similar to mid-1990s.
– 1930-e kolaps bankovnog sustava i ponude novca = loša deflacija i deflacijska spirala.
Pojam deflacije koji se manifestira u padajućem nivou cijena nije uvijek vezan za iste uzroke pa time nije nužno simptom istih ishoda, stoga treba biti pažljivi pri ocjeni situacije, posebno ako utjecaji na nivo cijena dolaze s obje strane. Never reason from a price change.
*u ovakvoj situaciji dolazi do poremećaja u cjenovnom sustavu s obzirom na očekivanja poduzeća. Dolazi do poremećaja rlativnih cijena i misalokacije resursa.
**postoji svojevrsni pigou efekt kroz rast realne novčane mase/kupovne moći postojećeg nominalnog balancea, no čini se da je irelevantan, tj zanemarivo mali. Iluzija novca je jači kontra efekt dok pada NGDP.
PS. Loša deflacija može biti jako loša
PS. Loša deflacija može biti jako loša
Par biljeski o trezorskim zapisima prije Dnevnika 3
HRT se uhvatio price o izdanju zadnje serije trezorskih zapisa MFIN-a (rocnost 1g) i plasira pricu o povecanju duga za oko 700 mil kn. Nije da sam najveci fan Vlade i Linica, ali malo je vjerojatno da se radi o 700mil novog zaduzenja. Za 2014. max povecanje duga iz ovog izvora je neto povecanje outstanding t.zapisa. Shema je da se kratkorocno zaduzivanje ovog tipa koristi za premoscivanje ili refinanciranje. Ako se radi o refinanciranju istog iznosa, neto promjena ce dolaziti iz razlike u kamatnoj stopi. MFIN kaze da je neto povecanje oko 200mil kn, dok je razlika iznos koji ce refinancirati prijasnju transu koja dolazi na naplatu. Ne znamo zasto ce se iskoristiti tih 200 mil neto, tako da samo mozemo spekulirati o neto efektima na stanje javnog duga na kraju 2014. koji proizlaze iz ove emisije t.zapisa.
HRT na tu temu u 22:45 dovodi prof. Jakovcevica u Dnevnik 3. Ako misle raditi paniku ne vidim previse razloga. Na kraju krajeva, koliko god lose bilo, proracunsko planiranje vec predvidja dodatna zaduzenja u milijardama tako da 200 mil nije razlog za brigu. Ako cemo panicariti imali smo svaki dan posljednjih 5 ako ne i 15 godina. Jakovcevic se moze osvrnuti na izdavanje ove transe zapisa u smislu managementa portfelja javnog duga, no ne pratim razvoj situacije u RH pa ne znam je li povecan trend u kratkorocnom zaduzivanju. Poanta je da povecano oslanjanje na kratkorocno financiranje obicno predstavlja jedan od znakova fiskalne krize. Rezultat bude obicno tzv izvrnuta krivulja prinosa jer dodje do pritiska na kamatne stope na kratkorocni dug. Ako je Linic zaista na taj nacin zanemario problematiku upravljanja javnim dugom, to je svakako razlog za brigu i nadam se da ce prof. nesto o tome reci u emisiji. Izvan tog konteksta, ovo izdanje trezorskih zapisa je jos najmanji problem ove zemlje.
UPDATE
Paralelno se odvijala i emisija eurskih TZ-a ciji je neto doprinos outstanding zapisima bio negativan jer je dospjelo jos 28mil Eur cime je kolicina outstanding Eur TZ-a smanjena za vise od 200mil kn (27,5 mil eur). Btw, Jakovcevic kaze da je bolje da se financiramo kod kuce jer je niza kamatna stopa 2% vs. 6%. No kamata na Eurske TZ-e je bila oko 1,3% (kupon 0,60%). Doduse ta aukcija je imala slab odaziv jer je od planiranih 10mil, upisano samo 500k Eur. Mislim da je 6% prof. Jakovčević zamijenio s 10g obveznicom, no provjeriti cu drugom prilikom.
Ispricavam se svima, na relativno sturom tekstu (bez kvacica). Pisao sam na iPad-u, a imam trenutno takvu situaciju da ne stignem pogledati cijeli intervju s Jakovcevicem i napisati vise od “putnog” komentara na ono sto HRT sam prenosti.
