Category : regulacija

Macroprudential regulation, što i zašto ipak ne

Mnogo se vjere stavlja u nove “makroprudencijalne regulacije koje bi trebale poboljšati nadzor nad financijskim sustavima i regulatorima dati alate kojima će zaustavljati “neodrživa gomilanja”* duga kroz razne financijske poluge u lovu na veće prinose. Naravno financijska regulacija je na sličan način stvarana iz krize u krizu i dosadašnji rezultati su obično bili poražavajući, no mislim da se i regulatorima stavilo previše obveza i odgovornosti. Regulacija nema smisla ako neće stvoriti bolji outcome od potpuno dereguliranog sustava…jednako kao i monetarna politika. Na obje fronte su dokazi kroz zadnjih 100ak godina slabi, a mislim da burden of proof ipak leži na intervencionistima. Zadnje vrijeme trend ide i prema ugrađivanju bankovnog nadzora u funkcije središnjih banaka, pa se postavlja pitanje stavlja li se pred središnje banke previše zadaća i ciljeva. Naravno, problem sa regulatorima koji su bili dio klasičnog državnog aparata je često bila činjenica da nisu imali dovoljno kapaciteta, ili da su bili pod utjecajem interesa pojedinih političkih opcija, da kao državni službenici uopće nemaju razloga dobro raditi svoj posao i konačno da uopće nisu radili svoj posao. Naravno, kako to u birokraciji biva, država s jedne strane pokušava zaustaviti negativne posljedice “neodgovornog” financijskog sektora, dok na drugu stranu potiče neodgovornost istog (npr housing politike, deposit insurance itd). Već sam spominjao i radove koji pokazuju da je stabilnost sustava ovisna i o brojnim povijesnim događajima reflektiranima na institucionalnom settingu, što znači da promjena nije samo pitanje bolje ili drugačije regulacije već je priča kompliciranija, kao i sa korupcijom.
Konkretno, makroprudencijalne regulacije imaju za cilj pratiti i upozoravati na sistematske rizike te eventualno spriječiti krize koje nastaju kao rezultat ostvarenja takvih rizika.
Sustavni rizik je rizik koji proizlazi iz umreženosti svjetskog financijskog sustava. Rizik ne nosi jedna institucija već ga snose sve zajedno kroz nepreglednu mrežu transakcija, instrumenata i operacija. Konkretno, možemo primijetiti dvije dimenzije sustavnog rizika, poprečna i vremenska. Poprečna dimenzija uključuje specifični šok koji izaziva sustavni rizik. Vremenska dimenzija označava ukupan rizik koji se razvija tijekom vremena. (Hartmann, 2009) Dok vremenska dimenzija znatno utječe na volumen “zaraze”, poprečna dimenzija je šok koji služi kao okidač za nepovjerenje, što ruši tržišta. 
Kao izvore financijskog rizika možemo identificirati : 
– nepotpuna tržišta 
– asimetričnost informacija
– eksternalije
– višestruke ravnoteže
– pitanje financijske stabilnosti u smislu javnog dobra. (Hartmann, 2009)
Postoje razni oblici sustavnih rizika koji ovise i o izvorima koji su navedeni. Oblik može biti šok kojeg uzrokuju asimetrične informacije. Dolazi do prodaje nelikvidne imovine kojoj kao posljedica pada cijena. Bilance institucija su pod pritiskom i javlja se situacija u kojoj nije dostupan kolateral za pribavljanje likvidnosti na razini cijelog sustava.
Makroekonomski šokovi u obliku bankovnih kriza također mogu formirati određeni oblik financijskog rizika. Čak i male i “proizvoljne” promjene mogu uzrokovati rasplet neravnoteže. Mali šokovi onda najavljuju silazni dio poslovnog ciklusa. 
