Category : mediji

Kapitalizam iz sjene: Jutarnji list otkrio neoliberalnu zavjeru u jednoj zagrebačkoj pivnici

Već sam negdje pisao da je blogosfera potencionalno moćna stvar. Kao što je eventualno Scott Sumner sa bloga proširio tržišni monetarizam u glave najvažnijih monetarnih ekonomista svijeta (doduše još nigdje u praksu), jednako tako se nadamo da će nakon ovoga hrvatska javnost napokon imati priliku pobliže spoznati drugu stranu priče što se tiče mita o “neoliberalizmu” koji je opustošio Hrvatsku. Mislim da je ovo prvi put da uopće vidim izraz “libertarijanizam” i “libertarijanci” u hrvatskim novinama. Najvjerojatnije, ovo je i prvi put da je market monetarizam spomenut u nekom hrvatskom glasilu.

Za one koji ne znaju što govorim neka posjete blogove kolega u blogrollu s desne strane i prime svoju dnevnu dozu zdravog razuma!

UPDATE: Evo i online verzija
Read More

Blogroll update pt.2

Posljednje vrijeme su se stvari nesto ubrzale s blogganjem, htio ja ili ne, blogosfera me uvukla u priču koja je veća od običnog zapisivanja misli. Kad se mali bloggeri slože rađaju se zanimljive ideje, rasprave i prilike. Pošto se davno nisam bavio uređenjem bloga, odlučio sam za početak ponovo updeatati blogroll kako bi čitatelje uputio na neke zanimljive destinacije na net-u i zahvalio se pojedincima što su to isto učinili s poveznicom ovog bloga. 

Market monetarizam sve više hvata zaleta na svjetskoj ekonomskoj sceni, i bilo bi neodgovorno od mene ne uključiti neke od destinacija koje redovito posjećujem, kao što su 
Historinhas Marcusa Nunesa – “brazilca koji voli grafove”. Kao što sam već “oglašavao”, Marcus je zajedno s financijskim novinarom Benjaminom Coleom napisao prvu knjigu o market monetarizmu;

Monetary Freedom – Bill Woolsey ima zanimljiv pogled na aktualne teme, većinom teoretskog karaktera, koji jako dobro izloži;

Dajeeps – Politics, History, Economics – Bonie Carr je u tech biznisu a u blogu piše o mitovima financijskih mjehura, monetarnoj politici, društvu, a uz svoje misli je nesebično podjelila i recepte za neka jela.

Što se tiče hrvatskih bloggera, tu je Vuk Vuković, “naš” ekonomist koji ipak piše na engleskom, s radovima objavljenima na svim važnijim svjetskim ekonomskim destinacijama, možda ste već posjetili njegov blog ako ste pratili naš (njegov, moj pa i vaš) razgovor o mogućnostima NGDP level targetinga. Evo i link: Dont Worry, I’m an Economist .

Darko Polšek kojeg sigurno poznajete kao komentatora t-portala, ima (doduše jedan od više njegovih destinacija) blog o širokom spektru tema, za one koje zanima malo više od ekonomije –  Prokleta avlija / Alley of the Damned 

Za komentare na najnovije nepodobštine hrvatskih centralnih planera, posjetite blog kolege Kapitalca, a kome više odgovara tjedni ritam, ne propustite Nedjeljni komentar.

Ekipa koju više zanimaju tržišta kapitala, stanje domaćih poduzeća i ulaganje će sigurno posjetiti Eclecticu Nenada Bakića.
Read More

Robert Perišić Credit Ratings d.o.o. daje Hrvatskoj AAA u prvoj ocjeni. Linić slomio nogu pri pokušaju skoka od sreće

Nikad nisam čuo za Roberta Perišića, nit je on čuo za mene. Bez obzira na to, imamo jednu tajanstvenu povezanost posljednjih dana. A to je činjenica da njegovu facu ugledam svaki put kad otvorim “Biznis” sekciju t-portala i doživim trenutni živčani slom. Naime, ovaj autor je napisao veoma bezvezan članak o rejting agencijama, zaboravljajući da, kad pišemo o stvarnim događajima, se moramo držati stvarnosti, tj. da ne pišemo scenarij za film, pjesme, a bome ni neke “priče”. 

Kako bi bolje razumio spomenutog autora, progooglao sam ga, njegov background izgleda otprilike ovako:


Jedan od najsvestranijih autora izniklih na književnoj sceni 1990-tih zasigurno je Robert Perišić. Osim po svojim književnim uradcima, mnogima je poznat i kao pokretač i urednik ‘Godina novih’, esejist ‘Playboya’, književni kritičar-kolumnist ‘Feral tribunea’ i ‘Globusa’, te scenarist Matanićevog filma 100 minuta Slave. No, kultni književni status ponajviše je stekao svojim knjigama priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas i Užas i veliki troškovi.

Konkretno me ne zanima ni jedno njegovo književno djelo, jer to je ipak nešto o čemu nemam pojma niti me zanima, tako da ću se zadržati na komentaru članka na T-portalu, koje mu je naslov “Kreditne agencije – kuće pune smeća”.

Već prva rečenica pokazuje, po meni ideološku notu cijelog članka, značajno povezanu s već uobičajenom misinterpretacijom neoliberalizma. Perišić misli da je ova vrsta pisanja valjda nešto kao “pjesnička” sloboda, pa da pojmove može koristiti kako hoće bez obzira na definiciju. Perišić kaže:

Standard & Poors’s jesu slobodno tržište, i evo slobodnog tržišta, napokon, na američkom sudu.

Ovo je trenutak kada doživljavam živčani slom enormnih proporcija. Kada već autor koristi pojam “slobodno tržište” bilo bi lijepo da zna što taj pojam podrazumjeva. Meni omiljena definicija tržišta je ona Murraya Rothbarda koja kaže:


Slobodno tržište je mreža razmjena koje se događaju u društvu. Svaka razmjena se poduzima kao dobrovoljni dogovor među dvoje ljudi ili grupa ljudi koje predstavljaju agenti

a neku “filozofiju” oko cijele priče možete pronaći u ovom kratkom eseju.

