Osvrt na raspravu na banka.hr

Prof Sikic na Banci ima tekst gdje razlaze, u principu, osnove MMT*(Modern Monetary Theory) na  krecuci od razlike poduzeća i države. Velimir Šonje odgovora postom kojim zapravo kritizira Šikiceve postavke (pogledajte i komentare po tekstovima, rasprava je prezabavna, samo valjda na Banci mozete dozivjeti direktni sraz kolumnista/bloggera koji pisu tamo).Šonju se kritizira, tako receno, zbog “institucionalne neimaginativnosti” tj. on, kao, nije spreman prihvatiti drugaciji institucionalni setting koji bi pokrio i Šikiceve i druge pretpostavke. No mislim da je Šonjin odgovor, koji se tiče samog “modela” kako Šikic vidi svijet, ono sto kriticari zele izbjeci, jer se tada dolazi na pitanje dublje ekonomske teorije gdje je ipak Sonje zna o cemu govori. Neke relacije su ipak jasne kad se u kontekst stave preferencije i institucije koje bi kao promijenile stvar. Ja cu probati komentirati na tekst Drzava-Firma, a kratko cu se osvrnuti i na neke postavke iz teksta o nastanku novca. Pogledati cu kakve implikacije ima “The Sikic model”.
Šikic kaze da je potrošnju države besmisleno uspoređivati s potrošnjom firme. Da bi firma potrošila novac, mora ga prvo zaraditi; države ne mora.
Firme zapravo, moraju kasnije zaraditi tu potrosnju drzave – drzavi ne padne novac s neba, i prihvačajući Šikićevu ideju o nebitnosti poreznog prihoda, drzava emitira obveznice koje postaju imovina sredisnje banke  (i Sikic sam novac gleda kao dug, iako cesto brka novac i kredit) a novac koji za njih dobije troši.

Novac je monetarna baza i ne mora imati veze s kreditima. Sredisnja banka bi naime mogla kreirati novac i plasirati ga bez banaka i pokusaja utjecaja na cijenu kredita (kamatu) pa preko toga na potraznju, pa preko toga na cijenu novca, tj 1/nivo cijena. No sredisnja banka uopce ne mora prihvacati drzavne obveznice – no pretpostavljam da je to Sikicu monetarna katastrofa. ECB vecinom uzima instrumente privatnog sektora, kao sto pokazuje sljedeci grafikon o strukturi monetarnih operacija ECB-a:
Operacije ECB-a su repo ugovori s kraćim rokovima dospijeća (zasad do 3g) tako da je očito da se u obrnutom postupku likvidnost “poništi” – bez obzira na poreze.
Osim toga, cini mi se da postoji greska kod pitanja novca kao duga, tj onih koji smatraju da drzavne obveznice drzavi u slucaju monetizacije duga zapravo stvaraju kamatni teret – o tome sam pisao ovdje. Naravno ne tvrdim da je prica 1:1 vec da je stvar puno kompleksnija nego sto se prodaje.
Sikic izjednacavanjem kredita i novca stvara dodatnu zavrzlamu, posebno u tekstu o nastanku novca, a upravo iz cinjenice sto ne razlikuje monetarnu bazu od kredita i stednje. Cinjenica da je u nekim razdobljima smanjivan udio zlata u kovanom novcu ne znaci da je to imalo efekta na zlato kao monetarnu bazu. Druga stvar je tabula rasa prica koja je zapravo divljacki nacin rjesenja problema, danas se to radi, kako je Reinhardt pokazala, laganom financijskom represijom i inflacijom.

