Monthly Archives: velj. 2014

Tjedni linkovi 17.02.14

Teme: što kad nas zamjene roboti, zašto se prosvjeduje u Venezueli i Argentini, je li 2014. “godina istine” u RH, koja je optimalna meta za Fed, mitologija Chicago-sotonističke makro-urote, Kineski “model”, Vuk o EMsima, Summers o Downtown Abby nejednakosti, Reinhardt/Rogoff revisited – nothing to see here…
1. BoJ bi mogao pretvoriti target za monetarnu bazu u open ended program vezan za ciljeve. To su dobre vijesti, posebno u svjetlu razočaravajućeg rasta GDP-a u Q4 2013. Iako je veliki razlog uvoz energije zbog zatvaranja nuklearki, koji je dodatno negativno djelovao na saldo razmjene, očekivao sam veću snagu BoJ-a u offsetanju i tog negativnog “šoka”. S druge strane capex raste brže od očekivanog a i domaća potražnja, kako je McCallum predvidio svojim modelom iz 2001. ako se sjećam dobro, također daju impulse rastu. 
2. Goldmanov Hatzius smatra da bi optimalna meta za Fed bio indeks nominalnih plaća. Sumner to advocira od 90-ih godina, no smatra da je NGDP politički realnija alternativa sa sličnim posljedicama.
3. Jedan komentar na stanje u RH. Krajem 2012. Šonje i DS su napisali tekst na za Banku gdje su 2013. nazvali godinom istine. Nisam to vidio prije, ali da jesam, mislio bih da su preoptimistični, kako je i na kraju ispalo. No u svjetlu novog proračuna za 2014. čiji se rebalans već lagano sprema kako nam je najavljeno (post) – htio sam samo podsjetiti čitatelje koliko već traje ovo pretakanje iz šupljeg u prazno koje vladajući nazivaju “reformama” i “bolnim rezovima”. 2012 nisu učinili ništa, 2013. DS i Šonje su predvidjeli godinu odluke. Ovi nisu odlučili ništa nego su godinu proveli u istom fiskalno neodrživom ritmu. Ja sam s druge strane predviđao da će 2013 biti godina kada će dosegnuti kapacitete, i zapravo ulazak u EDP mi je signalizirao da se možda ipak nalazimo pred zidom i da je vrijeme da se nešto učini. No Linić & Co su nastavili istom strategijom tako da sam bio previše pesimističan. 2014. će vidjeti ista bauljanja kao i prethodne tri. Mislim da nije rano ovaj mandat proglasiti bačenim. Još 4 godine za ništa a tek smo na #polaputa. 
4. Bauljanje oko Zakona u radu se provlači mjesecima, mediji se pune izjavama predsjednika sindikata javnog sektora o nekakvim štrajkovima, bez da se itko zapitao što to njima točno smeta. Ako pogledate Mrsićevu prezentaciju, biti će vam jasno da jedini koji mogu prosvjedovati su nezaposleni i  poduzetnici jer dugo najavljivane promjene ZOR-a nisu ništa više od implementiranja strategije pretakanja iz prethodne točke – i ovdje doslovno, mjesečni fond sati rada ostaje isti ali eto sada se mogu malo fleksibilnije razdijeliti po tjednima ovisno o potrebi. Ministar je jako ponosan, sindikati ljuti.  Svi poduzetnici koji imaju tjedne peakove potražnje mogu biti zadovoljni, osim ako se povećana potražnja ne produži na 2 tjedna ili mjesec ili više mjeseci… Ako želite znati zašto je u RH jedino industrija hrane jedina opstala, ovo je jedan od razloga. 
5. Gdje je nestao Tobin pokušava objasniti Williamson, uvod je ludnica…

In 1937, was born the spawn of Satan, and he was named Robert E. Lucas Jr. On his scalp was etched the dreaded “666.” In the 1960s, Robert attended the Academy of the Satanists, known to the public as the University of Chicago, where he was schooled in the ways of Lucifer (Milton Friedman). In the 1970s, Robert, the antichrist, decreed that there should be no more worship in the Church of the Keynesian Cross. A secret society was formed, and in the 1990s they didst make a pact with Michael Woodford. In return for his life, Woodford was sworn to use the Tools of Satan – the functional equation, the contraction mapping theorem, the dreaded Euler equation. Further, Woodford, his henchmen and henchwomen, were to appoint Satan’s ministers to the key positions of power in the economics profession – journal editorships – where they were to enforce the use of the Tools of Satan. Publication of even one paper making use of the tools of the Church of the Keynesian Cross would mean banishment to the underworld forever.

6. David Glasner piše o tome što znači biti Keynesijanac u modernoj makroekonomiji, a James Caton misli da smo ipak svi monetaristi.
7. Zašto su plaće ljepljive – opet David Glasner.
8. The Economist o Argentini 

Argentina is once again at the centre of an emerging-market crisis. This one can be blamed on the incompetence of the president, Cristina Fernández, but she is merely the latest in a succession of economically illiterate populists, stretching back to Juan and Eva (Evita) Perón, and before. Forget about competing with the Germans. The Chileans and Uruguayans, the locals Argentines used to look down on, are now richer. Children from both those countries—and Brazil and Mexico too—do better in international education tests.

Što je pošlo po zlu – u drugom tekstu.
9. Domaći kapitalistički mediji su odlučili preskočiti priču i o prosvjedima u Argentini ali i o prosvjedima u Venezueli. Prosvjedi nisu kul ako se ne može okriviti neoliberalni kapitalizam…hm.
UPDATE:QZ donosi  slike
10. Vuk Vuković pokriva krizu u emerging markets.
11. Iza Kaminska prenosi zanimljiv research note o Kini – kao post-kapital zemlji. Super zvuči, no činjenica da nisu opterećeni povratom na kapital ne znači da on nije bitan. Opadajući granični prinosi nam automatski nalažu da razmišljamo o tehnologiji i inovacijama. Takav setup nas dovodi do neke vrste schumpeterijanskog modela koji traži promjenu institucija kada se dosegne tehnološka granica. Ideja da če država moći zauvijek igrati ulogu alokatora je po meni naivna, a priča da zanemareni povrat na kapital neće strike back eventualno – nezamisliva. Spojite taj narativ sa Caballerovom teorijom globalne strukturne nestašice sigurnih imovina i imate jasan odgovor odakle veliki dio povrata na kapital u Kini i zašto imaju ogromni shadow banking sustav. U SAD-u su na tom izvanbilančnom partiju igrali financijaši, ovdje je on nastao da služi mase koje nemaju gdje uložiti štednju. (OK, imaju nekretnine). 
12. Larry Summers piše za FT, jednostavno usmjerava veći dio rasprave o nejednakosti u pravom smjeru.
13. Novi paper na MMF-u kaže da nema magičnih granica kada dug počinje imati ovakve ili onakve efekte na rast.
14. Martin Wolf, odličan autor na FTAlphavilleu, o efektima nadolazeće revolucije u robotici i AI-u.
15. Nuklearna fuzija i besplatna energija su upravo postale bliže realnosti.
16. iPhone bi 1991. koštao 3,5 milijuna USD.  Ovo nazivam trickle down.