Ne morate poznavati ni rad Murraya Rothbarda kako bi upisali “free market” u google pretraživač i vidjeli da Wikipedija kaže da je to

tržišna struktura u kojoj distribuciju i troškove dobara i usluga, nadnica i kamatnih stopa, zajedno s strukturom i hijerarhijom između kapitalnih i potrošačkih dobara koordiniraju ponuda i potražnja nesmetano od eksterne regulacije ili kontrole od strane države ili monopola.

Ili na Investopediji (drugi rezultat na Google tražilici):


Tržišna ekonomija se temelji na ponudi i potražnji s malo ili bez ikakve kontrole države. Potpuno slobodno tržište je idealizirana forma tržišne ekonomije gdje prodavači i kupci su slobodni trgovati na osnovu međusobnog dogovora o cijeni, bez intervencije države u formi poreza, subvencija ili regulacije

Znači elementi razmjene na slobodnom tržištu su upravo činjenica da su razmjene doborvoljne, postoji koordinacija ponude i potražnje u konkurentskoj privredi, te minimalno ili nikakvo miješanje države. Ovo nam je potrebno kako bi mogli dalje vidjeti gdje su problemi u članku. Obično ovakvi članci zvuče tako logično i jednostavno, a u biti su u kvalitetnom pisanju skrivene najveće moguće gluposti, pa tako odmah i u prvom paragrafu


Priča o Standard & Poor’su priča je o svijetu u kojem živimo. Znamo – to je ona stroga agencija koja nam je rejting proglasila smećem, pa nam sad, očekivano, ekonomski eksperti govore da bi ‘rezovi trebali biti agresivniji’, premda dosadašnji nisu pokazali pozitivan efekt. Ali što ćeš, na putu ‘rezolucije’ (što je neoliberalno ime za revoluciju) dogma se ne propituje, nego reži dok ne otpiliš granu na kojoj sjediš.Otpusti, smanji, uništi potrošnju, zatvori sve pipe, ne jedi i čekaj što će se dogoditi.

Zašto slušati ekonomske eksperte kad možemo slušati Roberta Perišića? Pravi dragulji tek slijede kroz priču o dosadašnjim rezovima. Ako pogledamo na ukupne i prihode i rashode Hrvatskog proračuna, ja samo vidim povećanja, a nigdje rezove. Tablica je dostupna na stranici Ministarstva financija, ja sam dodao 2012. godinu.

Da se razumijemo, nije bilo rezova, niti da ih je bilo, ne može se očekivati pozitivan efekt iste godine. Ne znam gdje je čuo ovu priču o “rezoluciji-revoluciji” kao odgovoran neoliberal s relativno dobrim uvidom u radove glavnih neoliberalnih krvopija, tvrdim da nigdje to nisam vidio. Zadnja rečenica posebno pokazuje naklapanje i nerazumijevanje ideje DRŽAVNE štednje onako kako bi ona po neoliberalima trebala izgledati – kao smanjenje državne potrošnje, ali i poreza. Zatvaranje pipe bi trebalo zatvoriti dotok sredstava državi kao glavnom uzročniku svih distorzija i otvoriti vrata privatnoj inicijativi. Mislim da je jasno da se to u Hrvatskoj ne događa. S druge strane, čini mi se da Perišić gospodrstvo vidi kao Ribić, a više o tom možete pročitati ovdje.


Ali dobro, priča je ovo o Standard & Poor’su, svjetioniku svjetske ekonomije kojeg je, nekim čudom, američko Ministarstvo pravosuđa ovih dana tužilo zbog uloge u svjetskoj krizi. Ovakve stvari su presedani, pa u zraku lebdi pitanje ide li to Obama u drugom mandatu, kad više nema kalkulacija, u čišćenje Wall Streeta? Tužbi se inače priključila Kalifornija i još šesnaest država: traže 5 milijardi dolara odštete što bi za Standard & Poor’s (nadalje S&P) vjerojatno značilo ključ u bravu. U biti, prava je ironija da ova agencija uopće još posluje. Kad bi postojala agencija koja ocjenjuje kreditne agencije, onda bi nakon krize i S&P i Moody’s i Fitch, bile proglašene smećem. Ali njih nitko ne ocjenjuje, nitko ih javno ne bira i nikome ne odgovaraju, jer spadaju u privatni sektor.

Zanimljivo je kako Perišić ne primjećuje da je Obama “tužio” jedinu agenciju koja je smanjila rating od ove 3 velike. U biti je zaista ironija da SAD tuži agenciju s obzirom da je upravo država regulirala da svi moraju prihvatiti rejtinge spomenutih agencija kao konačnu ocjenu i dalje zahtjeva ocjene istih kao npr. mjeru kvalitetnog kapitala u bankama, ulaganja mirovinskih fondova itd. Naime zahtjevanjem od banaka da drže vladine obveznice (s najboljim ratingom) kao kvalitetnu imovinu u bilanci, a i u druge svrhe, Obama efektivno sebi garantira potražnju za državnim dugom, niske kamate i uvijek likvidno tržište svih ovih obveznica. Rating agencije su alat države za provođenje svojih politika, pa je zaista, zaista čudno kako Perišić misli da je ironija da S&P posluje. 

E ovdje počinje prava zabava:


Da podsjetimo, agenciji Standard & Poor’s posao je procijeniti tko je sposoban vraćati dugove – a tko je ‘junk’ ili smeće – te koja je financijska roba ispravna, a koja sumnjiva. Imaju oni razne nivoe ocjena, no poanta je da su S&P, kao i druge agencije, bankarskog diva Lehman Brothers držale do same propasti na najvišem rejtingu i, što je još važnije, one su godinama blagoslivljale s najvišim rejtingom sve one gomile američkih sub-prime hipotekarnih kredita, te financijskih proizvoda koji su se iz njih ‘prepakiravali’. To je, u biti, kao da kupuješ nečije dugove, pa ako S&P garantira da je roba dobra, znači da će se ti dugovi vraćati i da si kupio novac koji će jednom doći. Ali S&P su imali šarene oči i, što bi rekao Koja, novac neće doći. Novac nikad neće doći.

Potrebna je tu mala napomena: S&P je naplaćivao 750.000 dolara po ocijenjenom paketu i, eto, ljudi su na tržištu, slobodnom, pa se rukovode tržišnom logikom – zar druge ima? Međutim, tržišna logika u određenim situacijama postaje isto što i korupcija. Akteri su se zbog toga i upleli u proizvodnju smeća – oni su, na primjer, 2004. razmatrali strože kriterije rejtinga, no onda su shvatili da će izgubiti ‘tržišni udio’, jer će se naći drugi (Moody’s i Fitch) koji će blagosloviti stvar. Bilo bi lijepo da su oni tu jedine trule jabuke, ali tu su i banke, poput Bear Stearnsa, koje su bile vrlo, vrlo nezadovoljne naznakama strožih kriterija.

Tako, eto, funkcionira svjetsko slobodno tržište i odatle ovaj potop. On je produkt vjere da će se tržište samo izbalansirati, da ono samo po sebi vodi razvoju, da ga treba samo pustiti, bez regulacije države koja samo smeta. To je teorija ‘slobodnog tržišta’, ta sintagma znači to, a ne tržište općenito – što u nas mnogi neupućeni miješaju.

Kako bi se osvrnuo na ovu gomilu…hm…smeća (?) moram ukratko ispričati “what really happened” verziju, u pojednostavljenom obliku. Veliki dio ovoga, i to detaljnije se može pročitati u Vuk Vuković: “Political Economy of the US Financial Crisis 2007-2009” .

Negdje 70ih godina politčari u Washingtona su se sjetili da bi dobar politički potez bio “promocija” vlasništva nad domom. Sve se to odvijalo prije Reagan/Greenspan deregulacije financijskih tržišta, koja je kao, kriva za sve ovo sada. Prvi inovator na tržištu hipotekarnih kredita je bio Ginnie Mae – jedna od prvih tzv. government sponsored enterprises (GSE), koja je i izdala prvi MBS – morgtage backed security, financijski instrument za osiguranje zajmova i povećanje likvidnosti tržišta hipotekarnih kredita. Prije nego što je neki tamo Goldman Sachs “špekulirao” s takvim instrumentima, državna agencija je aktivno plasirala takve instrumente. 90-ih godina političari su odlučili cijelu situaciju dovest na viši nivo uključujući cijeli financijski sektor. Financijska industrija je prije toga vršila racionalizaciju kredita na način koji svi poznajemo – građani koji nisu imali dovoljna primanja, nisu mogli podignuti kredit za kupnju doma. To se sve moralo promjeniti. No postojala su 2 problema, prvi je bio da banke neće davati kredite ljudima koji ih vjerojatno neće vratiti i drugi, čak i da ih se prisli da to učine, to bi moglo smanjiti ukupnu emisiju kredita zbog povećanja dijela aktive koja pokazuje visoki rizik (mala vjerojatnost otplate). Cijela stvar je eventualno rješena stvaranjem GSE-a Freddie Mac-a i Fannie Mae, čija je zadaća, kao državno “sponzoriranih” agencija bila osiguravanje zajmova, prije svega onima koji ih u prethodnoj shemi (bez uplitanja države) ne bi ni dobili – tzb AltA i subprime dužnici – tj stvaranje tržišta subprime kredita. GSE su otkupljivali te kredite od banaka i na temelju njih emitirale MBS-ove čime su pokušale stvoriti likvidno tržište kako bi se povećala likvidnost hipotekarnog tržišta za subprime zajmove. No i dalje je postojao problem – čak i kad banka može prodati subprime hipotekarni kredit GSE-u, zašto bi ona u bilancu preuzela financijski instrument koji nije ništa kvalitetniji od kredita koji je već bila primorana dati. Stoga, to tržište ne bi nikad zaživjelo. 


Tu u priču dolazi “slobodno tržište” kreditnih agencija. Njihova uloga je smanjenje asimetrije informacija na financijskim tržištima. S obzirom da se specijaliziraju u tome, one mogu izvršiti procjenu kvalitetnije nego pojedine institucije. Rejtinzi koje one daju su mišljenja i ne obvezuju nikoga. Pitanje je, zašto bi na slobodnom tržištu itko koristio usluge ovih agencija (ako mu ne trebaju), i ako je to tako profitabilan posao, zašto bi postojale samo tri velike rejting agencije na svijetu s obzirom da slobodno tržište omogućuje nesmetan ulaz svima koji primjete priliku za profit? Dio odgovora je već u ovom tekstu – SAD, pa i druge države zahtjevaju postojanje rejtinga na kredite, instrumente itd kako bi ih mnoge financijske institucije uopće mogle koristiti. Ok, idemo zaštiti potrošače, investitore i štediše, to nije loš razlog, iako se baš ne preklapa sa idejom slobodnog tržišta. To i dalje ne odgovara zašto, ako imamo slobodno tržište, nemamo više ponuđača ovakvih usluga. Korištenje rejting agencija od strane države daje odgovor na to pitanje. Naime, već sam spomenuo da se MBS tržište ne bi dogodilo zbog istog rizika kredita i instrumenta – to je značilo da ideja političara o jeftinom financiranju neadekvatnih zajmoprimaca nikad ne bi zaživjela. Jedan način je bio u cijelu priču uvući rejting agencije. Država je odlučila da GSE-i s obzirom da su to, od države , blagoslovljeni subjekti imaju jednaki rating kao i država jer postoji implicitna garancija države za njihov dug (ona koja je ispunjena bailoutom istih u jeku krize). Tada su rejting agencije mogle slobodno na bilo kakvi instrument koji je od njih dolazio nalijepiti najbolji, američki, rejting. Kako bi država osigurala cijelu priču, osigurala je i svojevrsni oligopol ovim agencijama, tj zaštitu od konkurencije. Država kroz razne regulacije zahtjeva korištenje rejtinga agencija u strukturama bilanci niza institucija i fondova. Rejting koji je relevantan može dati samo “općeprihvaćena” agencija. “Općeprihvaćenom” agencijom se postaje onda kada se zauzima dovoljno tržišta da te država smatra takvom – jer sve institucije koriste tvoj rejting. Jel primjećujete situaciju?

Ne možeš zauzeti tržište dok država ne propiše da se tvoji rejtinzi koriste, a država neće propisati da tvoji rejtinzi vrijede dok ne zauzmeš dio tržišta. To ne zvuči baš kao slobodno tržište, a užasno smrdi na standardne ishode državne intervencije.


Ako pogledate definicije s početka, primijetit ćete kako se priča baš ne poklapa s onim što predstavlja slobodno tržište. Ove tri agencije ne djeluju u tržišnom, konkurentskom okruženju već ih itekako štiti, upravo država, koja ih sad, kao i tuži. Država je itekako bila upletena u ovo, nije dopustila da cijenu kredita na tržištu definiraju ponuda i potražnja već nekakvi politički ciljevi, a umjesto da je omogućila konkurenciju na tržištu rejting agencija, regulirala je tako da se onemogući ulaz konkurenciji. Time je onemogućila jeftinije i kvalitetnije rejtinge za sve.


Ali ako već postoji “slobodno tržište”, zanima me, zašto Perišić, kad već ima toliko znanja i upućen je u greške koje su rejting agencije činile, ne uđe u to tržište i ponudi bolje, jeftinije i kvalitetnije rejtinge. Sigurno bi mu bilo profitabilnije od pisanja, morate priznati da ovih 750.000 dolara zvuči odlično. Odlično bi živio od jednog rejtinga. Zato mu predlažem da se javi Liniću i da manju ponudu te stavi Hrvatskoj AAA rating da nas više nitko ne može “zajebavat”. 
Veselo je to, zaista – “slobodno” tržište kreditnog rejtinga u punoj formi. Vidimo kako, ova iako sarkastična, izjava na kraju Perišićeva članka, zapravo jako dobro opisuje sve događaje i kako neupućeni, tipa Roberta Perišića, zaista puno toga mješaju.
I naravno u tom duhu, uvijek rado koristim ovaj Rothbardov quote:


“It is no crime to be ignorant of economics, which is, after all, a specialized discipline and one that most people consider to be a ‘dismal science.’ But it is totally irresponsible to have a loud and vociferous opinion on economic subjects while remaining in this state of ignorance.”

PS Da Perišić ne prepoznaje slobodno tržište ni kad mu je pred nosom pokazuje i ovaj njegov članak o kulturi tržnica i Liniću

Read More

My Views on Market Monetarism – a reply to a post by Vuk Vukovic

A few weeks back, I was commenting a post by Vuk Vuković on his blog. For those who don’t know who Vuk is, you can check his blog here. As always, somehow I turned the subject to some monetary affairs, where Vuk invited me to check his post on Market Monetarism. This is the reason I’m writing this now. And for those of you wondering, why am I suddenly writing in English – it is because Vuk’s blog is in English, and I thought it would be appropriate to reply this way, in case some of his followers want to join the debate. This post was suppose to be a response (a comment) to a post Vuk did about Market Monetarism. Unfortunately, I haven’t found time to write Croatian “sum up” of what Market Monetarism is, and why is it gaining “popularity”. For those who are willing to learn more before reading this, take a look at this paper by Lars Christensen.
I have never been in a economic talk with a person with so much knowledge like Vuk. I hope he won’t be angry I’m referring to him just by his name (?). First time I found about his work, was one time I was sitting in a class listening to someone’s pretty boring presentation. Presentation was apparently also boring for the assistant who was supposed to listen to it, so he was reading a paper. I caught a glimpse of the name and the author, and found the paper on my mobile phone. I started reading. The paper vas Vuk’s “Political Economy of the US Financial Crisis 2007-2009” which I really recommend to anyone who wants to have a thorough insight on what was going on, especially prior to the start of the crisis. It really advanced my views on the matter. This year I ran into his blog on the Internet, and added it to my reading list. I encourage everyone to take a look at his blog, because his own thoughts are always accompanied by some new paper, so you can stay up to date with the latest research – I wish more bloggers would do so.
While I myself don’t yet have all the facts and ideas on how to look at the crisis and the role of monetary policy nicely “sitting” in my head, I find market monetarism quite interesting, and so far, I am convinced this is a good idea. That is the reason I decided to take up Vuk’s offer to take a look at his post and write what I think – at some point I was also wondering “how do I see all of this?”. This will help me settle my thoughts in a way, at least I hope. 
You can find the original post here, I have quoted some parts of the text so it is easier to follow.
“They [market monetarists], in fact, believe that monetary stimulus is the only thing that can help the economy at this moment.”

Well, they do believe so, because they identify the cause of the “Great” Recession being the failure of the Fed (or ECB) to act when the money demand increased rapidly in the second half of the 2008. They also don’t like calling it stimulus because they would prefer it to be a natural response to the deviation in NGDP from the pre-crisis path – a path that was basically created by the Great moderation, starting about 1987, after the Volcker disinflation. It would be part of a RULES based framework that they call NGDP targeting. Stimulus, to me, sounds like discretion. Discretion is what was happening all this time. QE3 was a step in a good direction, but just a step. Fed tied it to its confusing dual mandate (which is in my view a relic of some different times of the past). Unfortunately, to my knowledge, only Congress can change Feds mandate. On the other side, regarding the fact that Fed did a mistake, even Bernanke acknowledges (or acknowledged in 2003) that inflation and NGDP are the best indicators of the stance of monetary policy, the question is, why didn’t he respond to these indicators in 2008. 
The reason why they believe it is the only thing, comes from the fact that money demand is elevated, not least because a lot of uncertainties hanging around the globe, so this money demand must be satisfied by Feds action. You could wait for the politicians to resolve all these things, but they havent been ready to make the right moves in the past, so why should they do it soon? This way CBs can help in stabilizing the environment, and even give an impulse to AD after acknowledging the elevated money demand is a reason to act, but again, in my view trough a rules based framework and not discretion.
“current QE efforts create money for banks that isn’t being released into the real economy. It makes perfect sense for banks to hoard cash and deposit money in central banks overnight when alternative investments over low interest rates are relatively more risky.”

Well, most market monetarists do believe that interest on reserves shouldn’t exist (as it hasn’t existed before the crisis) – it is the primary reason banks hoard reserves. Opportunity costs are non existent since T-bills are yielding the same interest. So called IROR must go. I also believe focus on banks was also one of the bottlenecks of the Feds reaction, since Fed was more preoccupied saving the primary dealers than focusing on the inflation or NGDP and the economy (and that’s not rules – that is discretion: discretion they don’t like :D). This is a point that was originally brought up by a “free banker” George Selgin who calls for reform of the way Fed conducts its OMOs – you can find the paper here. Sumner for instance would even like to see some non bank agents being counterparties in Feds operations (preferebly using NGDP futures)
“The second favorable idea is to credibly signal long term easier monetary policy, when interest rates are no longer zero. The central argument is that this signal of easier money in the future and expectations of rising demand will induce people to spend more today. This does make sense as businesses would make investments today if they would be certain that these investments would pay off in the future. It’s the uncertainty of today that’s killing off their investments and hiring. So a credible signal of monetary policy would be enough to break the uncertainty surrounding their investment decisions. “

Yes, it does make sense. MMs see NGDP as the indicator of the monetary policy stance. They believe credible signal about NGDP in the future, starting from now, would be able to improve conditions. Markets would in that scenario also do big part of the heavy lifting, without much need for large programs (remember CHF moving after the 1,20/EUR announcement without SNB moving a finger, or Euro yields after Draghi’s “magical” words). Businesses mostly don’t make investment decisions based on the actions of the central bank, and they shouldn’t, they ought to care about the relative price signals. Monetary policy should be the one that doesn’t affect relative prices. This is something where MMs and free bankers agree, and in a way a lot of MMs see NGDPLT as a possible transition to free banking. But markets do respond to monetary policy,  in the US where markets are used for 75% of the financing this matters this is important, same as in Europe where the shift towards bank wholesale funding also happened during the last 15yrs – so markets do matter, and their expectations do matter. This kind of policy would also be conductive to creation of more private safe assets that are now “missing” form the system. CBs are focusing on the money market, effectively crowding out the market (ECB); or in the US where QE is tied to a counterintuitive target like lowering long term yields, or worse – tied to the real variable like the unemployment goal.
“The ‘rule of thumb’ target would be 5% (2% inflation plus 3% real GDP growth which is a potential GDP growth path). This implies that if nominal GDP falls to around 2% per year, the Fed should allow for temporary higher inflation to reach the 5% nominal growth target.”

Not all MMs believe that 5% NGDPLT is the right target, but all of them believe a target has to be set. They don’t think that we need higher inflation now in order to achieve target, because they don’t care how the target is split. But they do believe it does allow for a flexible inflation for the times where we have negative supply shocks and higher inflation/ cases of positive supply shock and lower inflation. In inflation targeting regime central bank will perceive a positive shock from the supply side (causes lower inflation) as a divergence from the target and try to hit the target by unnecessarily easing and possibly creating bubbles. I it also works the other way around, where CB will try to tame inflation by curbing already disturbed economic activity. Government, too, can be source of these shocks, and should be identified as such. If inflation is rising and RGDP falling, government is, in absence of external shocks, doing something wrong which is hurting growth – as now with obamacare, fiscal cliff uncertainty, overregulation,  euro crisis uncertainty….   
Even return to a pre-crisis path isn’t instrumental, adopting a new rules based policy is, it can continue on current path, without making up for what was “lost” because of previous mistakes.
“The idea can literary translate to the following: If the Fed prints more money, this drives up prices (the classical causal relation in monetary economics where more money in the economy makes it lose its value and triggers an increase in prices as people now need more currency to buy the same goods as before). Higher prices of goods and services will increase the GDP measured in current prices (nominal GDP). This is an easy way to reach the target without increasing real growth at all. For the current 1% rate of real growth the Fed may pump up inflation to 3,5% in order to reach its target. But this doesn’t mean the economy grew at 4,5% – it’s real growth is still weak.” 

MMs don’t think in these terms, as I already explained. Vuk knows that prices will not rise at once, and MMs don’t think that policy will be achieving the target by raising inflation. Its not about inflation, its about demand – the idea is to create a “hot potato” effect, where public will hold more money than they want to – and spend it. If there is talk about inflation, it is a talk regarding Feds target of 2%, and Fed is failing to hit its own target as well.   But they do know that current spending is strongly related to expectations of future incomes, and that’s why the credible income target is set, if possible using the futures markets to target the forecast. As I already mentioned, markets will do a big part of the heavy lifting then. Talking about real growth component makes no sense because monetary policy has no effect on long term growth and that’s why the described scenario would be only governments “fault” in absence of other shocks from outside.
“That’s why current proposals for NGDP targeting are a strictly short-run monetary stimulus that can be used to get the economy out of a recession and on to its potential output path. “

It makes no sense to take up on NGDP target now, just for the sake of stimulus, to abandon it in the future. I think Sumner as trying to indicate that he doesn’t believe in long term positive relationship between money printing and real growth. Its about resolving the problem of high money demand. (It may be a little obvious, but I was surprised how many people still believe the good ol Phillips curve is valid indefinitely). I do agree with Vuk that Reagan’s reforms meant a lot, but I think they had more to do with the credibility of the new administration and expectations about the future – meaning Volcker on one side steering the monetary policy toward lower stable inflation and a credible target plus Reagan being a president supporting him. Reagan was also doing his part of the job – freeing the economy (as Vuk wrote), after it was finally recognized by the public that all those regulations and taxes don’t help general welfare. I feel Friedman was also a major player in this, by communicating the ideas to the public the whole decade before Reagan’s election. But, you can’t expect Reagan’s kind of reforms to work their way through the economy in a year (he was president from 1981, and Vuk was talking about 1982).
( ***Its funny how history repeats itself. I think we are in a similar position now. Unfortunately we don’t have a new Friedman in ranks of the economists to drive the push toward more freedom and markets. So I guess we will have to learn the hard way again…or is this now Keynes’ second coming (in form of P. Krugman or worse, J. Stiglitz) – God I hope its not!)

Vuk basically believes this crisis is a structural one, and response to the crisis should defined by this fact:
The biggest problem I have with this approach is that it assumes that the crisis was just another aggregate demand shock which can be resolved by short-run stimuli. This perhaps was the case with the 2001 recession (which was initiated by a series of shocks like the 9/11 attacks, dot-com boom, and corporate scandals like Enron), and it may even be applicable today if the shock was being constrained on the housing market alone. But that’s not what happened. The housing market bust was just a trigger for the unsustainable system to fall. The answer cannot be to wait for businesses and consumers to continue what they’ve been doing before, the answer must be in creating and finding new jobs and new patterns of production and labour specialization

I don’t think there has to be a difference in the view of the causes of the crisis, at least not in the question of the place where disturbances began. Everyone agrees that problems of the subprime market (which was a small part of the overall market were the start) are at the core of the problems that began in 2006. The point where I believe Vuk sees things differently than MMs is the Q3 of 2008. As I wrote, Vuk believes structural problems are responsible for most of the Great Recession, and the slow recovery.