Redoviti čitatelji će se sjetiti da ja ne mislim da su sustavne krize (likvidnosti) uzrok recesija, bar ne onih kao što je ova posljednja. Dosadašnje (doduše kratko) razmatranje teme mi upućuje na lošu monetarnu politiku koja ne stabilizira nominalnu potrošnju. Bankarske krize, gubici i panike slijede nakon, kao što je bio i slučaj s npr. Lehman Brothersom u posljednjoj epizodi. To je bio i temelj moje kritike Vujčićeva govora u Opatiji jer smatram da nove regulacije ne mogu spriječiti greške guvernera CB-a. Regulatori su učili iza svake nove krize, i čudno je da još nijednom nisu posumnjai u svoju moć, dok guverneri čini se pred ovakvom problematikom zaboravljaju što im je zadaća raditi kroz monetarnu politiku.
No ako već želimo posebnu pozornost pridodati opasnostima koje slijede iz globalne povezanosti financijskih tokova, s obzirom da financijski sustav ima jako malo tržišnih kočnica upravo zbog državnih intervencija – moramo se fokusirati na regulaciju koja bi trebala zamijeniti te kočnice. Onda regulacija jednako tako ne smije biti izvor loših incentiva, te mora biti bazirana na transparentnim pravilima.
Regulacija djeluje na nacionalnoj razini, kroz središnju banku koja regulira likvidnost, regulira banke i upravlja sustavom plaćanja; te kroz razne vladine agencije i odbore. Međunarodna razina je prije svega bila osigurana preko Basel II standarda te preko savjeta međunarodnih institucija. No standardi regulacije ipak variraju od zemlje do zemlje. 
Postoji više koncepata kako riješiti problem. Jedna je kombinacija monetarne politike i regulacije bankarskog sustava ili drugi koncept u kojem su ove funkcije odvojene. Engleska tradicija traži kombinaciju funkcija pa takvo uređenje vidimo u zemljama kao SAD koja je nasljednik takve tradicije. Njemačka tradicija je temeljena na odvojenosti ovih funkcija a primjeri su osim Njemačke, Austrija, Belgija, Francuska… (Haubrich, 1996) 
No, ukupna politika nadzora se odvijala na način da se kontrola vrši od institucije do institucije, ne cijelog sustava. Jordan (2010) smatra da središnje banke nemaju instrumentarij za provjeru i spriječavanje sustavnih kriza, a pogledajte nesto o tome i ovdje (posebno Svenssona): Nacionalne regulative su neprilagođene novim uvjetima – s time se slaže i Draghi koji smatra da je nacionalna regulacija jedan od izvora pada međugraničnih tokova likvidnosti što je paraliziralo tržište likvidnosti (Iz Morgan Stanley notea):
President Draghi identified two areas of regulation as contributing to “financial fragmentation” in his speech at the Global Investment Conference on 26 July, 2012: liquidity regulation; and national supervisory regimes.
Liquidity regulation: “The interbank market is not functioning, because for any bank in the world the current liquidity regulations make – to lend to other banks or borrow from other banks – a money losing proposition. So the first reason [for financial fragmentation] is that regulation has to be recalibrated completely.”
National supervisory regimes: “national supervisors, looking at the crisis, have asked their banks, the banks under their supervision, to withdraw their activities within national boundaries. And they ring fenced liquidity positions so liquidity can’t flow, even across the same holding group because the financial sector supervisors are saying “no”. So even though each one of them may be right, collectively they have been wrong. And this situation will have to be overcome of course.”
Konsenzus nakon krize je macro-prudential nadzor i regulacija (Bernanke, 2010 ; Jordan, 2010…). Hartmann (2009) kaže da je to javni nadzor koji ima za cilj identificirati i zaustaviti sistemske rizike. Macroprudential politike uključuju ispitivanje sistemskih rizika koji proizlaze iz interakcije među bankama ili rizika bankrota jedne banke 
– zbog njene veličine ili trž. udjela – koji bi mogli ugroziti određene funkcije bitne za gospodarstvo, kao sustav plaćanja ili pozajmljivanja (Jordan, 2010).
Macroprudential analiza je analiza na razini cijelog sustava koja identificira faktore rizika u makro okruženju u kojem institucije djeluju (Dijkman, 2010). Macroprudential politike koriste alate kako bi ograničili sistemske financijske rizike, spriječavajući poremećaje da djeluju na dostupnost ključnih financijskih usluga koje mogu imati ozbiljne posljedice za realnu ekonomiju,one
-guše nastanak neravnoteža te stvaraju obrane koje zaustavljaju ubrzane padove aktivnosti; 
-identificiraju i djeluju na zajedničke izloženosti, koncentriranje rizika, veze i međuovisnosti koje su izvor zaraze i prelijevanja rizika koji mogu ugroziti funkcioniranje sustava kao cjeline” (FSB, IMF, BIS) 
Kroz literaturu možemo identificirati osnovne korake macroprudential analize: – analiza institucija, tržišta
– stres testovi
– contagion matrix
– networking modeli
– praćenje likvidnosti
– praćenje indikatora.
Praktični modeli još nisu u potpunosti sastavljeni. Najnoviji trend su networking modeli koji uključuju ekonometrijske, matematičke, računalne, neuronske i biološke zakonitosti u ovladavanju kompleksnosti sustava.
Na temelju analize i modeliranja mogu se razvijati alati i regulative, no javljaju se određeni problemi kao trade off koji proizlazi iz strože regulacije u smislu sporijeg rasta, pitanje načina reguliranja, npr. Volckerovo pravilo ili suženo bankarstvo. Dalje se pitanje tiču konkurencije i nesavršenosti tržišta – pitanje veličine institucija. Jedno od glavnih pitanja proizašlo iz ove krize je pitanje trade-off između monetarne i financijske stabilnosti s obzirom da stabilna inflacija održavana zadnjih desetljeća nije spriječila nastanak mjehurića. S obzirom da je sustav sada globalan, javljaju se i problemi međunarodne koordinacije. Veoma je teško naći konsenzus među državama kada sektor nije savršeno raspršen po svim zemljama, te u nekima čini više, u nekima manje ukupne aktivnosti. Konačno, znaimljivo je i pitanje same implementacije. Tko ili što će biti centralni autoritet za nadgledanje sustava – hoće li to biti centralna banka ili državna agencija. Lamafalussy (2011) tu prepoznaje integrirane i koordinirane modele. 
Koordinirani model je model u kojem postoji središnja državna agencija. Njene prednosti su i prijašnji nadzor financijskih tržišta od strane državnih tijela, fokusiranost na zadatak te lakša koordinacija na međunarodnoj razini. U slučaju da se treba donijeti odluka o spašavanju institucije koja je sistemski važna, ona je često dio ministarstva koje upravlja i financira spašavanje. Nedostaci su standardna neefikasnost državne uprave, problem informiranosti i stručnosti, moguće pogodovanje privatnim interesima pojedinih institucija (korupcija…) te nepostojanje realne monetarne snage za suzbijanje krize na razini cijelog sustava. 
Integrirani model ove zadaće prepušta središnjoj banci. Prednosti proizlaze iz činjenice da središnja banka posjeduje informacije o događanjima na tržištima putem kontrole platnog sustava te monopola nad primarnom novčanom emisijom. Posebno je važno naglasiti neovisnost centralne banke, te činjenica da je njena uloga reguliranje banaka. Ovakvo viđenje podržava teoriju da se monetarna i financijska stabilnost upotpunjuju. Središnja banka posjeduje i sredstva i instrumente za intervenciju te obično uživa veći ugled na tržištima. Ona može direktno utjecati na ponudu i cijene imovina, a banke se lakše prilagođavaju promjenama monetarne politike. 
Ne smiju se izostaviti nedostaci ovakvog pristupa (detaljnije na kraju). Središnja banka ima ograničene kapacitete s obzirom na veliki broj aktivnosti koje su već sada posao središnje banke. Činjenica je da postoji mogućnost trade off situacije monetarne i financijske stabilnosti. Ograničen instrumentarij ipak traži veću fleksibilnost operacijskog okvira. Ako se središnja banka mora baviti spriječavanjem sustavnih kriza, njena uloga će biti otežana u smislu održavanja povjerenja u njenu mogućnost ispunjavanja drugih ciljeva. Također se nameće i pitanje velike koncentracije moći u neovisnoj instituciji.
Ostala pitanja uključuju razinu do kojr bi središnja banka trebala proaktivno spriječavati nastanak neravnoteža na financijskim tržištima. Neki smatraju da ona samo ima “mopping up” ulogu, odnosno da počisti nered nakon što je cijela priča pred krajem ili gotova. Treba li središnja banka koristiti instrumente monetarne politike za održavanje financijske stabilnosti u dugom roku. Ako se podiže referentna stopa kako bi se spriječila stvaranja mjehurića, dolazi do problema što se jednim instrumentom napadaju dva cilja. (već sam pisao o besmislenosti ovog pristupa, a Cochrane rastura)
Pitanje je također bi li centralna banka trebala pratiti provođnje Basel III pravila? Kako odrediti kreditni bubble? To su sve stvari koje kompliciraju interakciju između provođenja monetarnih i macroprudential instrumenata. Ako SB postaje regulator/ supervizor dolazi do problema da ona može biti pod raznim pritiscima iako je neovisna. Teško je u takvoj situaciji odrediti točnu razliku između lender of last resort uloge i pitanja rješavanja moralnog hazzarda na tržištima – čini se da postoji dvojba između kratkoročne stabilizacije i dugoročnih efekata na disciplinu svih aktera u sustavu. Dalje, kada SB preuzme ulogu nositelja tržišta, koliko se smanjuju prednosti decentraliziranih tržišta? Na takvim tržištima banke nadgledaju jedna drugu i prate vlastitu izloženost tuđem riziku.
Trenutna rješenja u dva najveća sustava su različita po pristupu. Slike 2 i 3 prikazuju shematski pristup sustava nadzora i reguliranja sustavnog rizika u EU i SAD-u.
Vidimo da je u centru EU strategije ECB koja pruža analitičku, logističku, statističku i administrativnu potporu. Tako će članovi ECB vijeća biti dio ESRB-a koji će se baviti macroprudential nadzorom. S druge strane više agencija će činiti ESFS koji će se baviti pitanjem pojedinih institucija kroz microprudential nadzor. U međuvremenu su se dogodile lagane izmjene vezane za banking uniju no to se prije svega odnosi na prijenos nekih ovlasti nacionalnih regulatora na ECB, koliko je to efikasno još ćemo vidjeti jer predstavlja zamjenu za puno rješenje koje bi uključivalo zajedničko osiguranje depozita i druge elemente “transfer unije”.
U SAD-u je priča nešto drugačija. Sustav nazdora je pod ministarstvom financija koje daje resurse za nadzor. Predstavnici centralne banke su samo dio FSOC-a koji još čine i predstavnici drugih agencija. FSOC vodi ministar financija.
Zapravo razlog pisanja ovog malog pregleda leži u novom postu Johna Cochranea s Chichago Bootha. Naime, on ima odličan članak u WSJ-u (PDF link u postu) s kojim se potpuno slažem (za razliku od nekih drugih njegovih stavova) o lošim aspektima makroprudencijalne regulacije. U osnovi:
This is not traditional regulation—stable, predictable rules that financial institutions live by to reduce the chance and severity of financial crises. It is active, discretionary micromanagement of the whole financial system. A firm’s managers may follow all the rules but still be told how to conduct their business, whenever the Fed thinks the firm’s customers are contributing to booms or busts the Fed disapproves of. 

Macroprudential policy explicitly mixes the Fed’s macroeconomic and financial stability roles. Interest-rate policy will be used to manipulate a broad array of asset prices, and financial regulation will be used to stimulate or cool the economy. 

“The monitoring of systemic risks by macroprudential policy should be comprehensive,” the IMF paper explains. “It should cover all potential sources of such risk no matter where they reside.” Chillingly, policy “should be able to encompass all important providers of credit, liquidity, and maturity transformation regardless of their legal form, as well as individual systemically important institutions and financial market infrastructures.” 

What could possibly go wrong? 

It’s easy enough to point out that central banks don’t have a great track record of diagnosing what they later considered “bubbles” and “systemic” risks. The Fed didn’t act on the tech bubble of the 1990s or the real-estate bubble of the last decade. European bank regulators didn’t notice that sovereign debts might pose a problem. Also, during the housing boom, regulators pressured banks to lend in depressed areas and to less creditworthy customers. That didn’t pan out so well. 

First lesson: Humility. Fine-tuning a poorly understood system goes quickly awry. The science of “bubble” management is, so far, imaginary. 

Za ostale lekcije procitajte clanak.
*unsustainable buildup

neki izvori, (ne da mi se prepisivat)

Bernanke (2009) : “Financial Reform to Adress Systemic Risk” – govor odboru guvernera FED-a
BIS (2011) “The future of central banking under post-crisis mandates”
Ninth BIS Annual Conference 24–25 June 2010, BIS Papers No 55

Caruana (2011): “The Role of Central Banks After The Crisis” , BIS
Dijkman, M. (2010): “A Framework for Assesing Systemic Risk”, World Bank
ECB: The Role of Central Banks in Prudential Supervision
FSB, IMF, BIS (2011): Macroprudential policy tools and frameworks – Update to G20 Finance Ministers and Central Bank Governors
Haubrich, J. : “Combining Bank Supervision and Monetary Policy” ,FRB (Izvor: http://
www.clevelandfed.org/research/commentary/1996/1196.htm)
IMF (2011): Global Financial Stability Report – April
Jordan, T.J. (2010): “A Changing Role for Central Banks”, SNB
Jordan, T.J. (2010): “Systemic Risk and Regulation – Managing the Challenges”, SFI
Soramaki, K (2009) : “Network Teory and Systemic Importance” Keynote – IMF Conference on Operationalizing Systemic Risk Measurement
Summer, M (2002): “Bank Regulation and Systemic Risk” ,ONB 
Read More

Velika ciparska pljačka

Na sastanku Eurogrupe je odlučeno da je najbolji način za rješiti krizu na Cipru nametnuti depozitorima banaka jednokratni porez kojim bi se financirao dio paketa pomoći. Ideja je najvjerojatnije rezultat političkog interesa nekih članica koje smatraju da su ciparske banke dosad korištene za pranje novca, pa je eventualno najbolji način da se oporezuje taj “oprani” novac u bankama. Solucija na prvi pogled izgleda jednostavna i zapravo korisna depozitorima. Ovako će izgubiti manje od 10% depozita, dok u slučaju kraha banaka gubitci dosežu 60% a zemlja zbog depozitnog osiguranja doživljava kolaps fiskalne pozicije. Ukratko bolje 10% nego puno više. 

U ovakvim situacijama se odlično pokazuje kolika je glupost državnog osiguranje depozita. Prvo, svima je jasno da država nema novac da namiri sve obećano, a čak i da ima, to znači da će svi porezni obveznici (i vjerojatno i njihovi unuci) plaćati depozite nekih drugih ljudi. Sheme osiguranja depozita treba ukinuti jer potiču nemarno ponašanje i banaka i štediša, zbog činjenice da svi smatraju da će ih “država” pokriti kada se nešto dogodi. Ukida se konkurencija u privlačenju depozita temeljena na kvaliteti i sigurnosti banaka. 

No, vratimo se implikacijama ove odluke na na bankarski sektor. Iz povijesnog iskustva, a i na temelju, već legendarnog, rada Diamonda i Dybviga iz 1983. znamo da su tzv “bank – run” situacije jako opasne za financijski sustav. To je i više manje razlog uvođenja već spomenutih shema osiguranja depozita diljem svijeta. 

Diamond i Dybvig (1983) to ovako formuliraju

Navale na banke su uobičajena odlika ekstremnih kriza i igrale su prominentnu ulogu u monetarnoj povijesti. Tijekom navale na banku, depozitori žure povući svoje depozite jer očekuju bankrot banke. U biti, naglo povlačenje depozita može prisiliti banku da likvidira veliki dio svoje imovine s gubitkom i onda bankrotira. U panici, kada puno banaka postaje insolventno, dolazi do disrupcije monetarnog sistema i redukcije proizvodnje

Oni pokazuju da su to jako opasne situacije koje u principu, prema mišljenju političara, traže intervenciju u obliku raznih osiguranja za bankarske obveze. 

To je upravo razlog zbog kojeg mi nije jasno kako Eurogrupi padaju na pamet ideje kao što je ova s Ciprom. Očito je u ovoj situaciji prevagnula i “ljubomora” na konkurenciju ciparskog poreznog sustava koji je mamio poduzeća kao nekakva mediteranska off-shore baza s niskim poreznim stopama. Sličan su stav imali prema Irskoj i njihovim niskim stopama poreza na dobit, no Irci nisu htjeli izgubiti tu prednost. Irska, Cipar i slične zemlje po mom mišljenju ipak predstavljaju neke od zadnjih pomaka porezne konkurencije usprkos pokušajima EU da harmonizira porezne sustave i stavi nas u trajni porezno-regulatorni zatvor. Nažalost zaboravljaju da kapital ima krila, i u globaliziranom svijetu ide tamo gdje ga bolje tretiraju, a većina građana nema tu fleksibilnost. Kad drugi put budete revali o kapitalistima koji otvaraju tvornice u Kini, ne zaboravite i na ove faktore.


Što mogu biti efekti ovakvog presedana? Diamond i Dybvig pokazuju kako banke djeluju u dvije vrste “igre”. Jedna je ona s dobrim rezultatom, u kojoj, prema zakonu velikih brojeva funkcije potražnje za povlačenjem depozita kako bi se uskladila likvidna pozicija velikog broja pojedinaca ne predstavlja problem u bankarskom poslovanju. 
Druga ravnoteža je ona u kojoj nesigurnost stvara drugu vrstu igre gdje se panika širi stvarajući “samoispunjujuća”  očekivanja o propasti banaka – štediše naglo povlače sredstva time svoje strahove o propasti banke pretvaraju u stvarnost.

Upravo iz ovog razloga mi nije jasno zašto bi upravo država/e izazvala ovakvu reakciju poznavajući rezultate iz prijašnjih iskustava. Događa se i širi problem. Ovime se efektivno šalje poruka svim štedišama u drugim zemljama Eurozone, da u slučaju sličnih problema, u njihovoj zemlji bi se moglo dogoditi isto. Kad bi zamislili da se ovo dogodilo prije pomoći španjolskim bankama – reakcija španjolskih štediša bila paničnija i bankarski sustav bi bio na koljenima preko noći, a panika bi se i širila puno brže. Jednako tako se može u budućnosti dogoditi slična situacija sa samoispunjujućim očekivanjima u svakoj zemlji u problemima koja pokuša ući pod “europski kišobran spasa”. Umjesto rješavanja situacije, EU ministri je dodatno kompliciraju i otežavaju.

U slučaju sličnih problema banke se mogu financirati na prekonoćnom tržištu ili prodavanjem imovina. Interbank tržišta u Europi su već dugo disfunkcionalna, a ciparske banke očito nemaju dovoljno vrijednu imovinu kako bi namirile sve depozite. Uostalom to je i  djelomično uzrok problema. ECB je zbog problema insolventnosti prekinula opskrbu tih banaka i bez intervencije države one će propasti s već spomenutim posljedicama po štediše. 

Moderna verzija navale na banke
Posljednjih 20ak godina financiranje kratkoročnih pozicija banaka sve više se odvija preko prekonoćnog tržišta likvidnosti. 2007. ta tržišta su došla u probleme tako da nismo vidjeli klasični bank-run, ali dogodila se navala na tzv wholesale tržište, što bi bio ekvivalent navale depozitora u svijetu gdje se veliki dio financiranja vrši preko tržišta. Takvu situaciju bolje opisuje model Heider, Holthausen, Hoerova (2010)
Ukratko, oni pokazuju da u situaciji asimetrije informacija dolazi do problema na tržištu likvidnosti. Iz likvidnog tržišta gdje sudjeluje puno banaka, dolazi do situacije gdje banke i dalje sudjeluju ali zbog straha o solventnosti svojih kontrapartija dolazi do rasta kamatne stope. Kako se povećava asimetrija informacija banke prestaju posuđivati likvidnost jedne drugima. eventualno ni po najvećoj stopi se ne odvija pozajmljivanje te dolazi do presušivanja likvidnosti i pada međubankovnog tržišta.
Imamo situaciju gdje se ravnoteža kreće od punog sudjelovanja, prema problemima koji se rješavaju višom stopom, eventualno dolazi do situacije slične credit rationing konceptu Stiglitz i Weiss (1981) modela. Neke banke, kao npr. Bear Stearns ili Lehman Brothers 2008. bivaju racionirane upravo zbog ovakvih strahova (samoispunjujuća očekivanja). Takvi događaji šokiraju cijeli sustav i dolazi do presušivanja likvidnosti na međubankovnom tržištu – tj sloma međubankovnog tržišta. Situacija nakon 2008. je slična kao i rezultat opisan u Dybvig/Diamond tekstu – dolazi do monetarnog poremećaja i pada proizvodnje – duboke recesije 2009. Market monetaristi smatraju da je monetarni poremećaj nastao prije propasti Lehman Brothersa, tj da je bankarska kriza većim dijelom, kao i u Velikoj depresiji 30ih, prije rezultat pada NGDP-a, a ne uzrok. 
Sada je ECB zapravo zamijenila prekonoćno tržište što može imati negativne posljedice na alokaciju s obzirom na važnost tržišta u procesu otkrivanja cijenovnog signala, dijeljenja informacija akterima te međusobnog monitoringa među bankama. Za više informacija o važnosti tržišta, pogledajte  F.A.Hayek: The use of knowledge in society, 1945.

