And so they did… (pt.1)

Petar Sisko No Comment stu. 7,2013 ECB, euro, eurozona, kamatna stopa, monetarna politika

lower the rates.

Ugl, kao što vjerojatno znate, Draghi je danas najavio snižavanje stopa na glavne operacije refinanciranja ECB-a na 0,25%. Uz to, s obzirom da je deposit facility (DF) već bio na nuli, a marginal lending facility snižen na 0,75%, došlo je do asimetričnog sužvanja kamatnog koridora za prekonoćnu stopu.

Već sam postom o deflaciji najavio da će vjerojatno doći do snižavanja stopa, no na kraju ispada da je upravo smanjenje stope predstavljalo iznenađenje većini. Tako je od 70 ekonomista u Bloombergovom surveyu, samo 3 predvidilo rate cut.

U uvodnoj izjavi za presicu, Draghi napominje da je smanjenje konzistentno s forward guidance politikom, s obzirom na znatno prigušenu inflacijsku dinamiku koja stope rasta cijena vuče prema dolje. Također smatra da će niska inflacija karakterizirati eurozonu duže vrijeme.

Forward guidance je dodatno naglašen zbog očekivane niske monetarno-kreditne aktivnosti, očekivane niske inflacije i usporene gospodarske dinamike.

– ovo je upravo jedan od razloga zbog kojih ne mislim da forward guidance mora imati smisla jer djelomično stvara drugačiju poruku od one koju zapravo želi poslati. Cilj bi bio osigurati izvjesnost oko djelovanja monetarne politike kroz kamatnu stopu, no FG u isto vrijeme “obećava” toliku lošu dinamiku da ECB ionako neće imati izbora nego MRO stopu držati niskom.

Svojevrsni forward guidance je dan i za posebne operacije i promjene u aukcijama likvidnosti uvedene još 2008. godine – dugoročne specijalne LTRO operacije kao i FRFA tenderi ostaju bar do 2015.

– ovim ECB upotpunjava svoju LOLR funkciju, kao i kamatni FG na način da bankama obećaje neograničenu likvidnost (full alotment), na, prosječno, dulji rok , bar onoliko koliko i stopa refinanciranja bude niska ili niža od trenutne. Stopa će biti jedinstvena za sve (fixed rate) Doduše, u međuvremenu, padajući NGDP je osigurao, da, uz probleme likvidnosti, koji su kako sam već i opisivao, djelomično nastali padajućim očekivanjima dinamike nominalnih dohodaka još prije Lehmana, bankarski sustav u isto vrijeme ima probleme s kapitalom. Tako se odvija deleveraging koji je znantno veći nego onaj što bi se odvijao pri usidrenim očekivanjima NGDP-a što bi osigurao NGDPLT.

Zanimljivo je da ECB kao “upside” rizike za inflaicju vidi više commodity cijene, kao i očekivano povećanje poreza i administriranih cijena.

– To zapravo uopće nisu upside rizici, kako sam pokazao, to su komponente koje ECB slabo kontrolira, ne bi ih trebao ni pokušati kontrolirati, a već su prije maskirali rizike za deflaciju.

“Downside” rizici dolaze od slabije ekonomske aktivnosti – wonder why…

Vidimo da zapravo postoje samo downside rizici, a ECB trenutnu situaciju tretira kao da je postignut potencijalni realnu output, pa sad inflacija 1 ili 2%, who cares.

Monetarna analiza pokazuje zašto Lars zaziva, u najmanju ruku, povratak ciljanja monetarnog agregata (mislim da bi zapravo sama najava imala jači efekt kroz velocity nego to što bi M3 uopće bio točno targetiran, ali hey, funkcioniralo je i Bundesbanku prije)

Zapravo je i čudo što M3 raste s obzirom na pad counterpart stavki u MFI bilanci – kredita. Naravno, to je nedovoljno za analizirati monetarna kretanja, ali ako je neki rast od 7,5% bio konzistentan inflacijskim ciljem 2%, čak i ne računajući padajući V, jasno je da rast od 2,5% neće pomoći ostvarenju simetričnog ciljanja 2% inflacije već da će i dalje “potezati prema dolje”.

Rast M3 agregata u eurozoni:

To je možda i razlog zašto ne vidim previše smisla u ovoj izjavi:

To sum up, taking into account today’s decisions, the economic analysis indicates that we may experience a prolonged period of low inflation, to be followed by a gradual upward movement towards inflation rates below, but close to, 2% later on. A cross-check with the signals from the monetary analysis confirms this picture.

ECB računa na prilagodbu svega ostaloga osim monetarne politike u ostvarivanju vlastitog cilja. Zahvaljujući ECB-u, situaciju u Eurozoni zapravo možemo opisati upravo kao onu Friedmanovu priču o promjeni ljetno-zimsko vrijeme koju smo nedavno iskusili: zašto bi se kazaljke na satu micale za sat nazad kada svi mogu promijeniti svoje navike. Zapravo je upitno je li inflacija uopće monetarni fenomen u Eurozoni kad se očekuje da “upside” rizici stizu od totalno “nemonetarnih” izvora.

Kako će svi promjeniti navike? Draghi ima odgovor

– smanjenje deficita tekućeg računa

– growth friendly politika

– minimiziranje distorzirajućih efekata poreza (jel uopće ima više mjesta za nova oporezivanja?)

– strukturalne reforme tržišta rada i proizvoda

– povećanje efikasnosti i kvalitete pružanja javnih usluga

– ujednačavanje troškova rada po jedinici proizvoda (tj smanjenje razlika)

Iako bi svi potpisali većinu ovih mjera, problem je što monetarna nefleksibilnost dovodi do uvođenja velikih prilagodbi koje inače traju više godina. Prilagodbe idu sporije naravno ako sa svakim korakom koji učine plaće i cijene prema dolje, pada i nominalna potražnje…vječna igra muzičkih stolica. Draghi bi trebao poslušati britmousea (iako je zapravo druga tema izvornog posta):

Supply-side optimists cannot sit on the fence and pretend the 2008-201X CPI trainwreck never happened. It’s surely more convincing to argue we should take productivity – and inflation – out of macro policy altogether. Set a stable path for nominal incomes and let the supply-side puzzle itself out.

Poslušao sam i veći dio presice i zapisao najzanimljivije, o tome više u sljedećem postu…

Pozz

Deflacijska zabava

Petar Sisko 6 komentara stu. 5,2013 draghi, eurozona, inflacija

Pozdrav svima, nakon pauze od blogganja dočekalo me par zanimljivih tema za proći. Prva je o mogućoj deflaciji u Eurozoni. U nastavku je pokazano par data pointova kojima pokazujem da je deflacija već duže vrijeme opasnost.

U lipnju je Draghi imao još relativno opušten stav prema (pre)niskoj inflaciji u eurozoni. Tada se HICP, koji je preferabilna mjera policy makera u Frankfurtu, kretao oko 1,5%. Za listopad 2013. dinamika cijena se prepolovila te prva procjena iznosi 0,7% na godišnjoj razini. To je već prilično nisko i pokazuje da je monetarna politika neadekvatna i restriktivna.

Super Mario je još u lipnju smatrao da niska inflacija “sama po sebi nije loša” jt. “možete kupiti više stvari”. Naravno nije isto dolazi li deflacija od supply strane (povećana količina proizvoda i usluga) ili zbog neaekvatne monetarne politike.