David Beckworth illustrates the other view nicely in the following graphs, 

Here we see construction employment versus total employment less construction employment

You can see these graphs, along some other ones, on Beckworths blog, these posts. Beckworth has something to say about labour mismatch problem here

So we see that NGDP, as employment, was stable for more that a year after the subprime problems started surfacing. I think this shows that the reallocation between sector that were hit structurally and other sectors that needed new workers (employment kept growing) was happening in a stable environment until 2008.  The adjective “great” has accompanied this recession only in the mentioned Q3 of 2008 when Fed for various reasons and policy errors failed to react to the growing money demand causing a fall in the NGDP causing the “Great” Recession.

Or how Beckworth puts it
focus on 2006-2008 period and see that the structural changes did not require a collapse in AD.


I believe this inter-sectoral “unwinding” and restructuring could have occurred in a less messy environment in case Fed was following its own inflation target and saw the breakeven inflation which tanked, as an obvious sign that money is tight. So while I do believe we have structural problems caused by our governments exstensive action in the markets, I do think the recession could have been milder if , first the Fed, and ECB, reacted because they recognized they have passively tightened the money supply causing NGDP to dip in the second half of 2008, and later 2009 which was a recession year.

“Even if we accept the claims that tight money made the recession much worse, monetary policy didn’t cause the recession. At least not single-handedly.”

I basically agree. It is Feds only job, as an monopoly issuer of currency to accommodate the demand for the reserves/currency. Fed didn’t cause the recession, but it did turn it into a “Great” Recession. Government, creating a terrible system to advance a political goal caused, bigger than usual, structural problem in economy, with repercussions to the financial sector, which would probably cause a recession, albeit a milder one than the one we are experienced (ing?).
Now I do have a “moral” problem with all of this – and it’s the one Vuk is talking about, and it is the reason why I used to think recession will be a good thing. I hoped the crash will be a push for people and the politicians to support reforms. Unfortunately, this crisis is a fault of capitalism, at least that is what most of the people believe. Radical policies that constrain freedom of individuals are enacted, which will in my opinion cause a lot of suffering. 
20th century was the battle for the freedom of nations, 21st, seems to me, will be the one where we will fight for the freedom of the individual.
I obviusly still have a lot to learn from writing of people like the late professor Buchanan.

That’s why I was, in a way, a proponent of the German push for reforms in the Europe periphery, and against any easing by the ECB. I saw it as mimicking Bundesbank’s orthodoxy and resistance to help politicians in any way, so the only thing that was left for them to do was reform. I admit, I never thought there would be this much resistance. I think public in most countries isn’t grasping the reality that currently they don’t have any other option.
In the comments Vuk did write he doesn’t believe Fed can start necessary restructuring. And I agree. But Fed can create environment where such restructuring will be easier to carry out. It is important that Fed adopts a rules based policy that will not distort relative prices, unlike current discretionary measures that are altered every year. I think Vuk would also agree that restructuring in the Euro Area periphery is easier now when Draghi assured markets that he will do “everything necessary”. So the outlook is more stable and policy makers can concentrate on doing the reforms. The period before that was just awful. We had urgency meetings of the Euro club countries every now and then, because different measures they were proposing, together with some irresponsible economists calling the end of euro, were roiling the markets. Policymakers focused on the markets instead of focusing on reforms. That was noticed in the public, which, again, blamed “capitalism”, bankers, Angela Merkel for all their misery. Now environment is much friendlier to talk about the ways Euro area, and the EU can improve their institutional setting. How responsible would it be if Cameron held his EU speech a year ago? Here I must say that I do agree with Jens Weidmann, who is worried about the effects various rescue funds will have for the future of the Euro, since they do create “uncomfortable” feeling of additional moral hazard in the system. And when you compare effects Draghis words had on the markets, after so much taxpayer money thrown into these funds and different bailouts, one can see why a good monetary policy is not the panacea, but it can offer a helping hand. With more CB guidance/activity markets will lend a hand too.

Bottom line:  Don’t observe the idea of NGDPLT targeting and its effects form a perspective of temporary stimulus, even in this economy.

New target doesnt have to mean going back to pre crisis level and continuing the precrsis path. A new one can be started from this point.

Monetary policy can’t fix structural problems but it can create environment where the whole thing doesn’t have to be messy as now.

UPDATE: I just found a interesting response by Lars Christensen to George Selgin, on similar questions as Vuk’s so take a look. There, you can find links to the responses of some others of the market monetarist bunch, as well as some  recommended posts on the topic.


+
Heres Sumner and Beckworth discussing some of the basics about NGDPLT. Too bad, there weren’t more questions at the end.


Read More

Ribić i MMF: Što je Blanchard zaista mislio?




Zadnjih par dana naši redovito socijalno zabrinuti mediji pobjedonosno objavljuju kako je MMF priznao da politika štednje ne funkcionira. Vilim Ribić je odmah sazvao konferenciju kako ne bi zaboravili da je on, uz ulogu sindikalnog vođe, medijske kurve, mesije radništva, i jedan od jačih ekonomskih stručnjaka u zemlji (uz Jurčića, Kulića, Pavunu i Severa). HRT se pobrinuo da njegovo cijenjeno mišljenje prijeđe granice naše napaćene zemlje, tako da se pojavio u istoj reportaži kako se slaže s, hrvatskim medijima omiljenim, nobelovcem Stiglitzom (ili se Stiglitz slaže s njime?).

Sve ovo me ponukalo da pogledam sporni PDF koji je dostupan svima – tako i Ribiću i autorima tekstova po domaćim i stranim portalima.

No prije nego što malo prođemo kroz oni manje tehnički dio Blanchardova rada, htio bih proanalizirati dva teksta s HRT-a jer je ipak to stav koji je proslijeđen javnosti kroz Dnevnik nacionalne javne državne ili kako je već zovemo, televizijske kuće.