Tjedni linkovi 06.01.14
Ovo je 101 objavljeni post na Money Mischiefu. Kad sam počeo s ovim nisam mislio da ću dogurati ni do 20. Ali eto, prošlo je više od godinu i pol, a blog je još aktivan, nadam se da će poživjeti još neko vrijeme, bar dok ne pronađem nešto pametnije za gubiti vrijeme.
U ovoj “epizodi”: tko je na kraju imao pravo i Krugman nečasni, kockanje islandskih banaka, efekti globalizacije, nastavak na priču o nejednakosti iz prošlog tjednog pregleda, krpanje globalnih dugova, punjenje radnih mjesta u EU, Obummer i crnci, Obummer i USB kabel, tko je most badass glumac od 50ih …
1. Priča oko monetarnog offseta ulazi u drugu fazu. Dok MM-i proklamiraju pobjedu, DeKrugman ne žele priznati poraz. U ovom Sumnerovu postu se nalazi više linkova na ovu tematiku (prvi paragraf). Beckworth revidira test kako bi zaključio da su MM ipak imali pravo, uz napomenu da test nije savršen te da je još bolje u priču uključiti i counterfactuale eurozona/Japan. No na kraju krajeva, kako Alex Tabarrok s MR-a naglašava, Krugman neće da prizna poraz s objašnjenjem da test nije dovoljno dobar, “zaboravljajući” da ga je upravo on predložio. No to nije ništa novo, Krugman je genijalan inače i u ekonomskom reasoningu zna suptilno sakriti stvari koje želi izbjeći, no ne znam kako će se izvući iz ovoga.
3. Vratimo se globalnom rastu. Markit je izbacio prilično optimističan globalni PMI. Napredne zemlje postaju nosioci rasta…uteg rastu: Kina, Francuska.
4. Kada se nalaze pred zidom, banke imaju opciju sanirati gubitke ili još jednom proširiti bilancu pokušavajući nuditi visoke stope na depozite kako bi privukle sredstva za financiranje jako rizičnih kredita. Islandske banke su imale malo “modernije” mehanizme, više ovdje.
5. Noah Smith nas podjeća na 1999. i proteste protiv WTO-a u Seattleu. 99% se slažem i evo qoute koji obuhvaća većinu priče.
Whether you think globalization’s various effects are worth worrying about depends on how much you care about people in other countries. China is choking under hellish smog, but it has also managed to pull literally http://www.slate.com/blogs/moneybox/2014/01/06/secular_stagnation_debate_how_to_understand_it.htmlhundreds of millions of people out of abject poverty. U.S. inequality is up since Seattle, butglobal inequality has declined. The industrialization of China and (to a lesser degree) India has been the biggest and most effective anti-poverty program the world has ever seen. Capitalism has its flaws, but it works.The Seattle protesters didn’t quite foresee the escape of hundreds of millions of Chinese and Indian and other people from indigence. But they were right: a WTO-led globalization could have been implemented a lot better.
Pri dizajniranju politika, po meni, 1999. je više pozornosti trebalo biti okrenuto institucionalnoj pozadini s obzirom da su mnoge zemlje, koje su se uključivale u globalnu ekonomiju, imale jako loše institucije nespremne osigurati pretpostavke koje takvi mehanizmi traže, s ciljem pravednije raspodjele. “Pravednije” kod mene znači kontrola korupcije i šansa za svakoga. Drugo mi je drago da naglašava da je zaustavljanje globalizacijskog procesa mogao biti zero sum game, a liberalizacija je donijela ogromni napredak u borbi s globalnim sirmoaštvom. Razvijene zemlje su djelomično platile cijenu. Npr 25% od izgubljenih radnih mjesta u američkom proizvodnom sektoru (pogledajte tjedne linkove od 02.01.)
6. Henderson s EconLog-a se osvrće na Smithov članak (prošli tjedni linkovi). Prema ovom Noah Smith ima viđenje redistribucije slično mome.
7. Još jedan osvrt na prošlu ediciju “linkova”, točnije na Cowenovu ideju o polarizaciji u društvu budućnosti. by Brian Caplan
8. Jedna ideja koju je Tyler Cowen prezentirao u knjizi “The Great Stagnation” , koju sam danas baš završio, je upravo ta. Nova normala je niski rast u budućnosti. Larry Summers također zastupa sličnu ideju, doduše s malo drugačijeg stajališta. Matt Yglesias objašnjava o čemu se radi.