Lars i Britmouse su već prije upozoravali na spor rast inflacije u Eurozoni. Lars se posebno zalaže za vraćanje drugog stupa – monetarne analize, i to na način da ECB neko vrijeme cilja 10% M3 rasta kako bi vratila NGDP na pretkrizni trend. Ovo je naravno prijedlog koji je izgledniji od promjene cilja u NGDP.

Iako market monetaristi smatraju da je nestabilni NGDP jači uzrok i realnih nestabilnosti, posebno u nezaposlenosti i kreditnom ciklusu, inflacija je i dalje pokazatelj monetarne politike, no, ciljanje iste, posebno ako pričamo o FIT-u (Flexible Inflation Targeting) uključuje manje pravila i više potrebe za “good judgment”. Evo par twittova Davida Beckwortha upravo na temu FIT-a (osvrt na govor Lars E.O. Svenssona):

Lars Svennson in 2009 on FIT dealing with asset price surges: “obviously an area where good judgment is crucial.” http://t.co/H9CB96K2yK
— David Beckworth (@DavidBeckworth) November 4, 2013

But Lars, please do tell us what is “good” judgement? Who are the wise ones capable of making such calls?
— David Beckworth (@DavidBeckworth) November 4, 2013

To its credit, FIT has kept long-run inflation expectations well anchored. But at same time, it has allowed bungling of SR monetary policy.
— David Beckworth (@DavidBeckworth) November 4, 2013

Vidimo da je dio koji je Trichet zeznuo, a Draghi nedovoljno ispravio, djelovanje monetarne politike u kratkom roku i pogrešne procjene odakle inflacija i zašto. Kako su te krive procjene ECB-a uzrokovale stezanje monetarne politike 2008. sam opisao ovdje.

Tako smo došli i do ove situacije danas, koja je napokon pokrenula alarme u glavnim medijima, od Bloomberga, WSJ-a pa do FT-a i Die Welt-a, mnogi ukazuju na mogućnost deflacije u Eurozoni. Padajući NGDP je uzrokovao debt-deflation spiralu. Upravo Svensson pokazuje kako debt deflation spiralu, posebno ako se fokusiramo na dug, ne rješava restriktivna monetarna politika. Ekonomski agenti se zadužuju na osnovi očekivanog budućeg dohotka (u Svenssonovoj verziji gleda se inflacija), ako dohodak/inflacija ne prate očekivani trend dolazimo do downward spirale uzrokovane monetarnom politikom, o tome sam nešto pisao ovdje.

Trenutno je više manje svima jasno da deflacija ne ide zajedno s oporavkom, bar ne u slučaju ovog slabašnog bottoming-outa koji zovemo “oporavak”.

Listopad je tako donio nove probleme po pitanju monetarne politike u eurozoni. Kao što sam već napomenuo, inflacija je opasno niska:

No, već sam napominjao, a i Beckworth gore navodi kako je pitanje prosudbe kod FIT-a. Nije samo pitanje devijacija od srednjeročnog cilja, već i samog pitanja što je monetarna inflacija. GDP deflator pokazuje onu inflaciju koju središnja banka najbolje kontrolira, sljedeći graf pokazuje deflatore za nekoliko država.

Vidimo da je prema ovome Draghijeva izjava kako nijedna zemlja eurozone nije u deflaciji baš i ne stoji. Irska je tonula više od dvije godine, Španjolska gmiže lagano ispod nule još od sredine 2009. dok je Grčka bila u pozitivnom teritoriju. (Vidimo i RH gdje je stopa deflatora nakon 2008 prepolovljena s 4 na 2% – 4% je bilo konzistentno sa dotadašnjim rastom NGDP-a od 8%, uz 4% realnog rasta. Za male zemlje je deflator, uz PPI, bolji pokazatelj po mom mišljenju)

Njemačka kao i agregatni deflator za eurozonu je stabilan. Ovakav razvoj pokazuje i segmentaciju jedinstvene monetarne politike ECB-a,

Još jedan način da vidimo razvoj je HICP s konstantnim porezima, posebno jer su porezi povećavani u zemljama koje su primorane na “štednju”.

Vidljivo je da opasnost deflacije već neko vrijeme prijeti Španjolskoj i Grčkoj, dok nezaposlenost i dalje stoji na rekordnim razinama u ovim zemljama. Nakon šokova potražnje koji potresaju eurozonu još od 2010, svaki novi sastanak Europskog vijeća je tresao tržišta. Dio rizika je Draghi otjerao “whatever it takes” govorom, no sada mu preostaje pokazati da je pravi majstor svog zanata i braniti simetrični cilj inflacije u eurozoni. U očekivanju rezanja kamatnjaka (stope na glavne operacije refinanciranja Eurosystema) tečaj Eura je već oslabio. Nadamo se da neće biti negativnih iznenađenja.

PS. Podgledajte jednostavan Beckworthov post koji uspoređuje efekte odabira monetarne politike u eurozoni, Japani u SAD-u.

PSS
Umalo zaboravio i najzanimljiviji grafikon…Počinje li Europa sličiti na Japansku deflacijsku priču?

Fed odgodio smanjivanje ritma QE-a

Petar Sisko No Comment ruj. 18,2013 fed, monetarna politika, qe

Izjava je tu.

The interesting part:

However, the Committee decided to await more evidence that progress will be sustained before adjusting the pace of its purchases. Accordingly, the Committee decided to continue purchasing additional agency mortgage-backed securities at a pace of $40 billion per month and longer-term Treasury securities at a pace of $45 billion per month.

Nadam se da nesigurnost vezana za svaki sljedeci sastanak neće stvarati probleme u budućnosti (moje žalovanje zbog diskrecijske MP).

+ projekcije

UPDATE: Pogled na 10godišnju

Dow i S&P500 na rekordnim razinama nakon vijesti

S&P:

UPDATE2: Sumner primjecuje monetary offset

Inflacijska propaganda 30-ih (VIDEO)

Petar Sisko No Comment ruj. 11,2013 market monetarism, monetarna politika, new deal, roosevelt, velika depresija

Heres a cow….

Roosevelt na vlasti…raskida se veza dolara i zlata početkom 1934 s efektivnom devaluacijom od 40%….. a NGDP, zaposlenost…rastu do stezanja 1937. Problem videa po meni je naravno u fokusu na inflaciju – 10 minuti objasnjavaju ljudima da je cilj oduzeti im kupovnu moć kako bi se povećala zaposlenost, pa onda ide objasniti efekte multiplikatora. Veoma keynesijanski..bar dok se ne sjetimo da je Keynes cijelu priču okarakterizirao kao zamku likvidnosti i otada je nastao mit o fiskalnoj politici (New Dealu) koja nas izvlači iz recesija (bar do “pobjede” NK modela).

I današnji paleokeynesijanci (Krugman, Rogoff itd) smatraju da bi središnje banke trebale povećati ciljanu inflaciju na 4% kako bi smanjile mogućnost dosezanja ZLB-a (zero lower bound). Market monetaristi, kao i makroekonomist makroekonomista Mike Woodford smatraju da je NGDP ciljanje bolje rješenje.

Vratimo se na Depresiju 30ih, evo i grafovi iz ovog posta koji pokazuju krucijalnu ulogu devaluacije dolara. Bilo bi bolje da se video koncentrirao na dio s plaćama, tj ono što je Sumner preporučao po pitanju javne podrške Fed-u – da komunikaciju okviri tako da kaže kako želi podići nominalne dohotke građana, a ne troškove života.

NGDP:

M2 novčana masa

Nezaposlenost

Monetarna politika je ta koja određuje nominalnu potražnju, bilo to sa slučajem depresije 30ih ili kako Lars u najnovijem tekstu za CityAM jednostavno objašnjava – i u SAD-u od BE rulea, tj Japanu od Abenomicsa itd…

HT: a odakle mi video je samo po sebi vijest!!! Gauti Eggertsson ima blog i prvi post je upravo na tu temu

Novac i krediti pt.3 – Švedski slučaj

Petar Sisko No Comment ruj. 8,2013 dug, inflacija, kredit, monetarna politika, riksbank, švedska, svensson

Nedavno sam u dva posta probao pojednostavljeno objasniti zašto ne mislim da su krediti dobra ciljna varijabla pri donošenju odluka o monetarnoj politici. U prvom sam se osvrnuo na “lean against the wind” struju koja smatra da bi monetarna politika trebala ciljati (ili općenito uvrstiti u reakcijsku funkciju) kredite i kreditni ciklus, te obrazložio zašto ne mislim da je to dobar put pri osiguravanju nominalne stabilnosti. U drugom postu sam to “ilustrirao” i osvrnuo se na Sheedy-ev rad koji NGDPLT uspoređuje sa ciljanjem “prirodne razine zaduženosti”.

Jedno od mjesta gdje je monetarna politika dio krize relativno dobro radila posao, sve dok nije počelo strašenje rastućim dugom kućanstava, je Švedska. Riksbank je u prvom dijelu krize uspio provesti dovoljno ekspanzivnu politiku koja je krenula prema zatvaranju NGDP jaza – no krajem 2011 jaz se počeo povećavati, dok je inflacija počela padati i danas se kreće oko nule. Usporavanje NGDP-a je pouzročilo standardne probleme prema musical chairs modelu.

Grafove kretanja spomenutih indikatora možete vidjeti u ovom Marcusovu postu.

Jedan od glavnih proponenata ekspanzivnije monetarne politike je bio (i još je) Lars E.O. Svensson koji je inače jedan od top monetarnih ekonomista na svijetu. S obzirom da kolege u Riksbanku nije uvjerio da

– je potreban simetričniji pogled prema inflaciji, tj da nije dobro da inflacija dugo vremena u izostanku pozitivnog realnog rasta puzi po nuli i

– da monetarna politika ne bi smjela fokus imati u pitanju zaduženosti, u situaciji kada promašuje cilj inflacije a nezaposlenost raste (ali i u boljim uvjetima);

Svensson je krajem travnja najavio ostavku, nakon što je nekoliko dana prije kritizirao odluku o zadržavanju repo stope na istoj razini:

The bank’s rate policy has been criticized by Sweden’s export industry and even by members of its own executive board. Deputy Governor Lars E.O. Svensson, who advocated for a half point cut today, said last month the bank’s record on inflation targeting was “poor” as price growth lags well behind its 2 percent goal. Headline inflation reached zero in March, after prices fell an annual 0.2 percent in February.

Glavni dio sukoba se odvijao oko viđenja članova vijeća Banke da monetarna politika mora nešto učiniti povodom rasta zaduženosti.(*Ne zaboravimo da su Šveđani svojim bankama već postavili najrigoroznije uvjete i planiraju još podići minimalnu stopu adekvatnosti kapitala)

Svenson se ne slaže s ovim stravom:

Governor Stefan Ingves, who is also chairman of the Basel Committee on Banking Supervision, has warned that keeping rates too low too long will fuel private debt growth, already at a record high. The central bank estimates household debt will reach more than 174 percent of disposable incomes this year.

“There is a genuine worry rate cuts could raise household debt even higher,” Robert Bergqvist, chief economist at SEB AB in Stockholm who used to work at the Riksbank, said before the decision. “The outlook for the Swedish economy hasn’t really changed much since the last rate meeting so there is no strong reason to cut.”

Osim što smatra da je kamatna stopa tup alat za zahvate monetarne politike u ono što ona percepira kao potencijalne izvore nestabilnosti, Svensson je bio i skeptičan prema priči da će snižavanje stope napuhati bubble duga povećavajući potražnju za, prije svega, nekretninama.

Stav Riksbanka je jasan ako se u obzir uzme iskustvo iz krize ranih 90ih i zapravo malo podsjeća na njemačku inflacio-fobiu. U svako slučaju Svensson je smatrao da je Riksbank naštetila švedskoj ekonomiji na osnovi emotivne percepcije duga, bez analize efekata opcija politike.

Nedavno je na Vox-u izašao pregled novijeg Svenssonovog rada u kojem se hvata u koštac upravo s pitanjem odnosa kamatne stope i duga/dohotku, tj pitanjem ispravnosti straha od snižavanja stope.

Čini se da su članovi vijeća zaboravili što to zapravo monetarna politika najbolje kontrolira, pa su prednost dali dugu umjesto inflaciji i NGDP-u. No to ne mijenja činjenicu da sve akcije Banke (sukladno Sumnerovoj kritici) imaju efekta na trenutnu i buduću potrošnju, tj nominalnu potrošnju. Na temelju ovog insighta Svensson uključuje i efekte na nominalnu potrošnju te dolazi do suprotnog zaključka od svojih protivnika:

I have examined this issue and find that a higher policy rate leads to a higher debt ratio, not a lower one (Svensson 2013). This result may be surprising to some. The result is actually quite easy to understand once one carefully considers how debt, GDP and inflation are affected by a higher policy rate.

A higher policy rate during a year leads to temporarily lower inflation, real GDP, and real housing prices for a few years.

After 3-5 years, inflation, real GDP, and real housing prices have returned to the level they would have been at without the temporary policy-rate increase.

…

The temporarily lower inflation leads to a permanently lower price level and permanently lower nominal GDP and nominal housing prices relative to the baseline. Lower nominal housing prices mean that new mortgages will be lower. But a year’s new mortgages are only a small share, say 6-7%, of the total nominal (mortgage) debt. Since the turnover of the mortgage stock is so small, the total nominal debt will fall very slowly. The price level and nominal GDP will fall much faster to their new lower permanent level. This is shown in Figure 2, which shows the deviation from the baseline of the price level, nominal GDP, nominal housing prices, and total nominal debt.

Kretanje promatranih varijabli u odgovoru na podizanje kamatne stope

Vidimo da se u nominalni dug najsporije vraća dugoročnom nivou (kao da nije bilo inovacije u k.s.) što znači da će realni dug rasti jer se nivo cijena brže vraća dugoročnom stanju, a rasti će i udio zaduženosti u NGDP-u s obzirom da nominalni dug dulje ostaje povišen od NGDP-a koji se brže vraća nivou bez inovacije u stopi – što pokazuje i sljedeći Svenssonov grafikon

Tj podizanje kamatne stope u stvarnosti podiže realni dug kao i udio duga u GDP-u – suprotno od onoga što vijeće Banke očekuje.

Svensson zaključuje:

The conclusion is that a higher policy rate increases the household real debt and the debt-to-income ratio.

The higher policy rate indeed reduces nominal housing prices and new mortgages, but since the new mortgages are such a small share of total mortgages, the total nominal debt falls very slowly.

At the same time, nominal GDP and nominal disposable income fall much faster, so the debt-to-GDP and the debt-to-income ratios rise.

This is contrary to what the Riksbank has stated in a number of monetary-policy reports and updates. The Riksbank justification of its policy is simply not valid.

Kroz ovaj kratki case study, pokazuje se ono što sam tvrdio u prva dva posta

– monetarna politika teško može djelovati na pokazatelj kao kredit koji predstavlja “višu informacijsku razinu” od inflacije ili NGDP-a.