Krenimo od naslova – kako ćemo vidjeti, u Blanchardovu i Leighovu radu nigdje ne piše ništa slično, upravo suprotno. U prvom paragrafu HRT-ovog članka se pojavljuje sljedeća rečenica:

Sada su opsežno, uz dopunu matematičkih formula, objasnili greške u procjenama utjecaja oštrih smanjenja proračunskih rashoda u zemljama poput Grčke, Portugala i Španjolske. 

 U principu to je umalo točan opis o čemu se radi u spornom radu. Sad slijedi autorovo mišljenje:

Iako se u dokumentu upozorava da ga mediji ne bi trebali prikazivati kao službeno stajalište MMF-a, on odražava promjenu stajališta zajmodavca sa sjedištem u Washingtonu kada su u pitanju oštre mjere štednje u Europi.


Znači, unatoč upozorenju u radu, autor izvlači zaključak da navedeni rad odražava promjenu stajališta MMF-a. To naravno nije točno, jer taj “paper” ne može ni biti osnova za promjenu stajališta MMF-a, a nigdje u PDF-u ne piše da sa štednjom treba prestati ili nešto slično. Kako ću kasnije pokazati, piše upravo suprotno. MMF i zaposleni tamo znaju što je stvarnost – da postoji mogućnost da Grčka troši, MMF ne bi uopće bio tamo angažiran, tako da ovakve izjave nemaju veze s mozgom. Sumnjam da bi itko u Hrvatskoj poticao MMF koji Grcima daje novac za potrošnju kad bi znali da dio tih novaca daje i Hrvatska kroz svoju kvotu koju čuva u MMF-u.

I grand finale:

Model je prilagođen u idućim godinama. MMF sada zagovara blaže proračunske rezove u Grčkoj i ostalim zemljama pritisnutima recesijom.

Pročitajte naslov pa ovu zadnju rečenicu, mislim da takvu retardaciju i uvredu prosječnom čitatelju ne moram ni komentirati. 



Ribić na djelu. Zanima me tko su ti privilegirani u naslovu, meni se sve ove godine čini da je privilegiran upravo javni sektor – sigurna primanja, jubilarne nagrade, troškovi puta, božićnice, regresi itd itd. I sve to bez ikakvog testa pred potrošačima i bez pitanja kolika je uopće korisnost i produktivnost tih poslova. Čini mi se da su oni koje Ribić zastupa ti koji su privilegirani u odnosu na ostale zaposlene.
No što on točno misli…

Ribić kaže da su sadašnja i prošle hrvatske vlade slijedile neoliberalni fundamentalizam MMF-a te pretjeranim kontrakcijama potrošnje postigle suprotni učinak od željenog izlaska iz krize, jer su zbog pada potrošnje pale proizvodnja i trgovina, zbog čega je, pak, povećan broj nezaposlenih.

Zaista, Hrvatska je opustošena teškim neoliberalizmom, državna potrošnja je u posljednjih 20 godina drastično smanjena, tržište rada liberalizirano, sva državna poduzeća su privatizirana, uvedeni voucheri u obrazovanje, smanjivani porezi, smanjivana izdavanja za socijalne usluge, otpuštane tisuće ljudi u javnom sektoru…..koga on vara? Samo one koji nemaju pojma što je neoliberalizam. O štednji Hrvatske dovoljno govori pogled na izdatke državnog proračuna koji od osamostaljenja nisu smanjeni u odnosu na godinu prije. Trebam li uopće komentirati trabunjanje da je državna “štednja” dovela do pada proizvodnje, trgovine i rasta nezaposlenosti – u privatnom sektoru? Može utjecati na dio koji opslužuje državni sektor, ali s obzirom da štednje nije u nas ni bilo, mislim da je više utjecalo gušenje porezima i novim regulacijama, kao i kolaps priljeva inozemnog kapitala i potražnje – ali o tome drugi put.


Potrošnja se, kaže Ribić, treba održavati i pod cijenu inflacije i tiskanja novca jer o njoj ovise mnoga radna mjesta, ali za takvo što, prema njegovim riječima, unutar hrvatske vlasti nema kompetencija, smjelosti niti kulture dijaloga sa zagovarateljima poticanja potrošnje.

Ovo mi je jedna od dražih izjava – Ribić zaziva inflaciju kao rješenje? Jel potrebno ovo komentirati? Zemlja se i dalje oporavlja od posljednjeg udara rasta cijena zbog poskupljenja grijanja i povećanja poreza, pa bi uz to još malo i tiskanja kuna? To je dosad svaki put uzrokovalo neviđen rast standarda građana i potrošnje – svi se sjećaju ranih devedesetih i 1000+% inflacije! To je sigurno razlog zašto je Zimbabwe danas bogatija zemlja od Hrvatske i zašto Hrvati ušteđevinu ipak čuvaju u Eurima. Mislim da Ribić još živi u nekakvom socijalističkom mindsetu u kojemu sve što država radi obuhvaća sve ekonomske agente u zemlji pa ako država troši više (što trenutno i je) i ljudi nekako troše više, pa još malo inflacioniramo pa imamo još više proizvoda i usluga (?). Iskorištavanje Philipsove krivulje nema smisla još od stagflacije 70ih, pa mi nije jasno zašto su neki ekonomisti i dalje zalijepljeni za taj koncept (pa čak i Blanchard sa svojih 4% ciljanja inflacije upravo u tu svrhu).

Ali ostavimo se čudnih teorija u ime još zanimljivije stvarnosti

– Blanchard & Leigh : 

Growth Forecast Errors and Fiscal Multipliers


Ukratko o čemu se radi: 

Otkrili smo da je u razvijenim ekonomijama snažnija planirana fiskalna konsolidacija povezana sa nižim rastom od očekivanog, s vezom koja je posebno snažna, statistički i ekonomski u početnoj fazi krize. Multiplikatori su bili viši od onih koje su istraživači (prognozeri) pretpostavili. Slabija veza posljednjih godina je rezlutat činjenice da su prognozeri učili iz grešaka i zaista nižih multiplikatora u odnosu na vrijeme početka krize.


Ukratko, radi se o ponovnoj evaluaciji prognoza utjecaja smanjenja fiskalne potrošnje kao i pokušaja povećanja prihoda kroz povećane poreze u programima prilagodbe, na gospodarski rast. Revidirane su prvotne projekcije kad se pokazalo da su premekano procijenjeni koeficijenti promjene – tj pad BDP-a je uslijed promjena bio veći nego što su modeli prognozirali.

U uvodu autori naglašavaju da je papir dio rasprave o fiskalnim multiplikatorima  (a ne o smjeru politke MMF-a). Pitanje rada je: jesu li prognozeri podcijenili multiplikatore – kako vidimo u summary-u gore – jesu. A ne je li “štednja” dobra ideja?

*ukratko multiplikator bi pokazivao za koliko jedinica će pasti/rasti BDP u slučaju pada/rasta državne potrošnje za jednu jedinicu – u kratkom roku. U dugom roku se smatra da povećana državna potrošnja može samo dovesti do inflacije

Evo što kažu o HRT-ovih 0-greška tumačenju (pogledajte članak)


U slučaju racionalnih očekivanja, pod pretpostavkom da su znanstvenici koristili korektan model, koeficijent fiskalne konsolidacije bi trebao biti 0. S druge strane ako su podcijenili multiplikator trebala bi postojati negativna veza među PROGNOZAMA fiskalne konsolidacije i grešaka u rezultirajućoj prognozi rasta.

To su oni zaista utvrdili, tj da su prognoze utjecaja prilagodbe bile podcijenjene.

Razočaranja (odstupanja od prognoze) bi trebala biti veća u zemljama s većim rezovima


Nažalost Blanchard i Leigh u sljedećem paragrafu čine, po meni, jednu veliku grešku:


Zbog referentne kamatne stope koja je umalo došla do 0, središnje banke nisu mogle djelovati kako bi smanjile negativni KRATKOROČNI utjecaj fiskalne konsolidacije na ekonomsku aktivnost. 

Blanchard (ne znam za Leigha) ovdje implicira postojanje zamke likvidnosti, tj prestajanje mogućnosti monetarne politike da djeluje jer su kamatne stope dotakle 0 i više nema mjesta za spuštanje. To je naravno neistina. Monetarna politika ima mnoštvo načina za stimuliranje agregatne potražnje i nakon situacije kada kamatna stopa dosegne 0. Već sam pisao o LTRO-ima ECB-a, tu je i QE (quantitative easing) kao i druge mjere. Problem u Europi je što to Maastrichtski sporazum ECB-u ne dopušta u principu, a i u obujmu koji bi bio potreban. 
Kasnije navode da određeni DSGE modeli pokazuju da u toj situaciji fiskalni multiplikator doseže 3. Naravno da će rezultat biti takav jer je model neo-keynesijanski s fokusom na kamatnim stopama. Obično DSGE ne uključuje financijski sektor (ako i uključuje, onda je to veoma rudimentarna verzija), te temeljeno na pretpostavkama modela, koji kaže da monetarna politika nema više municije, mora se doći do rezultata koji uvažava tu činjenicu. Naravno ECB je učinila puno više od snižavanja stope (iako po mom mišljenju ne dovoljno i ne na pravi način) tako da su upitni i ovi modeli. Jedan od takvih radova, na koje referiraju Blanchard i Leigh multiplikator procjenjuje na 1.6 – pretpostavljam da su u HRT-u (ili odakle su već prepisali) tu izvadili brojku od 1,6.

I sad da se ne vrtim previše oko ovih tehničkih stvari koje prosječnog čitatelja ne zanimaju, Blanchard i Leigh zaključuju da su multiplikatori krivo procjenjeni, tj da su podcjenjeni. Time su dobivali optimističnije prognoze o GDP-u, pa time su prave brojke bile ispod prognoza. S obzirom da se veliki dio programa – posebno Grčkog – vrti oko neke ciljne brojke za javni dug u GDP-u, to implicira da su ciljevi programa koji je Grčka prihvatila u zamjenu za jeftine kredite pre-optimistični.

Konkretno

(…) naši rezultati koji pokazuju da su kratkoročni fiskalni multiplikatori bili veći od očekivanih i kao takvi NEMAJU mehaničkih implikacija na provođnje fiskalne politike. Neki komentatori su interpretirali naš prethodni box (vjerojatno u nekom prethodnom izvješću) kao impliciranje da je potrebno potpuno izbjeći fiskalnu konsolidaciju. Taj zaključak NE PROIZLAZI iz naše analize. Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost su samo JEDAN od faktora koji se moraju uzeti u obzir kod određivanja odgovarajućeg tempa fiskalne konsolidacije za svaku pojedinu zemlju.

Mislim da su dovoljno jasno naglasili da ono što stoji u medijima nema veze s onim što oni misle da je odgovarajuće. Za one koji nisu dosad skužili – fiskalna konsolidacija je ono što mediji nazivaju “štednjom”.

Kad već pričamo o štednji, tj rezanju javnih rashoda, naglasio bih da je po meni velika greška ovih programa bila što su se usporedno podizali porezi i cijedilo stanovništvo (vidi đavla kao i u nas, samo bez rezova) pa se dvostruko gušilo ekonomsku aktivnost – u kratkom roku smanjenjem državne potrošnje, a u dugom roku – visokim porezima. Čini se da mi povijest daje za pravo, Alesina, Favero i Giavazzi su izdali znanstveni rad u kojem su se bavili takvim epizodama i zaključili su (ulomak iz abstracta-):


Ovaj rad istražuje uzrokuju li fiskalne konsolidacije velike gubitke outputa. Otkrili smo da je bitno na koji način se provodi fiskalna korekcija. Prilagodbe bazirane na rezovima potrošnje dovode do manje gubitka outputa nego one koje su bazirane na porezima. Prilagodbe asocirane s rezovima potrošnje su asocirane s laganim i kratkim recesijama,a često i izostankom recessije. One bazirane na porezima su asocirane s dugim i dubokim recesijama. Razlike se ne mogu objasniti različitim monetarnim politikama za vrijeme trajanja prilagodbi, već uglavnom zbog razlika kod reagiranja privatnih investicija.

Eto, Ribićevo trabunjanje pada u vodu, vjerojatno kao i Grčićev plan po kojem će koordinacija za investicije imati dovoljno velik pozitivan efekt da nas potegne s dna u ovakvom okružju.





Read More