9. Cowen u knjizi naglašava da je jedan od najvećih problema nove promjene činjenica da još nije prihvaćena, te opiranje politike. Očekivanje višeg rasta sa sobom donosi i viši “leverage”. Iz te perspektive dugovi, posebno država postaju manje održivi, a to prepoznaju (iz kratkoročnije perspektive) Reinhardt i Rogoff prognozirajući da će situacija zahtijevati neke forme debt reliefa i financijske represije.
10. Situacija je možda loša, a Europa ne može popuniti radna mjesta zbog mismatcha u vještinama, ako vjerujete anegdotalnim dokazima (ja ne vjerujem). Takvi problemi postoje i u boomu. Problem Europe je i dalje nominalan.
11. SSRN objavljuje listu najpopularnijih članaka za 2013. Teorija igara FTW.
12. Koliko je prošle godine iznosila najskuplje plavo-repa tuna na aukciji, te kako je tuna od mačje hrane postala skupi artikl pročitajte ovdje.
13. Koliko je Obama dobra donio Amerikancima je uptino. Sigurno je da afro-amerikanci nisu dobro prošli…onda su tea party ekipa rasisti….
14. U svakom slučaju Obummer je proširio moć države toliko da vas možda špijunira i kroz USB kabel. Imam sve bolje mišljenje o onome Snowdenu…a Obummer je kao trebao biti bolji od Busha po tom pitanju…
15. Zato su neki glumili u filmovima o špijunima gdje se otvoreno vršilo egzekucije, umjesto ubijanja jemenskih mladenaca bespilotnim letjelicama. Tko je najubojitiji glumac, pročitajte ovdje.
16. Kako izgleda kada se rak namjeri na GoPro.
Gotcha Germany
Njemačka je kućanstvima kroz zelenu glupariju od energetske politike (poznatu kao EEG) znatno podigla troškove električne energije. S obzirom da bi takva poskupljenja bila ubojita za industriju koja je energetski intenzivna, više od 2000 proizvođača u Njemačkoj je izuzeto od zelenog poreza.
Nakon neuspjelog pritiska na Njemačku vezanog za optužbe da stvara globalni deflacijski “bias”, te vjerojatno beskorisnih istraga vezanih za velike suficite tekućeg računa BoP-a, čini se da su se EUrokrati napokon sjetili jedne poluge kojom će smanjiti njemačku konkurentnost. Smatraju da treba istražiti remete li privilegije ovih poduzeća Unijine direktive koje “osiguravaju” provođenje “konkurencijske politike”. Jesu li ovo zabranjene subvencije? Ako EK kaže da, mogao bi se ostvariti periferni wet dream. Nažalost, ne mislim da bi efekti bili onakvi kakvima ih mnogi priželjkuju.
Inače, cijene struje za kućanstva u Njemačkoj su, uz Dansku, najviše u Europi a od 2011 su porasle za oko 16%. Dodatak na cijenu vezan za zakon o obnovljivoj energiji je narastao za više od 80% u istom razdoblju. Jedan razlog tog rasta je pad cijene na tržištu uslijed veće uloge obnovljivih energija, a drugi je upravo spomenuta subvencija poduzećima… Apsurdnost EEG-a bi bila nemjerljiva da potrošači ne moraju plaćati račune svaki mjesec.
Hoće li uništavanje jakih pomoći slabima je davno odgovoreno pitanje. Dugoročno, od ovakvih intervencija neće nitko profitirati, no zanimljiv je mogući kanal kojim bi zelena ludost mogla pokopati Njemačku industriju i prije nego što rastuće cijene energije konačno unište one najslabije slojeve društva. Eko fašizam FTW.
Neugodna kreditistička aritmetika QE-a
Vuk Vuković ima novi “Graph of the week” post, tj mogli bi ga nazvati “Graphs of the year”. Dok se više manje slažem s njegovim viđenjem The Economist-ovih grafova, ima jedna sitnica na koju sam morao reagirati – tiče se indirektno inflacije, a direktno rasta rezervi depozitnih institucija koje su rezultat QE-a.