– odabir krivog targeta, kao i neispunjavanje mandata s pravim (makar i unutar ciljanja fleksibilnog i simetričnog inflacije) pokazuje činjenicu da je monetarna politika zadužena za nominalnu stabilnost, a za pitanje financijske stabilnosti trebamo tražiti neka druga rješenja.

Marcus Nunes isto ima post

Macroprudential regulation, što i zašto ipak ne

Petar Sisko No Comment ruj. 1,2013 cochrane, monetarna politika, regulacija

Mnogo se vjere stavlja u nove “makroprudencijalne regulacije koje bi trebale poboljšati nadzor nad financijskim sustavima i regulatorima dati alate kojima će zaustavljati “neodrživa gomilanja”* duga kroz razne financijske poluge u lovu na veće prinose. Naravno financijska regulacija je na sličan način stvarana iz krize u krizu i dosadašnji rezultati su obično bili poražavajući, no mislim da se i regulatorima stavilo previše obveza i odgovornosti. Regulacija nema smisla ako neće stvoriti bolji outcome od potpuno dereguliranog sustava…jednako kao i monetarna politika. Na obje fronte su dokazi kroz zadnjih 100ak godina slabi, a mislim da burden of proof ipak leži na intervencionistima. Zadnje vrijeme trend ide i prema ugrađivanju bankovnog nadzora u funkcije središnjih banaka, pa se postavlja pitanje stavlja li se pred središnje banke previše zadaća i ciljeva. Naravno, problem sa regulatorima koji su bili dio klasičnog državnog aparata je često bila činjenica da nisu imali dovoljno kapaciteta, ili da su bili pod utjecajem interesa pojedinih političkih opcija, da kao državni službenici uopće nemaju razloga dobro raditi svoj posao i konačno da uopće nisu radili svoj posao. Naravno, kako to u birokraciji biva, država s jedne strane pokušava zaustaviti negativne posljedice “neodgovornog” financijskog sektora, dok na drugu stranu potiče neodgovornost istog (npr housing politike, deposit insurance itd). Već sam spominjao i radove koji pokazuju da je stabilnost sustava ovisna i o brojnim povijesnim događajima reflektiranima na institucionalnom settingu, što znači da promjena nije samo pitanje bolje ili drugačije regulacije već je priča kompliciranija, kao i sa korupcijom.

Konkretno, makroprudencijalne regulacije imaju za cilj pratiti i upozoravati na sistematske rizike te eventualno spriječiti krize koje nastaju kao rezultat ostvarenja takvih rizika.

Sustavni rizik je rizik koji proizlazi iz umreženosti svjetskog financijskog sustava. Rizik ne nosi jedna institucija već ga snose sve zajedno kroz nepreglednu mrežu transakcija, instrumenata i operacija. Konkretno, možemo primijetiti dvije dimenzije sustavnog rizika, poprečna i vremenska. Poprečna dimenzija uključuje specifični šok koji izaziva sustavni rizik. Vremenska dimenzija označava ukupan rizik koji se razvija tijekom vremena. (Hartmann, 2009) Dok vremenska dimenzija znatno utječe na volumen “zaraze”, poprečna dimenzija je šok koji služi kao okidač za nepovjerenje, što ruši tržišta.

Kao izvore financijskog rizika možemo identificirati :

– nepotpuna tržišta

– asimetričnost informacija

– eksternalije

– višestruke ravnoteže

– pitanje financijske stabilnosti u smislu javnog dobra. (Hartmann, 2009)

Postoje razni oblici sustavnih rizika koji ovise i o izvorima koji su navedeni. Oblik može biti šok kojeg uzrokuju asimetrične informacije. Dolazi do prodaje nelikvidne imovine kojoj kao posljedica pada cijena. Bilance institucija su pod pritiskom i javlja se situacija u kojoj nije dostupan kolateral za pribavljanje likvidnosti na razini cijelog sustava.

Makroekonomski šokovi u obliku bankovnih kriza također mogu formirati određeni oblik financijskog rizika. Čak i male i “proizvoljne” promjene mogu uzrokovati rasplet neravnoteže. Mali šokovi onda najavljuju silazni dio poslovnog ciklusa.

Redoviti čitatelji će se sjetiti da ja ne mislim da su sustavne krize (likvidnosti) uzrok recesija, bar ne onih kao što je ova posljednja. Dosadašnje (doduše kratko) razmatranje teme mi upućuje na lošu monetarnu politiku koja ne stabilizira nominalnu potrošnju. Bankarske krize, gubici i panike slijede nakon, kao što je bio i slučaj s npr. Lehman Brothersom u posljednjoj epizodi. To je bio i temelj moje kritike Vujčićeva govora u Opatiji jer smatram da nove regulacije ne mogu spriječiti greške guvernera CB-a. Regulatori su učili iza svake nove krize, i čudno je da još nijednom nisu posumnjai u svoju moć, dok guverneri čini se pred ovakvom problematikom zaboravljaju što im je zadaća raditi kroz monetarnu politiku.

No ako već želimo posebnu pozornost pridodati opasnostima koje slijede iz globalne povezanosti financijskih tokova, s obzirom da financijski sustav ima jako malo tržišnih kočnica upravo zbog državnih intervencija – moramo se fokusirati na regulaciju koja bi trebala zamijeniti te kočnice. Onda regulacija jednako tako ne smije biti izvor loših incentiva, te mora biti bazirana na transparentnim pravilima.

Regulacija djeluje na nacionalnoj razini, kroz središnju banku koja regulira likvidnost, regulira banke i upravlja sustavom plaćanja; te kroz razne vladine agencije i odbore. Međunarodna razina je prije svega bila osigurana preko Basel II standarda te preko savjeta međunarodnih institucija. No standardi regulacije ipak variraju od zemlje do zemlje.

Postoji više koncepata kako riješiti problem. Jedna je kombinacija monetarne politike i regulacije bankarskog sustava ili drugi koncept u kojem su ove funkcije odvojene. Engleska tradicija traži kombinaciju funkcija pa takvo uređenje vidimo u zemljama kao SAD koja je nasljednik takve tradicije. Njemačka tradicija je temeljena na odvojenosti ovih funkcija a primjeri su osim Njemačke, Austrija, Belgija, Francuska… (Haubrich, 1996)

No, ukupna politika nadzora se odvijala na način da se kontrola vrši od institucije do institucije, ne cijelog sustava. Jordan (2010) smatra da središnje banke nemaju instrumentarij za provjeru i spriječavanje sustavnih kriza, a pogledajte nesto o tome i ovdje (posebno Svenssona): Nacionalne regulative su neprilagođene novim uvjetima – s time se slaže i Draghi koji smatra da je nacionalna regulacija jedan od izvora pada međugraničnih tokova likvidnosti što je paraliziralo tržište likvidnosti (Iz Morgan Stanley notea):

President Draghi identified two areas of regulation as contributing to “financial fragmentation” in his speech at the Global Investment Conference on 26 July, 2012: liquidity regulation; and national supervisory regimes.

Liquidity regulation: “The interbank market is not functioning, because for any bank in the world the current liquidity regulations make – to lend to other banks or borrow from other banks – a money losing proposition. So the first reason [for financial fragmentation] is that regulation has to be recalibrated completely.”

National supervisory regimes: “national supervisors, looking at the crisis, have asked their banks, the banks under their supervision, to withdraw their activities within national boundaries. And they ring fenced liquidity positions so liquidity can’t flow, even across the same holding group because the financial sector supervisors are saying “no”. So even though each one of them may be right, collectively they have been wrong. And this situation will have to be overcome of course.”

Konsenzus nakon krize je macro-prudential nadzor i regulacija (Bernanke, 2010 ; Jordan, 2010…). Hartmann (2009) kaže da je to javni nadzor koji ima za cilj identificirati i zaustaviti sistemske rizike. Macroprudential politike uključuju ispitivanje sistemskih rizika koji proizlaze iz interakcije među bankama ili rizika bankrota jedne banke

– zbog njene veličine ili trž. udjela – koji bi mogli ugroziti određene funkcije bitne za gospodarstvo, kao sustav plaćanja ili pozajmljivanja (Jordan, 2010).

Macroprudential analiza je analiza na razini cijelog sustava koja identificira faktore rizika u makro okruženju u kojem institucije djeluju (Dijkman, 2010). Macroprudential politike koriste alate kako bi ograničili sistemske financijske rizike, spriječavajući poremećaje da djeluju na dostupnost ključnih financijskih usluga koje mogu imati ozbiljne posljedice za realnu ekonomiju,one

-guše nastanak neravnoteža te stvaraju obrane koje zaustavljaju ubrzane padove aktivnosti;

-identificiraju i djeluju na zajedničke izloženosti, koncentriranje rizika, veze i međuovisnosti koje su izvor zaraze i prelijevanja rizika koji mogu ugroziti funkcioniranje sustava kao cjeline” (FSB, IMF, BIS)

Kroz literaturu možemo identificirati osnovne korake macroprudential analize: – analiza institucija, tržišta

– stres testovi

– contagion matrix

– networking modeli

– praćenje likvidnosti

– praćenje indikatora.

Praktični modeli još nisu u potpunosti sastavljeni. Najnoviji trend su networking modeli koji uključuju ekonometrijske, matematičke, računalne, neuronske i biološke zakonitosti u ovladavanju kompleksnosti sustava.

Na temelju analize i modeliranja mogu se razvijati alati i regulative, no javljaju se određeni problemi kao trade off koji proizlazi iz strože regulacije u smislu sporijeg rasta, pitanje načina reguliranja, npr. Volckerovo pravilo ili suženo bankarstvo. Dalje se pitanje tiču konkurencije i nesavršenosti tržišta – pitanje veličine institucija. Jedno od glavnih pitanja proizašlo iz ove krize je pitanje trade-off između monetarne i financijske stabilnosti s obzirom da stabilna inflacija održavana zadnjih desetljeća nije spriječila nastanak mjehurića. S obzirom da je sustav sada globalan, javljaju se i problemi međunarodne koordinacije. Veoma je teško naći konsenzus među državama kada sektor nije savršeno raspršen po svim zemljama, te u nekima čini više, u nekima manje ukupne aktivnosti. Konačno, znaimljivo je i pitanje same implementacije. Tko ili što će biti centralni autoritet za nadgledanje sustava – hoće li to biti centralna banka ili državna agencija. Lamafalussy (2011) tu prepoznaje integrirane i koordinirane modele.

Koordinirani model je model u kojem postoji središnja državna agencija. Njene prednosti su i prijašnji nadzor financijskih tržišta od strane državnih tijela, fokusiranost na zadatak te lakša koordinacija na međunarodnoj razini. U slučaju da se treba donijeti odluka o spašavanju institucije koja je sistemski važna, ona je često dio ministarstva koje upravlja i financira spašavanje. Nedostaci su standardna neefikasnost državne uprave, problem informiranosti i stručnosti, moguće pogodovanje privatnim interesima pojedinih institucija (korupcija…) te nepostojanje realne monetarne snage za suzbijanje krize na razini cijelog sustava.

Integrirani model ove zadaće prepušta središnjoj banci. Prednosti proizlaze iz činjenice da središnja banka posjeduje informacije o događanjima na tržištima putem kontrole platnog sustava te monopola nad primarnom novčanom emisijom. Posebno je važno naglasiti neovisnost centralne banke, te činjenica da je njena uloga reguliranje banaka. Ovakvo viđenje podržava teoriju da se monetarna i financijska stabilnost upotpunjuju. Središnja banka posjeduje i sredstva i instrumente za intervenciju te obično uživa veći ugled na tržištima. Ona može direktno utjecati na ponudu i cijene imovina, a banke se lakše prilagođavaju promjenama monetarne politike.

Ne smiju se izostaviti nedostaci ovakvog pristupa (detaljnije na kraju). Središnja banka ima ograničene kapacitete s obzirom na veliki broj aktivnosti koje su već sada posao središnje banke. Činjenica je da postoji mogućnost trade off situacije monetarne i financijske stabilnosti. Ograničen instrumentarij ipak traži veću fleksibilnost operacijskog okvira. Ako se središnja banka mora baviti spriječavanjem sustavnih kriza, njena uloga će biti otežana u smislu održavanja povjerenja u njenu mogućnost ispunjavanja drugih ciljeva. Također se nameće i pitanje velike koncentracije moći u neovisnoj instituciji.

Ostala pitanja uključuju razinu do kojr bi središnja banka trebala proaktivno spriječavati nastanak neravnoteža na financijskim tržištima. Neki smatraju da ona samo ima “mopping up” ulogu, odnosno da počisti nered nakon što je cijela priča pred krajem ili gotova. Treba li središnja banka koristiti instrumente monetarne politike za održavanje financijske stabilnosti u dugom roku. Ako se podiže referentna stopa kako bi se spriječila stvaranja mjehurića, dolazi do problema što se jednim instrumentom napadaju dva cilja. (već sam pisao o besmislenosti ovog pristupa, a Cochrane rastura)

Pitanje je također bi li centralna banka trebala pratiti provođnje Basel III pravila? Kako odrediti kreditni bubble? To su sve stvari koje kompliciraju interakciju između provođenja monetarnih i macroprudential instrumenata. Ako SB postaje regulator/ supervizor dolazi do problema da ona može biti pod raznim pritiscima iako je neovisna. Teško je u takvoj situaciji odrediti točnu razliku između lender of last resort uloge i pitanja rješavanja moralnog hazzarda na tržištima – čini se da postoji dvojba između kratkoročne stabilizacije i dugoročnih efekata na disciplinu svih aktera u sustavu. Dalje, kada SB preuzme ulogu nositelja tržišta, koliko se smanjuju prednosti decentraliziranih tržišta? Na takvim tržištima banke nadgledaju jedna drugu i prate vlastitu izloženost tuđem riziku.

Trenutna rješenja u dva najveća sustava su različita po pristupu. Slike 2 i 3 prikazuju shematski pristup sustava nadzora i reguliranja sustavnog rizika u EU i SAD-u.

Vidimo da je u centru EU strategije ECB koja pruža analitičku, logističku, statističku i administrativnu potporu. Tako će članovi ECB vijeća biti dio ESRB-a koji će se baviti macroprudential nadzorom. S druge strane više agencija će činiti ESFS koji će se baviti pitanjem pojedinih institucija kroz microprudential nadzor. U međuvremenu su se dogodile lagane izmjene vezane za banking uniju no to se prije svega odnosi na prijenos nekih ovlasti nacionalnih regulatora na ECB, koliko je to efikasno još ćemo vidjeti jer predstavlja zamjenu za puno rješenje koje bi uključivalo zajedničko osiguranje depozita i druge elemente “transfer unije”.

U SAD-u je priča nešto drugačija. Sustav nazdora je pod ministarstvom financija koje daje resurse za nadzor. Predstavnici centralne banke su samo dio FSOC-a koji još čine i predstavnici drugih agencija. FSOC vodi ministar financija.

Zapravo razlog pisanja ovog malog pregleda leži u novom postu Johna Cochranea s Chichago Bootha. Naime, on ima odličan članak u WSJ-u (PDF link u postu) s kojim se potpuno slažem (za razliku od nekih drugih njegovih stavova) o lošim aspektima makroprudencijalne regulacije. U osnovi:

This is not traditional regulation—stable, predictable rules that financial institutions live by to reduce the chance and severity of financial crises. It is active, discretionary micromanagement of the whole financial system. A firm’s managers may follow all the rules but still be told how to conduct their business, whenever the Fed thinks the firm’s customers are contributing to booms or busts the Fed disapproves of.

Macroprudential policy explicitly mixes the Fed’s macroeconomic and financial stability roles. Interest-rate policy will be used to manipulate a broad array of asset prices, and financial regulation will be used to stimulate or cool the economy.

…

“The monitoring of systemic risks by macroprudential policy should be comprehensive,” the IMF paper explains. “It should cover all potential sources of such risk no matter where they reside.” Chillingly, policy “should be able to encompass all important providers of credit, liquidity, and maturity transformation regardless of their legal form, as well as individual systemically important institutions and financial market infrastructures.”

What could possibly go wrong?

It’s easy enough to point out that central banks don’t have a great track record of diagnosing what they later considered “bubbles” and “systemic” risks. The Fed didn’t act on the tech bubble of the 1990s or the real-estate bubble of the last decade. European bank regulators didn’t notice that sovereign debts might pose a problem. Also, during the housing boom, regulators pressured banks to lend in depressed areas and to less creditworthy customers. That didn’t pan out so well.

…

First lesson: Humility. Fine-tuning a poorly understood system goes quickly awry. The science of “bubble” management is, so far, imaginary.

Za ostale lekcije procitajte clanak.

*unsustainable buildup

neki izvori, (ne da mi se prepisivat)

Bernanke (2009) : “Financial Reform to Adress Systemic Risk” – govor odboru guvernera FED-a
BIS (2011) “The future of central banking under post-crisis mandates”
Ninth BIS Annual Conference 24–25 June 2010, BIS Papers No 55
Caruana (2011): “The Role of Central Banks After The Crisis” , BIS
Dijkman, M. (2010): “A Framework for Assesing Systemic Risk”, World Bank
ECB: The Role of Central Banks in Prudential Supervision
FSB, IMF, BIS (2011): Macroprudential policy tools and frameworks – Update to G20 Finance Ministers and Central Bank Governors
Haubrich, J. : “Combining Bank Supervision and Monetary Policy” ,FRB (Izvor: http://
www.clevelandfed.org/research/commentary/1996/1196.htm)
IMF (2011): Global Financial Stability Report – April
Jordan, T.J. (2010): “A Changing Role for Central Banks”, SNB
Jordan, T.J. (2010): “Systemic Risk and Regulation – Managing the Challenges”, SFI
Soramaki, K (2009) : “Network Teory and Systemic Importance” Keynote – IMF Conference on Operationalizing Systemic Risk Measurement
Summer, M (2002): “Bank Regulation and Systemic Risk” ,ONB

Sumner vs. Schiff – malo MM reasononga za moje rothbardijanske prijatelje (video)

Petar Sisko 3 komentara kol. 11,2013 austrijanci, schiff, sumner

Clash moje inflationista proslosti i MM sadasnjosti 😀

Sumner like a boss.

o inflaciji u austrijskom bustu pogledajte ovdje
zasto je za to potreban stabilan NGDP i kojeg smisla ima pogledajte ovdje

HT Chun Lee

UPDATE: vidim da strasilo ima post i Schiffianske perspektive.

UPDATE 2: odličan komentar iz novog Sumnerovog posta od strane W.Pedena:

If inflation were really much higher than the CPI suggests, why wouldn’t this affect expectations?

Lars na CNBC-u…

Petar Sisko 1 Comment kol. 3,2013 chuck norris, cnbc, lars christensen

Lars:

my point is that we have far too much focus on who should run this institution rather than on what should the institution be about?

ostatak ovdje:

Friedman 101

Petar Sisko 2 komentara srp. 30,2013 friedman, milton friedman, ostalo

Danas bi Miltonu Friedmanu bio 101. rođendan. Evo par riječi o ovom genijalnom ekonomistu i intelektualcu.

Rijetko koji ekonomist je u 20. st. utjecao na znanost, ali i na javno mišljenje o ekonomskim temama kao Milton Friedman. Zapravo podjela oko evaluacije njegova rada i danas pokazuje koliki je utjecaj njegova rada. Dok je za ekonomiste vječni autoritet, posebno na području monetarne teorije i politike, za širu javnost on predstavlja borca za osobnu slobodu s jedne strane i neoliberalnu sotonu s druge. Ja sam u skupini koja smatra da je Friedman pozitivna ličnost, a mislim da i brojke govore puno tome u prilog.

Pokušati ću navesti par doprinosa Miltona Friedmana koje smatram najzanimljivijima.

Monetarna teorija i monetaristička proturevolucija

Friedman je ekonomistima prije svega asocijacija na moć novca i monetarne politike. Kroz cijelu svoju karijeru naglašavao je moć monetarne politike i probleme koje monetarna politika stvara.

U današnjem kontekstu možda je najzanimljivije spomenuti Friedman rule stabilnog godišnjeg rasta novčanog agregata. S obzirom da je Friedman pretpostavljao stabilnu brzinu obrtaja, kretanje nominalnog dohotka bi prema tome bilo stabilno što pokazuje da je politika NGDPLT koju zagovaraju market monetaristi nastavak Friedmanove ideje. To je konzistentno i s Friedmanovom idejom nominalne stabilnosti, tj stable monetary background koji nastaje kada CB zadovoljava potražnju za novcem.

Pojedinačni doprinosi se tiču teorije funkcije potrošnje, funkcije potražnje za novcem, utjecaja novca na realne varijable, spoznaje da je inflacija monetarni fenomen i popularizacije te percepcije u javnosti, pitanja očekivanja u ekonomiji prilagodbom Philipsove krivilje i za to vezane prirodne stopa nezaposlenosti, dominacije monetarne politike nad fiskalnom, ideja poput helicopter-dropa, nezavisnosit monetarne politike itd.

Neki radovi iz monetarne teorije i politike

M. Friedman (1956) “The Quantity Theory of Money: A restatement”, in M. Friedman, editor, Studies in the Quantity Theory of Money. Chicago: University of Chicago Press. Reprinted in Friedman, 1969.

M. Friedman (1958) “The Supply of Money and Changes in Prices and Output”, in The Relationship of Prices to Economic Stability and Growth. Washington, DC: U.S. Congress, Joint Economic Committee. Reprinted in Friedman, 1969.

M. Friedman (1959) A Program for Monetary Stability. New York: Fordham University Press.

M. Friedman (1959) “The Demand for Money: Some theoretical and empirical results”, Journal of Political Economy, Vol. 67 (4)

M. Friedman (1961) “The Lag in the Effect of Monetary Policy”, Journal of Political Economy, Vol. 69, p.447-66.

M. Friedman (1962) “Should There be an Independent Monetary Authority?”, in L.B. Yeager, editor, In Search of a Monetary Constitution. Cambridge, Mass: Harvard University Press.