Sikic jednako tako olako razdjeljuje teorije nastanka novca, ako ih mozemo tako nazvati, prema odredjenim “populisticnim” skupinama. Tako pretezito glasne goldbugove (vjerojatno i ostale free marketere) povezuje sa onima koji zazivaju nekakvi metalni novac i teoriju razmjene, dok oni koji su popusili 5000 godina duga ili kako se zove knjiga, stavlja u moderne ultracool zagovornike papirnog novca, ujedno i kreditiste. Gdje bi stavio onda Scotta Sumnera koji je takodjer za fiat samo za drugaciji monetarni rezim? S druge strane “metalci” ne inzistiraju na metalu jer im se sviđa već jer ga je nekada tržište izabralo radi njegovih karakteristika (doduše to je teza koju Šikić odbacuje). Mises je masovno pisao o tome, a njegov regression teorem je, vezano za bitcoin, izazvao priličnu raspravu među austrijancima ima par mjeseci. 
S druge strane u koju skupinu upadaju oni koji zagovaraju sustav kompetitivnih valuta? Po čemu su “papiristi moderni”? Nemam pojma.
Dodatni problem je sto u tekstu o nastanku novca navodi da “metalci” naglasavaju medium of exchange funkciju dok “papirci” naglasavaju medium of account. To nije tocno, goldbugovi uvijek naglasavaju i stabilnost cijena dok je zlato bilo monetarna baza. I u tome je shema, zlato moze biti monetarna baza dok zapravo banknote predstavljaju papirnati novac uvijek zamijenjiv za zlato. Vraćanje na zlatni standard, kako ga većina zamišlja, u biti uopće ne bi zahtjevalo veliku reformu baze već samo prilagodbu na stani imovine središnje banke – za detaljniju priču i uviđanje drugih zapreka za povratak na zlato pogledajte Selginov članak. Činjenica da je zlato baza ne znači da ne postoji fleksibilnost u izdavanju papirnatog novca. Free banking sustav je imao mogućnost izdavanja elastične valute, “papira” na temelju zlata (ili drugih imovina) kako bi zadovoljio potražnju za novcem i to namještanjem reserve ratia. 
I pitanje poreza kao faktora za potražnju novca ne mora imati smisla. Prvo, kao što sam napomenuo, što ako središnja banka izdaje novac na temelju privatnog duga? Tada središnja banka uopće ne mora imati državne obveznice, što zaobilazi Šikićevu izjavu da je zapravo novac koji je uplaćen od poreza – poništen, tj nebitan jer je bitna samo primarna emisija koju kontrolira država.
Drugo, činjenica da ljudi moraju platiti porez može determinirati potražnju za domaćom valutom točno u onoj mjeri koliko građanima te valute treba. Ljudi namještaju svoje realno držanje novca kako bi imali određenu likvidnu kupovnu moć. U slučaju da je porez jedini faktor koji nameće njima držanje jedne valute, oni će svoje osobne bilance prilagoditi na odgovarajući način te će potražnja za domaćom valutom reflektirati potražnju determiniranu porezima. Za ostalo će koristiti drugu valutu ili što god već žele koristiti kao sredstvo razmjene/mjeru vrijednosti. Zapravo je potražnja na temelju poreza u Sikicevu modelu samo pomoc koja utjece na potraznju za drzavnim novcem. U tom smislu, ako je primarna emisija na temelju drzavnih obveznica, koja je izvor drzavne potrosnje u modelu (znam da Sikic eksplicitno ne spominje takvu emisiju, no iz svega prilozenog jasno je da ce drzavne vrijednosnice biti na imovinskoj strani bilance), u kontekstu potraznje za novcem kako je opisuje Friedman, potraznja za porezima je zapravo samo jedna od varijabli koje cine funkciju potraznje za novcem – i to ona koja ovisi o prinosima na drzavne papire. Naravno da pričamo o potražnji za novcem po Friedmanu, ne bi imali ovakve probleme.

Mislim da je Hrvatska primjer koji je blizu opisivanja cinjenice da potrosaci korisnosti koje nudi novac imaju izbor. Čak se i čini da je strah od inflacije determinirao potražnju za stranom valutom, zbog čega su Hrvati efektivno izabrali ECB/BuBa-u za svoje središnje banke bez da su Njemačkoj plaćali porez. No, čak i u “metalno” doba, kako bi se platio porez , ljudi su mogli donijeti svoje poluge u privatne kovaonice i pretvoriti ih u kovani novac koji je bio opce-prihvacen i nije bio “dug” a platio bi i porez. Zanimljivo je da je u gornjem slučaju s Hrvatskom upravo strana valuta i postala onda i osnova za kreditnu emisiju dok je HNB nastavila upravljanjem monetarnom bazom u kunama (a opet glavni kanal emisije – kupnja strane valute, a ne državni vrijednosni papiri). Znam da će se sada reći da je Hrvatska ovakva ili onakva, ali hej, zamišljamo institucionalni setting kakvi nam odgovara.

Profesor Šikic pise
“Osim toga, država porezima regulira kupovnu moć ili, kako kažu ekonomisti, ukupnu potražnju. Kada je ona prevelika, država će je smanjiti povećavanjem poreza, kako bi izbjegla preveliku inflaciju. Kada je ona premala, država će je povećati smanjivanjem poreza, kako bi izbjegla preveliku nezaposlenost.”