Read More

Tjedni linkovi 09.02.14

Teme: budućnost proizvodnje, dr. Mengele, kako se zabavljaju penzići a kako bankari, rast udjela države u globalnom GDP-u, zašto otpustiti Linića, marksizam i nasilje, Sotona, Norveška nakon nafte, zašto monetarna politike treba zanemariti financijsku stabilnost, goodbye Ben, nafta, speedtrading, Monsantov novi smjer, RH kao europska party destinacija…
1. Ychuan Wang je napisao odličan članak na QZ-u. Zašto monetarna politika treba zanemariti financijsku stabilnost. 
2. Otišao je Ben Bernanke…iz Feda – eve neki zanimljivi momenti iz osmogodišnjeg mandata. 
3. F.Coppola je zabrinuta na jednostranost Fedova smanjivanja kupnji obveznica.  Ne dijelim njen stav, ali svejedno zanimljiva perspektiva.
4. Zašto Bitocin može biti dobar… 
5. Mark Sadowski…najproduktivniji komenter ikad, o problemima monetarnog sustava temeljenog na zlatu.
6. Španjolska se mrvicu oporavila, pa reverzira reforme…
7. O trendovima u budućnosti….Iz McKinsey-eve serije o budućnosti proizvodnje:
Something of equal moment is occurring today. As we settle into a “new normal” catalyzed by the global financial crisis, the ensuing recession, and an uneven global recovery, traditional arbitrage models seem increasingly outmoded.For some products, low labor costs still furnish a decisive competitive edge, of course. But as wages and purchasing power rise in emerging markets, their relative importance as centers of demand, not just supply, is growing. 
But these are far from the only implications of rising wages. Just as Henry Ford’s $5 day helped create a new consuming class, so higher wages in China are increasing local demand, thus reinforcing the local-investment choices of OEMs and suppliers. At the same time, there is little evidence of a zero-sum game between China and advanced economies, such as the United States. Rather, the narrowing labor-cost gap reinforces the importance of local demand factors in driving manufacturing employment. Indeed, factor costs often have the greatest impact on location decisions within a region—for example, Airbus moving to Alabama instead of Texas or North Carolina. These costs interact with policy factors, such as infrastructure spending and tax incentives, to shape a region’s overall economic attractiveness. 
A related challenge is the need for new management muscle. As it gets harder to hide behind labor-cost arbitrage, regional manufacturing executives and midlevel managers will need to become both better at running a tight operational ship. They should be able to grasp the productivity potential of a range of new technologies and have enough ground-level knowledge of local markets to influence product strategies and investment trade-offs. The ability to build external relationships—with suppliers, education partners, and local-government officials who can influence the development of vibrant, sophisticated supply ecosystems—will also be a source of competitive advantage.
8. S sadašnjosti iz UBS-ovog white papera : Macro problems, Micro solutions:
Since the start of 2008, government consumption at the global level has risen by 20% in real terms, whereas private consumption and fixed investment have risen just 8% and 5%, respectively. In other words, despite talk of austerity, government spending continues to run ahead of private-sector spending. That has two important implications – one structural, and one cyclical.
Structurally, government debt, government spending, and the share of government within the economy must be sustainable. Government consumption’s share of global GDP has risen from 11% to 14% over the past 15 years. In 2013, it reached its highest level since 1980. At the same time, government debt-to-GDP ratios have hit record highs in many countries.
In the long run, such elevated levels of expenditure (and corresponding levels of debt and deficit) are probably not sustainable, in particular, given other structural changes underway. For instance, demographic trends in many advanced economies pose challenges. Working age populations are growing more slowly, or in some countries, such as Japan, beginning to decline. Accordingly, the window of opportunity for mature economies to bring government debt levels  down to sustainable levels is gradually narrowing, owing to inexorable demographic shifts. 
However, fiscal restraint has also played a role in preventing economies from enjoying more robust growth and the virtuous circles that typically ensue in recovery. Equally, a form of “silent austerity” is to be found in the banking sector: increased financial regulation and associated restraint on private-sector credit supply.
Weak bank lending has been somewhat offset by capital markets activity. In the Eurozone, where the credit crunch has been the most protracted, banks have been disinter mediated as large companies have gone directly to the markets to access funding. Eurozone banks’ lending to corporates is down 4% year on year, but issuance of corporate debt is up 10% year on year. 
However, the problem is that bank lending still makes up
80% of the total loans to corporates. So, while the burden shouldered by corporate bond markets is increasing, it is doing so slowly.
Ok….”štednja”? Rezovi? Zato dodatna financijska regulacija lagano pritišće uvjete kreditiranja, što je štetno, kao obično za najmanje (SME) jer veliki su se preusmjerili na tržišno financiranje.
O budućnosti…. 
These new technologies can make the world economy more inclusive and more efficient, but they may also lead to significant dislocations. Mobile communications technology has the potential to bring 2–3 billion people into the world economy in the coming decade. 
Additive manufacturing, known as “3D printing”, could remove up to 90% of the waste from some manufacturing processes. At the same time, advanced robots, which can work for as little as USD 4 per hour, may eventually displace existing employment in manufacturing.
A recent study by the McKinsey Global Institute finds that these new technologies have the potential to generate a direct global economic impact in the order of USD 14–33 trillion per year in 2025. Our own simulations and estimates suggest that trend global growth could be 0.5 to 0.7 percentage points higher than in the absence of technological change, implying productivity gains comparable to those unleashed by the advent of the personal computer and internet revolutions of the 1990s.
They include innovations in a number of areas, but three sectors stand out: information and communications technology (ICT), manufacturing processes, and energy extraction.
In manufacturing, efficiency gains include the deployment of more advanced robotics alongside recent advances making it more practical and profitable to substitute capital for human labor. Low-cost robots can change manufacturing by increasing precision and productivity without incurring higher costs. Further efficiencies can be exploited with the use of 3D printing, which reduces waste in manufacturing, improves precision of design, and shortens complex supply chains. 
The US Department of Energy anticipates that 3D printing could save more than 50% of energy use compared to today’s existing manufacturing processes. The shale revolution will exert further downward pressure on oil and natural gas prices, particularly if the technology is exported worldwide. 
Labor markets in manufacturing could be materially affected as capital in the form of robotics and 3D printing replace low and semi-skilled jobs. For some economies on the cusp of joining the global manufacturing and trading system (for example in South Asia, the Middle East, Africa and parts of Latin America), development could be threatened by the substitution of cheaper and more efficient capital for labor, and by the shortening of global supply chains.
Intermediary business models, including financial services, face significant challenges as a result of technology improving connectivity and increasing the opportunities for disintermediation.
9. Budućnost za Norveški rast možda nije toliko sjajna, no prepoznavanje problema je prvi korak ka rješenju. Kako je socijalna ekonomija ljude učinila sebičnijima, a bogatstvo povećalo efekt substitucije za radnike u Norveškoj? 

