Category : politička ekonomija

Nejednakost i politike (ne)jednakosti

Nejednakost je vruća tema. Postoji više problema sa razinom rasprave koja prevladava. Iako sam mislio pročitati još brdo literature prije nego nešto napišem, uhvatila me inspiracija pa sam složio tekst u nastavku. Mislim da se ne tiče isključivo nejednakosti koliko naglašava da je potreban fokusiraniji pristup koji identificira istinske uzroke pojedinih problema kako bi se isti ispravili.

Jedan od problema sa raspravom oko teme nejednakosti se tiče samog mjerenja tog “fenomena”. Drugi je tretiranje rezultata tog mjerenja kao uzroka, a ne simptoma. Treći je pitanje stavljanja stvari u perspektivu i pronalaženja rješenja na temelju pravilne identifikacije problema.

Mjerenje nejednakosti nije nešto jednostavno. U medijima se obično pojavljuju anegdotalne informacije tipa one oxfamove o 85 ljudi koji imaju pola svjetskog bogatstva. Na neki način može šokirati, ali zapravo je jako upitno koliko ta informacija išta govori o svjetskim trednovima. Dalje upitno je što to znači za one koji su na toj doljnjoj polovici globalne distribucije. Naslovi u RH novinama ne spominju da je globalna stopa apsolutnog siromaštva znatno opala od 70-ih godina.  Ako pričamo o bogatstvu tih 85 u odnosu na bogatstvo najsiromašnijih, dobili smo samo informaciju da je netko jako bogat – nejednakost imetka (wealth) je veća nego nejednakost dohotka (income). U konačnici ni sama nejednakost dohotka (Gini) ne mora biti dovoljan indikator. Pokazatelj koji bi mjerio potrošnju bi bio još bliži onome što želimo, no opet koliko korisnosti/zadovoljstva/sreće se može izvući iz te potrošnje? U kojem periodu? Treba li nejednakost gledati kao životni ciklus svodeći svu tu potrošnju na sadašnju vrijednost tih dohodaka/potrošnji? Bi li to bila neka dobra mjera? Zašto ankete obično pokažu da više Amerikanaca misli da su srednji sloj nego što je zaista srednji sloj po nekoj mjeri ekonomista? Je li percepcija “stvarnija” od podataka kojima raspolažemo?

Na svijetu bi mogli naći skupine zemalja koje, mjereno Ginijem, imaju isti nivo nejednakosti, no što iz toga možemo saznati o životu u tim zemljama? Pa u principu ništa. Hrvatska, Itaija, Estonija prema CIA World Factbook-u imaju sličan Gini. Da građanin RH ili Estonije mora birati hoće li živjeti u nekoj od druge dvije zemlje, sumnjam da bi se većina odlučila protiv italije. SAD ima Gini 45,a Venezuela 40 – je li Venezuela s manje nejdnakosti bolja za život? Mislim da je jasno da Gini ne pokazuje nužno puno toga u svakoj situaciji. Ljude zanima i apsolutni dohodak. Npr. u zemljama s većom nejednakošću, ali i višim prosječnim dohotkom, onaj prosječni dohodak je manje reprezentativan. Ako je velika razika, to znači da je u toj zemlji osoba na dnu distribucije, apsolutno, u boljem položaju nego osoba na dnu distribucije u zemlji s nižim Ginijem i nižim dohotkom. Tako 5. percentil dna američke distribucije zarađuje više od 65. percentila globalne distribucije. Američki medijan dohotka je viši od dohotka 93% globalne distribucije. Američki medijanski dohodak je u globalnih top 10%!

Zapravo je i ovo je verzija, never reason from a price change. Sama promjena pokazatelja nejednakosti nam ne mora govoriti ništa bitno o pitanju povoljnog ili nepovoljnog trenda. Uzmimo za primjer zemlje, kao SAD, gdje su neki od glavnih drivera nejednakosti tehnološki napredak koji daje prednost onima sa boljim vještinama i usporedimo ih sa zemljama u kojima zaista postoje situacije, da 1 osoba/obitelj kontrolira 90-ak % bogatstva. Ove potonje ćemo obično naći u polufunkcionalnim afričkim “državama”. Sad da dovedem stvar u ekstrem – da Hrvat dođe s onim čime prosječna osoba u našoj zemlji hoda po cesti (koja je inače jedna od zemalja sa nižim koeficijentima nejednakosti) u neku regiju u Africi, instantno bi postao osoba/pripadnik obitelji kojeg sam spominjao u rečenici prije. 

Bi li se Hrvatu bio problem preseliti se u SAD iako je tamo veća nejednakost? Ovisno kojemu. No, da zaobiđimo priču o prosjecima/medijanima jer mnogo ljudi misli da ta praksa kod ekonomista nije dovoljno “ljudska” or whatever. Ovdje bi oni koji se kunu na empirijsku vrijednost anegdotal evidence-a možda i imali na  neki način pravo, jer uprosječivanje i agregacija smanjuju vizibilnost društvene dinamike. Nisu isti ljudi u top 10% bili prije 10 godina i danas. Čak ni globalni 1% nije statična kategorija. Brazilac Elke Batista je preko noći izgubio sve. Zuckenberg je preko noći dobio sve. Nokia je bila najveći proizvođač 2007. Apple je predstavio iPhone – Nokia je za par godina postala nebitna kompanija. Dioničari Nokije su izgubili milijarde. Na dan predstavljanja iPhonea, Nokijina dionica je pala 7-9%. Koliko je ljudi samo radi toga napustilo top 10% u Finskoj? Stvari se mijenjaju, a čak ni anegdotalni dokazi, kao ni brojne mjere koje se često u ekonomiji koriste to u potpunosti ne pokazuju. Kao i obično ne pokazuju pozadinu cijele priče. Ona ne mora biti tržišno određena.

Što je s promjenama u RH od 90ih do danas. Koliko je novih najbogatijih i kako su došli do svog imetka. Koliko je onih koji su imali privilegije u SFRJ izgubilo iste? Je li nastanak jednog tajkuna i u zemlji kao RH jednak penjanju po ljestvama dohotka jednog Jobsa ili Zuckerberga? Prema tome je li jednako zabrinjavajuće (ili moralno, ako tako preferirate) da Zuckerberg ima puno viši dohodak od američke čistaćice? Je li ok da američka čistaćica zarađuje puno više od hrvatske? Je li prema tome više OK da jedna čistačica u RH ima x puta manji dohodak od Todorića dok Zuckerberg ima 100x veći dohodak od američke čistaćice? Mislim da je jasno da su pitanja puno kompleksnija od same priče o nejednakosti koja je trenutno no.1 problem(?)

Očito je da nas sve ovo dosad dovodi do pitanja socijalne mobilnosti i ekonomskih mogućnosti. Kad prihvatimo činjenicu da je teže prijeći iz jednog dohodovnog razreda u drugi, nismo došli do rješenja. Ok, čini se da se, bar u SAD-u mogućnost penjanja uza dohodovne ljestve nije poboljšala zadnjih 40ak godina. Cilj ovog teksta je pokazati da je potrebno postaviti prava pitanja. Je li nejednakost problem? Ne znamo. Zašto? Jer ne znamo zašto je nastala. Bitno je znati zašto je nastala jer tada imamo pravo pitanje na koji možemo dati pravi odgovor. Slično je i s vezanom mobilnošću. Pravi odgovor daje dobre preporuke za politike. Za primjer, da nekoj imaginarnoj globalnoj vladi padne napamet, kao našoj EK sa zelenim glupostima, da objavi ciljeve smanjenja nejednakosti za 20%. U SAD-u je očito da izvor nejednakosti nastaje velikim dijelom u trendovima koje je teško promijeniti. Kao društvu sa relativno stabilnim institucijama, nekakva (efikasnija) forma redistribucije je možda dobro rješenje. U nekoj afričkoj državi bi redistribucija možda kratko pomogla, no očitije bi rješenje bilo postavljanje na noge, onoga što A&R zovu, inkluzivnim institucijama. Naravno, pitanje ostaje koliko je uopće realno da će društveno-političko-ekonomska dinamika spomenutih država dopustiti stvaranje odgovarajućih politika (posebno u Africi), no to ne mijenja činjenicu da je potrebno postaviti pravo pitanje kako bi se došlo do rješenja koje će imati priželjkivani efekt. Nesmotrene politike obično stvaraju kontra-efekte. 

Ponekad, kod dizajna politika, nije dovoljno razmišljati u apsolutnim terminima, već treba razmišljati o tome koliko će nova jedinica donijeti poboljšanja (think on the margin). Ako opet neki globalni socijalni planer točno ustvrdi da bi neke dvije zemlje, npr RH i DR Kongo, obje za XX poboljšale socijalnu mobilnost ulaganjem u obrazovanje – ne možemo očekivati da iste politike imaju iste efekte. DR Kongo bi sa godišnjim PPP ekvivalentnim proračunom RH obrazovanja vjerojatno u roku 2-3 godine postigao neviđene rezultate i približio se RH po nekim mjerilima uspjeha. U RH izdavanja na obrazovanje rastu posljednjih 20 godina, a sam sustav se nije daleko pomakao po postignućima, tj konvergirao najboljima. Dodatna jedinica uložena u RH sustav daje puno manji prinos nego što bi dala u Kongu (cp). U Hrvatskoj očito rješenje problema mobilnosti onda ne bi bilo toliko u povećanju ulaganja u školstvo već u reformi sustava, vjerojatno u smjeru djelovanja na incentive putem financiranja korisnika,  a ne škola. U DR Kongu bi eventualno dosegli i tu točku, iako bi početni uspjesi bili jako obećavajući. 

Rješenje “throw (more) money at it” neće funkcionirati isto svugdje, pa tako redistribucija neće uvijek rješiti problem nejednakosti dvije zemlje sa istim visokim Gini koeficijentom. Zapravo, za RH mi se čini da je fokus na redistribuciju upravo retardira ekonomski rast i socijalnu mobilnost. On stvara dodatni negativni efekt kroz brojne mogućnosti korupcije koja nastaje kroz sve “potrebne” birokratske i represivne elemente da bi se usilio takav sustav. Birokrati, političari i interesne skupine su onda ti koji odlučuju što je moralno ili ne, pa tako i ovih naših 30 Ginijevih poena izgleda puno nemoralnije od onih 45 američkih. Cijenu jednakosti, “spašavanja radnih mjesta” i “morala”, mi u RH danas skupo plaćamo, a plaćati će i naši unuci.

Zapravo je zanimljivo pratiti pitanje nejednakosti kroz poslovni ciklus. Za vrijeme Velike moderacije je rasla nejednakost. Zapadne zemlje, tj njihovi građani su bili relativno dobro izolirani od događanja u nekoj tamo Latinskoj Americi, Aziji i Rusiji, gdje su udarale krize kasnih 90ih. Nisu se previše brinuli za takve trendove. Kad su centralne banke svijet bacile u nered krajem 2008, odjednom su bonusi u financijskoj industriji postali problem, a nejednakost najveći neprijatelj. Moguće je objašnjenje da ljudi nisu ni znali da je nejednakost tolika. S druge strane, mnogi kažu je zbog nejednakosti porasla potražnja za kreditima jer su ljudi pokušavali dostići bogatije susjede te je stvaran privid bogatstva. Nedavno je izašao paper na Richmond Fed-u koji pokazuje da je povećana potražnja bila rezultat supply faktora – tj. čini se ipak da su ti financijski direktori radili svoj kapitalistički zadatak – ganjajući profit širim masama omogućili jeftinije proizvode. U svakom slučaju, činjenica da veća nejednakost, makar i odjednom objelodanjena kroz medije ili otkrivena kroz kolaps kreditnih mjehura, nije nužno poziv na bezumne reakcije i loše politike. 


Koja je cijena nejednakosti? Može li biti problem i kada? Neki kažu da su razlike u dohotku razlog nastajanja pukotina u društvenom tkivu. Očito je točno da velike socijalne nedaće dolaze iz cikličnog privida nejednakosti (zapravo je nejednakost obično veća u boomu). U Velikoj depresiji 30ih, kao i u prošloj Velikoj recesiji, kao što sam spoemnuo, masovna nezaposlenost je jedan od izvora takvih društvenih tenzija. Priča oko nejednakosti je onda dio opće agonije, nekima je dobro dok drugi nemaju radna mjesta ni prihode. Takve greške monetarnih supersila imaju snagu promijeniti društvene odnose. Već sam pisao o sličnosti ove dvije epizode i činjenici da je padajući NGDP jedan od razloga promjene samorefleksije društva u cjelini. Jučer su naknade financijašima bile nezanimljive – danas su itekako zanimljiva tema. Ako je onda potrebna ispravka takvog stanja, onda nije rješenje uplitanje u sustav nagrada privatnih kompanija, kao neuspješna inicijativa u Švicarskoj, već ispravljanje nominalnog poremećaja ciljanjem NGDP-a. Ako je monetarna politika prouzrokovala problem, nema tog ograničenja plaće direktora banke koje će ga riješiti. 

U nekim zemljama, poput ekstremno nejednakih afričkih diktatura, ponekad rješenje traži revoluciju. Tada spomenuti institucionalni setting često visi u zraku, a daljnji razvoj događaja određuju detalji. Nažalost, kao nekad u RH, nedavno u Egiptu, a vjerojatno i sad Ukrajini, često dođe samo do smjene elita koje preuzimaju postojeće alate od prethodnika. 

U slučaju kad se radi o underlying trendu koji povećava nejednakost unutar razvijenih i stabilnoh zemalja, sigurno neka forma redistribucije ima smisla. Vjerojatno treba razmišljeti, ne toliko o pitanju koliko, jer su brojne države vjerojatno već prešle realne mogućnosti, već treba razmišljati o efikasnosti – tj razmišljati on the margin. Koliko će, čak i u najstabilnijim društvima biti moguće implementirati efikasnije politike je naravno kao i uvijek upitno i nesigurno… no ako se ne postave prava pitanja neće se ni doći do pravih rješenja koja bi u kritičnom momentu imala pozitivne i priželjkivane učinke.


PS. Ima koji dan su Acemoglu i Robinson na blogu objavili zanimljiv tekst koji je vezan i za jedan paper. Mislio sam nešto eventualno o tome napisati, no na sreću čitatelja, Vuk me pretekao i složio zanimljiv post, bolje nego što bi ja ikad napisao. Uz to preporučam i prošlotjedni post Nenada Bakića o utjecajima globalnog ekonomskog rasta na distribuciju dohodaka na Zemlji.
PPS. Uberfunny Colbert report intervju na sličnu temu
The Colbert Report
Get More: Colbert Report Full Episodes,Video Archive
Read More

Argentina tone, neoliberali spavaju

Da se ne radi o sudbinama ljudi, makar bili i na drugom kraju svijeta, zaista bi se veselio onome što se događa u Argentini. Strpajte to u kategoriju “told you so” veselja. Naime, Argentina je prije Islanda bila predstavljena kao mitski borac protiv neoliberalizma i MMF-a još od početka novog stoljeća. Naracija u RH je obično takva da su MMF i neoliberali zemlju bacili na koljena pa je pokušali iskoristiti or whatever. Kako Lars naglašava, Argentina je bila još jedan pokušaj rješavanja monetarnog problema proizašlog iz fiksnog tečaja, korištenjem krivih alata. Za kronologiju, pogledajte ovaj timeline koji je linkan i u Larsovom postu. Argentinske muke su zapravo prestale onda kada su odbacii fiksni tečaj, što je rješilo monetarni nered. Vidi se da je i prije traženja pomoći od MMF-a Argentina sama pokušala konsolidirati proračun. Nakon neuspjeha zatražen je zajam od MMF-a koji radi istu grešku kao sa Grčkom i precjenjuje rast ekonomije u narednom periodu. Sjećate se kontroverze sa Blanchard/Leigh radom? Inače, linkani timeline ne spominje dovoljno jasno eksproprijaciju štediša onda kada su i dolarski računi pretvoreni u pesose. Ako to nije krađa “naroda”, ne znam što je.
Deset godina kasnije Argentinu neće pokopati monetarni nered u obliku fiksnog tečaja/restriktivne monetarne politike već udomaćena korumpirana vlast u dogovoru sa monetarnom politikom. Argentina posljednjih godina samo pokušava sve idiotskijim politikama zaštiti domaću privredu, čitaj domaće političke elite. One se grebu za vlast koja je jahala ciklus, a nije bila izvor rasta i prosperiteta zemlje. Kao i obično, kad dođe do granica ekstraktivnog rasta, kreće se u svakakve idiotarije da bi se spriječio kolaps – od protekcionizma, inflacioniranja, pa do kontrole cijena (jer su za inflaciju krivi dućani a ne printanje) i muljanja s podacima. 
U jednom postu prije već sam naveo neke izvještaje iz života u Argentini. Prije par dana BBC je prenio vijest o novom carinskom režimu, divljim porezima na online kupnju i otapanju deviznih rezervi. Danas Bloomberg izvještava da se bude sjećanja na bankrot iz ranih 2000-ih kroz nestašice električne energije, rastuću inflaciju, kolaps tečaja, pljačke i daljnji gubitak rezervi.
Službena inflacija, prema vladinim brojkama je oko 11% u studenom. Steve Hanke iz Troubled Currencies Project-a, na temelju razlike službenog tečaja i tečaja na crnom tržištu, računa da je inflacija dosegla više od 60% YoY 19. siječnja 2014, kako pokazuje grafikon:
Ovaj put postoji jedna razlika u kolapsu. Teško ćemo moći reći da je kriv fiksni tečaj. Monetarna politika je očito previše ekspanzivna s ciljem financiranja Kirchnerice i njenih idiotarija. Ovaj put nećemo moći neprijatelje radnog naroda iz svjetskih centara moći optužiti za kaos. Ovaj put nema babaroga, neoliberala i MMF-a, sve se događa pred našim očima. Argentina tone i potonuti će samostalno. 
Političari su slijedili sve politike koje bi i lokalni (nacional)socijalisti predložili za spas RH. 
Mislim da nam je ovo svima lekcija – i što se tiče politika koje dosta ljudi smatra dobrima, ali i vjere u neke anđele koji će za nas organizirati društvo. Lekciju o anđelima smo nadam se apsolvirali sa Sanaderom. Kirchenrica i njena mafija imaju samo manje restrikcija za svoje ludilo. Ako mislite da je trenutna vlast nešto puno bolja, samo čekajte moment kada se dogodi provala u 2. stup mirovinskog – to su jedine mirovine koje su stvarno vaše.
Lars o devalvaciji pesosa.
Devalvacija je pokrenula inflacijski udar s rastom cijena od 30ak postotaka u nekoliko dana:

At a Falabella store in downtown Buenos Aires, the price of a Whirlpool 80X1 model refrigerator has risen to 27,499 pesos ($3,437) from 21,199 on Jan. 22. In a Winery shop two blocks away, a bottle of Marcus Malbec now costs 226 pesos, 26 percent more than two days ago.

Read More

Ima li bijega iz korumpiranog sustava?

S obzirom da se bliži ulazak Hrvatske u EU, u većini stranih članaka o našoj zemlji čitam o problemima korupcije. Dok je za domaće medije korupcija iz Hrvatske iznenadno nestala presudom Sanaderu i više nije hit tema, stranci se s pravom brinu. Korupcija ne nestaje tako jednostavno – po meni je ona dio funkcioniranja sustava i nije previše ovisna o stranci na vlasti. Naravno u “narodu” se pripadnici pojedinih opcija svađaju tko je pošteniji (ili tko je manje “krao”), no ne vjerujem da je dobro pouzdati se u ljudske kvalitete kad pričamo o ekonomskim i političkim temama – bitni su incentivi. Tako oni u biznisu čine što mogu da dođu do profita, a oni u politici isto tako. Ako sustav ne nose kvalitetne institucije, korupcija omogućava svojevrsnu suradnju političara i njihovih “crony capitalist” prijatelja u izvlačenju renti koje drugima nisu omogućene. S obzirom da su godinama slične usluge osnova poslovanja u većem dijelu hrvatskog gospodarstva, očekivati da ćemo se tako lako riješiti korupcije, je najbliže snovima. Kako je Milton Friedman jednom prilikom upitao, “tko su ti anđeli koji će organizirati društvo za nas?”. Oslanjanje u “dobre i stručne” ljude koji će ovu zemlju dovesti u “zasluženi” prosperitet, bez korupcije, osim naravno kad meni nešto treba, je iluzija i glupost. Hayek je davno u “Putu u kmetstvo” pokazao da sam sustav osigurava dolazak najgorih ljudi na najviša mjesta. U ovom postu mi je cilj malo obraditi priču o korupciji i pokazati kako korupcija ne nastaje i nestaje magično kao što se ljudima čini da je individualni ljudski faktor najmanji problem kod sistematske pošasti ovog tipa – tj oslanjanje na “dobre i poštene” nema smisla u realnom svijetu.

Možda najjednostavnija definicija korupcije dolazi od Svjetske banke, kaže da je korupcija „zlouporaba javnih ovlasti u privatnu korist“ (World Bank, 1997). Postoje i mnoge druge definicije, no više-manje sve uključuju javni sektor, birokraciju i kao konačan rezultat određeni (negativni) utjecaj na gospodarstvo i institucije. No u cijeloj priči se često izostavlja koruptivna inicijativa od strane privatne osobe ili pravne osobe iz privatnog sektora – možda i s pravom jer su državni birokrati ti koji drže ključ, tj od njih očekujemo moral, jer kao, rade za “nas”. Također korupcija često ovisi o sustavu u kojem postoji, tako da se inicijative pojavljuju od obje strane, sa svih razina odlučivanja. Konačno se možemo složiti da korupcija dovodi do misalokacije resursa jer oni koji po tržišnom principu ne bi imali šanse za zaradu rente ili bi imali bitno umanjene šanse, dolaze do prednosti prema onima čiji poduhvati omogućuju više povrate za privatnika, a i za društvo. Koliko komplicirano to u stvarnosti izgleda može se vidjeti iz sljedećeg popisa aktivnosti koje možemo klasificirati kao korupciju prema UN-u: 

-Primanje novca i drugih naknada za dodjeljivanje ugovora;

-Kršenje procedura radi promidžbe osobnih interesa;

-Plaćanje provizije iz razvojnih programa ili od strane multinacionalnih korporacije;

-Naknada ili plaćanje za uslugu pravne zaštite;

-Korištenje javnih resursa za privatne potrebe;

-Toleriranje ili upravljanje nelegalnim aktivnostima;

-Miješanje u pravosudni proces;

-Nepotizam;

-Krađe u javnom sektoru;

-Neopravdano podizanje cijena;

-„realizacija“ nepostojećih projekata;

-Porezne prijevare.

Korupciju je nemoguće direktno izmjeriti, zbog toga su razvijene određene metode koje će omogućiti kvantificiranje korupcije u zemljama ,te usporedbu zemalja, upravo jer je utjecaj i razina korupcije bitan faktor u procjenama investicijskog rizika zemlje kao i drugih pokazatelja razvijenosti institucija, gospodarstva i društva koji smanjuju nesavršenosti informacija na tržištu. Gotovo svi radovi koji se bave kvantitativnom analizom utjecaja korupcije koriste indekse percepcije korupcije. Ocjene percepcije korupcije po zemljama su indeksi formirani od raznih institucija i rating agencija. Temelje se na upitnicima kojima građani i stručnjaci ocjenjuju kako vide razinu korupcije u svojoj zemlji, tako da često mogu realno pokazati razinu korupcije u društvu bez obzira na mnoge nedostatke. 

Najpoznatiji javnosti dostupni indeks korupcije je TI CPI (Transparency International Corruption Percepcion Indeks). Ostali često korišteni u istraživanjima su indeksi PRS-a (Political Risk Service) te BI (Business International – danas dio Economist Intelligence Unit-a).

Testiranjem podataka iz indeksa percepcije često se dođe do rezultata kako nisu signifikantno korelirani s pokazateljima iskustva korupcije (koliko ljudi je zapravo sudjelovalo ili bilo svjedok koruptivnih radnji). Moguće je da ni jedan od pokazatelja dobro ne mjeri svoju svrhu. Percepcije nisu uvijek dobar pokazatelj iskustava.

S druge strane, načini mjerenja iskustva korupcije pokazuju također probleme, pošto se radi o koruptivnim radnjama, mnogi neće biti spremni odgovoriti na pitanja jesu li sudjelovali u takvim radnjama. Ako se pokuša mjeriti broj javnih službenika koji je optužen za zlouporabu položaja u javnim službama, dolazimo do problema u kojemu broj osuda može rasti zbog pada korupcije jer više sredstava, zbog manjeg opsega korupcije, dolazi do pravosudnih organa što im omogućuje kvalitetniji rad i više osuda.

Uzroci korupcije su i dalje teško identificirana varijabla jer nikad nije sigurno u kojem smjeru djeluje veza. Donošenje novog zakona može potaknuti korupciju jer diže inicijative za rentseeking, odnosno moguću rentu od takvog ponašanja. Također, novi zakon može baš biti donesen kao rezultat koruptivnog djelovanja, tj dužnosnici zarađuju rente od toga jer će donijeti zakon koji omogućava rente nekom privatnom rentseekeru. Vidimo koliko je cijela priča komplicirana – rentseekeri se nalaze na obje strane tako da jedna aktivnost potiče drugu rent seekersku aktivnost i tako dalje. Misalokacija resursa i privatnog i javnog sektora stvara oportunitetne troškove koji su troškovi cijelog društva. Činjenica da se radi o oportunitetnim troškovima je još jedan problem – teško ih je spoznati.

Osim utjecaja na zakonodavnu i izvršnu vlast, postoje uzroci i u drugim aktivnostima javnog sektora i praksama kojima djeluje na gospodarske subjekte.

Subvencije su u Hrvatskoj visoko debatirana stvar (u smislu kome, a ne koliko), dok su vitalne za neke sektore, isto tako i upućuju na veliku neefikasnost industrija koje bi trebala poticati. Tu se otvaraju mnoge mogućnosti za rent seeking. Naime na svakom mjestu gdje gdje država daje novce za slične svrhe nalazimo prostor u kojemu se može doći do dodatnih renti jer subvencije same po sebi , ako nisu dobro formulirane u industrijskoj politici, stvaraju inicijative da dodatne zarade koje zaobilaze svoju osnovnu svrhu. Tako umjesto na investiranje u modernizaciju brodogradilišta, dobavljačima se može plaćati cijena iznad tržišne, naravno u zamjenu za mito.

Osim subvencija, značajan izvor prilika za rent seeking nalazimo u politikama kontrole cijena, tj poduzeća imaju inicijativu dati mito kako bi cijene inputa bile ispod tržišnih. U Hrvatskoj se trenutno vodi više istraga u ovome smjeru, posljednji primjer je sumnja da je HEP struju prodavao kemijskoj tvrtki Dioki po povlaštenoj cijeni – po naputcima iz vrha izvršne vlasti 

Niske plaće u javnom sektoru također mogu biti izvor korupcije – iako sumnjam da je to glavni problem kod nas. Tu je i razlika u percepciji “pohlepe” kod Friedmana i agoničara radnog naroda. Friedmanu je jasno da je pohlepa dobra dok se vodi u konkurenciji na tržištu koje kažnjava preveliku pohlepu. U javnom sektoru ne postoje te kontrole, tj ne postoji test profita i gubitka. 

Službenici sa manjom plaćom imaju veću inicijativu za prihvaćanje mita, a istovremeno je oportunitetni trošak gubitka posla zapravo nizak zbog niske plaće (opet, teško vidim ovu situaciju kod nas – uz sve beneficije koje javni službenici imaju, ali nemojmo potcijeniti pohlepu i u ovom slučaju). To je veoma bitno kod određivanja javnih politika, u smislu odluka o otpuštanju javnih službenika ili pak linearnom smanjenju plaća. Posebno je popularno ovo pitanje u recesijsko doba kada je u malim ekonomijama obično potrebno rezanje proračunskih rashoda zbog pada prihoda (još neostvareno u Hrvatskoj). Hrvatska politika je bila linearno smanjenje plaća, najvjerojatnije zbog učinaka političkog ciklusa, tj glasački efekt na vijest o velikim otpuštanjima od strane države. Ista ta recesija je moguć motiv privatnicima da nude mito kako bi stekli , inače na tržištu nezaslužene prednosti.

Prirodna bogatstva – prirodni resursi i njihova obilnost je bitna determinanta jer omogućuje prodaju resursa po cijeni znatno većoj od njihovog vađenja. Brojne studije pokazuju da su gospodarstva s više resursa u prosjeku „korumpiranija“ mjereno indeksom percepcija. Udio primarnih proizvoda u izvozu je pokazan kao snažno povezan, i to negativno s birokratskom neefikasnošću. Takva situacija pogoduje korupciji kako bi se ubrzali birokratski postupci. 

Druge varijable koje se pojavljuju u literaturi su i sociološki faktori, kao multietničnost , višestruki devizni tečajevi, neefikasne javne institucije,sustav regrutacije, razlike u plaćama, kulturne determinante (religija, hijerarhija, spolna diskriminacija, kolonijalizam) . 

Rent seeking je loša praksa koja povećava troškove ili koči razvoj društva i gospodarstva kroz veliki broj kanala:
– Korupcija smanjuje kvalitetu javnih usluga i infrastrukture. Dio novca koji ide u takve projekte završava u džepovima rent seekera te nikada ne dostiže produktivne svrhe. U Hrvatskoj postoji bezbroj primjera takvih troškova. HAC je firmi Slavena Žužula bojanje 2 tunela platio 6 puta više nego što je uobičajena cijena za taj posao. Koliko je platilo hrvatsko društvo? Najmanje bojanjem drugih 10 tunela koji su još mogla biti pokrivena, a pošto se radi o tunelima Sv. Rok i Mala Kapela, broj se povećava. Hrvatska država obustavlja radove na autocesti, pitanje je koliko je kilometara izgubljeno zbog ovakvih slučajeva, zlatnih zahoda, promjene ruta gradnje i slično? Koliko je nacionalna sigurnost, kao javno dobro izgubila na kvaliteti zbog afere „Kamioni“ i sličnih netransparentnih nabava.
– Dolazi do misalokacije talenta zbog rasta graničnog prihoda od rent seekinga naspram produktivne aktivnosti. Naime ako se isplati znanje i sposobnosti uložiti u rent seeking umjesto u aktivnosti koje su legalne i stvaraju novu vrijednost, gospodarstvo gubi na trenutnom outputu, ali i u potencijalima za budućnost.
– Korupcija može djelovati na investicije. Investitori, posebno strani, na korupciju mogu gledati kao porez koji im smanjuje buduće prihode jer će zahtijevati plaćanje mita raznim službama kako bi došli do tog prihoda. To poskupljuje troškove investicije, smanjuje očekivanu dobit te ukupno smanjuje poticaje za investiranje u zemlju. P. Mauro je pokazao kako porast za dva stupnja u indeksu percepcije korupcije koji je koristio za istraživanje, povećava investicije kao udio u GDP-u za 5%. Kad se u obzir uzme investicijski multiplikator to je još veći utjecaj na ukupni GDP. Naravno povezanost ne implicira kauzalnost, mnoge od tih zemalja su u nekakvoj catch up fazi gdje je možda normalnije da ulaganje u kapital i infrastrukturu povećava udio investicija u outputu. No pitanje je, nosi li razvoj zaista i boje institucije koje znače i manje mogućnosti korupcije.
– Zbog korupcije dolazi do gubitka poreznih prihoda, kada dolazi do evazije poreza koja je omogućena koruptivnim djelovanjem jer je i to forma rent seekinga. Sigurno postoje sumnje o korupciji koja je omogućila direktorima javnosti izložene visoko tvornice Kamensko itd, koja par godina nije uplaćivala doprinose radnicima, a da država nije reagirala. (To pokazuje i afera sa otkazima čelnih ljudi Porezne nedavno). Određeni dobivaju privilegirani status u poreznoj upravi čime i dobivaju bolju poziciju za natjecanje na tržištu.
– Također rent seeking se omogućuje kroz potpore industriji ili nekim sektorima, kao i poslovanje državnih financijskih institucija koje mogu davati zajmove s kamatama ispod tržišnih ili onima koji nemaju kreditni rejting za dodjelu zajma jer su pre-rizični. U Hrvatskoj je odličan primjer Poštanske banke d.d. – državnog instituta čiji su upravitelji utjecali na odobravanje privilegiranih zajmova iz političkih interesa, kao i brojnih zajmova koje su davala i primala javna poduzeća.
– Rent seeking aktivnosti mogu djelovati na način da utječu na kompoziciju javne potrošnje prema onim aktivnostima koje omogućavaju lakše izvlačenje renti. Je li to razlog velikog broja infrastrukturnih projekata u Hrvatskoj zadnjih desetak godina, i najočitijeg primjera za slično pitanje posljednjih godina – projekta Pelješkog mosta? Također smanjenje u onim sektorima u kojima je to teži slučaj, kao na primjer obrazovanje, može smanjiti dugoročne perspektive za razvoj.
– Međunarodna razmjena može biti umanjena rent seekingom na način da utječe na efikasnost i konkurentnost izvoznika. U Hrvatskoj se smatra da uvoznički lobi u kombinaciji sa korupcijom značajno može djelovati na nivo ponude izvoznika i inicijative za bavljenje izvoznom proizvodnjom. (iako sumnjam u prevelik utjecaj).

Potrošnja na obrazovanje je signifikantno korelirana sa nižom razinom korupcije. Mauro otkriva da bi poboljšanje indeksa korupcije zemlje za jednu standardnu devijaciju (2,38) povećalo ulaganje u obrazovanje za 0,5% BDP-a. U Hrvatskoj bi to bilo u 2010. oko 16 mlrd kuna više za obrazovanje. Tada bi Hrvatska izdvajala 1,38 GDP-a za visoko obrazovanje što je više od EU (1,15% GDP-a)
Osim obrazovanja, signifikantne veze nalazimo s transferima i socijalnim osiguranjem.

No na temelju Wagnerovog zakona znamo da udio javne potrošnje u GDP-u raste s rastom GDP-a, Mauro korigira rezultate sa GDP po stanovniku kako bi kontrolirao za tu pojavu. U tom slučaju samo obrazovanje ostaje signifikantno na 95% povezano s indeksom korupcije. To pokazuje koliko je ova kategorija osjetljiva kod dodjele sredstava u javnoj potrošnji, a u modelu gdje raste korupcija, službenici prilagođavaju strukturu potrošnje prema projektima koji će omogućiti lakše veću rentu. Lakše će biti izvući sredstva u velikom infrastrukturnom projektu nego na profesorskoj plaći.

Da stvar bude zabavnija, mogli bi nabrojati nekoliko afera, čisto da se podsjetimo
FIMI media – tvrtka koja je ekskluzivno dobivala ugovore za usluge državnim poduzećima i dobro ih naplaćivala s obzirom da je redovito bila najskuplja na natječaju. Prihode tvrtke za vrijeme vladanja trenutne vlasti su porasli za oko 7000% – sad recimo da to nije renta.
Skladgradnja – 6x skuplje naplatila bojanje tunela;
HYPO Banka – afera pranja novca preko ove austrijske banke je teška oko 2mlrd i 800 mil EUR – novac je morao doći odnekle tako da se tek naslućuje dubina ove priče;
Brodosplit – iz kompanije štetnim ugovorima, zbog pranja novca izvučeno oko 28 mil. Kuna;
Podravka – predstavnici izvršne vlasti nude Mađarskom MOL-u upravljačka prava u Ini kako bi dobili financijsku pomoć za preuzimanje Podravke, šteta više od 250 mil kn;
Kamioni – ministar obrane pogoduje jednom ponuđaču u nabavci kamiona za vojsku, šteta 10 mil kuna;
HEP – kao i „kamioni“ spomenuta afera već prije u tekstu, državna kompanija privatniku prodavala struju po povlaštenoj tarifi, HEP oštećen za oko 106 mil kuna.
Ukupno u ovih par afera oko 20 milijardi kuna nije završilo u proizvodnji usluga i dobara za društvo već u džepovima pojedinaca.

Primjeri su mahom iz 2009/10. godine, sigurno će se čitatelji sjetiti i “novijih” afera…

Ako se osvrnemo na Maurovu analizu: povećanje za oko 2 stupnja u indeksu percepcije korupcije značilo oko 0,5 p.b. veću stopu rasta. Mislim da bi mnogi danas dali puno toga za toliko veći rast. Naravno to je samo globalni prosjek, koji nije niti pravilo, niti apsolutno točna mjera, a možda je i došlo do pogreške u excel tablici 😀 – u svakom slučaju jasno je da je korupcija mjerena indeksima percepcije asocirana s nižim stopama rasta. U ovom slučaju, sigurno ćemo primijetiti da, opet, manje razvijene zemlje imaju višu razinu korupcije, ali bi prema nekakvom catch up kriteriju trebale brže rasti kako bi konvergirale prema stazi rasta najrazvijenijih. Korupcija je institucionalni faktor pa je sigurno jedno od objašnjenja zašto kapital ne teče toliko snažno iz razvijenih u nerazvijene unatoč višim prinosima na kapital u manje razvijenim zemljama. 

Percepcije korupcije prema TI-u u tri grupe zemalja: “Balkan”, G8 i New Member States 8 (NMS-8 – zemlje istočne Europe koje su se 2004. pridružile EU).


*Podaci za 2012 su slični no došlo je do nekih promjena u metodologiji čini se pa sam ostavio ovako dok to ne provjerim – s obzirom da se radi o dugoročnim efektima, vjerojatno je i ovo manji uzorak nego što bi trebao biti

Primjećujemo i da po pitanju percepcije korupcije ove zemlje pokazuju određene sličnosti prema kojim ih možemo grupirati. Hrvatska predvodi svoju grupu „Balkan“ te se prosječnim indeksom ovih 10 godina smješta na vrh skupa sa Grčkom čiji je prosjek 4,23. Ako pratimo trendove u skupini „Balkan“, primijetiti ćemo da većina zemalja početkom krize pokazuje okret prema padu indeksa korupcije što sigurno ima veze s privrednim ciklusom. Moguće je da u takvoj situaciji pada granična dobit od produktivnog rada pa relativno raste i dobit od rent seekinga. Što više ljudi sudjeluje u takvim aktivnostima sigurno raste broj koji se sreću s time, odnosno na neki način možemo i vidjeti logiku koja stoji iza indikatora TI CPI i sličnih indeksa. Za Hrvatsku možemo reći da je pad više-manje prouzrokovan aferama koje se zadnje dvije godine provlače po medijima, korupcijske hobotnice koja je zasjela u zastupničke klupe Sabora i tako kao svakodnevna tema izašla na vidjelo. Sigurno su mnoge afere izašle na vidjelo upravo kada je opala likvidnost sustava zbog recesije te su sve rupe koje su bile prikrivane tokovima novca koji su u međuvremenu presušili, suočile i vladajuće i javnost sa realnošću. Zanimljivo je promatrati opadanje indeksa nakon izborne 2003. I povratka HDZ-a na vlast, te opet skok 2007. kad je zapravo ista vlada opet došla na vlast. (Sigurno jedna zanimljiva tema za istražiti , osvrćući se na gospodarski rast, zakone o socijalnim davanjima, mirovinama i slično. Možda procijeniti koliko je indeks korupcije zapravo potkupljiv dugoročno ekspanzivnom javnom potrošnjom?). 

Skupina NMS-8 predstavlja 8 kontinentalnih zemalja koje su se pridružile EU 2004. A zajedno su ušle u tranziciju s Hrvatskom početkom 90-ih. To su zemlje s kojima se Hrvatska često uspoređuje. Vidimo da je prosječni indeks za te zemlje oko 2 stupnja veći od onog skupine Balkan. Za te zemlje nas posebno zanima žuto obojeni stupac u tablici, to je naime godina kada su sve zemlje ušle u EU. I prosječno u tim zemljama od 2004. Možemo promatrati rast indeksa korupcije prosječno za oko pola stupnja. U Hrvatskoj se sličan skok dogodio 2007. Kako je navedeno to je zaista pojava koju treba opširnije istražiti. No i u NMS-8 vidimo trend opadanja s dolaskom krize i recesije.

Ekonomski najmoćnije zemlje svijeta – G8. Vidimo da te zemlje pokazuju visoke nivoe u CPI-u. Građani tih zemalja pokazuju percepciju koja je relativno povoljnija nego u prethodne dvije skupine. Takve rezultate smo mogli i očekivati iz brojnih razloga, no bez obzira na sve moramo razmisliti o tipu korupcije koji je na djelu. Dok u zemljama grupe „Balkan“ i grupe NMS-8 možemo korupciju pronaći u javnoj upravi, u zemljama G7 se cijela priča odvija na „civiliziraniji“ način. Zaštita vlasničkih prava i pravosuđe u većini slučajeva djeluju na bitno višoj razini, tako da se interesi često guraju kroz razne načine lobiranja. S druge strane kompanije iz ovih zemalja su globalni igrači, pa kako izvoze svoje proizvode, sigurno izvoze i korupciju, plaćajući mito u zemljama u kojima je pravna zaštita slaba kao i nadzor, tako da svoja investicijska dobra plasiraju na tržišta nerazvijenih zemalja koje moraju uvoziti tehnologiju kako bi pokrenule razvoj. Sjetimo se samo famozne korupcijske afere u njemačkom gigantu Siemensu koja je uključivala sumu od 1,3 mlrd EUR isplaćenih kako bi se osigurali poslovi od Afrike do Amerike. Također veliki proizvođači često na druge načine pokušavaju osigurati neekonomsku rentu – npr kroz tajne ugovore o fiksiranju cijena, što konkretno nije korupcija ali postaje dio kada se zaduženima za nadzor plaća da zatvore oči pred takvim praksama.

Još jednu stvar možemo promatrati kroz posljednje desetljeće ali u bogatim zemljama čak i prije. Indeksi percepcije korupcije pokazuju više-manje stalan nivo koji malo varira. Sljedeći graf pokazuje godišnje prosjeke za svaku grupu.

Naime čak i trend rasta znači veoma polagan rast. Pitanje koje su mnogi postavili je zapravo zašto mnoge zemlje ostaju na putu slabog rasta, visoke korupcije i slabih institucija. 

Ekonomisti stvarnost vole svesti na modele, oni su tako reći standardni ekonomski toolbox.

Većina bogatih zemalja je uživala dugotrajan prelazak iz pred industrijskog u industrijsko društvo. Rast bogatstva, poduzetništva i industrije, institucija javnosti, civilnog društva, političke vlasti kao i zakonodavnih i pravosudnih institucija se odvijao godinama i lagano pratio rastuću kompleksnost društva. Stanovništvo je također se razvijalo usporedno s institucijama i gospodarstvom što je nakon 200ak (a i više) godina dovelo do veće kohezije (povjerenja?) u društvu. S druge strane zemlje u tranziciji kao i slabo razvijene zemlje u kratko vrijeme moraju razviti sve sustave kako bi se što prije priključile bogatima u natjecanju za raspodjelu globalnog dohotka. To ne ide tako jednostavno. Brz ekonomski napredak institucije ne mogu pratiti. To je bar jedno od objašnjenja, no čini mi se da ima logike. Acemoglu i Robinson bi najvjerojatnije rekli da se radi o “vicious circle” – tj negativnoj spirali, no to meni je to objašnjenje je možda slabo (tj pre ekstremno) za ovaj primjer jer su sve ovo zemlje s demokracijom, a negativna strana je sigurno pitanje ekonomske slobode. Opet to su države koje ipak imaju više ekonomske slobode, od većine koje su Acemoglu i Robinson opisivali u knjizi. Institucionalisti će sigurno imati i mnoštvo drugih ideja za ovako kompleksnu temu. 

Potrebno je društvo i ulogu korupcije u društvu gledati kao sustav. U takvom sustavu postoje određene zakonitosti koje je teško promijeniti. Tirole smatra da je korisnost rent seekerskog ponašanja pojedinca funkcija nivoa korumpiranosti cijelog društva ili grupe unutar društva. Ako pojedinac čini nešto, i za drugoga postaje profitabilno činiti istu stvar – takve strategijske komplementarnosti su značajne za ovakve sustave. Na isti način pošten pojedinac u korumpiranoj organizaciji će teško odbiti mito jer će njegovi nadređeni zahtijevati dio rente. Zbog toga modeli koji opisuju strategijske komplementarnosti obično dolaze do više ravnoteža. Kako smo vidjeli gore, policy maker-i moraju djelovati kako bi se zemlja oslobodila korupcije, no i tu se nalaze mnoge prepreke, pogotovo ako je vladajuća struktura posložila sustav koji podržava rentseeking na svim razinama. Onda dolazi do pitanja na koji način funkcionira sustav i kako opisati stanje u kojem se nalazi. 

Mauro je iz Barrovog jednostavnog modela s državnom potrošnjom razvio model koji opisuje ravnotežu između razine rent seekinga i gospodarskog rasta koji pokazuje da ovisi o alokaciji vremena za produktivne ili za rent seekerske aktivnosti pojedinci pa tako i cijelo društvo dovode gospodarstvo na razinu ravnoteže s malo korupcije i višim rastom, ili u ravnotežu potpuno korumpiranog društva s niskim stopama rasta. 

Ideja je da pojedinci svoj produktivni rad raspodjeluju između vremena produktivnog rada i krađe kroz državu (i od države). 

Ukupna količina rent-seekinga onda ovisi o alokaciji radne jedinice u jednu od dvije spomenute svrhe (krađa + rad =1, odnosno L+S=1). To je relativna snaga rent seekinga, ona pokazuje da što više ljudi krade, to je manja vjerojatnost da će ikoga od njih uhvatiti zbog spomenutih strategijskih komplementarnosti. 


Proizvodna funkcija izgleda ovako
Kj je kapitalni stock poduzeća. “SoS” je količina koja je ukradena i zbog toga ne stiže u proces reprodukcije za koji je namijenjena.

Vlada prati politiku prema kojoj razinu potrošnje drži kao konstantni dio outputa G/Y, a održava i uravnotežen proračun u kojemu je konstantna porezna stopa jednaka “t”=G/Y.
Kapital koji pripada pojedincu raste prema
Da ne kompliciram – što više ljudi je uključeno u produktivni rad, veći je granični proizvod kapitala pa zato i stopa rasta. To je tako jer više rada je na strani ponude i više resursa stiže u svoje produktivne svrhe.

Rješenje modela (autor linearizira jednadžbe radi elegantnijeg rješenja što mi je možda malo čudno, ali nisam stručnjak za ove stvari u toj mjeri), implicira više ravnoteža ovisno gdje se nalazi granična korist “krađe” i zadane nadnice, tj koliko je od ukupne jedinice uloženo u produktivni rad ili rent-seekersku aktivnost.

Model nudi nekoliko rješenja za “količinu” L-a (produktivnog rada)
L=1 je situacija kada nema korupcije
L1 – povećanje u L vodi rastu neto plaće iznad marginalnog proizvoda rent seekinga, pojedinac nudi više produktivnog rada pojačavajući početni efekt;
L2 – smanjenje neto plaće ispod graničnog proizvoda rent seekinga vodi smanjenju ponude rada individualca i ide u suprotnom smjeru od početne promjene u povećanju količine rada. 

Grafički prikazano, razlika između plaće i graničnog proizvoda korupcije je

· Ako je plaća uvijek iznad MRPS-a, jedino rješenje u tom slučaju je rješenje L=1
Kada postoje dva realna rješenja, tada imamo sljedeće situacija presijecanja krivulja plaće i MPRS-a

Kada je L2


Ako je L1> L2> 1, tada je jedino rješenje – korner rješenje L=1 (L ne može biti veći od 1)
Ako L2 < 1 < L1, tada je L2 jedino rješenje

Konačno nas zanima kolika je vjerojatnost da će se gospodarstvo naći u L=1 ravnoteži (koju nazivamo dobra ravnoteža zbog minimalne preferencije stanovništva da se uključe u aktivnosti rent seekinga, što mu smanjuje granični prihod i povećava mogućnost otkrivanja) ili da će ipak završiti u „lošoj ravnoteži“ L2.
Sljedeća jednadžba pokazuje razliku plaće i graničnog proizvoda rent seekinga
Ako povećavamo poreze τ djelujemo na više fronti
– povećava se G (zbog činjenice da je proračunski saldo jednak 0), tako da je više sredstava na raspolaganju za ukrasti ;
– viši porez umanjuje neto plaću
– viši G povećava granični proizvod rada.
Efekt umanjenja plaće je jači od efekta povećane granične proizvodnosti jer smanjeni prihod znači relativno povećani granični prihod od rent seekinga tako da će u ovom slučaju sustav težiti prema L2 odnosno imati će nepoželjne efekte.

Na smanjenje profitabilnosti rent seekinga bi se moglo utjecati na primjer da država poveća zaštitu javne potrošnje, odnosno nadzor nad potrošnjom dosegne viši nivo, ni jedna od ravnoteža osim L=1 ne implicira incentive za takav potez. Rast profitabilnosti korupcije će značiti veću vjerojatnost internih rješenja, umjesto korner rješenja, što nas vodi prema povećanju L1.

Povećanje “a” povećava vjerojatnost internih rješenja i završetka u „lošoj“ ravnoteži, kao i smanjenju bogatstva u lošoj ravnoteži. U isto vrijeme će imati neodređene efekte na L2, kao što će i promjene u “b” imati neodređene efekte na pitanje postojanja „loše“ ravnoteže (realna interna rješenja), visine L1 kao vjerojatnosti da se sustav nađe u lošoj ravnoteži, kao i vrijednosti L2 koja pokazuje koliko je zapravo loša „loša“ ravnoteža (za detalje i šire implikacije pogledati rad).

Vidimo da je veoma teško sustav dovesti u korner rješenje koje bi predstavljalo „dobru ravnotežu. Promjena većine faktora ima takav efekt da sustav vodi lošoj ravnoteži. Značajno je naglasiti ulogu pojedinca u modelu kroz strategijske komplementarnosti. Zašto? Upravo jer pojedinac mora odlučiti kako će raspodijeliti svoje aktivnosti. Ima izbor između produktivnog rada i krađe od javne potrošnje. Ako je sustav sa raširenom korupcijom, manji su poticaji pojedincu da se bori protiv sustava iako bi svima bilo bolje bez rent seekerskih aktivnosti. Ako napravimo osvrt na Hrvatsku, možda je upravo to jedan od razloga slabog glasa javnosti, no opet ako se vratimo na prethodna poglavlja, možda je upravo takva javnost dovela do korumpiranog sustava. Odgovor je vjerojatno negdje u sredini, odnosno da postoje veze u oba smjera. Osim borbe protiv sustava, individualcu se u takvom sustavu više isplati baviti se krađom nego produktivnim radom. Tako da on svoje odluke temelji ne samo na niskom povratu iz produktivnih aktivnosti, već i na relativno višoj graničnoj produktivnosti rent seekinga. Što je sustav korumpiraniji, to je manja vjerojatnost da će rent seekeri biti uhvaćeni i ukradeni resursi biti vraćeni. 

Kako sustav okrenuti prema zdravijem steady stateu? Kada ćemo vidjeti konvergenciju prema najrazvijenijima? 
S obzirom na današnje stanje u državnoj upravi, mislim da je nerealno očekivati da će birokrati/političari staviti sami sebi ograničenja i osigurati bolju transparentnost. Bar ne dok ljudi ne budu razmjeli da nije cilj izabrati anđele već da su oni ti, koji, uz brdo kvalitetnih institucija, moraju aktivno kontrolirati trošenje javnih sredstava. Opet problem nastaje jer većina građana ili ne razumije da taj novac dolazi iz njihovih djepova, ili im je to jasno ali su spremni trpjeti to dok (bogati?) susjed plaća više. Po meni bi idealno rješenje bile reforme koje bi smanjile moć birokrata pa time i situacije gdje dolazi do korupcije (smanjenje već poznatih birokratsko-administrativnih barijera, liberalizacija i deregulacija svih industrija i privatizacija državnih poduzeća) ali jednako tako i smanjenje državne potrošnje kako bi se umanjila suma kojom korumpirani sustav raspolaže. Mislim da je, prema raspoloženju trenutne vlasti, ali i općeg javnog mišljenja realnije da ćemo ipak čekati dolazak tih anđela i koga već (Tita 2.0?) da riješe problem korupcije ili ga prekriju plaštom lažnog, državno generiranog, “blagostanja”.

*ispričavam se na greškama i nelogičnostima ako ih ima, blogger me za***** cijeli dan, nemam više snage za borbu

+This Map Of Countries That Believe Corruption Is Rising Will Depress You

Read More

Kapitalizam iz sjene: Jutarnji list otkrio neoliberalnu zavjeru u jednoj zagrebačkoj pivnici

Već sam negdje pisao da je blogosfera potencionalno moćna stvar. Kao što je eventualno Scott Sumner sa bloga proširio tržišni monetarizam u glave najvažnijih monetarnih ekonomista svijeta (doduše još nigdje u praksu), jednako tako se nadamo da će nakon ovoga hrvatska javnost napokon imati priliku pobliže spoznati drugu stranu priče što se tiče mita o “neoliberalizmu” koji je opustošio Hrvatsku. Mislim da je ovo prvi put da uopće vidim izraz “libertarijanizam” i “libertarijanci” u hrvatskim novinama. Najvjerojatnije, ovo je i prvi put da je market monetarizam spomenut u nekom hrvatskom glasilu.

Za one koji ne znaju što govorim neka posjete blogove kolega u blogrollu s desne strane i prime svoju dnevnu dozu zdravog razuma!

UPDATE: Evo i online verzija
Read More

Goldman Sachs i Česi po Biokovu

Kolega sa bloga Monopolizam je na facebook profilu objavio sljedecu sliku.


To je jedan od aspekata na koje javnost ne računa kada zaziva svemoćnu državu da regulira pojedine industrije. Nažalost, nije im poznato da je konkurencija najbolji regulator, a država, kao i u svemu što radi najnesposobnija, a i najkorumpiranija alternativa.
Priča me podsjetila na paper s MMF-a koji pokazuje rezultate regulatorne šizofrenije “naroda”. 
Naime, činjenica je da je kapitalizam sustav dobiti (profita) ali i gubitka. Gubitak je nekakva funkcija rizika ne-zadovoljavanja potreba potrošača i odgovornog poslovanja. Potrošači glasuju novčanikom a mogućnost gubitka je kočnica poduzetnicima koja osigurava da se ponašaju odgovorno. Što se događa kada netko ne snosi troškove vlastitih odluka možemo vidjeti u trenutku kada se Česi upute u japankama na Biokovo. U nekom trenutku neiskusni penjači shvaćaju da su izgubljeni u kamenjaru. Pitanja poput zašto sam u japankama, zašto nemam bocu vode, zašto nemam kartu planinarskih staza itd. sigurno odjednom naviru mislima. No ako ima signala za mobitel ili ako je manželka (češki žena) dolje u mjestu zabrinuta, a ne u zagrljaju lokalnog galeba, spas dolazi od strane GSS-a i to potpuno besplatno. Valjda bi i hotel nazvao policiju kad skuzi da mu nedostaju gosti, osim ako galeb nije s recepcije. Tako je jedna od najopremljenijih hrvatskih službi u funkciji spašavanja nepripremljenih (doduse i pripremljenih) turista po planinama. Bez ikakve naknade podižu se helikopteri, pokreću potrage po tlu, angažiraju planinari, troši gorivo. Sve na račun hrvatskih poreznih obveznika. Turisti se ne moraju previše paziti, unatoč najboljim namjerama, jasno im je da će biti besplatno prevezeni u helikopteru ako se išta dogodi. Oprez je manje bitan kada su troškovi vlastitih akcija zanemarivi.


Slično je i s bankama. Banke nemaju razloga da se ponašaju odgovorno. No s bankama, u odnosu na Čeha s Biokova, nije samo problem troškova za vlastite akcije. Problem je i činjenica da ih država subvencionira pri neodgovornom ponašanju.
S druge strane, zbog osiguranja depozita, ni štediše ne paze gdje će staviti svoje novce. Sjetite se samo Credo banke – štediše su odšetale s novcem, dok su radnici izletjeli na cestu. Sumnjiva banka nikad ne bi skupila dovoljno depozita bez činjenice da su depoziti sigurni u slučaju propadanja. Na neki način su sami štediše povećali šansu uspjeha prevarantima u banci. 
Tako i garancija najvećim bankama da će biti spašene jer su tzv. Too Big To Fail (TBTF) snižava troškove financiranja istih na tržištima. Spomenuti MMF-ov paper analizira tržište prednosti banaka koje su TBTF ili formalnije SIFI – Systematically Important Financial Institutions. Takva garancija prema istraživanju predstavlja oko, u prosjeku 0,5 do 0,9 stupnjeva višeg kreditnog rejtinga za takve institucije prije 2007, te od 0,8 – 1,29 stupnjeva više nakon krize. Nakon krize je koncept vladine garancije za financijske institucije postao bolje definiran tako da veći doprinos garancije ne začuđuje. Autori su izračunali da je to moguće prevesti u oko 0,8%p.p manje kamate na financiranje za TBTF institucije. Bloomberg je čak i prikazao kako izgledaju profiti najvećih američkih institucija s i bez ove subvencije poreznih obveznika


Vidimo da porezni obveznici SAD-a stoje iza velikog dijela profita najvećih SIFI-a. Ako već žele sigurne banke, najbolje ih je staviti oči u oči s mogućnošću gubitka, jer jedino tako mogu očekivati odgovorno poslovanje istih. Kao što kaže slika na početku, regulatori će prvi završiti u rukama financijskih institucija, i smiješno je misliti da će ijedna država poduzeti išta po tom pitanju. Bolje da se država ne miješa. Tada ne bi imali pola ovih problema danas. Regulacija nema smisla jer je skrojena po mjeri reguliranih. 

Rezultati poslije krize su očiti. Banke posluju dobro, u nekim slučajevima bolje nego ikad. Što onda slijedi? Zazivanje još regulacije! Krug kreće iz početka. Pa negdje mora biti problem.
S obzirom da želimo sigurne banke, dali smo im razne garancije. Time smo neke banke pretvorili u one koje su od iznimnog značaja i time im dali status prevelikih za propadanje. To su one a i ostale shvatile kao poziv da postanu još veće i napuhanije. Možda bi svim Česima na ulazu u Hrvatsku trebali pokloniti kvalitetan madrac (luftić?) i promotivne materijale službi za spašavanje kako bi se osjećali sigurnije kad obitelj povedu, po najvećoj buri ili jugu preko Hvarskog kanala.

*Naravno da metodologija i papera i bloombergova izračuna je prilično jednostavna, ali to ih ne sprječava da budu indikativne i pokazuju da ciljevi i rezultati državnog uplitanja nisu jednaki
Read More

Robert Perišić Credit Ratings d.o.o. daje Hrvatskoj AAA u prvoj ocjeni. Linić slomio nogu pri pokušaju skoka od sreće

Nikad nisam čuo za Roberta Perišića, nit je on čuo za mene. Bez obzira na to, imamo jednu tajanstvenu povezanost posljednjih dana. A to je činjenica da njegovu facu ugledam svaki put kad otvorim “Biznis” sekciju t-portala i doživim trenutni živčani slom. Naime, ovaj autor je napisao veoma bezvezan članak o rejting agencijama, zaboravljajući da, kad pišemo o stvarnim događajima, se moramo držati stvarnosti, tj. da ne pišemo scenarij za film, pjesme, a bome ni neke “priče”. 

Kako bi bolje razumio spomenutog autora, progooglao sam ga, njegov background izgleda otprilike ovako:


Jedan od najsvestranijih autora izniklih na književnoj sceni 1990-tih zasigurno je Robert Perišić. Osim po svojim književnim uradcima, mnogima je poznat i kao pokretač i urednik ‘Godina novih’, esejist ‘Playboya’, književni kritičar-kolumnist ‘Feral tribunea’ i ‘Globusa’, te scenarist Matanićevog filma 100 minuta Slave. No, kultni književni status ponajviše je stekao svojim knjigama priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas i Užas i veliki troškovi.

Konkretno me ne zanima ni jedno njegovo književno djelo, jer to je ipak nešto o čemu nemam pojma niti me zanima, tako da ću se zadržati na komentaru članka na T-portalu, koje mu je naslov “Kreditne agencije – kuće pune smeća”.

Već prva rečenica pokazuje, po meni ideološku notu cijelog članka, značajno povezanu s već uobičajenom misinterpretacijom neoliberalizma. Perišić misli da je ova vrsta pisanja valjda nešto kao “pjesnička” sloboda, pa da pojmove može koristiti kako hoće bez obzira na definiciju. Perišić kaže:

Standard & Poors’s jesu slobodno tržište, i evo slobodnog tržišta, napokon, na američkom sudu.

Ovo je trenutak kada doživljavam živčani slom enormnih proporcija. Kada već autor koristi pojam “slobodno tržište” bilo bi lijepo da zna što taj pojam podrazumjeva. Meni omiljena definicija tržišta je ona Murraya Rothbarda koja kaže:


Slobodno tržište je mreža razmjena koje se događaju u društvu. Svaka razmjena se poduzima kao dobrovoljni dogovor među dvoje ljudi ili grupa ljudi koje predstavljaju agenti

a neku “filozofiju” oko cijele priče možete pronaći u ovom kratkom eseju.

Ne morate poznavati ni rad Murraya Rothbarda kako bi upisali “free market” u google pretraživač i vidjeli da Wikipedija kaže da je to

tržišna struktura u kojoj distribuciju i troškove dobara i usluga, nadnica i kamatnih stopa, zajedno s strukturom i hijerarhijom između kapitalnih i potrošačkih dobara koordiniraju ponuda i potražnja nesmetano od eksterne regulacije ili kontrole od strane države ili monopola.

Ili na Investopediji (drugi rezultat na Google tražilici):


Tržišna ekonomija se temelji na ponudi i potražnji s malo ili bez ikakve kontrole države. Potpuno slobodno tržište je idealizirana forma tržišne ekonomije gdje prodavači i kupci su slobodni trgovati na osnovu međusobnog dogovora o cijeni, bez intervencije države u formi poreza, subvencija ili regulacije

Znači elementi razmjene na slobodnom tržištu su upravo činjenica da su razmjene doborvoljne, postoji koordinacija ponude i potražnje u konkurentskoj privredi, te minimalno ili nikakvo miješanje države. Ovo nam je potrebno kako bi mogli dalje vidjeti gdje su problemi u članku. Obično ovakvi članci zvuče tako logično i jednostavno, a u biti su u kvalitetnom pisanju skrivene najveće moguće gluposti, pa tako odmah i u prvom paragrafu


Priča o Standard & Poor’su priča je o svijetu u kojem živimo. Znamo – to je ona stroga agencija koja nam je rejting proglasila smećem, pa nam sad, očekivano, ekonomski eksperti govore da bi ‘rezovi trebali biti agresivniji’, premda dosadašnji nisu pokazali pozitivan efekt. Ali što ćeš, na putu ‘rezolucije’ (što je neoliberalno ime za revoluciju) dogma se ne propituje, nego reži dok ne otpiliš granu na kojoj sjediš.Otpusti, smanji, uništi potrošnju, zatvori sve pipe, ne jedi i čekaj što će se dogoditi.

Zašto slušati ekonomske eksperte kad možemo slušati Roberta Perišića? Pravi dragulji tek slijede kroz priču o dosadašnjim rezovima. Ako pogledamo na ukupne i prihode i rashode Hrvatskog proračuna, ja samo vidim povećanja, a nigdje rezove. Tablica je dostupna na stranici Ministarstva financija, ja sam dodao 2012. godinu.

Da se razumijemo, nije bilo rezova, niti da ih je bilo, ne može se očekivati pozitivan efekt iste godine. Ne znam gdje je čuo ovu priču o “rezoluciji-revoluciji” kao odgovoran neoliberal s relativno dobrim uvidom u radove glavnih neoliberalnih krvopija, tvrdim da nigdje to nisam vidio. Zadnja rečenica posebno pokazuje naklapanje i nerazumijevanje ideje DRŽAVNE štednje onako kako bi ona po neoliberalima trebala izgledati – kao smanjenje državne potrošnje, ali i poreza. Zatvaranje pipe bi trebalo zatvoriti dotok sredstava državi kao glavnom uzročniku svih distorzija i otvoriti vrata privatnoj inicijativi. Mislim da je jasno da se to u Hrvatskoj ne događa. S druge strane, čini mi se da Perišić gospodrstvo vidi kao Ribić, a više o tom možete pročitati ovdje.


Ali dobro, priča je ovo o Standard & Poor’su, svjetioniku svjetske ekonomije kojeg je, nekim čudom, američko Ministarstvo pravosuđa ovih dana tužilo zbog uloge u svjetskoj krizi. Ovakve stvari su presedani, pa u zraku lebdi pitanje ide li to Obama u drugom mandatu, kad više nema kalkulacija, u čišćenje Wall Streeta? Tužbi se inače priključila Kalifornija i još šesnaest država: traže 5 milijardi dolara odštete što bi za Standard & Poor’s (nadalje S&P) vjerojatno značilo ključ u bravu. U biti, prava je ironija da ova agencija uopće još posluje. Kad bi postojala agencija koja ocjenjuje kreditne agencije, onda bi nakon krize i S&P i Moody’s i Fitch, bile proglašene smećem. Ali njih nitko ne ocjenjuje, nitko ih javno ne bira i nikome ne odgovaraju, jer spadaju u privatni sektor.

Zanimljivo je kako Perišić ne primjećuje da je Obama “tužio” jedinu agenciju koja je smanjila rating od ove 3 velike. U biti je zaista ironija da SAD tuži agenciju s obzirom da je upravo država regulirala da svi moraju prihvatiti rejtinge spomenutih agencija kao konačnu ocjenu i dalje zahtjeva ocjene istih kao npr. mjeru kvalitetnog kapitala u bankama, ulaganja mirovinskih fondova itd. Naime zahtjevanjem od banaka da drže vladine obveznice (s najboljim ratingom) kao kvalitetnu imovinu u bilanci, a i u druge svrhe, Obama efektivno sebi garantira potražnju za državnim dugom, niske kamate i uvijek likvidno tržište svih ovih obveznica. Rating agencije su alat države za provođenje svojih politika, pa je zaista, zaista čudno kako Perišić misli da je ironija da S&P posluje. 

E ovdje počinje prava zabava:


Da podsjetimo, agenciji Standard & Poor’s posao je procijeniti tko je sposoban vraćati dugove – a tko je ‘junk’ ili smeće – te koja je financijska roba ispravna, a koja sumnjiva. Imaju oni razne nivoe ocjena, no poanta je da su S&P, kao i druge agencije, bankarskog diva Lehman Brothers držale do same propasti na najvišem rejtingu i, što je još važnije, one su godinama blagoslivljale s najvišim rejtingom sve one gomile američkih sub-prime hipotekarnih kredita, te financijskih proizvoda koji su se iz njih ‘prepakiravali’. To je, u biti, kao da kupuješ nečije dugove, pa ako S&P garantira da je roba dobra, znači da će se ti dugovi vraćati i da si kupio novac koji će jednom doći. Ali S&P su imali šarene oči i, što bi rekao Koja, novac neće doći. Novac nikad neće doći.

Potrebna je tu mala napomena: S&P je naplaćivao 750.000 dolara po ocijenjenom paketu i, eto, ljudi su na tržištu, slobodnom, pa se rukovode tržišnom logikom – zar druge ima? Međutim, tržišna logika u određenim situacijama postaje isto što i korupcija. Akteri su se zbog toga i upleli u proizvodnju smeća – oni su, na primjer, 2004. razmatrali strože kriterije rejtinga, no onda su shvatili da će izgubiti ‘tržišni udio’, jer će se naći drugi (Moody’s i Fitch) koji će blagosloviti stvar. Bilo bi lijepo da su oni tu jedine trule jabuke, ali tu su i banke, poput Bear Stearnsa, koje su bile vrlo, vrlo nezadovoljne naznakama strožih kriterija.

Tako, eto, funkcionira svjetsko slobodno tržište i odatle ovaj potop. On je produkt vjere da će se tržište samo izbalansirati, da ono samo po sebi vodi razvoju, da ga treba samo pustiti, bez regulacije države koja samo smeta. To je teorija ‘slobodnog tržišta’, ta sintagma znači to, a ne tržište općenito – što u nas mnogi neupućeni miješaju.

Kako bi se osvrnuo na ovu gomilu…hm…smeća (?) moram ukratko ispričati “what really happened” verziju, u pojednostavljenom obliku. Veliki dio ovoga, i to detaljnije se može pročitati u Vuk Vuković: “Political Economy of the US Financial Crisis 2007-2009” .

Negdje 70ih godina politčari u Washingtona su se sjetili da bi dobar politički potez bio “promocija” vlasništva nad domom. Sve se to odvijalo prije Reagan/Greenspan deregulacije financijskih tržišta, koja je kao, kriva za sve ovo sada. Prvi inovator na tržištu hipotekarnih kredita je bio Ginnie Mae – jedna od prvih tzv. government sponsored enterprises (GSE), koja je i izdala prvi MBS – morgtage backed security, financijski instrument za osiguranje zajmova i povećanje likvidnosti tržišta hipotekarnih kredita. Prije nego što je neki tamo Goldman Sachs “špekulirao” s takvim instrumentima, državna agencija je aktivno plasirala takve instrumente. 90-ih godina političari su odlučili cijelu situaciju dovest na viši nivo uključujući cijeli financijski sektor. Financijska industrija je prije toga vršila racionalizaciju kredita na način koji svi poznajemo – građani koji nisu imali dovoljna primanja, nisu mogli podignuti kredit za kupnju doma. To se sve moralo promjeniti. No postojala su 2 problema, prvi je bio da banke neće davati kredite ljudima koji ih vjerojatno neće vratiti i drugi, čak i da ih se prisli da to učine, to bi moglo smanjiti ukupnu emisiju kredita zbog povećanja dijela aktive koja pokazuje visoki rizik (mala vjerojatnost otplate). Cijela stvar je eventualno rješena stvaranjem GSE-a Freddie Mac-a i Fannie Mae, čija je zadaća, kao državno “sponzoriranih” agencija bila osiguravanje zajmova, prije svega onima koji ih u prethodnoj shemi (bez uplitanja države) ne bi ni dobili – tzb AltA i subprime dužnici – tj stvaranje tržišta subprime kredita. GSE su otkupljivali te kredite od banaka i na temelju njih emitirale MBS-ove čime su pokušale stvoriti likvidno tržište kako bi se povećala likvidnost hipotekarnog tržišta za subprime zajmove. No i dalje je postojao problem – čak i kad banka može prodati subprime hipotekarni kredit GSE-u, zašto bi ona u bilancu preuzela financijski instrument koji nije ništa kvalitetniji od kredita koji je već bila primorana dati. Stoga, to tržište ne bi nikad zaživjelo. 


Tu u priču dolazi “slobodno tržište” kreditnih agencija. Njihova uloga je smanjenje asimetrije informacija na financijskim tržištima. S obzirom da se specijaliziraju u tome, one mogu izvršiti procjenu kvalitetnije nego pojedine institucije. Rejtinzi koje one daju su mišljenja i ne obvezuju nikoga. Pitanje je, zašto bi na slobodnom tržištu itko koristio usluge ovih agencija (ako mu ne trebaju), i ako je to tako profitabilan posao, zašto bi postojale samo tri velike rejting agencije na svijetu s obzirom da slobodno tržište omogućuje nesmetan ulaz svima koji primjete priliku za profit? Dio odgovora je već u ovom tekstu – SAD, pa i druge države zahtjevaju postojanje rejtinga na kredite, instrumente itd kako bi ih mnoge financijske institucije uopće mogle koristiti. Ok, idemo zaštiti potrošače, investitore i štediše, to nije loš razlog, iako se baš ne preklapa sa idejom slobodnog tržišta. To i dalje ne odgovara zašto, ako imamo slobodno tržište, nemamo više ponuđača ovakvih usluga. Korištenje rejting agencija od strane države daje odgovor na to pitanje. Naime, već sam spomenuo da se MBS tržište ne bi dogodilo zbog istog rizika kredita i instrumenta – to je značilo da ideja političara o jeftinom financiranju neadekvatnih zajmoprimaca nikad ne bi zaživjela. Jedan način je bio u cijelu priču uvući rejting agencije. Država je odlučila da GSE-i s obzirom da su to, od države , blagoslovljeni subjekti imaju jednaki rating kao i država jer postoji implicitna garancija države za njihov dug (ona koja je ispunjena bailoutom istih u jeku krize). Tada su rejting agencije mogle slobodno na bilo kakvi instrument koji je od njih dolazio nalijepiti najbolji, američki, rejting. Kako bi država osigurala cijelu priču, osigurala je i svojevrsni oligopol ovim agencijama, tj zaštitu od konkurencije. Država kroz razne regulacije zahtjeva korištenje rejtinga agencija u strukturama bilanci niza institucija i fondova. Rejting koji je relevantan može dati samo “općeprihvaćena” agencija. “Općeprihvaćenom” agencijom se postaje onda kada se zauzima dovoljno tržišta da te država smatra takvom – jer sve institucije koriste tvoj rejting. Jel primjećujete situaciju?

Ne možeš zauzeti tržište dok država ne propiše da se tvoji rejtinzi koriste, a država neće propisati da tvoji rejtinzi vrijede dok ne zauzmeš dio tržišta. To ne zvuči baš kao slobodno tržište, a užasno smrdi na standardne ishode državne intervencije.


Ako pogledate definicije s početka, primijetit ćete kako se priča baš ne poklapa s onim što predstavlja slobodno tržište. Ove tri agencije ne djeluju u tržišnom, konkurentskom okruženju već ih itekako štiti, upravo država, koja ih sad, kao i tuži. Država je itekako bila upletena u ovo, nije dopustila da cijenu kredita na tržištu definiraju ponuda i potražnja već nekakvi politički ciljevi, a umjesto da je omogućila konkurenciju na tržištu rejting agencija, regulirala je tako da se onemogući ulaz konkurenciji. Time je onemogućila jeftinije i kvalitetnije rejtinge za sve.


Ali ako već postoji “slobodno tržište”, zanima me, zašto Perišić, kad već ima toliko znanja i upućen je u greške koje su rejting agencije činile, ne uđe u to tržište i ponudi bolje, jeftinije i kvalitetnije rejtinge. Sigurno bi mu bilo profitabilnije od pisanja, morate priznati da ovih 750.000 dolara zvuči odlično. Odlično bi živio od jednog rejtinga. Zato mu predlažem da se javi Liniću i da manju ponudu te stavi Hrvatskoj AAA rating da nas više nitko ne može “zajebavat”. 
Veselo je to, zaista – “slobodno” tržište kreditnog rejtinga u punoj formi. Vidimo kako, ova iako sarkastična, izjava na kraju Perišićeva članka, zapravo jako dobro opisuje sve događaje i kako neupućeni, tipa Roberta Perišića, zaista puno toga mješaju.
I naravno u tom duhu, uvijek rado koristim ovaj Rothbardov quote:


“It is no crime to be ignorant of economics, which is, after all, a specialized discipline and one that most people consider to be a ‘dismal science.’ But it is totally irresponsible to have a loud and vociferous opinion on economic subjects while remaining in this state of ignorance.”

PS Da Perišić ne prepoznaje slobodno tržište ni kad mu je pred nosom pokazuje i ovaj njegov članak o kulturi tržnica i Liniću

Read More

Može li neoliberalizam spasiti Kinu?




Današnji članak u Bloombergu mi je provukao jednu misao kroz glavu, koju bi prezentirao kroz naredni niz redaka.
Ako bacite pogled na članak vidjeti ćete kako se radi o prospektima budućeg ekonomskog rasta te zemlje koja se suočava s negativnim demografskim trendovima i smanjujućim “pool-om” radne snage. 
Prije tri desetljeća, Kina je počela svoj eksperiment s otvorenom privredom – prvotni eksperiment se bazirao na obalnim gradovima, te je u konačnici proširen na cijelu zemlju. Danas je Kina nekakav neobičan hibrid djelomično tržišnog gospodarstva i jednostranačja. Zasad se još sve čini mirno na obje fronte – ekonomski rast je dinamičan (doduše nešto usporeniji), a politička stabilnost, vezana za isti rast se održava kroz aktivnu represiju centralnog komiteta Komunističke Partije.
Kroz posljednjih dvadesetak godina stotine milijuna u toj zemlji su napustile apsolutno siromaštvo u kojem su živjeli – napuštajući selo i pronalazeći posao u proizvodnim pogonima stranih ali i domaćih kompanija. Kina je dijete globalizacije – priključila se svjetskim tokovima u doba kada je mrski neoliberalni kapitalizam pokazao da su slobodna trgovina i slobodni tokovi kapitala put u prosperitet, bar onima koji se nisu bojali konkurencije, i do danas enormno profitirala. 

Ova priča o smanjenom “poolu” radne snage u budućnosti, spojena s pričom o industrijalizaciji i prelasku sa sela u grad mi se činila veoma poznatom. Poznajemo bar dva sustava gdje su se slične promjene događale. Mislim na Sovjetski Savez i Jugoslaviju.

U oba slučaja ove zemlje su, kao i Kina pokazale zavidan ekonomski rast i brzi prelazak iz pretežito agrarnog društva u industrijsko. Jednako kao i s Kinom danas, mnogi su najavljivali da državno upravljana ekonomija pokazuje zavidne rezultate i da je to zapravo put u budućnost. Acemoglu i Robinson u svojoj knjizi “Why nations fail” epizodu rasta u Sovjetskom Savezu (a u istu kategoriju spada i Jugoslavija) nazivaju rastom temeljenim na ekstraktivnim institucijama (ukratko: institucije koje nisu bazirane (ne podržavaju postojanje) na pravu vlasništva i političkom pluralizmu). Navode Khruschevljevu izjavu 1956. “Pokopati ćemo vas (Zapad)”kao promjenu u percepciji kanala kreiranja ekonomskog prosperiteta općenito. Čak je u opće-poznatom udžbeniku za ekonomiste, nobelovac P.Samuelson zastupao tezu da su takvi sustavi superiorni kapitalističkim sustavima po pitanju ekonomskog rasta, pune zaposlenosti i stabilnosti cijena, a tu tezu je, iznenađujuće, zastupao i u izdanjima u kasnim 80ima kada su isplivali svi problemi takvog vođenja gospodarstva. 1980 je čak i predvidio da će Sovjetski Savez preteći SAD do 2002 (ili po pesimističnom scenariju 2012.). Mišljenja o Jugoslaviji i njenom ekonomskom “čudu” čujemo i danas svugdje oko nas.

Prije nego što dođem do pitanja zašto i od čega treba spašavati Kinu, htio bih samo obratiti pozornost čitatelja na činjenicu da su postojale (tj postoje razlike) među svaka od ova tri sustava.

Sovjetski Savez je bio centralno planirano gospodarstvo gdje je ured za planiranje (Gosplan) bio zadužen za petogodišnje planove, koji su bili često prepravljani ili čak ignorirani. U biti Politbiro i Staljin su imali zadnju riječ i često su mijenjali svoje mišljenje. Zbog toga, od svih planova, od početka provođenja te politike, samo jedan je bio nazvan “konačni” dok su svi ostali nosili oznaku “preliminarni” ili “skica”. Rapidni rast je zaustavljen početkom 70ih.

Jugoslavija se udaljavanjem od Staljina nakon WW2 pokazala kao relativno otvorena zemlja, nasuprot ostalima iz komunističkog bloka. Političke institucije su bile manje krute ali i dalje ekstraktivne. Osnovna razlika je bila što je Jugoslavenski sustav bio temeljen na tzv. samoupravljanju te je djelomično postojao sustav cijena, kako je primjetio i austrijski ekonomist Murray Rothbard. U Jugoslaviji je primjetio izostanak kolektivizirane poljoprivrede, postojanje malih privatnih biznisa dok su “sektori u socijalnom vlasništvu” bili zapravo u vlasništvu radnika. Više možete vidjeti u ovom članku, gdje se i opširnije spominje i priča o Kini. Rast je “zapeo” početkom 80-ih.

Kina, je slična Sovjetskom Savezu po pitanju relativno jakog pokušaja “planiranja” (postavljaju se targeti za output), a Jugoslaviji po “tržišnosti” privrede. Zvuči malo kontradiktorno pa ću pokušati ukratko razjasniti. U slučaju planiranja, nije ni blizu sovjetskim petoljetkama. Ciljevi za postizanje se distribuiraju na niže lokalne razine gdje pojedini čelnici lokalnih komiteta imaju zadatak ostvariti ciljeve. To dovodi do raširene korupcije, privilegiranih kredita i lažiranja podataka tako da danas brojne strane analize umjesto službenih podataka za kineski output, uzimaju mjere kao što je proizvodnja električne energije za procjenu rasta..
U odnosu na Jugoslaviju, Kina je bitno slobodniji sustav, bez obzira na spomenute negativnosti – Kina je otvorenija i uključenija u svjetsku razmjenu, u Kini nastaje klasa bogatih kapitalista kao i bogatih političara (partijski funkcioneri na nacionalnoj razini imaju milijunska bogatstva). S druge strane je toliko veliko tržište da su investitori i partneri spremni zatvoriti oči pred nekim očitim kršenjima ljudskih sloboda od strane KP.

Zajedničko za sve tri zemlje je činjenica da je snažan rast nastao kao rezultat industrijalizacije, tj procesa “prebacivanja” pretežito agrarnog stanovništva u produktivniju industriju. Takva velika realokacija resursa u produktivnije svrhe je omogućila rast dohodaka i viši stupanj razvoja. Kako vidimo i Sovjetski savez i Jugoslavija su eventualno “zapeli” u situaciju gdje je rast zaustavljen onda kad je proces realociranja resursa zaustavljen. Sad je čitatelju možda jasno, kako me priča iz Bloombergova članka s početka navela na razmišljanje. Što se tiče razvoja vidimo sličan razvoj događaja kod ova tri sustava.

Zašto onda mislim da će neoliberalizam spasiti Kinu od upadanja u sličnu situaciju na kraju industrijske “transformacije”?
Prva stvar je činjenica da je stupanj tržišnosti sustava puno veći nego kod prve dvije. Ljudi zapravo imaju razloga ulagati, inovirati i očekivati zaštitu svog vlasništva. Naravno u trenutnoj političkoj situaciji nije za očekivati potpuno savršeno funkcioniranje ovog sustava, ali i na kraju krajeva, ni “demokratskoj” Hrvatskoj nije strana ni korupcija, ni direktirani krediti, ni log-rolling, ni velika moć države. Sjetite se samo kuće u Kini koja je ostala stajati na sred autoceste jer vlasnici nisu htjeli prodati državi za ponuđenu cijenu (eventualno jesu).
Već sam spomenuo da je Kina djelomično i rezultat, ali i srce globalizacije. To je otvorena zemlja u usporedbi s druge dvije. Zašto je to bitno? Prvo velikim ulaganjima u Kinu, u zemlju ulaze, osim znanja, i tehnologije te znanje o brojnim radnim procesima, načinima upravljanja i organizacije itd, a kao što sam spomenuo, stvara se klasa biznismena i kompanija koje su konkurentne na svjetskom tržištu i ne samo zbog jeftine radne snage (doduše ponekad zbog industrijske špijunaže).
I konačno u političkom smislu, kako je Milton Friedman često naglašavao, veći stupanj ekonomske slobode u konačnici će dovesti i do potragom za više političke slobode. Rastuće elite kapitalista, skupa s velikom srednjom klasom koja će eventualno proizaći iz daljnjeg napretka, će tražiti veću ulogu u kreiranu politika. U budućnosti možemo očekivati pluralističke institucije u Kini. Ako trenutna garnitura nastavi tržišne reforme – onda prije i vjerojatno mirnije; ako se ukopa na mjestu zbog prijetnje takvog razvoja događaja, onda kasnije a možda i kroz nestabilniji proces.
Kinezi neoliberalnom fokusu na slobodnu trgovinu pa i na ostale teze proizašle iz povratka klasične ekonomije, koje se tiču, prije svega, pitanja ekonomskih sloboda, mogu zahvaliti svoj trenutni prosperitet, ali jednako tako i činjenicu da, ako nastavi u istom smjeru, Kina neće zapeti kada završi priča s realokacijom resursa.

Ovo sve ne znači da je kineski sustav savršen i da se imalo slažem s načinom kako se upravlja tom zemljom. Velike centralno direktirane investicije će se eventualno urušiti kada se otkrije njihova nerentabilnost. S obzirom da investicije čine veliki dio kineskog rasta, to bi moglo stvoriti veliki šok. Svi su čuli za ogromne prazne građevine, prazne gradove i slične investicije poduzete samo radi ostvarenja planova rasta. Misalokacija resursa ne može trajati vječno, ali moja teza je da će kineski razvoj prijeći preko praga industrijalizacijske transformacije puno lakše nego što su to prešle Jugoslavija i Sovjetski Savez. U dugom roku i dalje postoje rizici za rast, ali ne u velikoj mjeri i za one koje bi proizašle iz zaustavljenog rasta outputa jer se zaustavila realokacija agrarnog stanovništva u produktivnije poslove.

S ovim postom sam malo skrenuo u političku ekonomiju, obećavam da ću se ubrzo vratiti na temu monetarne ekonomije sa zanimljivim postom o tečaju kune 😉




Read More

BLUE MONDAY



U cijeloj euforiji oko Eura2012 čini se da je bilo lako zaboraviti na šire probleme koji zbog nogometa ipak nisu nestali. Prošli vikend je gotovo u javnosti prešućen paket pomoći Španjolskoj. 100 milijardi Eura je očito kapljica u moru bilijuna kojima se barata zadnje 2 godine, a i javnosti je više dosta natezanja između Merkelice i ,za njemačkim novcem povampirenih, susjeda. No u ovom postu ćemo se malo pozabaviti sutrašnjim izborima u Grčkoj i mogućim implikacijama za rješenje krize.

17.06. je sudbonosni dan u kalendarima svih policymakera, investment i risk managera još otkad u Grčkoj stranke nisu uspjele oformiti novu vladu na prošlim izborima (koji su bili, kao, jednako tako sudbonosni).
Konkretno iznenađenje prošlih izbora je bila lijevo nastrojena Syriza koja se zalaže za ponovno otvaranje pregovora oko uvjeta multilateralnih kredita Grčkoj (naravno iz nešto žešću retoriku koja odgovara ekstremiziranom biračkom tijelu). Lijevi PASOK koji je godinama vladao i ND (svojevrsni liberali) nisu prešli prag za formirati većinu u parlamentu i tu je cijela priča zapela.


Sada nas ne zanimaju stajališta stranaka, jer tko god formira novu vladu će slušati diktat iz Berlina vođene koalicije kreditora. Koliko god političari mazali oči, koliko god sami Grci, Francuzi i slični koji se ne slažu sa “štednjom” protestirali, aritmetika kao i obično ostaje ista. 2+2 je uvijek 4, makar mi jako željeli da je 5 ili 6 ili kako su Grci navikli – 8, 9 ili 10. Oni koji najavljuju kraj “štednje” su svjesni da je to nemoguće. Situacija je jednostavna, ako žele nastaviti kao prije, moraju nabaviti sredstva. Sredstva im neće nitko dati, jer takvu neodgovornost tržišta kažnjavaju rigorozno. Tako da je jedina mogućnost obećati svašta pa kroz neke pregovore glumiti izborenu pobjedu oko komponente rasta koja bi se ugradila u ugovor, a o čijoj besmislenosti ću pisati u nekom od narednih postova.

Iz istog razloga, Grčki izbori ,po mom mišljenju, neće imati neki veliki utjecaj, jednako kako je i Hollandeova pobjeda progutana u roku 2 dana tržišta će prožvakati i ovo. Povijest će se ponoviti i novi predstavnik Grčkog naroda će dopuzati u Berlin jednako kao što je to učinio i Hollande. Na kraju krajeva političarima je najbitnija vlastita guzica, a to znači da još lošije ekonomske vijesti ne dolaze u obzir. Grčkoj je alternativa puzanju, izgleda prilično jednostavno, bankrotirati i izaći iz Eurozone, posljedice čega veoma jednostavno objašnjava Bloomberg u ova 2 videa.




Ne smijemo zaboraviti da je Grčka već bankrotirala[1] sredinom ožujka kad je došlo do reprogramiranja duga, odnosno investitori su izgubili 74% vrijednosti svojih ulaganja. I tada se nije ništa dogodilo – agonija se nastavlja. Problem više nije cijeli bankovni sustav jer je veći dio dugova Grčke u rukama poreznih obveznika Eurozone. Siguran sam da oni što po zidovima po Splitu po zidovima izjavljuju “solidarnost s Grcima” bi prvi kupili grčke obveznice u drahmi kako bi bili solidarni. Solidaran ipak treba biti s poreznim obveznicima zemalja kreditora jer su oni bili prisiljeni prihvatiti takvu “solidarnu” investiciju.

U slučaju izlaska Grčke iz Eurozone, stvari već počinju biti zanimljive. Reakcija će ovisiti o dvije komponente – psihološkoj i nekakvom ekonomskom reasoningu. Psihologija tržišta u ovom trenutku je drugo ime za neizvjesnost. Kombinacija psihologije i tržišne mehanike može biti dobra na način da stvara pozitivnu spiralu, ali može ići i u drugom smjeru – samoispunjujućih očekivanja da će stvari biti gore. Treća solucija je opet “meh” na koji smo i navikli zadnju godinu dana – tone sastanaka i razbacivanja ciframa ali na kraju – nikome ništa. Vidimo da situacija nije nikako “čista” ali bar ćemo malo zagrebati po površini.

Situacija s Grčkom je više manje jasna i objašnjena u Bloombergovoj reportaži. Ono što je pravo pitanje koje ponedjeljak čini tako zanimljivim je što će se dogoditi s ostatkom Eurozone. Hoće li tržišta to shvatiti kao olakšanje i smanjiti pritisak (što je manje vjerojatno) ili će pokrenuti smrtonosnu spiralu koja će konačno političare dovesti do konačne odluke, kakva god ona bila. Čini se da će ipak pobijediti “meh” solucija, odnosno otezanje cijele priče u istom ritmu.

Neki smatraju da bi izlazak Grčke imao ripple effect sličan bankrotu Lehman Brothersa koji je pokrenuo dinamiku financijske krize 2008. godine. Dok neki smatraju da će efekt biti ograničen zbog činjenice da su svi sudionici više manje spremni na nešto takvo, problemi posljednje krize je upravo to što nitko ne zna gdje će cijela priča završiti. Tržišta su tu za management rizika, ali na pojavu neizvjesnoti – prije svega one političke koja sve i oteže posljednje dvije godine – ne trpe!

Na videu poviše smo vidjeli da Grčka nakon izlaska doživljava potpuni kolaps, ali eventualno se vraća scenariju rasta. Kao što sam već pisao, to je ono što se trebalo dogoditi prije dvije godine na razini cijele EU, i do sada bi već bili na putu značajnog oporavka. Casper G. de Vries se malo igrao brojkama,a prema rezulatima koje možete vidjeti ovdje, došao je do zaključka da u slučaju restrukturiranja Europa može očekivati značajan rast GDP-a kroz sljedeća dva desetljeća (oko 22% viši GDP). Uvijek sam skeptičan prema empirijskim istraživanjima, posebno prema prognozama, zato smatram da je iz njegova članka zanimljivija usporedba s Japanom i njegova 2 izgubljena desetljeća. Tu autor, možda i nesvjesno pogađa centralnu točku cijele priče – gospodarstvo ne može izrasti iz recesije održavanjem na životu investicija koje su rezultat krive procjene investitora tijekom booma. Recesija treba biti prihvaćena kako bi se uspostavila normalna struktura proizvodnje koja je kako smo već na više mjesta (1, 2) poremećena petljanjem središnje banke u kamatnu stopu. Ista stvar koja se dogodila u Japanu se ponavlja u Španjolskoj koja je trenutno centar krize. Mjehur nekretnina koji nakon prsnuća devastira bilance banaka. Što su Japanci sve učinili?
Prvo su probali monetarnu intervenciju po monetarističkom receptu. Nije bilo rezultata.
Kasnije su probali fiskalne pakete – dobili su nikakve rezultate i najviši odnos javnog duga u GDP-u na svijetu. Ni Keynes nije pomogao.
Eventualno su simultano počeli pucati po svim cilindrima, centrala banka intevencijama na tržištima kapitala pokušala stimulirati potrošnju dok je država masovno investirala u svaku glupost. Rezultat – prosječni rast 0,67% u zadnjih 20 godina. Ni tu nisu pogodili.

Jedan od glavnih problema Španjolske u prvom planu, su nesolventne banke. Japan je tzv “zombie” banke držao na životu i spriječavao likvidaciju loših investicija time produljujući agoniju. Jednake stvari se ponavljaju u Europi.
Prvo je ECB emitirala bilijun Eura i kupovala obveznice država na tržištima kapitala!
Sada se traži “growth pakt” što možemo čitati kao fiskalni stimulus s ciljem poticanja rasta. Kao što smo vidjeli u slučaju Japana – nije puno pomoglo.
Opet se zanemaruju španjolske “zombie” banke koje su glavni problem u ovom trenutku kao što se likvidacija loših investicija zanemarla i u Japanu. 100 milijardi za Španjolsku je u biti 100 mlrd za njihove banke i biti će kanalizirano kroz FROB – agenciju za pomoć bankama.

Konačno, da se vratimo i na Grčku i izbore – kao što sam već napisao, izbori su bitni čisto jer bi reakcija tržišta mogla dovesti do napada na Italiju i Španjolsku koje su jednostavno prevelike za spašavanje. Ipak mislim da se nešto takvo neće dogoditi, ali ipak navijam za rješenje gdje Španjolske, ali i sve druge, banke koje su nesolventne propadaju time eliminirajući i investicije ali i dio duga svih sektora. Naravno da je lijek težak, ali osigurava zdraviju privredu u budućnosti.

U ponedjeljak ću se probuditi i otići obnoviti osobnu na policiju, pa produžiti za Split, ne mislim da će mi vilica ispasti kada otvorim “Stocks” aplikaciju na mobitelu da bacim pogled na tržišta kapitala. Ponedjeljak će biti dan kao i svaki drugi i ne mislim da ćemo čuti išta novog – nažalost.




[1] iako to ne bih nazvao bankrotom već nekakvom zamjenom privatnog financiranja sa financiranjem od drugih zemalja/investicija
Read More