Kupovnu moc regulira sredisnja banka, ili eto drzava ako je koristi kao svoju bitch, ali ne kroz poreze vec kroz emisiju monetarne baze. Drzava upravlja svojom komponentom “ukupne” potraznje. Tj sredisnja banka upravlja nominalnom potraznjom – Sumnerova kritika. Porezi su kratkorocni bump za inflaciju (povecavaju inflaciju!) dok su inace striktna supply politika koja je pitanje ponude i proizvodnog dosega gospodarstva. Inace i losa zetva je supply side shock te ju se ne bi trebalo brkati s monetarnim sokovima (naravno ukoliko niste austrijanac, tada prica ima i smisla**).
Mislim da su u srzi “The Sikic modela” dva pitanja koja nisu odgovorena
1. Koja/kolika je preferencija po pitanju drzavne potrosnje i inflacije u takvom modelu, tj postoji li trade off – tj smatra li ga profesor bitnim?
2. Kako je nagnuta SRAS a kako LRAS krivulja.
Pitanje je, kako Sikic postavlja pricu, pitanje optimalne drzavne potrosnje – pretpostavljam da bi ona rjesila prvo pitanje, tj optimalna bi uravnotezila neku preferiranu mjeru inflacije i drzavnog zaduzivanja(?). Porez utjece na nagnutost AS krivulje (cini se not so important in the Sikic model, ali ovo je ipak cinjenica) , no tada ostaje pitanje trade off-a – prevelik porez (valjda veci od kriterija minimalne drzave?) okrece (mijenja nagib) krivulju tako da pada split dugorocne realne aktivnosti, a raste dio splita koji ide na inflaciju. Ako sredisnja banka ipak cilja inflaciju, makar i tu preferabilnu mjeru koja optimizira drzavnu potrosnju onako kako je planer zeli, ispostaviti ce se da, ipak, sredisnja banka kontrolira agregatnu potraznju (opet Sumnerova kritika), a dogadja se crowding out privatne aktivnosti. Tj poviseni porez ce djelovati na dugorocnu krivulju ponude tako da ce smanjiti potencijalni rast. Prica ide i u drugom smjeru, monetarna politika ce offsetati kontrakciju drzavne potrosnje, kao sad u SAD-u npr. Naravno dok god je SRAS polozena ili nakrivljena, tj LRAS okomita.
Sikiceva fiskalna teorija recesija bas ne drzi vodu – recesije se dogadjaju radi supply sokova (recimo RBC) ili monetarnih sokova kada zbog nominalnih rigidnosti ne padaju place i cijene vec broj odradjenih sati (pa i zaposlenost) i proizvodnja – musical chairs model. Ne znam kad je povecanje poreza izazvalo recesiju iako u dugom roku moze pogorsati strukturne slabosti pri jednom od ovih sokova, ali konacni rezultat prevelikog opterecenja ce biti nizi potencijalni rast – a ne nuzno i nominalna potraznja. Tu se nazire i pitanje efikasnosti drzave naspram trzista, ali mislim da je to pitanje rjeseno i nema smisla ulaziti u to.
Porezi ne upravljaju potraznjom, to radi sredisnja banka. Porezi su, kako je naznaceno, vezani za supply side politike. Nije mi jasno kako Sikic zamislja smanjenje inflacije uslijed rasta poreza kada ce svaki indeks cijena nakon povecanja poreza pokazati povecanje nivoa cijena.
2011-2012 je rasla inflacija (mjerena HICP-om) u Eurozoni zbog efekata povecanja poreza u ime mjera “stednje” pa je ECB reagirala i dodatno gurnula Eurozonu u problem.
Vidimo da je mjera HICPa koja ne pokazuje promjene u porezima (plava linija) niža od službenog HICP-a (narančasta linija)

Britmouse pokazuje da kad pogledamo takvu mjeru, Spanjolska, Grcka i Cipar pate od deflacije.

Pitanje monetarnog offseta i utjecaja administrativnih mjera i poreza na inflaciju je toliko prodiskutirano da mi je nekako bezveze pricati o porezima kao stabilizaciji potraznje. Mislim, ako je drzava jedna komponenta potrosnje onda ce ona povecati svoj prihod/kapacitet potrosnje povecanim porezom, a smanjit privatnu – znaci kolicina novca i kolanje su bitni. U biti koja je veza u Sikicevom modelu, ako je porezni prihod nebitan jer drzava moze printat koliko i sta hoce? Zapravo Sikicev model drzave koja kontrolira printanje novca pa time i nominalnu potraznju je nekakva vjecna verzija Friedmanovog helicopter drop-a.
U realnom svijetu monetarna politika dominira fiskalnom.

Na kraju Sikic izvlaci tri prilicno cudna zakljucka 

1. „Prava količina državne potrošnje“ je političko-ekonomska odluka, koja mora prethoditi financijskim razmatranjima.”