The trend is worrying the country’s policy makers and business executives. Norwegians work the third fewest hours in the developed world, according to the OECD. The hourly wage in manufacturing is the highest in the world, 40 per cent above Germany’s and about double that of the US, Japan, Italy or UK, according to the US Bureau of Labor Statistics. 

Kristin Skogen Lund, head of national employers’ organisation the NHO and a former executive at Telenor, the Norwegian telecoms group, says: “It’s almost inevitable when things are going well for so long. My own children, 14 and 11, have never grown up with anything other than affluence. Of course it does something to us.”
“When politicians say everything is OK, that is a sign of a bubble situation.”

11. Moralne posljedice Mengeleova uspijeha…interesting stuff by Brian Caplan 
12. Posredništvo u financijskom izvještavanju – preko WSJ-a npr, nije dovoljno brzo za pojedine trgovce. Business Wire dostvlja reportove direkt, a ponekad i 50ms čini razliku: 
13. Monsanto ulazi u organsku proizvodnju…dok razni MartixWorld-ovi traže Vegetarijanskog bigfoota po Gorskom Kotaru
14. Da ne bi sve prošlo bez zavjere…evo tekst o recesija zabavi na kojoj se bankari rugaju radnom narodu. 
15. No i penzići se znaju zabavljati, i to Goldman Sachs narco style partijima. Kokain osigurava vječnu mladost.
16. Kako je kip Sotone završio u parku. Hint: ego američke verzije Merzel Lovirć.

17. O nasilnoj podlozi marksizma.

18. Jedan od niza tekstova Banka.hr o 2. mirovinskom stupu.

19. Cronomy o Liniću.

20. Njemačka underground ekonomija nastavlja rast.
21. Nakon 20 godina trpanja regulacija, zakona, idealnih mjera za krastavce, fiksiranja cijena, centralnog planiranja, ograničavanja snage usisavača i borbi protiv ovakvih i onakvih žarulja, EU se čudi što su njihove intervencije ljude otjerale u sivu zonu (pogledaj 17.) ili omogućile rast korupcije davajući birokratima u ruke moć, a velikim industijskim grupama lobiste u Brusselesu. I kao glavni problem je što im u ruke zbog toga ne dolaze milijarde poreza. Krug se zatvara tako da se dodaju nove regulacije, agencije i birokrati da se zaustavi korupcija. Samo pozivanje na moral bi imalo bolje rezultate nego to…korupcija je posljedica intruzivne države, što više prepreka postavi, to je više prilika za ponuditi mito. To ne znači da ga nadasve moralni birokrati moraju primiti.
22. Već je prošao dio posta o monetarnoj politici, ali ovaj članak ne zaslužuje tu sekciju. Tipični Francuzi, kad se i složim s njima o restriktivnoj politici ECB-a, oni krenu baljezgati o tečaju EUR-a i mogućnostima Francuskog izvoza. Neka pogledaju japanski saldo tekuće bilance da vidu kroz koji kanal će ići oporavak…
23. Kako se lego oporavio kupnjom licenci za Star Wars i druge heroje, pročitajte ovdje.
24. Dolazi ljeto, festivali lagano izbacuju lineupe za ovu sezonu. Članak iz prošle godine pita “Is Croatia Europe’s best party destination?” Zanemarujući Ultra retard festival, prilično sam siguran da je lineup na RH obali prošle godine bio puno bolji nego Ibiza, izbjegavajući izlizana imena, prezentirajući nova imena. Bonobo u Areni u Puli, treba li više reći?
Read More

Teorija inflacije a la Kirchner

Ok, što napraviti nakon što monetizacija javnog duga zajedno s kolapsom valute inflaciju dovedu 60ak %? Kao i obično, najkreativnije politike dolaze iz Argentine. 
Argentinska predsjednica Cristina Kirchner je krenula u borbu protiv inflacije –  plakatima. Naime, ne sviđa joj se što su neredi po ulicama i nezadovoljstvo upereni prema njoj, pa je zaključila, u maniri tipičnog autokrata, da je propaganda rješenje i monetarnih problema:
Political activists allied with Argentina’s government increased pressure on retailers in a very personal way on Friday: They plastered the city with poster-size photos of retail executives, accusing them of fueling the inflation that officials are scrambling to tame.
The posters, featuring head shots of executives from the local units of Wal-Mart Stores, Carrefour SA and other companies, were posted on walls, bus stops and newspaper kiosks across the capital. 
“These are the people who steal your salary,” the posters say. “They raised the price of everything to take your money.” The companies either declined to comment or didn’t return calls about the posters. 
Created by United and Organized, a group of politically active young people loyal to President Cristina Kirchner , the posters appeared as Mrs. Kirchner urged Argentines to work “elbow to elbow” with the government to report unfairly high prices and stop “the looting” of ordinary people. Two weeks ago, the government devalued the peso, helping fuel inflation and prompting many businesses to raise prices by 20% or more.
Jadni napaćeni narod netko treba upozoriti da su ekonomisti varalice i undercover agenti (najbolje MMF-a). Otkad je to inflacija monetarni fenomen?

“I know all of them,” Mr. Capitanich said. “They are all undercover agents. Argentines should know that independent, objective economists do not exist. I want to say emphatically that when unscrupulous businessmen raise prices, it has absolutely nothing to do with macroeconomic variables.” 

Mr. Capitanich also criticized what he called the arrogance of lawmakers on the U.S. Senate Foreign Relations Committee. During a hearing for President Barack Obama’s nominee to be the next ambassador to Buenos Aires on Thursday, senators questioned Argentina’s commitment to democracy and its management of the economy.

Jedno im se ne može zamjeriti, s Argentinom je zabava uvijek zagarantirana.  Više sjajnosti ovdje.
Ljudima koji tamo žive ovo nije baš zabavno.
Read More

Rješenje krize u euro-zoni koje će zadovoljiti BVG

Danas je došla odluka njemačkog ustavnog suda o ECB-ovim, još neiskorištenim operacijama -OMT (Outright Monetary Purchases). Ideja OMT-a je došla nakon Draghijevog londonskog govora u srpnju 2012 kada je rekao “we will do whatever it takes…believe me, it will be enough.”
Odjednom je se počeo ispuhavati veliki dio riziko premije koju su tražila tržišta na kamate za dug periferije. Rizici su brzo opali kako pokazuje i grafikon iz kvartalnog izvještaja o financijskoj stabilnosti BOE.
Mnogi su čekali konkretizaciju Draghijevih riječi u obliku nove monetarne akcije, koja je došla u rujnu kada su objavljeni OMT-i. Ideja je bila, kondicionalno – ovisno o pristupanju zemlje programu prilagodbe i korištenju ESM/EFSF fondova, neograničeno kupovati obveznice te zemlje, do 3.g ročnosti, s ciljem održanja monetarnog transmisijkog mehanizma kamatne stope. 
Ovo je zapravo bila konkretizacija već postoječih SMP programa u formi dugoročnog facility-ja. Kao i SMP, sve kupnje bi bile sterilizirane povlačenjem viška likvidnosti iz sustava. Iako su mnogi OMT-u dali zasluge za smirivanje situacije, kao što sam spominjao, glavna magija se dogodila u očekivanjima koja su promijenjena onda kada je Draghi obećao da će učiniti sve. OMT su gotovo nevažni. Kako Nick Rowe naglašava, monetarna politika su 99% očekivanja i 1% akcija.
Usprkos tome, Bundesbank je odlučio stvar dostaviti njemačkom ustavnom sudu  – BVG (Bundesverfassungsgericht), koji je danas donio svoju odluku.
BVG je odijelio pitanje ESM-a i fiskalnog kompakta od pitanja OMT-a i proslijedio ga Europskom sudu pravde.
Osnovnim pravnim pitanjem u ovom predmetu, BVG smatra, pitanje koliko je ECB-ova odluka o OMT-u sukladna s primarnim pravom EU. Senat BVG-a smatra da postoje razlozi za zaključak da OMT-i prelaze mandat ECB-a na način da zadire u pitanje nadležnosti zemalja članica kao i zabranu monetarnog financiranja zemalja članica.
ECB OMT objašnjava potrebnom za osiguravanjem urednog monetarnog transmisijkog mehanizma i jedinstvenosti djelovanja monetarne politike. OMT-i se dosad nisu koristili
BVG pazi da EU institucije i organi, tj njihovo djelovanje ne prelaze granicu svojih kompetencija te štiti neprenesivi dio njemačkog Temeljnog zakona koji jamči ustavni identitet. 
Prema tome smatraju da je pitanje krši li OMT mandat monetarne politike ECB-a ili zabranu financiranja članica iznad njihove nadležnosti. 
BVG:
To se događa kada dolazi do prelaska granica kompetencija te da to prekoračenje dovodi do strukturno bitne promjene na štetu članica.
ECB ima mandat koji je ograničen na monetarnu politiku. Ona ne može voditi vlastitu ekonomsku politiku, već može podržavati gospodarsku politiku monetarne unije. Ako se OMT na Europskom sudu kvalificira kao vlasitita gospodarska mjera, ona očito krši podjelu kompetencija. Takva promjena u kompetencijama je strukturno bitna, jer OMT postaje nadređen europskoj politici “spašavanja” članica, što je ipak u ingerenciji zemalja članica. OMT bi također mogle dovesti do preraspodjele među članicama i time dobiti konturu financijskog izjednačavanja, koji EU ugovori ne predviđaju 
Ako OMT krši i zabranu monetarnog financiranja proračuna, opet se radi o strukturno bitnom prelasku granica kompetencija, posebno jer primarno pravo jasno normira zabranu financiranja zamalja članica i osigurava proračunsku odgovornost Bundestaga.
Ukoliko OMT-i budu proglašeni protivni EU primarnom pravu Unije, mogu se ponuditi smjernice koje bi bile u skladu s primarnim pravom. 
Odluku o OMT ne pokriva mandat ECB-a. Monetarna politika je prema formi, sistematici i ciljevima Ugovora primarno odvojena od gospodarske politike članica. Ograničenje se odnosi i na objektivno postavljeni cilj kao i  mjere za postavljanje cilja i povezanost te mjere s drugim pravilima. Za smatranje OMT odluke mjerom gospodarske poltike je presudan upravo cilj, koji je neutralizacija premija na kamate obveznica pjojedinih zemalja članica euro-zone. ECB smatra da je izvor potraživanja te premije od strane sudionika tržišta strah od reverzibilnosti eura. Po mišljenju Bundesbanka, takve premije pokazuju skepsu sudionika tržišta da će pogođene zemlje disciplinirano upravljati proračunom. Selektivna kupnja obveznica samo pojedinih zemalja je indikator da se OMT može kvalificirati kao mjera gospodarske politike jer je u operativnom okviru ESCB-a nepoznato različito tretiranje među zemljama članicama. Paralelna politika programa pomoći EFSF-a ili ESM-a kao i rizik potkopavanja njihovih ciljeva utvrđuju ovaj zaključak. Kupnja pojedinih obveznica kroz OMT kako bi se smanjio teret kamata za pojedine zemlje je funkcionalni ekvivalent programa pomoći spomenutih institucija – no bez legitimne parlamentarne kontrole. 
Čl.123 St.1 Ugovora o Europskoj uniji zabranjuje ECB-u kupnje obveznica na primarnom tržištu. Ova zabrana se ne može zaobići kroz funkcionalno ekvivalentne mjere. Činjenica da će kupnje biti sterilizirane, selektivnost kupnji kao i paralelnost s EFSF-omi ESM-om ukazuju da je OMT zabranjena zaobilaznica spomenutog članka. Tome valja pridodati spremnost da se kroz kupljene obveznice sudjeluje u restrukturiranju javnog duga, povećani rizik, namjeru zadržavanja obveznica do dospijeća , utjecaj na formiranje cijena na tržištu i poticanje udionika tržišta na kupnju na primarnom tržištu. To što je ECB-ov cilj da se pojača transmisijski mehanizam, ne mijenja ništa vezano za ovaj predmet prema viđenju BVG-a. Iako kupnje obveznica u nekim slučajevima mogu pridonijeti ciljevima monetarne politike, to ne čini OMT mjerom monetarne politike. 
Kad bi OMT bio tako postavljen da ne podriva kondicionalnost EFSF-a i ESM-a, te da zapravo podržava gospodarsku politiku Unije, stajalište BVG-a bi bilo drugačije. S pogledom na Čl.123 trebalo bi isključiti mogućnost neograničene kupnje državnih obveznica i izbjeći utjecanje na cijene na tržištu. 
Koliko kreacija OMT-a i provođenje istih mogu povrijediti ustavni identitet Temeljnog zakona trenutno nije vidljivo i ne ovisi o sadržaju i opsegu OMT-a koji bi bili u skladu s s primarnim pravom.
U principu se u potpunosti slažem s BVG-om. OMT-i nisu neutralna monetarna operacija već pod krinkom kondicionalnosti pokušavaju opravdati spašavanje operativnog okvira jedinstvene monetarne politike kroz kamatnu stopu. ECB se nema što petljati s uvjetima fiskalnih programa niti monetarne operacije vezivati za to. Tu sam jasno veći pesimist od Larsa. ECB-u je cilj da osigura monetarnu stabilnost bez obzira što se događa sa fiskalnom politikom. 
Drugi problem je činjenica da je veliki dio krize nastao upravo ECB-ovim fokusom na kamatne stope umjesto na monetarnu stabilnost. Kako D. Beckworth naglašava, kriza u euro-zoni nije dužnička kriza, već je nastala restriktivnom monetarnom politikom ECB-a koja je rezultirala padom nominalnog dohotka.

Dug u GDP-u je narastao ne samo zbog cikličkog rasta duga, već zbog nastanka masivnog NGDP jaza.  Jaz je produbljen 2011. kada je Trichet ponovio grešku iz 2008. i podigao kamatne stope u ratu protiv imaginarne inflacije. Kolaps NGDP-a i rast pokazatelja zaduženja su u problem doveli ove zemlje te poremetili cjenovni sustav na tržištu obveznica. OMT je blesava mjera kojom se pokušava usiljavati kamata koja njima odgovara, umjesto da osiguranjem monetarne stabilnosti izbace ovakve tail rizike koji stvaraju ogromnu nervozu na tržištima. To je u osnovi poremećaj sustava cijena, za koji je otpočetka kriv ECB. Izvješće DG ECOFIN-a pokazuje da su tržišni spreadovi znatno premašili one koji bi izvirali iz  fundamentalnih faktora (one koje bi međuostalim bile pod utjecajem kolapsa NGDP-a -dug/NGDP-u). Pa čak kad su uključili brdo rizika poput dinamike duga, rizika likvidnosti i sistematskog rizika postojala je znatna razlika. Spread je i povećan bijegom u sigurnost čime su depresiranji prinosi AAA država. BVG se bojao raspodjele među članicama, ovo je jedan od primjera, samo u obrnutom smjeru. 
Veliki broj radova pokazuje da je za rast prinosa zadužena “globalna averzija prema riziku” i “tail risk”. Sljedeći grafikon (probati ću ponovno pronaći izvor) pokazuje na primjeru Italije,  procjenu udjela “zaraze” u rastu prinosa. Ne izgleda da stoji stav Bundesbanka da je pitanje deficita jedini uzrok eksplozije prinosa.
Tj kolaps NGDP-a je stvorio monetarni nered koji je od financijske krize stvorio Veliku recesiju i subsekventnu dužničku krizu. Rast rizika koji je vezan za raspad euro-zone je eksplodirao i sa sobom odnio periferne članice koje sut trebale bitno ekspanzivniju monetarnu politiku (2008-2009 su je trebale sve članice). Takva dinamika je dovela do raslojavanja donedavno integriranih europskih tržišta dok se rizik država odrazio na financiranje banaka kojima je kolaps dohotka uništio bilance rastom NPL-ova. To je u drugoj rundi pogoršalo odljeve sredstava i dodatno štetilo državi i bankarskom sustavu u pitanju. Percepcije otpornosti perifernih banaka potvrđuju drugi faktor ove spirale. U jednom starijem postu sam pokrivo ovu priču pa preporučam da pogledate.
U konačnici je Draghi dosta toga rješio svojim obećanjem, no sada mu BVG s pravom osporava alat koji je trebao dati težinu riječima. Nakon više od godinu i pol dana, BVG-ova odluka je vjerojatno manje važna s obzirom na normalizaciju i puzajući oporavak. Nova prijetnja je deflacija i prospekt japanske stagnacije. Europski sud pravde, ako odluči protiv OMT-a neće očito Draghiju oduzeti alat ponovnog uspostavljanja monetarnog ekvilibrija. To nikad nije bila namjena OMT-a, kako BVG primjećuje, namjena je bila nekakav indirektni način djelovanja kroz depresiranje odabranih prinosa, uz sterilizaciju
Prihvatljivija mjera bi bila pravi QE, kupnjom GDP-ponderiranih količina obveznica zemalja euro-zone. 
Prvo, takav alat bi izbjegao karakterizaciju selektivnog financiranja. S obzirom da bi količina bila GDP ponderirana, ona bi bila neovisna o potrebama pojedinih zemalja za financiranjem – bila bi neutralna. Ne bi djelovala kao spašavanje bankarskog sustava, za cilj bi imala konačno rješiti tail risk.  Prinosi na obveznice AAA zemalja bi vjerojatno porasli, a ne pali jer bi se reverzirala potražnja za sigurnim imovinama. Kamatne stope zemalja periferije se ne bi vratile na razinu iz vremena prije krize. 
Drugo, kamatne stope bi bile nebitne jer bi QE imao za cilj dosezanje ili cilja inflacije, ili, možda još bolje, vraćanje rasta M3 agregata na stazu rasta od prije krize kako predlažu Simon Wren Lewis i Lars Christensen. Kamatne stope bi vrludale gdje ih tržište odvuče. 
Treće, namjena ne bi bila vlasita gospodarska politika već čisto dosezanje TEU-om zadanih ciljeva ECB-a – niske i stabilne inflacije (simetrični cilj!) i podrška ekonomskim politikama unije tako što osigurava stabilno nominalno okruženje koje osigurava funkcionirajući cijenovni sustav.
Mislim da bi ovakav program bilo lakše provući kroz poštivanje 123. članka TEU-a, bar ako vrijede kriteriji koje je gore zadao BVG. U konačnici postojeća praksa repo-kupnje obveznica od banaka u redovnim operacijama nije bitno različita.
UPDATE: Slično stvari vide analitičari JP Morgana
Read More

Euro QE kroz otvor za mačku?

Jedan kratki post ususret ECB-ovoj odluci o kamatnim stopama.
No kamatne stope možda neće biti toliko u fokusu koliko pitanje sterilizacije SMP-a.
2010. ECB je započela kupnje obveznica zemalja “pod stresom” i program nazvala Securities Market Programe. Nekima su već onda zvonili alami s obzirom da ECB prema Maastrichtu ne bi smjela financirati države. ECB je naglasila da se ne radi o financiranju već održavanju normalnih uvjeta na financijskim tržištima. Problem ECB-a, koji sam već više puta naglašavao je operativni okvir koji je usmjeren na banke i kamatnu stopu. Kamatni kanal ne funkcionira jednako za cijelo područje ako se kamatne stope za pojedine zemlje bitno razlikuju. Usred krize 2008-2009 i kasnije europske dužničke krize, došlo je do divergencije kamatnih stopa među zemljama što je smanjilo potencijal djelovanja zajedničke monetarne politike kroz kamatnu stopu. 
Iz te perspektive, ECB je stvorio SMP ne kako bi nekome olakšao financiranje već kako bi pokušao zaustaviti divergenciju kamatnih stope. Tj. cilj SMP-a je bilo održavanje integriteta transmisijkog mehanizma kroz koji djeluje monetarna politika (ili bar ECB misli da djeluje). Takve kupnje su imale nekakav utjecaj na kamatne stope ali nisu značajno zaustavile divergenciju. S druge strane, te kupnje su bile sterilizirane povlačenjem likvidnosti iz bankarskog sustava.
Mogli bi reći da je cilj bio makniti dio riziko premije koju traže investitori, a vezan je za rizik raspada euro-zone i slične “tail riskove” koji su eksplodirali od sredine 2010. Kolika je moć očekivanja je pokazala relativna nedjelotvornost SMP-a i kasnijih bilijunskih 3-godišnjih LTRO operacija u lice s “whatever it takes” govorom, koji je Draghi održao u Londonu sredinom 2012. Od tada sve stope su naglo počele padati (iako je malo vjerojatno da će doseći nivo konvergencije od prije krize, ikada). 
SMP će danas biti u fokusu jer se čini da je došla potpora iz Bundesbanka o prestanku sterilizacije tih kupnji. Kupnje u budućnosti, kao i dio koji nije dosad steriliziran, će postati praktično QE. Sada ECB drži još 175 milijardi EUR vrijednosti ovih obveznica. To nije dovojno jak efekt za značajnije djlovanje na potražnju. Zapravo je ovo jako smotana mjera jer vjerojatno neće biti vezana za nikakve ciljeve, no alternativa je samo ponavljanje forward guidancea…
Odluka je u 13:45 po našem vremenu, presica počinje izjavom u 14:30. Sve live ovdje.

UPDATE Ništa od ovog očito.

 Iz statementa, jako tužna slika europske monetarne stvarnosti (moj bold):

According to Eurostat’s flash estimate, euro area annual HICP inflation was 0.7% in January 2014, after 0.8% in December. This decline was mainly due to energy price developments. At the same time, the inflation rate in January 2014 was lower than generally expected . On the basis of current information and prevailing futures prices for energy, annual HICP inflation rates are expected to remain at around current levels in the coming months.  

Turning to the monetary analysis, data for December 2013 confirm the assessment of subdued underlying growth in broad money (M3) and credit. Annual growth in M3 moderated to 1.0% in December, from 1.5% in November. Deposit outflows in December mirrored the strong sales of government and private sector securities by euro area MFIs, which, in part, could be related to adjustments by banks in anticipation of the ECB’s comprehensive assessment of banks’ balance sheets. These developments also affected annual growth in M1, which moderated to 5.8% in December but remained strong. As in previous months, the main factor supporting annual M3 growth was an increase in the MFI net external asset position, which continued to reflect the increased interest of international investors in euro area assets. The annual rate of change of loans to the private sector continued to contract. The annual growth rate of loans to households (adjusted for loan sales and securitisation) stood at 0.3% in December, broadly unchanged since the beginning of 2013. The annual rate of change of loans to non-financial corporations (adjusted for loan sales and securitisation) was -2.9% in December, after -3.1% in November. 
P.S. Nemam, nažalost, vremena za pisanje posljednjih tjedana, nadam se da će se situacija eventualno malo “smiriti” da spojim i koji zanimljiviji post. Pozz!
Read More

Nejednakost i politike (ne)jednakosti

Nejednakost je vruća tema. Postoji više problema sa razinom rasprave koja prevladava. Iako sam mislio pročitati još brdo literature prije nego nešto napišem, uhvatila me inspiracija pa sam složio tekst u nastavku. Mislim da se ne tiče isključivo nejednakosti koliko naglašava da je potreban fokusiraniji pristup koji identificira istinske uzroke pojedinih problema kako bi se isti ispravili.

Jedan od problema sa raspravom oko teme nejednakosti se tiče samog mjerenja tog “fenomena”. Drugi je tretiranje rezultata tog mjerenja kao uzroka, a ne simptoma. Treći je pitanje stavljanja stvari u perspektivu i pronalaženja rješenja na temelju pravilne identifikacije problema.

Mjerenje nejednakosti nije nešto jednostavno. U medijima se obično pojavljuju anegdotalne informacije tipa one oxfamove o 85 ljudi koji imaju pola svjetskog bogatstva. Na neki način može šokirati, ali zapravo je jako upitno koliko ta informacija išta govori o svjetskim trednovima. Dalje upitno je što to znači za one koji su na toj doljnjoj polovici globalne distribucije. Naslovi u RH novinama ne spominju da je globalna stopa apsolutnog siromaštva znatno opala od 70-ih godina.  Ako pričamo o bogatstvu tih 85 u odnosu na bogatstvo najsiromašnijih, dobili smo samo informaciju da je netko jako bogat – nejednakost imetka (wealth) je veća nego nejednakost dohotka (income). U konačnici ni sama nejednakost dohotka (Gini) ne mora biti dovoljan indikator. Pokazatelj koji bi mjerio potrošnju bi bio još bliži onome što želimo, no opet koliko korisnosti/zadovoljstva/sreće se može izvući iz te potrošnje? U kojem periodu? Treba li nejednakost gledati kao životni ciklus svodeći svu tu potrošnju na sadašnju vrijednost tih dohodaka/potrošnji? Bi li to bila neka dobra mjera? Zašto ankete obično pokažu da više Amerikanaca misli da su srednji sloj nego što je zaista srednji sloj po nekoj mjeri ekonomista? Je li percepcija “stvarnija” od podataka kojima raspolažemo?

Na svijetu bi mogli naći skupine zemalja koje, mjereno Ginijem, imaju isti nivo nejednakosti, no što iz toga možemo saznati o životu u tim zemljama? Pa u principu ništa. Hrvatska, Itaija, Estonija prema CIA World Factbook-u imaju sličan Gini. Da građanin RH ili Estonije mora birati hoće li živjeti u nekoj od druge dvije zemlje, sumnjam da bi se većina odlučila protiv italije. SAD ima Gini 45,a Venezuela 40 – je li Venezuela s manje nejdnakosti bolja za život? Mislim da je jasno da Gini ne pokazuje nužno puno toga u svakoj situaciji. Ljude zanima i apsolutni dohodak. Npr. u zemljama s većom nejednakošću, ali i višim prosječnim dohotkom, onaj prosječni dohodak je manje reprezentativan. Ako je velika razika, to znači da je u toj zemlji osoba na dnu distribucije, apsolutno, u boljem položaju nego osoba na dnu distribucije u zemlji s nižim Ginijem i nižim dohotkom. Tako 5. percentil dna američke distribucije zarađuje više od 65. percentila globalne distribucije. Američki medijan dohotka je viši od dohotka 93% globalne distribucije. Američki medijanski dohodak je u globalnih top 10%!

Zapravo je i ovo je verzija, never reason from a price change. Sama promjena pokazatelja nejednakosti nam ne mora govoriti ništa bitno o pitanju povoljnog ili nepovoljnog trenda. Uzmimo za primjer zemlje, kao SAD, gdje su neki od glavnih drivera nejednakosti tehnološki napredak koji daje prednost onima sa boljim vještinama i usporedimo ih sa zemljama u kojima zaista postoje situacije, da 1 osoba/obitelj kontrolira 90-ak % bogatstva. Ove potonje ćemo obično naći u polufunkcionalnim afričkim “državama”. Sad da dovedem stvar u ekstrem – da Hrvat dođe s onim čime prosječna osoba u našoj zemlji hoda po cesti (koja je inače jedna od zemalja sa nižim koeficijentima nejednakosti) u neku regiju u Africi, instantno bi postao osoba/pripadnik obitelji kojeg sam spominjao u rečenici prije. 

Bi li se Hrvatu bio problem preseliti se u SAD iako je tamo veća nejednakost? Ovisno kojemu. No, da zaobiđimo priču o prosjecima/medijanima jer mnogo ljudi misli da ta praksa kod ekonomista nije dovoljno “ljudska” or whatever. Ovdje bi oni koji se kunu na empirijsku vrijednost anegdotal evidence-a možda i imali na  neki način pravo, jer uprosječivanje i agregacija smanjuju vizibilnost društvene dinamike. Nisu isti ljudi u top 10% bili prije 10 godina i danas. Čak ni globalni 1% nije statična kategorija. Brazilac Elke Batista je preko noći izgubio sve. Zuckenberg je preko noći dobio sve. Nokia je bila najveći proizvođač 2007. Apple je predstavio iPhone – Nokia je za par godina postala nebitna kompanija. Dioničari Nokije su izgubili milijarde. Na dan predstavljanja iPhonea, Nokijina dionica je pala 7-9%. Koliko je ljudi samo radi toga napustilo top 10% u Finskoj? Stvari se mijenjaju, a čak ni anegdotalni dokazi, kao ni brojne mjere koje se često u ekonomiji koriste to u potpunosti ne pokazuju. Kao i obično ne pokazuju pozadinu cijele priče. Ona ne mora biti tržišno određena.

Što je s promjenama u RH od 90ih do danas. Koliko je novih najbogatijih i kako su došli do svog imetka. Koliko je onih koji su imali privilegije u SFRJ izgubilo iste? Je li nastanak jednog tajkuna i u zemlji kao RH jednak penjanju po ljestvama dohotka jednog Jobsa ili Zuckerberga? Prema tome je li jednako zabrinjavajuće (ili moralno, ako tako preferirate) da Zuckerberg ima puno viši dohodak od američke čistaćice? Je li ok da američka čistaćica zarađuje puno više od hrvatske? Je li prema tome više OK da jedna čistačica u RH ima x puta manji dohodak od Todorića dok Zuckerberg ima 100x veći dohodak od američke čistaćice? Mislim da je jasno da su pitanja puno kompleksnija od same priče o nejednakosti koja je trenutno no.1 problem(?)

Očito je da nas sve ovo dosad dovodi do pitanja socijalne mobilnosti i ekonomskih mogućnosti. Kad prihvatimo činjenicu da je teže prijeći iz jednog dohodovnog razreda u drugi, nismo došli do rješenja. Ok, čini se da se, bar u SAD-u mogućnost penjanja uza dohodovne ljestve nije poboljšala zadnjih 40ak godina. Cilj ovog teksta je pokazati da je potrebno postaviti prava pitanja. Je li nejednakost problem? Ne znamo. Zašto? Jer ne znamo zašto je nastala. Bitno je znati zašto je nastala jer tada imamo pravo pitanje na koji možemo dati pravi odgovor. Slično je i s vezanom mobilnošću. Pravi odgovor daje dobre preporuke za politike. Za primjer, da nekoj imaginarnoj globalnoj vladi padne napamet, kao našoj EK sa zelenim glupostima, da objavi ciljeve smanjenja nejednakosti za 20%. U SAD-u je očito da izvor nejednakosti nastaje velikim dijelom u trendovima koje je teško promijeniti. Kao društvu sa relativno stabilnim institucijama, nekakva (efikasnija) forma redistribucije je možda dobro rješenje. U nekoj afričkoj državi bi redistribucija možda kratko pomogla, no očitije bi rješenje bilo postavljanje na noge, onoga što A&R zovu, inkluzivnim institucijama. Naravno, pitanje ostaje koliko je uopće realno da će društveno-političko-ekonomska dinamika spomenutih država dopustiti stvaranje odgovarajućih politika (posebno u Africi), no to ne mijenja činjenicu da je potrebno postaviti pravo pitanje kako bi se došlo do rješenja koje će imati priželjkivani efekt. Nesmotrene politike obično stvaraju kontra-efekte. 

Ponekad, kod dizajna politika, nije dovoljno razmišljati u apsolutnim terminima, već treba razmišljati o tome koliko će nova jedinica donijeti poboljšanja (think on the margin). Ako opet neki globalni socijalni planer točno ustvrdi da bi neke dvije zemlje, npr RH i DR Kongo, obje za XX poboljšale socijalnu mobilnost ulaganjem u obrazovanje – ne možemo očekivati da iste politike imaju iste efekte. DR Kongo bi sa godišnjim PPP ekvivalentnim proračunom RH obrazovanja vjerojatno u roku 2-3 godine postigao neviđene rezultate i približio se RH po nekim mjerilima uspjeha. U RH izdavanja na obrazovanje rastu posljednjih 20 godina, a sam sustav se nije daleko pomakao po postignućima, tj konvergirao najboljima. Dodatna jedinica uložena u RH sustav daje puno manji prinos nego što bi dala u Kongu (cp). U Hrvatskoj očito rješenje problema mobilnosti onda ne bi bilo toliko u povećanju ulaganja u školstvo već u reformi sustava, vjerojatno u smjeru djelovanja na incentive putem financiranja korisnika,  a ne škola. U DR Kongu bi eventualno dosegli i tu točku, iako bi početni uspjesi bili jako obećavajući. 

Rješenje “throw (more) money at it” neće funkcionirati isto svugdje, pa tako redistribucija neće uvijek rješiti problem nejednakosti dvije zemlje sa istim visokim Gini koeficijentom. Zapravo, za RH mi se čini da je fokus na redistribuciju upravo retardira ekonomski rast i socijalnu mobilnost. On stvara dodatni negativni efekt kroz brojne mogućnosti korupcije koja nastaje kroz sve “potrebne” birokratske i represivne elemente da bi se usilio takav sustav. Birokrati, političari i interesne skupine su onda ti koji odlučuju što je moralno ili ne, pa tako i ovih naših 30 Ginijevih poena izgleda puno nemoralnije od onih 45 američkih. Cijenu jednakosti, “spašavanja radnih mjesta” i “morala”, mi u RH danas skupo plaćamo, a plaćati će i naši unuci.

Zapravo je zanimljivo pratiti pitanje nejednakosti kroz poslovni ciklus. Za vrijeme Velike moderacije je rasla nejednakost. Zapadne zemlje, tj njihovi građani su bili relativno dobro izolirani od događanja u nekoj tamo Latinskoj Americi, Aziji i Rusiji, gdje su udarale krize kasnih 90ih. Nisu se previše brinuli za takve trendove. Kad su centralne banke svijet bacile u nered krajem 2008, odjednom su bonusi u financijskoj industriji postali problem, a nejednakost najveći neprijatelj. Moguće je objašnjenje da ljudi nisu ni znali da je nejednakost tolika. S druge strane, mnogi kažu je zbog nejednakosti porasla potražnja za kreditima jer su ljudi pokušavali dostići bogatije susjede te je stvaran privid bogatstva. Nedavno je izašao paper na Richmond Fed-u koji pokazuje da je povećana potražnja bila rezultat supply faktora – tj. čini se ipak da su ti financijski direktori radili svoj kapitalistički zadatak – ganjajući profit širim masama omogućili jeftinije proizvode. U svakom slučaju, činjenica da veća nejednakost, makar i odjednom objelodanjena kroz medije ili otkrivena kroz kolaps kreditnih mjehura, nije nužno poziv na bezumne reakcije i loše politike. 


Koja je cijena nejednakosti? Može li biti problem i kada? Neki kažu da su razlike u dohotku razlog nastajanja pukotina u društvenom tkivu. Očito je točno da velike socijalne nedaće dolaze iz cikličnog privida nejednakosti (zapravo je nejednakost obično veća u boomu). U Velikoj depresiji 30ih, kao i u prošloj Velikoj recesiji, kao što sam spoemnuo, masovna nezaposlenost je jedan od izvora takvih društvenih tenzija. Priča oko nejednakosti je onda dio opće agonije, nekima je dobro dok drugi nemaju radna mjesta ni prihode. Takve greške monetarnih supersila imaju snagu promijeniti društvene odnose. Već sam pisao o sličnosti ove dvije epizode i činjenici da je padajući NGDP jedan od razloga promjene samorefleksije društva u cjelini. Jučer su naknade financijašima bile nezanimljive – danas su itekako zanimljiva tema. Ako je onda potrebna ispravka takvog stanja, onda nije rješenje uplitanje u sustav nagrada privatnih kompanija, kao neuspješna inicijativa u Švicarskoj, već ispravljanje nominalnog poremećaja ciljanjem NGDP-a. Ako je monetarna politika prouzrokovala problem, nema tog ograničenja plaće direktora banke koje će ga riješiti. 

U nekim zemljama, poput ekstremno nejednakih afričkih diktatura, ponekad rješenje traži revoluciju. Tada spomenuti institucionalni setting često visi u zraku, a daljnji razvoj događaja određuju detalji. Nažalost, kao nekad u RH, nedavno u Egiptu, a vjerojatno i sad Ukrajini, često dođe samo do smjene elita koje preuzimaju postojeće alate od prethodnika. 

U slučaju kad se radi o underlying trendu koji povećava nejednakost unutar razvijenih i stabilnoh zemalja, sigurno neka forma redistribucije ima smisla. Vjerojatno treba razmišljeti, ne toliko o pitanju koliko, jer su brojne države vjerojatno već prešle realne mogućnosti, već treba razmišljati o efikasnosti – tj razmišljati on the margin. Koliko će, čak i u najstabilnijim društvima biti moguće implementirati efikasnije politike je naravno kao i uvijek upitno i nesigurno… no ako se ne postave prava pitanja neće se ni doći do pravih rješenja koja bi u kritičnom momentu imala pozitivne i priželjkivane učinke.


PS. Ima koji dan su Acemoglu i Robinson na blogu objavili zanimljiv tekst koji je vezan i za jedan paper. Mislio sam nešto eventualno o tome napisati, no na sreću čitatelja, Vuk me pretekao i složio zanimljiv post, bolje nego što bi ja ikad napisao. Uz to preporučam i prošlotjedni post Nenada Bakića o utjecajima globalnog ekonomskog rasta na distribuciju dohodaka na Zemlji.
PPS. Uberfunny Colbert report intervju na sličnu temu
The Colbert Report
Get More: Colbert Report Full Episodes,Video Archive
Read More