Ova sitnica je najveći QE fallacy:
“However, the question is what will happen when all this money does enter the real economy? “
Stvar je takva da QE rezerve nisu tu da ikad “uđu u realnu ekonomiju”. Primarna svrha QE-a je djelovanje preko tzv portfolio rebalancing efekta. Cilj je zadovoljiti potražnju za rezervama u sustav i određene rizike vezane za likvidnost i ročnost imovinske strane monetarnih institucija prenijeti u bilancu središnje banke. QE je samo fancy ime za operacije otvorenog tržišta – čisti monetaristički instrument koji bi trebao imati monetarističke efekte, a ne kreditističke.
TARP i slične mjere su bili kreditistički instrumenti jer su pokušavali smanjiti spreadove na pojedinim kreditnim tržištima. Jednako tome, ciljanje prekonoćne stope (postavljanje kamate) je tipični kreditistički instrument, makar se ostvaruje kroz operacije otvorenog tržišta.
Od QE-a nema smisla očekivati povećano pozajmljivanje jer to nije jednostavno isti “tip” rezervi, makar se nalazio na tom računu na dugovnoj strani bilance središnje banke. U nastavku ću probati to objasniti.
Probajmo pogledati kako izgleda “školski primjer” kreacije depozita i kredita:
Povećanjem depozita, rastu i rezerve. U ovom primjeru pretpostavljamo stopu obvezne rezerve od 0% (RR=0%) tako da su sve rezerve tzv excess reserves. Banci se naravno ne isplati držati takve rezerve u normalnim vremenima. Ona ih mora uložiti, obično u vrijednosne papire ili davanjem kredita:
Ok, vratimo se QE-u. Po čemu su te rezerve drugačije? Pogledajmo shemu kako nastaju:
Vidimo da ove rezerve mogu “isteći” s računa u središnjoj banci u realnu ekonomiju jedino ako bi došlo do smanjenja bilance središnje banke, tj jedino restriktivnom monetarnom politikom prodaje obveznica iz portfelja središnje banke.
Postoji još i drugi način, a to je da se sve rezerve pretvore u valutu i helikopterima dostave narodu, što je manje vjerojatno.
Banke rezerve mogu posuditi drugim bankama, no to ne mijenja ukupnu razinu rezervi na računima u Fed-u. Količina rezervi je skoro irelevantna (osim ako Fed ne bi koristio monetarnu bazu za signalizaciju). Smanjenjem premije rizika na aktivu, QE pokreće lanac u promjeni tržišnih pozicija koje onda djeluju kroz više transmisijkih kanala, ovisi kako se reflektiraju na pojedina tržišta.
DODATAK: Kako funkcionira postavljanje kamatne stope?
Nerd humor. pic.twitter.com/dQxxgcjrQQ
— Cullen Roche (@cullenroche) December 17, 2013
Kako bi banke izdale brdo dugoročnih kredita, najbolje za investicije, one moraju paziti da uvijek mogu namiriti potražnju klijenata i drugih banaka za likvidnim sredstvima, tj krediti “blokiraju” sredstva na duže vrijeme, a banke u međuvremenu moraju imati dovoljno sredstava kako bi namirile potražnju za depozitima i valutom. Za to postoji tržište novca. Za središnju banku je obično najzanimljivije ono prekonoćno, iako SNB cilja stopu na 3 mjesečnom tržištu. To izgleda otprilike ovako:
Na prekonoćnom međubankovnom tržištu, banke s viškom rezervi plasiraju višak likvidnosti, dok banke s manjkom likvidnosti primaju tu likvidnost uz plaćanje određene kamatne stope.
Banke dajući zajmove pretvaraju svoju likvidniju pasivu u dugoročnu imovinu (kredite). Zbog tog nepodudaranja u ročnosti, one dolaze u situacije kada imaju viškove i manjkove likvidnih sredstava u odnosu na potrebe. Banke mogu držati i više likvidnih sredstava kao imovinu i time smanjiti rizik koji proizlazi iz neusklađenosti ročnosti aktive i pasive, no kratkoročne imovine su skupe u smislu niskog povrata koji donose. To znači da su banke suočene sa oportunitetnim troškom koji stvara situaciju izbora između višeg rizika i manjih prinosa i manjih prinosa ali i manjeg rizika (Bracke, 2009). Pošto su banke profitno orijentirana poduzeća, one pokušavati optimizirati portfelj tako da je za dani rizik prinos veći. Novčano tržište im pomaže u tome, na način da postoji relativno transparentna cijena prekonoćne likvidnosti (i drugih ročnosti) koju banke mogu očekivati da će platiti kako bi namirile manjak ili zaraditi plasirajući višak. Rizičnije banke imaju pogodnosti od eksternalije koja nastaje kada manje rizične banke subvencioniraju njihovu likvidnost, no, trošak je mali u odnosu na alternativu financiranja izvan neosiguranog tržišta (Heider et al, 2009). U makroekonomskom smislu, međubankovne stope su bitne jer predstavljaju granični trošak financiranja za banke (Angelini et al, 2009).
U takvoj situaciji, središnja banka ili operacijama na otvorenom tržištu cilja kratkoročnu kamatnu stopu, ili fiksirajući cijenu po kojoj će prodavati i kupovati i prodavati likvidnost određuje kamatnu stopu. Ta kratkoročna kamatna stopa je ogranični trošak refinanciranja za banke, koji je sličan troškovima depozita. Prateći teoriju ročne strukture kamatnih stopa po kojoj je trošak tjednog zajma jednak sedam svakodnevnih refinanciranja po prekonoćnoj stopi, monetarna politika određuje cijenu kredita. Više o monetarnoj politici i ciljanju kamatne stope ovdje. Ilustracija je dostupna ovdje.
*teoretski banke bi refinanciranjem cijele aktive mogle vršiti svoju ulogu i bez depozita. Tada bi bile sličnije shadow banking sustavu.
Danas je kamata na prekonoćnom tržištu Eurzone ili SAD-a 0% i ipak nemamo oporavak kreditne aktivnosti. U situaciji nepostojanja potražnje za kreditima, neowicksellijanci bi rekli da je prirodna stopa ispod stope monetarne politike, logično je da banke “ne nalaze” dovoljno vrijednih projakata za financiranje.
Ratko promašio “slona u sobi” ili kako je na kraju Friedman u pravu
Ratko Bošković ima svojevrsni rant na Jutarnjem. Kao i obično, cilj je kroz “name naming” obraniti (valjda) intervencionizam. Cijeli tekst (mudro?) izbjegava navesti bar neku ek. politiku, već niže izjave čija utemeljenost ipak nije toliko jasna i točna koliko G.Bošković prezentira da je. Sama podjela Keynes i Hayek je bila beskorisna i u Velikoj depresiji kada su u pravu bili pramonetaristi Hawtrey i Cassel. Danas posebno nema smisla se referencirati na ovu podjelu u svjetlu svojevrsne konvergencije priča u obliku NK modela, monetarizma/market monetarizma.
Bošković kreće od nekakvog grafikona nezaposlenosti koji, kao, prikazuje sve što se treba znati. Mislim da to nije pravilan način za pristup tim podacima, tj. priči koja stoji iza . Graf ne pokazuje ništa. Ovo spada u ladicu “never reason from a price change” ili “never reason from a quantity change” – a oba faktora treba objasniti u slučaju kretanja nezaposlenosti, prije nego što se može nastaviti s bilo kakvom analizom poželjnih politika.
Za početak je dobro prikazati graf. G.Bošković kaže 10ak godina, ali evo i posljednjih 20 godina.
I zaista vidimo dvije skupine – donju (SAD i Japan) i gornju (EA, Njemačka Francuska).
Što nam ovo govori? Zapravo ništa, ako se stvari približavamo kao ekonomska tabula rasa. Prema ideji G.Boškovića, bilo bi dovoljno pokazati samo graf. Pa zašto je onda pisao tekst?
G.Bošković kaže
On potpuno nesumnjivo, apsolutno neporecivo, izvan svake dvojbe i izvan svake diskusije pokazuje: europska neoklasična, laissezfaireovska, austrijska “ne talasaj” makroekonomska doktrina je Europu dovela na rub ekonomskog samouništenja; američka je aktivistička, intervencionistička, keynesijanska makroekonomska doktrina i praksa izvukla Ameriku iz velike depresije praktički trenutno. Divergencija je nevjerojatna! Razlika je upravo šokantna!
Razlika je šokantna, ali prvo moramo razvojiti dugi i kratki rok, pa onda definirati politike. No to i nije tako lako kao što G. Bošković zamišlja
Jer, možemo do besvijesti razglabati o tome koliko je bolja i pametnija ova ili ona škola ekonomije, koliko je koja primjerenija, humanija, konzistentnija; možemo do preksutra uspoređivati Keynesovu i Hayekovu filozofiju i analizu; klasičnu, austrijsku ili keynesijansku doktrinu; možemo beskrajno analizirati može li monetarna politika povećavati zaposlenost ili doista traba samo paziti na stabilnost cijena, tj. inflaciju: ono što na kraju ipak najviše govori, najviše pokazuje i najviše otkriva – jest rezultat.
Ovakva vrtić analiza je nešto što moramo zaobilaziti. Ako moraju postojati retardirane podjele na političkoj sceni, pa možda i u nekom glupom dijelu blogosfere na ekonomskoj sceni, to ne znači da je svijet crn ili bijel – tj kako Krugman kaže freshwter-saltwater. Pogledajte samo spomenuti NK model – neowickselijanska analiza kamatnih stopa koja bi odgovarala austrijancima, od Keynesa je ostao koncept nominalne rigidnosti, a very monetarist ideja prirodne stope nezaposlenosti i dugoročne neutralnosti novca je implicirana iako se novac često uopće ni ne koristi u modelima. Stvar nije potpuno, neporecivo or whatever jasna na način na koji je postavljeno u tekstu.
Dalje, zašto pokazivati zadnjih 10 godina ako želiš pričati o politikama koje su dovele do izlaska iz posljednje recesije/stagnacije?
U posljednjih 10, ili 20 ili 30 godina, jedina stvar koja je bila bitna, su faktori koji određuju prirodnu stopu nezaposlenosti. Nezaposlenost se u periodima povećavala zahvaljujući postojanju ciklusa tj recesija. Strukturna nezaposlenost nije određena kratkoročnim politikama.
Ako ćemo gledati dugi rok, mislim da će teško proći ideja da je Europa više laissez faire od SAD-a. Europa je sa supply strane intervencionistički socdem wet dream. Nije uopće bitno je li to dobro ili ne. Čisto kad se već navodi da uzimamo višegodišnje serije, bitno je imati i dugoročniju perspektivu, tj. razlikovati dugi i kratki rok. U prošlom tjednom pregledu sam veoma kratko spomenuo SAD-Europa divergenciju, pa bacite pogled na točku 14.
Zoomirajmo malo situaciju na vremenski period od Velike recesije do danas. Pričajmo o kratkom roku. Greškom središnjih banaka umjerena recesija je završila kao mega zaron NGDP-a ispod nule. Monetarna politika ciljanja kamatne stope je svoj omiljeni instrument spustila do 0. i ništa se nije dogodilo. Prokopajte po blogu ako niste upoznati sa cijelom pričom jer je ovdje neću ponavljati.
Naredno razdoblje nam je, kako David Beckworth pokazao, dalo prirodni eksperiment da testiramo ideje koje Bošković smatra nebitnima. Iako je naglašeni NK model svojevrsna sinteza po brojnim značajkama se znatno razlikuje od Hayeka ili Keynesa koje navodi Bošković. Slični su tu i MM tako da je teško danas odvojiti ove ili one poglede/politike. Zapravo, kome to treba, nitko ne očekuje savršeno potpuno objašnjenje stvarnosti u svakom slučaju. Uvijek treba paziti na pitanje aplikabilnosti.
Evo s čime radi Bošković:
Hayek, zanemarimo kasniju mea-culpa priču koja bi završila u formi income targetinga – ideja je da je recesija supply šok koji je izazvala preekspanzivna monetarna politika. Austrijanci kažu da intervencija spriječava realokaciju misalociranih resursa. Kao što znate, ne slažem se s tom pričom. Realokacija resursa se događa konstantno, a kako sam napomenuo, čišćenje tržišta se ne može odvijati u monetarnom disekvilibriju – na kraju krajeva ako je problem strukturni, ekonomija bi bila puno bliže ili na granici kapaciteta što bi značilo da smo već trebali imati inflaciju.
Keynes kaže da imamo nedovoljan AD. Problem korištenja monetarne politike na ZLB-u je to da je ona ne-efikasna. Tj postoji apsolutna preferencija likvidnosti pa time zamjena obveznica za keš nema smisla jer su savršeni supstituti. Ostaje koristiti fiskalnu politiku.