M. Friedman (1963) Inflation: Causes and consequences. New York: Asia Publishing House.

M. Friedman (1968) “The Role of Monetary Policy”, American Economic Review, Vol. 58, p.1-17.

M. Friedman (1968) “Money: the Quantity Theory”, International Encyclopedia of the Social Sciences, p.432-37.

M. Friedman (1970) “A Theoretical Framework for Monetary Analysis”, Journal of Political Economy, Vol. 78 (2)

M. Friedman (1970) The Counter-Revolution in Monetary Theory. London: Institute of Economic Affairs.

M. Friedman (1971) “A Monetary Theory of National Income”, Journal of Political Economy, Vol. 79

M. Friedman (1977) “Inflation and Unemployment”, Journal of Political Economy, Vol. 85 (3)

M. Friedman (1984) “Monetary Policy: Tactics versus strategy”, in Moore, editor, To Promote Prosperity. Stanford, Calif: Hoover Institute.

M. Friedman and A.J. Schwartz (1963) A Monetary History of the United States, 1867-1960. 1971 edition, Princeton: Princeton University Press.

M. Friedman and A.J. Schwartz (1963) “Money and Business Cycle”, Review of Economics and Statistics, Vol. 30, p.32-64.

FOREX i CME

Friedman je bio siguran da je kraj Bretton Woodsa i fiksnih tečajeva iza ugla kada je 1967. pokušavao shortati Funtu, ali nijedna banka nije htjela obaviti transakciju. U svojoj kolumni u NewsWeeku je izrazio svoje nezadovoljstvo pozivajući na stvaranje sustava plivajućih tečajeva s tržištima za trgovanje valutama kao i futures tržišta za valute. U razgovorima s Leom Melamedom iz Chicago Mercantile Exchangea, koji se zainteresirao za njegove tekstove, je naglasio potrebu za takvim sustavom u trenu kada dođe do propasti sustava fiksnih tečajeva. Par godina kasnije CME je bio spreman i nastalo je globalno tržište valuta. FOREX je danas najveće globalno tržište s dnevnim volumenom preko 1,9 bilijuna USD preračunatih transakcija.
Mislim da bi Hrvatska u dugom roku profitirala od manje fokusa na tečaj, a više na nominalnu stabilnost.

CME: How Milton Friedman changed foreign exchange

Sustav vouchera u školstvu

Problem državno monopoliziranog školstva je obično proždiranje javnih resursa uz stagnirajuću kvalitetu obrazovanja. Sindikati učitelja i profesora štite svoje članove od otkaza, a nedostatak konkurencije predstavlja i nedostatak poticaja za napredovanje. Po uzoru na sustav vouchera za veterane 2. Svjetskog rata, Friedman je primirio javno financiranje (nazovimo besplatno) školstva s efikasnošću sustava u kojoj vlada konkurencija. Još važnije, stavio je naglasak na roditelje i njihovo pravo da utječu na obrazovanje svoje djece. Financiranjem škola putem vouchera, financiraju se učenici/studenti koji svoje novce mogu utrošiti u (javnoj ili privatnoj) školi po svom izboru. Takav sustav tjera škole/fakultete na natjecanje za studente što povećava potebu škola/fakulteta da bolje informiraju učenike/studente o svojim programima, inducira nastavnike da budu bolji, incentivizira obrazovni sustav na kreativnost. Mislim da bi ovakav sustav omogućio i mnogim mladima s nastavničkim znanjima u Hrvatskoj, koji nemaju vezu za posao da osnuju vlastite privatne škole i natječu se za sredstva, ali i konkuriraju kolegama koji su imali sreće da se uvale u sustav javnog monopoliziranog obrazovanja. Jasno je da će se tome najviše opirati sindikati, ali ako su uvjereni u kvalitetu svoga članstva i superiornost javnog obrazovanja, nemaju se čega bojati.

The Friedman Foundation for Educational Choice

Švedska je uvela takav sustav

Flat tax i negativna stop

Friedman je predlagao flat tax shemu u kojoj bi svi dohotci bili oporezovani istom stopom. Takav sustav bi bio regresivan, no Friedman je pokazao da bi uz istu poreznu bazu prihodi bili isti. No troskovi bi bili smanjeni – takav sustav ne bi zahtjevao veliku administraciju, konfuzne izračune, progleme hladne progresije (koja je isto regresivna i zapravo cesto uzrokuje smanjenje place nakon bruto povecanja jer se aplicira visa stopa poreza). Flat tax bi smanjio potrebu za brdom poreznih rupa za specijalne interese, a jedan dio dohotka, kao i danas, se ne bi oporezivao. I tu je dio ovog prijedloga koji kriticari cesto zaboravljaju/ne znaju/namjerno preskaču (iako nije nužno vezan za uvođenje flat taxa, ali kriticari obično kritizirao Friedmana, a ne njegova rješenja pa je svejedno). Iako je Friedman bio za slobodna tržišta, nije bio ideolog. Kao što primjer sa školstvom pokazuje, on je tražio efikasnija rješenja koja su poštivala ograničenja stvarnosti. Jedno od tih je shema garantiranog dohotka i negativne stope oporezivanja. Po toj shemi ljudi koji bi zarađivali ispod neke svote, ne bi plaćali drzavi porez već bi država nadodala novca do svote koja se smatra garantiranim dohotkom. Problem današnjeg sustava je obično izbor: socijalna davanja ili borba za višu minimalnu placu, dok bi ovakav sustav osigurao i socijalni aspekt uz, opet nize troškove administracije, ali i incentive građanima da ne pokušavaju u potpunosti ovisiti o državi. Opširnije u “Free to Choose”

Slobodna tržišta i pojedinci koji ih čine

Friedman je smatrao da ljudi sami znaju što je najbolje za njih same, te da država ne može povećati blagostanje jer nema takve informacije. Jednako tako država svojom intervencijom remeti tržišni sustav, smeta protoku informacija za alokaciju resursa čime smanjuje količinu dobara i usluga koje društvu stoje na raspolaganju. Nažalost, unatoč velikom utjecaju koji je Friedman, kao i ostatak free market ekonomista imao nakon 80-ih, politika i “besplatni” darovi su bili jači te je država cijelo vrijeme jačala smanjujući slobodu pojedinaca. Friedmanovim riječima: “We have gained on the level of rhetoric, lost on the level of practice.”

Sloboda pojedinca da samostalno ulazi u ekonomske i društvene odnose, time stvarajući prilike, informacije, nova rješenja, više blagostanja – je bila osnova Friedmanovog protivljenja intervenciji. Smatrao je svakog pojedinca važnim, njegovu želju da poboljša svoje osobno stanje opravdanom i poželjnom, a državu koja ga spriječava u tome, kao barijeru ukupnom blagostanju.

Slobodnu trgovinu je smatrao osnovom globalne mirne kooperacije.

Često je kritiziran kao zagovornik “pohlepe”, no kritičarima očito nikako nije jasno da tržište postavlja checks i balances na takve ljudske porive, dok birokrati nemaju takvu kontrolu, a imaju neograničenu moć. Zapravo je uvijek bilo pitanje, posebno i u Hrvatskoj danas kada nas državna propaganda bombardira oglasima kako su bolnice i škole u banani zbog neplatiša poreza, a ne zbog nesposobnosti države da upravlja takvim sustavima – tko je tu pohlepan, onaj tko zadrži plodove svoga rada ili oni koji zahtijevaju plodove rada svog susjeda jer misle da imaju “pravo” na tuđi rad. Friedman je bio osnovna sila u javnosti koja je raskrinkavala takve podvale.

Friedman se zauzimao za zaustavljanje rata protiv droge , te je bio odlučujući faktor koji je utjecao na prestanak prakse novačenja u vojsci i prebacivanju američke vojske na sustav plaćenih vojnika koji joj dobrovoljno pristupaju.

Većinu ovih ideja, detaljnije razrađene, možete naći u Capitalism and Freedom i Free to Choose

Friedman i neoliberalizam

Neoliberalizam se često povezuje upravo s Miltonom Friedmanom. Oni koji znaju išta o njegovu radu i stavovima neće učiniti grešku i revival liberalizma koji se veže za Čikašku školu miješati s socijalizmom u kojem živimo danas. No, neoliberalizam, kao pojam koji podrazumjeva slobodna tržišta i vladavinu prava, najjednostavnije govoreći – ne uključuje veliku državu (danas po pola outputa u razvijenim zemljama) ili ekstenzivnu regulaciju odnosa među pojedincima (bilo ekonomskih ili bilo kakvih drugih). Friedman je bio zagovornik slobodnog tržišta na kojem ljudi ulaze u odnose temeljem svoje slobodne volje a ne temeljem državne prisile. No bez obzira na to sve, mislim da je razdoblje od 80ih zapravo pokazalo koliko je često bitna promjena smjera, iako ne dolazi do fundamentalnih promjena u politikama kakve bi neoliberali priželjkivali. Od “neoliberalne revolucije” 80ih, rast države i njene moći nije stao ali je znatno usporio. Države koje su se u tom vremenu okrenule prema liberalnijim odnosima su prosperirale dok su one koje su zadržale prethodne strukture počele zaostajati (npr Sumner)

U ovom kratkom postu sam htio podsjetiti na rad i ideje M. Friedmana i nakon njegove smrti. Neke su došle do ušiju javnosti i danas su mainstream, no većina onoga što bi značajno povećalo blagostanje našeg društva, nažalost i dalje ignoriramo zbog kakofonije gluposti i propagande ljudi koji nisu ni pokušali čuti Friedmanovu poruku.

Šikić o ciklusima

Petar Sisko No Comment srp. 29,2013 banka.hr, ciklusi, ekonomija, šikić

Profesor Šikić ima jednostavan post na banci koji mislim da bi morao prokomentirati (koment sistem na banka.hr je uzas btw)

U srži posta je ideja o ciklusu kojeg pokreću keynesovi “animal spirits”.

Profesor kreće od priče da padom i rastom cijena i plaća dolazi do promjena u potražnji.

Problem je sto u kracem roku cijene i place ne padaju – zato imamo rast nezaposlenosti – gledajte odrađene sate i NGDP (nominalnu potražnju). Da place i cijene padaju ne bi imali 90% danasnjih problema.

Profesor se nekako previse slobodno igra s (racionalnim) ocekivanjima u pojedinim djelovima teksta, posebno oko monetarne politike i price o kamatnoj stopi. Ako pogledate reakcije trzista na monetarni easing (snižavanje kratkoročne stope) vidjeti cete da trzista ocekivaju rast dohodaka u buducnosti, a ne pad (iako ja preferiram monetarnu bazu u odnosu na policy rate).Naravno, po njemu trzista nemaju pojma sta rade, ali to je greska koju mogu oprostiti nekome s njegovim stavom ali ne internet austrijancima.

Tu je koristan i važan koncept prirodne stope, kauzalnost bi isla obrnuto – niska ocekivanja buducih dohodaka snizavaju prirodnu stopu, sredisnja banka mora pratiti, sto i objasnjava ovo sto Šikić naziva “paradoksom” na kraju, to nikako ne znaci da sredisnja banka gubi kontrolu na nominalnom potraznjom, upravo suprotno

To vuce i pitanje potraznje koju procjenjuju manageri prema ovome kako profesor postavlja priču. U prvom dijelu manageri procjenjuju potraznju za proizvodom koji planiraju proizvoditi, koja je uvjetovana potrosackim preferencijama kako i kretanjem agregatne potraznje. U drugom dijelu cijela odluka managera ispada da je vezana za agregatnu potraznju, neovisno o preferencijama – tj ispada da u slucaju stabilnog rasta nominalne potraznje (to bi recimo bila velika moderacija) ne dolazi do propasti kompanija, tj da je recesija iskljucivi razlog otpustanja radnika i smanjene potraznje za financiranjem (da ne kazem novcem). Btw, zar profesor stvarno misli da manageri samo gledaju ekonomsku klimu, pa kad je dobro razbacuje se resursima jer eto svi drugi to cine? Kako bi objasnili da je Apple za vrijeme “najboljih” godina 90ih bio u banani dok je usred recesije 2009. ostvarivao fantasticne rezultate. Ipak se dogadja svojevrsni decoupling između agregatne potraznje i potraznje za proizvodom. U dugom roku ce veliki broj slijediti Apple i investirati u kopije sto je standardni dio trzisnog procesa otkrivanja informacija i alociranja resursa,i ta karakteristika ne mora imati izvor u opcoj maniji, ili animal spiritsima.

Zapravo u zadnjem postu Evan Soltas puno bolje opisuje cijelu pricu, ako nista, po meni, puno blize onome kako i mainstream ekonomija razumije te stvari. No vec smo se navikli da su svi pametniji od ekonomista u njihovom podrucju.

Vezano za monetarnu bazu, mislim da profesor mora jasnije definirati novac – meni je novac monetarna baza, a cini mi se da ga izjednacava s kreditom, sto bas i nije tocno, iako je kredit jedan od kanala transmisijskog mehanizma. Potraznja za novcem je inverzna kamatnoj stopi i ulaganjima u pojedina dobra – tj kada imamo snazan rast investicija dolazi do pada potraznje za novcem a ne rasta potraznje za novcem. Dolazi do rasta potraznje za kreditima ali to je vec druga prica, gdje u najmanju ruku ovisi kojim naočalama gledate svijet – paleokeynesijanskim ili NK, ili neoklasicarskim (ovo sam naveo cisto zbog fleksi cijena i placa na pocetku)

Naravno, jaz u misljenjima nastaje ako mislite da animal spirits prica ima smisla na agregatnom nivou, s cime se ne slazem, ali to ne mijenja par (ne sve) stvari koje bi mislim profesor trebao prihvatiti ili objasniti zasto ne misli da su stvari takve. Bob Hetzel ima zanimljiv tekst o razlici animal spirits viđenja ciklusa i monetary disorder teorije koju sam zastupa, a čitateljima je poznato da i ja smatram da vrijedi.

1. prirodna kamatna stopa pada kada su ocekivanja budućeg dohotka niska, kakva je monetarna politika ovisi o odnosu policy ratea i prirodne stope – to objašnjava paradoks

2. racionalna očekivanja agenata

3. monetarna politika kontrolira nominalnu potražnju

4. nominalne rigidnosti postoje u kratkom/srednjem roku

mislim da su ovo elementi mainstream ekonomskih modela, i da ih ekonomisti ne modeliraju tako bez razloga. Mislim da profesor ponavlja greške reasoninga iz prošlih postova gdje se po meni vidi da ne poznaje ekonomsku teoriju te često miješa pojmove ili misli da je veći autoritet od profesionalnih ekonomista.

+ Sad vidim da komentator hec, uz kolegu cronomy.org ima odgovor koji mislim odlično, kratko ali sadržajno oslikaje core problema.

1 … 4 5 6 7 8 … 13

Author Archives: Petar Sisko