– Mislim da Šikic ovome pristupa iz centralnoplanerske perspektive. Koliko ima drzava na svijetu toliko ima valjda razlicitih preferencija glasaca (u idelanom svijetu valjda) koje se ogledaju u proracunima. Ako sam krivo shvatio, druga opcija mi govori da ispada da je nemoguce povezati tu odluku s financijskom racunicom, pa je najbolje da CB isprinta razliku? 
Pretpostavljam da misli na smanjenje privatne potraznje, no zaboravlja 2. stvari – 
a) krenuo je s pretpostavkom o drzavi koja tiska novac, tako da je pravo pitanje kolika kolicina poreznog opterecenja je onda dovoljna da osigura potraznju za valutom a ne kolika kolicina hrani drzavu jer ona ionako printa. Mislim da je ekstremni slucaj ovoga full blown socialism.A sam je i zakljucio da postoji onda trade off sa preferencijalnom mjerom inflacije, za koju bi se trebala brinuti sredisnja banka cime ona efektivno upravlja potraznjom. Tj u slucaju financiranja drzavne potraznje monetizacijom uz ciljanje inflacije fiskalni multiplikator ce biti 0. Ocekivani pozitivni ucinci prosirene drzavne potrosnje na ukupni dohodak/potrosnjuu tom jednostavnom agregiranom, staticnom i expectation-less modelu se mogu postici samo ako postoji trajna iluzija novca sto stvarnost pokazuje da nije tako, pa ipak ekonomisti preferiraju dinamicnu analizu s racionalnim ocekivanjima – kao aktualne NK modele u kojima povecanje stope drzavne potrosnje negativno djeluje na prirodnu stopu tj ocekivani rast. . Ako cemo slijediti primjer Hrvatske (ali i mnogih drugih zemalja koje su se susrele s visokom inflacijom), u situaciji da ne postoji nominalno sidro, tj ciljanje inflacije kao u primjeru, mozemo ocekivati bijeg ekonomskih agenata u druge valute/imovine, hladnu progresiju koja gazi ponudbenu stranu ekonomije i veseli kolaps cijele price. Money illusion works only so long.
b) onaj dio koji prikupi, drzava ce potrositi u ovom jednostavnom modelu (opet restraint je inflacijska preferencija i ocekivanja – ali tu je samo pitanje koliko i gdje)

2. “Monetarni sustav je sredstvo za postizanje političko-ekonomskih ciljeva, a ne izvor informacija o tome kakvi bi ti ciljevi trebali biti.”

Glupost, (dobar) monetarni sustav je tu da osigura nominalnu stabilnost ekonomije kako muljaže u novac ne bi remetile ponudbenu – realnu stranu ekonomije (prva stranica Woodfordove biblije upravo definira zadace monetarne politike kroz citat Knuta Wicksella) i time pomogli u dosezanju potencijalne stope rasta u odnosu na dane resurse, tehnologiju itd. Već sam pokazao da cijela priča neće imati smisla ako ne želimo inflaciju (osim ako Šikić ne smatra da je LRAS položena (horizontalna) ili da ljudi (i sindikati?) nakon par godina inflacije ne prepoznaju da ih se vuce za nos).

3. “Jednako je besmisleno smanjivati državnu potrošnju zato što imamo deficit, kao i povećavati je zato što imamo suficit.”

Da, trebali bi imati uravnotezen proracun i kvalitetne supply side politike, a pokusaje utjecanja na agregatnu potraznju ostaviti središnjoj banci koja vodi monetarnu politiku  pravilima, po mogućnosti što neutralniju po pitanju alokacije. Moj prijedlog NGDPLT ili ekvivalentno nominalno sidro. Opravdanje za prosirenu drzavnu potrosnju ljudi cesto nalaze u zamci likvidnosti, s ovakvim stavom ne mislim da ni prof. helicopter drop Sikic vjeruje u nju.
*posto ne znam previse o MMT osim ono sto sam eventualno procitao i ovo sto je prof. poslozio, nemojte ovaj tekst shvatiti kao kritiku MMT-a, vec kao osvrt na “The Sikic model”
** moram se prisiliti napisati nesto sto mi se dulje vrijeme vrzma po glavi, a vezano je za mogucu kompatibilnost plucking modela i austrijske teorije

UPDATE dodan link na Britmousea i slika HICP-a u EZ

Related Posts
Euro QE kroz otvor za mačku?
Macroprudential regulation, što i zašto ipak ne
Novac i krediti pt.3 – Švedski slučaj
Vrijeme je za Euro QE (?)
1 Comment

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage