Category : monetarna politika

Haruhiko is the best

Šef BoJ-a je dao intervju FT-u. Evo par zanimljivih dijelova

O dosad učinjenom poslu:

“I think I can say we are half way,” he says. “The latest statistics show that the inflation rate has reached 0.9 per cent. But there is still a long way to go.” He says the bank intends to achieve the 2 per cent inflation target and maintain it in a stable manner. “It’s no good just to touch on the 2 per cent and then go down to 1 per cent or less,” he says.

This has led to an upward shift in inflation expectations, which he notes have been “rising steadily but moderately. Many indicators show that expected inflation may be 1-1.5 per cent.

O kanalima kroz koje novi smjer monetarne politike djeluje:

“We envisage basically three channels through which the quantitative and qualitative easing would affect the economy. The first is the massive amount of purchases of Japanese government bonds, which would suppress long-term interest rates* over the entire yield curve. The second channel is a ‘portfolio rebalancing effect’. Banks, companies and households would shift their portfolios, now dominated by fixed income assets, towards riskier assets, including lending to the economy. The third channel is shifts in expectations.

O mogućem neuspjehu u dostizanju cilja od 2% CPI-a u 2015.

The implication, then, is that the MPC should do even more. This leads to discussion of what happens after the second year of the new policy. “Our QQE is not time-constrained,” Mr Kuroda responds. “Our guidance is condition-based. So without any new kind of decision, the current QQE can continue until the 2 per cent inflation target is achieved and maintained in a stable manner.”

Neki na tržištu sumnjaju u ispunjenje cilja?

“The differences for this fiscal year and next are small.” But in fiscal year 2015, the bank expects to reach 1.9 per cent inflation, while market economists expect the rate to stay around 1 per cent. He suggests that the source of this difference might be that the bank thinks that “as the actual inflation rate rises from negative to 0.5 per cent, 1 per cent, 1.5 per cent, and so forth, inflation expectations will also rise gradually”. Market forecasters may doubt this.

Previše inflacije?

Mr Kuroda is not worried. “Raising the inflation rate as well as the inflation expectations from negative to 2 per cent, that is quite challenging. On the other hand, to stop inflation from rising beyond the 2 per cent target, that is less challenging.”

Zašto istrijebiti deflaciju, zemlja je relativno dobro prošla razdoblje 2000-2008?

“Actually, deflation started around 1998,” he responds. “But it has been relatively mild. On average, a 0.5 per cent decline in prices year-on-year. Because prices are declining, people just tend to delay expenditures. So we have a continuous demand shortage and the gap has been filled by continuous fiscal stimulus.
“Second, holding cash became relatively profitable. So corporations accumulated cash. At this stage, they hold nearly 50 per cent of GDP in cash. And they don’t invest much. In the past 10 to 15 years they invested less than their cash flow in physical assets.”

Rast plaća?

This does not worry Mr Kuroda. “In Japan, in the past 20, 30 years, including the 15-year deflationary period, if you look at wage increases and price increases you find very similar movements. That means that unless wages are rising, prices will not continue to rise, and unless prices are rising, wages will not rise.”

Mislim da je Kuroda trenutno jedini guverner veće središnje banke koji zaista zna što radi, i zašto to radi. Postavio je nominalni cilj i spreman je učiniti što god treba da ga postigne. Očito razumije rizike i koje su vjerojatnosti loših posljedica. 
Uz ovo pogledajte i Larsov postove 
I posebno ovaj koji se odnosi na sadržaj predzadnjeg pitanja.
Osim toga, nikad nije loše pročitati Friedmanom “Reviving Japan”, Kuroda ga je poslušao:

There is no limit to the extent to which the Bank of Japan can increase the money supply if it wishes to do so. Higher monetary growth will have the same effect as always. After a year or so, the economy will expand more rapidly; output will grow, and after another delay, inflation will increase moderately. A return to the conditions of the late 1980s would rejuvenate Japan and help shore up the rest of Asia.

Moji prijašnji postovi o Japanu:
*jedna stvar gdje mislim da možda misli na realne stope (?)
Read More

Tjedni linkovi 16.12.13

Vjerovali ili ne, prošlo je tjedan dana od prvog “izdanja” Tjednih linkova, “priloga” Money Mischiefu koji izlazi svaki ponedjeljak :). U ovom “broju”: priče iz svijeta monetarne politike, intrige iz regulatornih krugova, ideološki ratovi Vatikana, odgovor na pitanje kako spasiti tvornicu kosilicom i  koliko je ugljen zapravo zelen + još nešto o agoniji radnika u bitcoin rudnicima, problemima ovaca na Pagu,  što je to Occupy Suburbs, je li dobro tući djecu, zašto je Microsoft dosadan, što čitati preko praznika itd.  Uživajte!
1. The Economist o stanju kreditiranju poduzeća u Britaniji. Zanimljiv quote

A 2012 study of 45 countries by Thorsten Beck of Tilburg University found that higher lending to firms is associated with higher growth. Higher lending to people is not.

Čini se da je prvo “globalno” desetljeće CEE zemalja pokazalo nešto drugo. Možda je ključ u riječi “sustainable”?  No nikad nežemo biti zadovoljni ni ovakvim informacijama*. Krenuti ćemo gledati situaciju unutar sektora itd itd…sve do pojedinog kredita za koji je ipak banka odredila zašto će biti odobren. Zato “quantitative easing beats credit easing”, tj credit easing je bliži biranju pobjednika. Opet – monetarna politika ciljanja NGDP-a pametnim (ili nikakvim) regulacijama je bliža manjem uplitanju u alokaciju. Što su i zašto makroprudencijalne mjere nisu pametna regulacija pogledajte ovdje. Zasto bi banke ulagale u firme kao prije krize kada NGDP (potražnja/earnings growth) ide sporijom i drugom stazom od očekivane prije crasha. Zasto bi firme potraživale kredite? Zašto je bankama u situaciji kad ih regulatori tjeraju na smanjenje leveragea bolje uzeti u aktivu RWA friendly državne obveznice od nepovoljnih kredita poduzećima. Jel to razlog zašto nećemo imati manje klimav financijski sustav?
2. Još jedan od načina ubijanja financijskog sustava je porez na financijske transakcije. Konkretno, porez je OK ideja – stvoreni moral hazard i eksternaliju krize plaćaju oni koji su profitirali. Ostaje pitanje koliki bi trošak bio sa stabilnim NGDPom i bi li trebalo slične incentive uperiti prema centralnoj banci? U svakom slučaju, čini se da će, osim uništenja konkurentnosti fin. centara kontinenta, porez na transakcije eventualno imati tendenciju uzrokovati nove probleme sa ponudom sigurnih imovina i kratkoročnog financiranja jer je stopa bitno veća od zarade kako pokazuje kako pokazuje grafikon iz ICMA izvještaja o efektima takvog poreza. 
Smanjenje od 66% (pogledati report) na kratkoročnom repo tržištu nije malo. Troškovi će se prebaciti na klijente, a ako mislite da vi niste klijenti u takvim transakcijama, gadno se varate jer repo-tržište je krvotok kratkoročnog financiranja cijelog sustava. To je mjesto gdje počinje maturity transformation. Dodatne troškove mora netko snositi, i to nižom mirovinom zbog većih naknada fonda ili višom kamatnom stopom na kredit ili oportunitentim troškovima jer će dio projekata koji ne prolaze granicu profitabilnosti značiti i manje investicija i radnih mjesta. Ako države/političari misle profitirati…gadno se varaju jer će porez na transakcije biti pirova pobjeda.
3. Još jedna, vjerojatno beskorisna mjera, je nedavno prihvaćeni “Volcker rule” koji u srži za ideju ima zabraniti bankama “kockanje” s tuđim novcem. U ostalih 799 stranica je ideja razrađena do kraja. Ili nije. Čini se da će neki od tradeova koji su zadnjih godina odjeknuli u javnosti i dalje biti mogući. U biti je i pitanje što bi se dobilo čak i da ih se zabrani.
4. Kako najstarija svjetska banka preživljava krize pogledajte ovdje.
5. Približava se posljednji FOMC sastanak ove godine. Odluči li Fed smanjiti kupnje imovina kroz QE imati će problem objasniti što zapravo pokušava. To je problem kada promatraju kamatnu stopu kao primarni instrument. U svakom slučaju 2013. je godina monetarnog offset-a. Japan i SAD pokazuju kako je monetarna politika ono što je bitno. Unatoč paničarenju keynesijanaca oko gašenja vlade u zadnjem kvartalu godine, NGDP i payroll rast nisu impresionirani razvlačenjima po kongresu jer Fed daje tempo. Jedini bitan austerity je onaj monetarni. To najbolje pokazuje eurozona.
6. Možda će i bolji rezultati doći od novog vice guvernera Fed-a, Stanley Fischera, bivšeg šefa izraelske narodne banke koji je i u teoriji i u praksi naklonjen NGDP targetingu.
7. Htjeli mi to ili ne, 2013. se bliži kraju a Atlantic predstavlja listu najvažnijih grafova godine. Moja bi izgledala drugačije, ali svejedno bacite pogled.
8. Prošlih tjedana imamo svojevrsni deja-vu 2008 i 2009. godine. Sve je počelo s Papom i njegovim bash-anjem kapitalizma (npr.). Naravno, njegova kritika nije ništa pametnija od one koja dolazi od mularije s FFZG-a. Izbjegavanjem postavljanja pravih pitanja ne vidimo probleme te ćemo propustiti i najbolja rješenja. Ali to je nebitno, sad smo službeno u ideološkom ratu. Neki misle da Papu treba podučiti dok Caroline Baum s Bloomberga dodaje ratoborniju notu (by Andrew Napolitano):

Judge Andrew Napolitano takes issue with Pope Francis’ critique of capitalism, laid out in his recent encyclical. “Thank God, so to speak, that his teaching authority is limited to faith and morals, because in matters of economics, he is wide of the mark,” Napolitano writes. I plead ignorance on the relationship between religion and economics, so I’ll gladly defer to Napolitano: “The Pope seems to prefer common ownership of the means of production, which is Marxist, or private ownership and government control, which is fascist, or government ownership and government control, which is socialist. All of those failed systems lead to ashes, not wealth. Pope Francis must know this. He must also know that when Europe was in turmoil in 1931, his predecessor Pius XI wrote in one of his encyclicals: ‘(N)o one can be at the same time a sincere Catholic and a true Socialist.'”

9. Sjećamo se i 2009 te spašavanja auto industrije. Bloomberg ima jako zanimljiv tekst o povratku Cryslera. Podnaslov “How US workers rebuilt an industry” je očito na istoj ideološkoj noti s Papom, posebno jer je priča o povratku proizvodnje u Jeep Chreokee tvornicu u Detroitu prije svega vezana za white-collar djelatnike managerskog statusa – od prethodnih CEO-a, chief designera, voditelja proizvodnje. Ako od-zoomiramo timeline, vidjeti ćemo da su u slučaju Chryslera, kroz spašavanja od bankrota 1980, 1987 i 2009. najveći junaci porezni obveznici i predsjednici Reagan i Obama te Fiatov CEO Marchionne. Priča o radnicima je zapravo priča o segragaciji koju su osigurali sindikati da bi se uopće pokrenula proizvodnja, stvarajući jednu “kastu” s predkriznim plaćama i drugu s upola manjima. To nije ništa čudno s obzirom da ljudima promiče činjenica da se to događa i na nacionalnoj razini. Radnici su jednog dana došli na posao i sredili tvornicu. I dok nas Bloomberg vodi kroz priče pojedinih radnika, ipak se stvara nekakav pozitivan dojam i optimizam. Samo da se ponovo ne dogodi da nedostatak tržišne discipline, koji je nakon spašavanja, 90ih inicirao loše upravljanje koje je proizvodnjom primarno SUV-ova u bubbleicius količinama, paralizirao prostor za disanje i prije pravog udara krize.
10. Ova priča postaje aktualna zbog vijesti o izlasku države iz vlasništva GM-a. U slučaju auto industrije porezni obveznici su izgubili oko 10 mlrd USD, dok su na spašavanju banaka zaradili. Matt Yglesias naglašava nešto što ne bi nikad očekivali od ljevičara (bar kod nas):

You don’t need to buy that story in both or either cases (I have mixed feelings about it) but it’s just not a story about financial costs. If there’s a problem with the bailouts, it’s precisely that saving the firms rather than letting them die and be replaced by something else is a problem. The money isn’t the issue.

12. Slična priča, samo ovaj put o spašavanju države, dolazi iz Irske.
14. Globalni hippy, OWS, progresivni pokret gube svoje omiljeno prijevozno sredstvo. Proizvodnja VW kombija koji se kroz desetljeća pokazao kao najbolje oružje protiv globalnog kapitalizma i mjesto za uživanje LSD-a ide u povijest. Zamjena dolazi u obliku Like-revolucije.
15. U Njemačkoj na scenu stupa druga “velika” koalicija od 2000. Ovaj put su stvari nagnute prema ciljevima SPD-a, no najveći problem ostaje zakon o poticanju obnovljivih izvora energije koji njemačke građane pljačka već godinama. Cijela stvar se lagano urušava uz rastuće troškove jer stvar zahtjeva visoke investicije koje se ne ostvaruju tempom koji su centralni planeri zamislili. Mnoge kompanije su ušle na tržište da bi shvatile da i gurkanje za subvencijama predstavlja problem kada nema osnovne infrastrukture da se one ostvare. Tako je propast proizvođača elektrana na vjetar sa sobom odnijela 70.000 uloga njemačkih građana. To se nije dogodilo ni bankama u krizi.  Reforma je najavljena, no koliko je zeleni fašizam pitanje korupcije i lobiranja će se pokazati i tu. Naime u reformi će posebnu ulogu dobiti (vratiti) proizvođači ugljena i vlasnici takvih elektrana, zahvaljujući U. Freeseu (SPD) koji ima ulogu u procesu. Treba li napomenuti da Freese sjedi u nadzornom odboru njemačke jedinice švedskog Vattenfal-a koji ima elektrane na lignit. On je predstavnik interesa radnika. Tko kaže da su rad i kapital u osnovi suprostavljeni? 
14. Ali svi će problemi okoliša biti rješeni ako svijet spasimo masovnom krađom globalnog bogatstva i misalokacijom u ime zelenih planova, koji su kao i obično površno izračunati i koštaju uvijek višestruko više zbog iste stvari koja je dovela do pada socijalizma u svijetu.
15. Jedna stvar koju obično svi zeleno socijalni licemjeri obožavaju je dobar smartphone. Iako se u kineskim (Foxcon et al) tvornicama proizvodi većina elektronike, činjenica je da je Apple ipak omiljena meta dušebrižnika svih vrsta. Čini se da su mnogi zaista odlučni da kineskim radnicima oduzmu kruh iz usta velikom brigom oko radnih uvjeta. Zaboravlja se da će im taj rad omogućiti akumulaciju kapitala, veću produktivnost i standarde života od onoga koji su imali na selu, prije nego su se na ulazu u tvornicu čupali za posao. U svakom slučaju nije humano da mogu zaraditi produženim radom pa je najbolje da dušebrižnici osiguraju da im dohodak padne ispod onog koji žele zaraditi ograničavanjem radnih sati. Ili im dati veću cijenu sata tako da s istom brojem sati zarade više(?). Efekte takvih intervencija pokazuje Samsung koji napušta proizvodnju u Kini. Svi oni kineski radnici koji će od toga profitirati su iznimno sretni i zahvaljuju dušebrižnicima što su im omogućili veća prava. Sad ne moraju ni dolaziti na posao. Jedan od razloga zbog kojeg ne mogu uživati u ostvarenom napretku je i ovaj:

Even so, millions of migrants who have moved to towns and cities can’t benefit from urban welfare, education and health services because the household registration system, known as hukou, classifies them as rural residents.

16. Kinezi bi mogli jesti kvalitetniju hranu, čini se da su kompanije zaključile da je bolje konkurirati većom kvalitetom. Sad mi recite da je KP luđa od EK. U Kini tržište podiže kvalitetu dok u razvijenoj EU proizvođač ovaca na Pagu plaća po par tisuća kuna da bi prodao janje, jer moraju to odobriti veterinari i još nekakvi birokrati, kojima ipak treba platiti put iz Splita. (Plodovi zemlje, 15.12) Uvijek sam mislio da vjerujemo “našemu”.
17. Možda da se unatoč tome gladni Kinezi zaposle u eksploativnim bitcoin rudnicima stvarajući, kako bi američki Treasury rekao, globalni deflacijski bias?
18. Slične probleme s pravima radnika u RH nemamo. Zapravo su prava radnika niska i za to su krivi neoliberali. Vedrana Pribičević naglašava gdje je zabuna.
19. Unatoč svemu, ne sviđa vam se 1%. Ovaj članak pokazuje da je zapravo 20% gore od 1%. Škrtci više srednje klase misle da je dosta da plaćaju 80+ poreza na dohodak u SAD-u. Tj. top 40% po dohotku plaća 109% poreza. Doljnjih 40% je u minusu. Mislim da ih čeka Occupy Suburbs, Apple već trlja rukama jer zna se da je ta vrsta hipsterluka najbolji biznis.
20. Zašto Microsoft već jedno desetljeće ne trlja ruke pokazuje ovaj intervju s Steveom Ballmerom. Novac je dobra stvar, ali profiti se zarađuju tako da se proizvod i potrošač stave na prvo mjesto.
21. Matt Busigin pokazuje gdje je otišao novac radnika. Poznata je činjenica opadanja udjela plaća u GDP-u
Prva ideja je, da je pad uzrokovan rastom udjela profita, što djelomično i je točno s obzirom da se profiti nalaze na povijesnom vrhuncu. *Pitanje je što to znači za radnički crowding-out u SAD-u jer rast prihoda S&P tvrtki ima veću korelaciju s globalnim NGDP-om. Tj profiti se stvaraju na globalnoj razini. 
Matt plaćama dodaje i transfere od strane države i priča izgleda drugačije
Ako se pitate gdje je “otišao novac radničke klase”, odgovor je sada nešto jasniji, ali daleko od crystal clear.
*Ne slažem se s Mattovim okvirom u postu.
22. Iako se tržišna disciplina čini kao forma “spankinga”, treba naglasiti da je tržište više kao vodilja koja za sobom ostavlja one koji su nespremni prilagoditi se. Iako je konvencionalno mišljenje da je dobro udariti djecu, istraživanje spomenuto na Science Daily tvrdi da su druge forme discipliniranja učinkovitije, tj da spanking može u budućnosti dovesti do kriminalnog ponašanja, a usporava kognitivni razvoj. To ne znači da djecu pretvorite u razmažena derišta tipa Sever ili Ribić, potpunosti postajući njihovi robovi jer ih se bojite kazniti.
23. Ekonomski rast bi nam zaista dobro došao i bar smanjio poplavu glupih ideja i preduhitrenih fiskalnih (re)akcija. Na globalnoj razini postoji određena doza optimizma., a neki su uber-optimistični tako da smatraju da će 2020 (vidi ironije *fail*) Europa biti heroj tog desetljeća. RH je daleko od toga.
24. U RH i dalje traje “My Sweet 16” zabava/drama iako se država približava 25-oj. Nered kreće od samog gospodarstva i odnosa prema napretku, preko dubokih ideoloških podjela u društvu koje osiguravaju uvijek nove zabavne sadržaje, a završava u lepezi neprijatelja naše nacije. Možemo se i dalje zabavljati jer znamo da mi jadni nismo krivi za ništa. Ipak, kao izabrani narod (b/B)ožji (stoljeće 7 edition) znamo da su za sve krivi neoliberali, masoni, i Srbi te jugoslavenski vampir Kasapin. Oni će i biti krivi što možete kiss goodbye ovo malo mirovine što bi eventualno izbjeglo grabež.
25. Budućnost se zato smiješi i “demokratizaciji proizvodnje” i to ne kroz radničko samoupravljanje već kroz kućni 3D printing. Ne znam kakva glazba će izlaziti iz printanog zvučnika, ali pojedini susjedi i roditelji teenagera neće se dobro provesti kada počne masovni overload decibelima. Prilike budućnosti su i izazovi budućnosti, to ne smijemo zaboraviti.
26. Produktivnija budućnost je moguća i malim izmjenama u našem okolišu. Hint – prava vrsta zelenog (ne urugvajska).
27. Još par zanimljivosti iz “Photo” sekcije
– Ne znam koliko koristite Instagram, al evo i zanimljiv članak koja je to lokacija br.1 tj. br.2 na globalnoj razini.
– Zanimljive su i ove slike New Yorka, samo ako se ne bojite visine.
– Američki ambasador u Finskoj ima valjda najbolje božićne čestitke. Jednu možete i poslati u potpori ovom penzioneru u Londonu.
28. Što čitati Bloombergu preporučuju ljudi iz biznisa ali i (ekonomske) politike. 

Na mojoj Kindle listi su 

“Getting it Wrong: How Faulty Monetary Statistics Undermine the Fed, the Financial System, and the Economy” by William Bartnett

Read More

Tjedni linkovi 09.12.13

Cilj ovog posta je zapravo s čitateljima podijeliti meni najzanimljivije priče proteklog tjedna. Još ne mogu obećati da ću zapravo održati “tradiciju” svaki tjedan, ali krenimo s ovim pa ćemo vidjeti dalje. Povezani linkovi nisu nužno svi stari tjedan dana već su tu da stvari stavimo u kontekst.

1. Je li QE deflacionaran?
Ovo se tema koju je započeo Stephen Williamson s New Monetarism bloga sa posljednjim paperom u kojem, čini se, postoji ravnotežno stanje u kojem QE stvara deflaciju smanjujući premiju likvidnosti. U principu je ideja kontraintuitivna, no mislim da postoje razlozi zašto može držati vodu, posebno u kontekstu njegova modela. Kako bi izbjegao “matematiku”, na Krugmanovo traženje, Williamson nudi i “priča” verziju.
Moje promišljanje o “mehanici” deflatornog ekvilibrija bi doduše bilo bliže (ne isto) Izi Kaminskoj i priči o ulozi (nedostatku) sigurnih imovina. Po meni njen reasoning vrijedi kada uđemo u svijet prema kojem repo tržišta utječu na monetarnu politiku, a ne obrnuto. “Prikupljanje” sigurnih imovina i zamjena za rezerve ima određene deflacionarne tendencije zbog efekata supstitucije s kešom pri ZLB-u, no ne mislim da je to dugoročno stanje (izolirano od drugih alata MP). Beckworth jednostavnim VAR-om i FRED grafom pokušava pokazati obrnuto, ali moramo paziti na limitacije VAR-a, posebno s dvije varijable kako ga on koristi. Scott Sumner daje zapravo najjednostavniju priču, ali malo promašuje point, što je i logično jer pokušava Williamsonov model pretvoriti u monetaristički. Kao i uvijek zanimljiv kontra-argument daje Nick Rowe, a meni zasad najbolje još zvuče Hendricksonova dva centa.

2. Novac je jači od kredita.
Više puta sam spominjao da mislim da novac ima jaču (i drugačiju) ulogu u provođenju monetarne politike. Više puta sam odbacivao kreditističke stavove i fokus na kamatnu stopu. Britmouse je nedavnim postom o DIVISIA indeksu u Britaniji, cini se pokrenuo manju oluju nas “monetarističkih” entuzijasta. Povezanost novca i realnih varijabli je dugo bila jedan od teško dokazivih priča starog monetarizma. Friedman i Schwartz nisu koristili samo statistike već i brdo drugih background informacija koje su upućivale ne egzogenu prirodu u promjeni novčane mase i konsekventne promjene u outputu. Krajem 80-ih i početkom 90ih se činilo da su kamatne stope potentniji instrument, dok Ireland i Belongia nisu pročešljali vezu s novim DIVISIA indeksima, o čemu sam već pisao. Lars ima novi post u kojem dijeli moj entuzijazam vezan za DIVISIA agregate (radi se o UK). Osim njegovog posta, mislim da je još važnije proći linkove na kraju, u sekciji “Acknowledgments” i saznati više o DIVISIA indeksima. Mark Sadowski ima odličan koment koji pokazuje da je i dalje ekonometrijska priča prilično komplicirana.

3. Nove tehnologije vs Fed: ne mislim da je uopće pogođena bit monetarne politike, ali je zanimljiva priča oko ovog oporavka, slabog rasta zaposlenosti i rekordnih profita. Rast produktivnosti kroz nove načine korišenja resursa, kao software, je možda ipak razlog za malo tehno-optimizma bez obzira na substituciju rada. Brad DeLong ima poduži post gdje opisuje tri glavne teorije stagnacije, pa bacite pogled ako želite znati više i vidjeti zašto je i on optimist. Čak nije previše radikalan u policy prijedlozima.

4. vezano za 1. Tyler Cowen daje par empiričkih dokaza da QE ima efekta na ekonomiju. Pogledajte i njegovo mišljenje o Volcker ruleu, posebno ako ste ljubitelj regulacije i OWS type neprijatelj Wall Streeta, financija itd.

5. Bloomberg navodi rezultate Deutsche Banka o nadolazećoj minimalnoj nadnici u Njemačkoj. Nisu ohrabrujući. Za više detalja o situaciji u toj zemlji kliknite ovdje.

6. Plaćaju li studenti tisuće dolara i za obrazovanje i dobre ocjene provjerite ovdje. Hint: možda.

7. Čak i profesori na takvim fakultetima mijenjaju priču ako odgovaraju njihovoj “političkoj simpatiji”. Šteta je što neki kao Krugman ipak imaju utjecaja i na javnu raspravu pa ponekad njihove stranačke baljezgarije dođu i do RH sindikalnih pijavica. S obzirom da se radi o Princetonu, ne zaboravite kako je i Bernanke brzo zaboravio što je preporučivao Japanu, i što je zaključio o interplayu naftnih šokova i monetarne politike. 2008. bi posljednje bilo dosta da ne bi ni morao spominjati prvo u današnjem kontekstu.

8. U masi referenduma je počela i neka inicijativa za legalizaciju trave. Ne znam bi li bio za ili protiv s obzirom da se čini da trava potiče rast “manboobs” a Milanka i ostali u našoj know-it-all vladi plaču da smo praseća nacija i da je previše manboobsa već u opticaju. Možda je sreća u drugim narkoticima: čini se da gradonačelnik toronta najbolje zna – nema što nije čvaknio, prema iskazima certain dilera. No izgleda da psihoaktivne droge nisu samo tu zbog rekreacijskih svrha, MDMA bi do 2020 već mogla biti u nekom stadiju koji se približava terapeutskoj uporabi. Bar nas čeka vesela starost!

9. Ako ipak preferirate real world, dobra zamjena je ova Time-ova galerija za kraj 2013. g. Čini se da su “most surprising” fotografije nažalost većinom prikazivale loša iznenađenja. Talk about 2013, psi proživljavaju loših par stoljeća prema slikama “čistokrvnih” pasa u ovom postu.

10. S glazbene strane, u poplavi “DJ-a” koju je izazvala Ultra-EDM-manija, RA godišnja lista, ako je već potrebno slagati top-liste – je the real deal. Zaboravite Glaviciije, Vegete, Tijesta i Bureke. This is the real deal. Iako je glazba stvar ukusa, “tehnikalije” nisu, tako da se u osudi moje “netolerancije” or whatever konzultirajte sa Sumnerom – why “you are not entitled to an opinion”

11. Ne možete se pomiriti s tim i sad ste ljuti? “ready to go nuclear”? – konzultirajte se s ovim linkom : šifra za lansiranje nuklearnog arsenala SAD-a.
Read More

And so they did… (pt. 3)

…nothing.
Jučer je bila zadnja ECB-ova presica ove godine. Zahvaljujući Bloomberg iPad appu mogao sam pratiti tu tragediju dok sam sjedio na rivi, tako da nije bilo totalno bačenih uru vremena. Za razliku od prošle koja je čak bila zanimljiva, ovaj put sam imao osjećaj da Draghi pokušava neuspješno glumiti Greenspana. Krcato najava bez ikakvih detalja i puta za akciju. 
U principu sve što je rečeno u prošlom statementu je ponovljeno i u ovom. Preporučam da pročitate prošla dva posta koja su pokrivala stetement i Q&A ako niste.
Ovaj put su projekcije za HICP dodatno spuštene. Najstrašniji je bio podatak o dodatnom padu stope promjene M3 agregata s oko 2% na 1,4% koji se u statementu definira kao “moderacija”, dok kreditna aktivnost i dalje tone.
Vidjeli smo da je zadnjih tjedana po medijima kružila priča o mogućnosti negativne stope ili svojevrsnog QE-a*. Ovaj put novinari su htjeli čuti više o ovim opcijama no Draghi je konstantno odolijevao s naglaskom da su instrumenti na raspolaganju i da je ECB spreman djelovati.
Kad je upitan što se treba dogoditi da dođe do toga, preskočio je pitanje, kao i ono o detaljima rasprave o ovim instrumentima. Također je naglasio da će svaki novi LTRO ako se dogodi biti vezan za uvjet da se sredstva umjere prema privatnom sektoru. 
Problem je slaba potražnja a ne ponuda za kreditima. Ako je prirodna stopa ispod nule, neowicksellijanskim riječnikom, jasno je da i sami poduzetnici vide da nema profitnih prilika. 
Bilo je i pitanje izbacivanja detalja rasprave, tzv minutes na što je odgovorio da je to kompleksno pitanje koje se još razmatra s obzirom da je ECB institucija koja nema iskustva s takvom formom komunikacije. Jedno od pitanja je bi li se objavljivala imena članova Upravljačkog vijeća kod izdavanja takvih izjava.
Francuzi su opet pitali za tečaj, a Draghi je opet rekao da tečaj nije policy target
Ništa nova. Statement i Q&A su tu.
Dok čekate ECB, bacite pogled na Marcusov ECB vs Japan post, Ychuan Wangov post o nebitnosti fiskalne politike, Scottov o razlici u bačvama monetarne baze i Larsov o hard-money market monetarisitma.
*ovdje trebam napomenuti da za QE s državnim obveznicama postoje brojne pravne “barikade” u obliku zabrane monetizacije državnog duga. Solucija bi bila kupovanje privatnih instrumenata. Sve to bez izričitog cilja i obećanja da će povećanje baze biti permanentno je teško da će išta previše pomaknuti. S druge strane kupovanje državnih obveznica u ovakvom okružju bi teško bilo inflacionarno, trik bi bio djelovati kroz kanal očekivanja.
Read More

ONB domina je simbol izvora ove monetarne patnje

Na bloombergu se pojavio članak o zaposlenici ONB-a, Austrijske Narodne Banke. Čitateljima je jasno zašto mislim da imamo problem s deflacijom, ili dizinflacijom, ako vam je tako draže. Iako mi se tesko pomiriti s cinjenicom da mnogi centralni bankari nisku inflaciju ne vide kao problem, neki od reasoninga tih, nazovimo ih “hard money” advokata, su zaista problem ako pricamo o nacinu provođenja monetarne politike, pa makar ona odjednom ciljala 1% umjesto  2%. Tako nova šefica odjela za ekonomiku banke jos nije shvatila da je, nažalost, Velika moderacija gotova. Time je zavrsilo i razdoblje u kojemu je čistačica u Banci znala što raditi sa prekonoćnom kamatnom stopom kako bi se osigurala mirna plovidba ekonomije. DRG je eto odlucila da je najbolje ne činiti ništa: 

Doris Ritzberger-Gruenwald gave up an academic post to try out at the institution in 1988. The Austrian schilling was pegged to the German mark at the time and, she says, “there was nothing to analyze.” A quarter of a century later, she’s the bank’s chief economist and one of a handful of women advising the European Central Bank’s Governing Council on monetary policy. Her current tip: Do nothing.

Očito misli da i danas nema što analizirati. Posebno je zanimljiv njen pogled na posljednje rezanje stope za refinanciranje, tj policy kamatnjaka:

I was surprised that the council acted so quickly,” Ritzberger-Gruenwald said in the interview. “I would have been careful about tying such a decision to a single number and probably waited until December” when the new economic forecasts she’s been working on are officially published, she said.

Ja ne znam kako ona percepira cijelu  priču ali to nije bio prvi mjesec da je inflacija tonula, već peti. Druga stvar je pitanje zašto uopće čekati da bi se potvrdilo da je inflacija zaista niska. Prvo zbog same činjenice da rezanje kamate nije ni blizu efektivno kao prije 5 godina. Drugo, zbog jadnog rasta novčanog agregata koji upozorava upravo da nema potencije za inflatorne pritiske. Treće, središnja banka cilja budućnost. Kamatna stopa se “štima” danas s ciljem efekata u budućnosti. Uz dobru komunikaciju, vremenski jaz se može efektivno dovesti na 0.

We just acted and now we have to see what the impact of that action was,” she said. “If I were to decide, I’d wait and see. We’re getting closer and closer to exhausting our options, so it might be a good idea to keep our powder dry.”

Ovo je logika ribara koji kaže da će ribu ulovljenu danas prodavati za 20 godina jer će riblji stock Jadrana biti mogao biti izlovljen.To što će u međuvremenu umrijeti od gladi nije bitno. Članak zatvara na pesimističnu stranu:

Everybody still believes in the slow, moderate recovery but I’m beginning to ask myself how much of this is calculated optimism,” Ritzberger-Gruenwald said. “I’m still waiting for the hard facts.”

I ona ne vidi vezu…. Neće ništa učiniti dok ne vidi neke činjenice, a ne vidi da su činjenice efektivno povezane i uzrokovane upravo zbog izbjegavanja akcije.