Dodajmo tome:
NK kažu da je prirodna stopa ispod nule, managementom očekivanja (forward guidance) treba podignuti očekivanu inflaciju što će utjecati na intertemporalnu preferenciju ekonomskih agenata, tj povećati atraktivnost potrošnje danas. Takav efekt ima i fiskalna politika.
Market monetaristi kažu da, ako simetrično cilja inflaciju ili NGDP, monetarna politika offseta sve promjene u agregatnoj potražnji tako da je fiskalni multiplikator efektivno 0. Monetarna politika je itekako djelotvorna na ZLB-u i fiskalna politika je nepotreba.
Iz te perspektive nam ostaje pogled na posljednjih par godina. Već spomenuti eksperiment se odvijao pred našim očima, pogledajte Beckworthove postove u nastavku (ukrasti ću mu par grafikona).
Očito je da je RGDP rastao više tamo gdje je monetarna politika bila aktivističkija što u jednostavnim terminima invalidira prvotnu verziju Hayeka.
No stavlja li to Keynesa u prvi plan? Zapravo ne.
Keynes kaže da je na ZLB-u fiskalna politika efektivnija od monetarne. Pogledajte moje postove o Japanu da vidite kako djeluje Sumnerova kritika. Ako BoJ cilja nulu, možete zaboraviti na ekspanzivnu fiskalnu politiku. Cijelo to vrijeme Japan je bio na ZLB-u. Na ZLB-u je i danas sli dolazi do promjena. SAD su na ZLB-u od početka 2009. godine. Fiskalni stimulus nije zapravo učinio ništa, kao ni subsekventna fiskalna kontrakcija. Keynes zapravo uopće ne stoji. Beckworthov prirodni eksperiment pokazuje da je monetarna politika itekako efikasna na ZLB-u.
Ono što “eksperiment” pokazuje je
Npr u SAD-u, nakon stimulusa 2009. od 2010. javna potrošnja stagnira, a NGDP raste svojim putom ne osvrčući se.
ili u godišnjima stopama rasta
Središnja banka određuje NGDP. U SAD-u se na 2 tjedna izgasila država. Efekata na agregatni rast nije bilo, bar ne negativnih. ECB je 2011 dva puta podigla kamatnu stopu u borbi sa (opet) supply inflacijom. NGDP je zaronuo i pokrenuo periferni nered.
Je li bitno što bi CB trebala ciljati? Da, i najbolje da to bude NGDP, (NK shema: price level adjusted for output gap; je dosta slična)
Zanimljivo je da Lars u posljednjem postu kaže da je upravo Eurozona “oko 50%” keynesijanski svijet zato što monetarna politika nije spremna offsetati loše efekte “štednje”. Više o mom viđenju štednje pogledajte ovdje. Uključimo ECB i Keynes se vraća na svoje zasluženo mjesto u povijesti.
Zapravo, u cijeloj priči je u pravu ispao jedini Friedman. Posebno oko Japana. Možda je bolje da je netko umjesto seksa mislio na novac (zamjetka Boba Solowa o Friedmanu) – jer money matters.
Dodajmo tome markets matter i imamo odgovor koga je trebalo slušati od početka.
Današnja divergencija u performansama se može najviše pripisati razlici u monetarnoj politici. Keynes i Hayek imaju doprinos, ali čini se da je ishod najsličniji onome što kaže Friedman.
PS. Ako se pitate otkud Njemačkoj ovakvi trend u nezaposlenosti, pročitajte o neoliberalnim reformama 2004 ovdje. Čini se da je tamo skretanje prema laissez-faire pristupu učinilo upravo ono što Bošković misli da je rezultat intervencije u dugom roku.
Bohaček u mythbusting modusu
Šef HUB-a ima kratak ali prilično precizan tekst na banka.hr. Iako nažalost većina najglasniih grla ne čita Banku jer njima ni nisu potrebne argumentirane rasprave i činjenice, ipak treba skrenuti pozornost na par stvari koje Bohaček navodi:
Teza da su banke (ili bilo tko) mogao ili trebao znati da će tečaj CHF naglo skočiti neodrživa je, jer da je bilo tako, banke ne bi okolnim putem preko kredita stanovništvu “zarađivale”, nego bi izravno kupile CHF ili derivate i tako vrlo jednostavno ostvarile puno veću dobit. No, posao banaka nije špekuliranje valutama ili trgovanje za vlastiti račun, nego odgovorno plasiranje sredstava koja su im povjerili njihovi deponenti i drugi vjerovnici. A svako povećanje iznosa mjesečne rate samo dovodi do povećanja kašnjenja u otplati (“loših kredita”) i time povećanja rizika, rezervacija i gubitaka.
Teza da su banke dodatno zarađivale rastom kamatnih stopa ne stoji. Dovoljno je na stranicama Hrvatske narodne banke pogledati usporedbu neto kamatnog prihoda i prosječne stope na kredite s valutnom klauzulom. A ako se neto kamatni prihod u apsolutnom iznosu podijeli s ukupnim kreditima vidi se da je takva “kamatna marža” banaka u stalnom padu bez obzira na kretanje kamatne stope. I izravna usporedba objavljenih aktivnih i pasivnih kamatnih stopa pokazuje da je ta razlika (koja se može nazvati i “kamatna marža”) na povijesnom minimumu.
Niti rast tečaja nije povećavao prihod banaka. Dokaz za to je usporedba tečaja CHF s dobiti koju su ostvarile banke iz koje se vidi da se tečaj i dobit kreću u suprotnom smjeru. Najviša tromjesečna dobit banaka bila je kad je tečaj CHF bio blizu minimuma, a s rastom tečaja dobit se kontinuirano smanjivala. Banke nemaju i ne mogu imati nikakve koristi od porasta tečaja CHF, jer su i same zadužene u CHF u potpuno istoj mjeri u kojoj su odobrile kredite u CHF. Da bi odobrile kredite u CHF, banke su se po hrvatskom propisu morale zadužiti u CHF, pa onoliko CHF koliko (u kunskoj protuvrijednosti) naplate na temelju kredita, toliko moraju i vratiti svojim vjerovnicima od kojih su pribavile CHF. Naravno, ovo ne vrijedi samo za CHF nego za bilo koju valutu za koju se primijeni valutna klauzula.
Neki od blogera na siteu Banke su već naglašavali neke od ovih činjenica (npr DS). Građani u RH moraju shvatiti nekoliko stvari, koje se sve svode na jednan zaključak:
1. Banke nisu socijalne institucije, krediti nisu pravo ni socijalna kategorija. Banka je poduzeće – s ciljem da zaradi, a to može samo na način da pruži najbolji proizvod po najpovoljnijoj mogućoj cijeni, jedan od tih je bio i CHF kredit.
2. Udruga Franak, ali i ostale slične revaljke su, kao i banke, profitno orijentirane skupine koje zastupaju samo jedan interes, a to je njih samih. Oni žele iskoristiti više (političkih) poluga kako bi si osigurali korist. Po tome nisu ništa bolji od Monsanta i sličnih kompanija. Njima super dođe postojanje populističkih budala poput broja 3. jer onda mogu svoje probleme rješiti kolektivizacijom troškova i to uz odobravanje onih koji to plaćaju. How convenient.
3. Slavko Linić i ostali političari su još jedna interesna skupina. Za razliku od prve dvije, oni se moraju praviti da rade svoj posao, a to je briga o javnom interesu, whatever that is.
Nitko ništa ne radi besplatno. Linić je danas heroj, a udruga Franak simbol neke borbe protiv banaka. Nijhovi uspijesi su kao troškovi distribuirani svima drugima na ovaj ili onaj način. Agonije kreditno zaduženih baš ne razumijem. Izaći iz banke sa više stotina tisuća kuna duga koji te veže na 30 godina i ne promisliti o tih 30 godina je po mom mišljenju kvocijent instinkta za preživljavanje obične purice. Ljudi nikako da shvate da bitrijske financije i konvencionalno razmišljanje nisu dovoljni za donošenje zaključaka o ekonomskom sustavu. FFZG komunjare nemaju što izgubiti ispunjevajući RH medijski prostor svojim “analizama”, ali onaj tko uzima kredit ima, i obveza mu je da se informira prije nego što odabere boju zavjesa za taj novi stan. Obećanjem da će se država umiješati svaki put kad neka skupina ne može vraćati kredit je upravo sjajan incentive za još neodgovornije ponašanje.