Read More

Dosta s kamatama, dajte lovu narodu

Lars i Marcus su nedavno objavili postove o percepciji monetarne politike, tj instrumenta MP u javnosti, ali i od strane ekonomista. Marcus kaže:

Until we start seeing monetary policy being discussed without direct reference to interest rates and inflation I believe we´re doomed to stay ‘trapped’.

i s  time se apsolutno slažem! Dok je jedan problem povezivanje monetarne politike s kontrolom kamatne stope, drugi problem je ciljanje inflacije. 
Mislim da bi modifikacije striktnom ciljanju inflacije, tipa Woodfordova “output adjusted price level targeting” mogle imati stabilizirajući outcome – no ako je put za NGDP ishod, zašto odmah ne ciljati NGDP. Ovo ljeto je vox.eu izbacio knjižicu o ciljanju inflacije  (Is inflation targeting dead? Central Banking After the Crisis) gdje je većina kontributora naglasila da nema potrebe za promjenom tzv FIT (flexible inflation targetinga) jer je osigurao stabilnu inflaciju i u vrijeme krize. Ipak većina se fokusirala na pokušavanje diskreditiranja NGDPLT režima, često iz perspektive da bi moglo destabilizirati inflacijska očekivanja. Zapravo, svi osim Woodforda i Frankela su pokazali koliko ne razumiju bit ciljanja nominalnog dohotka. Osim toga jako je upitno koliko je FIT bio “fleksibilan” u smislu da i u situaciji koja bi inače tražila višu inflaciju, upravo uspjeh usidravanja očekivanja na preferiranoj razini onemogućuje fleksibilnost. S druge strane je pitanje koliko su same namjere središnjih banaka bile takve da bi se dopustila “fleksibilnost” oko cilja.
Fokus na kamatnu stopu je također problem. Sama veza kamatne stope i inflacije je jako zamršena i zapravo više djeluje kroz očekivanja i vjerovanja nego “realne efekte”. Nick Rowe “upravljanje” kamatnom stopom naziva socijalnim konstruktom koji nema ni teoretske temelje. Naglašava ono što sam jednom naglašavao za Eurozonu, u specifičnijem kontekstu. U jednom momentu je situacija bila takva da je ECB spašavao prekonoćno tržište jer bi izgubio instrument kamatne stope. Fed je slično reagirao na probleme u Primary Dealer sustavu a ostatak svijeta je tonuo. QE bi odmah rješio problem. Nick: 

The failure of monetary policy is not caused by anything central banks are actually doing; it’s caused by central banks’ way of framing what they are doing, and by the rest of us accepting that same framing. The current recession was caused by those (and that includes especially central bankers themselves) who think that central banks use an interest rate as the control instrument. It’s the framing of what central banks do that caused the mess, not anything central banks are actually doing. The social construction of reality is what dunnit!

Mislim da većina ekonomista razmišlja u kontekstu prevladavajućeg modela – standardnog NK modela sa Taylor ruleom kao aproksimacijom monetarne politike, pa onda automatski veže monetarnu politiku s kamatnom stopom. Zapravo je jako smiješno kada neki od poznatijih ekonomista i dalje pričaju u kontekstu kamatne stope, tj naglaska na ZLB.
Zapravo sama ideja “kontrole” kamatne stope je smiješna. Središnje banke upravljaju prekonoćnom refi stopom (ili kao SNB – 3 mjesečni LIBORom) pa priča onda ide prema dugoročnijim kamatnim stopama – preko teorije o vremenskoj strukturi kamatne stope prema kojoj su dugoročnije kamatne stope suma kratkoročnijih kamatnih stopa. (Da pojednostavnim, ideja je da isto je posuditi sredstva na godinu dana ili se godinu dana svaki dan refinancirati na prekonoćnom tržištu.) 
No u pravom smislu ECB ne kontrolira kamatnu stopu. Zamislite da kroz 2014. inflacija počne rasti (austrijski panika scenarij) i ECB želi kontrolirati kamatne stope s ciljem da ostanu gdje su danas. Prekonoćna stopa bi vjerojatno ostala jako niska no dugoročnije stope bi porasle, tj krivulja prinosa bi dodatno povećala nagib i risk free stopa (npr 10y njemačku bund) bi porasla bez obzira na to što ECB i dalje drži prekonoćnu kamatnu stopu oko 0,25%. S obzirom na rastuću inflaciju, porasla bi baš zato što ECB stopu drži i dalje na 0,25%.
Iz te perspektive je svaka akcija središnje banke koja nije ciljanje kamatnjaka nazvana nekonvencionalnom. To je naravno glupost što i Lars naglašava u posljednjem postu:
In fact controlling the money base is exactly what central banks are doing when they undertake “normal” monetary policy. Central bankers might talk about monetary policy in terms of changing interest rates, but what central banks are doing – when they are undertaking what they consider to be “normal” monetary policy – is to control the money base to target a certain level for short-term interest rates.
In that sense there is nothing unconventional about controlling the money base – it is what central banks have always been doing. Many central bankers have just forgot it as they are used to talk about monetary policy in terms of changes in interest rates.
Therefore it is completely meaningless to talk about quantitative easing as being “unconventional” monetary policy. However, what is “unconventional” is when central bankers think that credit policy is monetary policy.
Tako da u situaciji kada imamo padajuća očekivanja o budućem dohotku, s time vezanu povećanu potražnju za novcem, tumačenje ZLB-a kao zamke likvidnosti je zapravo samo problem komunikacije – mentalna blokada. Ako ljudi i dalje ne vjeruju da je kamatnjak na 0% ekspanzivna monetarna politika koja će im povećati dohotke, komunikacija kroz permanentno) povećanje monetarne baze s jasnim ciljem je izlaz. Paradoksalno je upravo to, da je cilj takve akcije povećanje kamatnih stopa, pa nastaje problem artikulrianja politike ako ekonomisti i javnost vjeruju da je kamatna stopa način kojim se provodi monetarna politika. Tada monetarna baza (kupnja/prodaja  imovina u bilanci) postaje “nekonvencionalan” instrument, “neistraženo područje”  –  strašilo.
Još jedan problem kamatne stope je “neuniformiranost” stope promjene u odnosu na ciljnu inflaciju, baš iz činjenice da je ona “socijalni konstrukt” (tečaj ima sličnu ulogu u RH). 2007. prekonoćna stopa od 0% bi bila jako ekspanzivna monetarna politika, godinu kasnije 0% je bila nedovoljno ekspanzivna monetarna politika. 
Zato monetarna politika treba namiriti povećanu potražnju za novcem, tj ljudima natrpati djepove, madrace, račune valutom iznad mjere u kojoj je žele držati, do mjere kada je žele potrošiti. Zapravo krivo sam se izrazio, monetarna politika samo treba obećati da će to učiniti.

***ispričavam se ako vas je naslov naveo na čitanje jer ste mislili da zastupam neku dušebrižničku ideju gdje HNB financira radni narod u agoniji i slično, ima dovoljno nutcaseova sa takvim idejama i bez mojih helicopter drop zazivanja

UPDATE: Scott Sumner ovdje odlično pokazuje probleme s kamatnom stopom, naravno citira i Nicka Rowea
Read More

Vrijeme je za Euro QE (?)

Čini se da su ovaj zadnji izvještaj o niskoj inflaciji i  ECB-ova presica nakon izvještaja zaista pokrenuli priču o monetarnoj politici u eurozoni u pravom smjeru. 
Posljednji OECD Outlook predlaže pripremu terena za Europski QE:

In the euro area, the current accommodative monetary policy stance is appropriate, provided disinflationary pressures do not intensify. With underlying inflation falling to very-low levels and set to be well below the ECB’s medium-term objective for inflation due to extensive slack, the ECB should keep the main refinancing policy rate unchanged at least until end-2015. At the same time, it should provide adequate liquidity to the market so that the overnight rate remains close to the deposit rate even if some banks repay in advance funds borrowed via the Long-Term Refinancing Operations (LTRO). Institutional changes should also be considered so that additional non-conventional measures are available if disinflationary pressures were to strengthen or turn deflationary, or if substantial uncertainties were to re-emerge, and these challenges could not be addressed by existing monetary tools. Such measures could include purchases, on a non-discriminatory basis, of government and corporate bonds, and programmes to foster bank lending to the non-financial private sector.


Slažem se više manje sa svime osim sa ocjenom da je stav politike “appropriate”, ako su nešto pokazale posljednje brojke o inflaciji, to je upravo da je stav ECB-a restriktivan. NGDP neću ni spominjati. Mislim da nema smisla raditi targetirani QE za ovakve ili onakve klijente banaka (vrste vrijednosnica – to se onda zove credit easing), već bi ECB trebao početi otkupljivati košaricu GDP ponderiranih državnih obveznica i otkup vezati za jasan cilj s naznakom da će povećanje baze biti permanentno. Iako bi Woorford/Curdia (pogledajte Literatura tab) prije predložili ciljane kupnje vrijednosnica kako bi se olakšali pojedini kanali okarakterizirani visokim spreadovima, model počiva na pretpostavki Wallace neutralnosti, dok su spreadovi glavna frikcija. Već sam pisao da je po meni spread rezultat dinamike tržišta uslijed nemogućnosti pravilnog pricinga vrijednosnica zbog pada NGDP-a. Dokaz leži i u promjenama kolateralnog okvira ECB-a koji je upravo učinio dosta po pitanju risk free spreadova, ali nije rješio nominalni problem, pa time ni europsko repo tržište vratio bar blizu pretkriznom stanju.

Scott Sumner upućuje na video Ricka Santellija s CNBC-a o negativnim stopama…kraj je zanimljiv u kontekstu ovog posta, jer se čini da bi negativne stope na deposit facility* (kao i negativan IOR kod FED-a) mogli imati zasad nesagledive posljedice za tržišta novca, tako da je jedini logičan korak QE.

Nedavno je i P. Praet, član izvršnog odbora naglasio za WSJ da je ECB spremna učiniti sve:
Mr. Praet didn’t rule out what some analysts see as the strongest, and most controversial, option: purchases of assets from banks to reduce borrowing costs in the private sector.
“The balance-sheet capacity of the central bank can also be used,” said Mr. Praet, whose views carry added weight as he also heads the ECB’s powerful economics division. “This includes outright purchases that any central bank can do.”
Iako sam očekivao da će ECB smanjiti MBR na zadnjem sastanku (za razliku od većine iz Bloombergove analize), ipak sam zadivljen brzinom reakcije. Mislim li da je QE blizu? Nisam siguran da je, sve će ovisiti o razvoju inflacije sljedećih mjeseci. Ako i bude pretpostavljam da će ECB počiniti grešku jer neće biti open ended što bi moglo utjecati na efektivnost.

*upitno je koliko bi negativna stopa zapravo pomogla jer je trenutno “risk free” stopa na repo ugovore (on a koja se ostvaruje kad je kolateral npt njemačka obveznica “bund”) već negativna i nma smisla da EONIA lovi tu stopu u situaciji kada to neće imati nikakvog efekta na prekogranično posuđivanje već će samo olakšati financiranje onima koji drže njemačke obveznice, da ne pišem “bundeve”. Iz perspektive transmisijskog mehanizma preko stopa je glavni problem segmentacija tržišta. 

P.S. ECB je već imao nekoliko programa otkupa vrijednosnica, primarno s ciljem koji naglašavaju Woodford/Curdia – smanjenje spreadova. CBPP i CBPP2 (covered bond purchase program) su oživljavali tržište ovih instrumenata koji su važni za financiranje banaka u eurozoni, dok su  SMP programi (securities market programe) imali za cilj utjecati na spreadove državnih obveznica pogođenih zemalja kako bi se omogućilo djelovanje transmisijskog mehanizma. Ove kupnje su bile sterilizirane i nisu ništa pridonijela ukupnoj ponudi novca.
  
P.S.2 pogledajte i Santellijev epic anti-Obama rant

UPDATE: ECB razmatra malo rezanje DF stope 

Read More

And so they did… (pt.1)

lower the rates.
Ugl, kao što vjerojatno znate, Draghi je danas najavio snižavanje stopa na glavne operacije refinanciranja ECB-a na 0,25%. Uz to, s obzirom da je deposit facility (DF) već bio na nuli, a marginal lending facility snižen na 0,75%, došlo je do asimetričnog sužvanja kamatnog koridora za prekonoćnu stopu.
Već sam postom o deflaciji najavio da će vjerojatno doći do snižavanja stopa, no na kraju ispada da je upravo smanjenje stope predstavljalo iznenađenje većini. Tako je od 70 ekonomista u Bloombergovom surveyu, samo 3 predvidilo rate cut.
U uvodnoj izjavi za presicu, Draghi napominje da je smanjenje konzistentno s forward guidance politikom, s obzirom na znatno prigušenu inflacijsku dinamiku koja stope rasta cijena vuče prema dolje. Također smatra da će niska inflacija karakterizirati eurozonu duže vrijeme.
Forward guidance je dodatno naglašen zbog očekivane niske monetarno-kreditne aktivnosti, očekivane niske inflacije i usporene gospodarske dinamike. 
– ovo je upravo jedan od razloga zbog kojih ne mislim da forward guidance mora imati smisla jer djelomično stvara drugačiju poruku od one koju zapravo želi poslati. Cilj bi bio osigurati izvjesnost oko djelovanja monetarne politike kroz kamatnu stopu, no FG u isto vrijeme “obećava” toliku lošu dinamiku da ECB ionako neće imati izbora nego MRO stopu držati niskom.
Svojevrsni forward guidance je dan i za posebne operacije i promjene u aukcijama likvidnosti uvedene još 2008. godine – dugoročne specijalne LTRO operacije kao i FRFA tenderi ostaju bar do 2015.
– ovim ECB upotpunjava svoju LOLR funkciju, kao i kamatni FG na način da bankama obećaje neograničenu likvidnost (full alotment), na, prosječno, dulji rok , bar onoliko koliko i stopa refinanciranja bude niska ili niža od trenutne. Stopa će biti jedinstvena za sve (fixed rate) Doduše, u međuvremenu, padajući NGDP je osigurao, da, uz probleme likvidnosti, koji su kako sam već i opisivao, djelomično nastali padajućim očekivanjima dinamike nominalnih dohodaka još prije Lehmana, bankarski sustav u isto vrijeme ima probleme s kapitalom. Tako se odvija deleveraging koji je znantno veći nego onaj što bi se odvijao pri usidrenim očekivanjima NGDP-a što bi osigurao NGDPLT.
Zanimljivo je da ECB kao “upside” rizike za inflaicju vidi više commodity cijene, kao i očekivano povećanje poreza i administriranih cijena. 
– To zapravo uopće nisu upside rizici, kako sam pokazao, to su komponente koje ECB slabo kontrolira, ne bi ih trebao ni pokušati kontrolirati, a već su prije maskirali rizike za deflaciju.
“Downside” rizici dolaze od slabije ekonomske aktivnosti – wonder why… 
Vidimo da zapravo postoje samo downside rizici, a ECB trenutnu situaciju tretira kao da je postignut potencijalni realnu output, pa sad inflacija 1 ili 2%, who cares.
Monetarna analiza pokazuje zašto Lars zaziva, u najmanju ruku, povratak ciljanja monetarnog agregata (mislim da bi zapravo sama najava imala jači efekt kroz velocity nego to što bi M3 uopće bio točno targetiran, ali hey, funkcioniralo je i Bundesbanku prije)
Zapravo je i čudo što M3 raste s obzirom na pad counterpart stavki u MFI bilanci – kredita. Naravno, to je nedovoljno za analizirati monetarna kretanja, ali ako je neki rast od 7,5% bio konzistentan inflacijskim ciljem 2%, čak i ne računajući padajući V, jasno je da rast od 2,5% neće pomoći ostvarenju simetričnog ciljanja 2% inflacije već da će i dalje “potezati prema dolje”.
Rast M3 agregata u eurozoni:
To je možda i razlog zašto ne vidim previše smisla u ovoj izjavi:

To sum up, taking into account today’s decisions, the economic analysis indicates that we may experience a prolonged period of low inflation, to be followed by a gradual upward movement towards inflation rates below, but close to, 2% later on. A cross-check with the signals from the monetary analysis confirms this picture.

ECB računa na prilagodbu svega ostaloga osim monetarne politike u ostvarivanju vlastitog cilja. Zahvaljujući ECB-u, situaciju u Eurozoni zapravo možemo opisati upravo kao onu Friedmanovu priču o promjeni ljetno-zimsko vrijeme koju smo nedavno iskusili: zašto bi se kazaljke na satu micale za sat nazad kada svi mogu promijeniti svoje navike. Zapravo je upitno je li inflacija uopće monetarni fenomen u Eurozoni kad se očekuje da “upside” rizici stizu od totalno “nemonetarnih” izvora.
Kako će svi promjeniti navike? Draghi ima odgovor
– smanjenje deficita tekućeg računa
– growth friendly politika
– minimiziranje distorzirajućih efekata poreza (jel uopće ima više mjesta za nova oporezivanja?)
– strukturalne reforme tržišta rada i proizvoda
– povećanje efikasnosti i kvalitete pružanja javnih usluga
– ujednačavanje troškova rada po jedinici proizvoda (tj smanjenje razlika)
Iako bi svi potpisali većinu ovih mjera, problem je što monetarna nefleksibilnost dovodi do uvođenja velikih prilagodbi koje inače traju više godina. Prilagodbe idu sporije naravno ako sa svakim korakom koji učine plaće i cijene prema dolje, pada i nominalna potražnje…vječna igra muzičkih stolica. Draghi bi trebao poslušati britmousea (iako je zapravo druga tema izvornog posta):

Supply-side optimists cannot sit on the fence and pretend the 2008-201X CPI trainwreck never happened.  It’s surely more convincing to argue we should take productivity – and inflation – out of macro policy altogether.  Set a stable path for nominal incomes and let the supply-side puzzle itself out.

Poslušao sam i veći dio presice i zapisao najzanimljivije, o tome više u sljedećem postu…
Pozz
Read More

Fed odgodio smanjivanje ritma QE-a

Izjava je tu.

The interesting part:

However, the Committee decided to await more evidence that progress will be sustained before adjusting the pace of its purchases. Accordingly, the Committee decided to continue purchasing additional agency mortgage-backed securities at a pace of $40 billion per month and longer-term Treasury securities at a pace of $45 billion per month.

Nadam se da nesigurnost vezana za svaki sljedeci sastanak neće stvarati probleme u budućnosti (moje žalovanje zbog diskrecijske MP).

+ projekcije

UPDATE: Pogled na 10godišnju

Dow i S&P500 na rekordnim razinama nakon vijesti
S&P:
UPDATE2: Sumner primjecuje monetary offset

Read More

Inflacijska propaganda 30-ih (VIDEO)

Heres a cow….
Roosevelt na vlasti…raskida se veza dolara i zlata početkom 1934 s efektivnom devaluacijom od 40%….. a NGDP, zaposlenost…rastu do stezanja 1937. Problem videa po meni je naravno u fokusu na inflaciju – 10 minuti objasnjavaju ljudima da je cilj oduzeti im kupovnu moć kako bi se povećala zaposlenost, pa onda ide objasniti efekte multiplikatora. Veoma keynesijanski..bar dok se ne sjetimo da je Keynes cijelu priču okarakterizirao kao zamku likvidnosti i otada je nastao mit o fiskalnoj politici (New Dealu) koja nas izvlači iz recesija (bar do “pobjede” NK modela).
I današnji paleokeynesijanci (Krugman, Rogoff itd) smatraju da bi središnje banke trebale povećati ciljanu inflaciju na 4% kako bi smanjile mogućnost dosezanja ZLB-a (zero lower bound). Market monetaristi, kao i makroekonomist makroekonomista Mike Woodford smatraju da je NGDP ciljanje bolje rješenje.
Vratimo se na Depresiju 30ih, evo i grafovi iz ovog posta koji pokazuju krucijalnu ulogu devaluacije dolara. Bilo bi bolje da se video koncentrirao na dio s plaćama, tj ono što je Sumner preporučao po pitanju javne podrške Fed-u – da komunikaciju okviri tako da kaže kako želi podići nominalne dohotke građana, a ne troškove života.
NGDP:
M2 novčana masa
Nezaposlenost
Monetarna politika je ta koja određuje nominalnu potražnju, bilo to sa slučajem depresije 30ih ili kako Lars u najnovijem tekstu za CityAM jednostavno objašnjava – i u SAD-u od BE rulea, tj Japanu od Abenomicsa itd… 
HT: a odakle mi video je samo po sebi vijest!!!  Gauti Eggertsson ima blog i prvi post je upravo na tu temu
Read More
1 2 3 4 6