PS. Zaboravio sam spomenuti da je  Diamond/Dybvig svojevrsni dokaz korisnosti državnog osiguranja depozita, s čime se očito ne slažem

UPDATE Lars Christensenova izjava dobro zaključuje priču oko Cipra:
This is full-blown socialism and I still cannot believe this really happened. 

UPDATE 2 Ekipa iz Societe Generalea je složila sliku koja prikazuje najveća spašavanja banaka kao udio u GDP-u. Ako ste mislili da je ovo mala stvar, pogledajte ponovo


Read More

Kapitalizam iz sjene: Jutarnji list otkrio neoliberalnu zavjeru u jednoj zagrebačkoj pivnici

Već sam negdje pisao da je blogosfera potencionalno moćna stvar. Kao što je eventualno Scott Sumner sa bloga proširio tržišni monetarizam u glave najvažnijih monetarnih ekonomista svijeta (doduše još nigdje u praksu), jednako tako se nadamo da će nakon ovoga hrvatska javnost napokon imati priliku pobliže spoznati drugu stranu priče što se tiče mita o “neoliberalizmu” koji je opustošio Hrvatsku. Mislim da je ovo prvi put da uopće vidim izraz “libertarijanizam” i “libertarijanci” u hrvatskim novinama. Najvjerojatnije, ovo je i prvi put da je market monetarizam spomenut u nekom hrvatskom glasilu.

Za one koji ne znaju što govorim neka posjete blogove kolega u blogrollu s desne strane i prime svoju dnevnu dozu zdravog razuma!

UPDATE: Evo i online verzija
Read More

Goldman Sachs i Česi po Biokovu

Kolega sa bloga Monopolizam je na facebook profilu objavio sljedecu sliku.


To je jedan od aspekata na koje javnost ne računa kada zaziva svemoćnu državu da regulira pojedine industrije. Nažalost, nije im poznato da je konkurencija najbolji regulator, a država, kao i u svemu što radi najnesposobnija, a i najkorumpiranija alternativa.
Priča me podsjetila na paper s MMF-a koji pokazuje rezultate regulatorne šizofrenije “naroda”. 
Naime, činjenica je da je kapitalizam sustav dobiti (profita) ali i gubitka. Gubitak je nekakva funkcija rizika ne-zadovoljavanja potreba potrošača i odgovornog poslovanja. Potrošači glasuju novčanikom a mogućnost gubitka je kočnica poduzetnicima koja osigurava da se ponašaju odgovorno. Što se događa kada netko ne snosi troškove vlastitih odluka možemo vidjeti u trenutku kada se Česi upute u japankama na Biokovo. U nekom trenutku neiskusni penjači shvaćaju da su izgubljeni u kamenjaru. Pitanja poput zašto sam u japankama, zašto nemam bocu vode, zašto nemam kartu planinarskih staza itd. sigurno odjednom naviru mislima. No ako ima signala za mobitel ili ako je manželka (češki žena) dolje u mjestu zabrinuta, a ne u zagrljaju lokalnog galeba, spas dolazi od strane GSS-a i to potpuno besplatno. Valjda bi i hotel nazvao policiju kad skuzi da mu nedostaju gosti, osim ako galeb nije s recepcije. Tako je jedna od najopremljenijih hrvatskih službi u funkciji spašavanja nepripremljenih (doduse i pripremljenih) turista po planinama. Bez ikakve naknade podižu se helikopteri, pokreću potrage po tlu, angažiraju planinari, troši gorivo. Sve na račun hrvatskih poreznih obveznika. Turisti se ne moraju previše paziti, unatoč najboljim namjerama, jasno im je da će biti besplatno prevezeni u helikopteru ako se išta dogodi. Oprez je manje bitan kada su troškovi vlastitih akcija zanemarivi.


Slično je i s bankama. Banke nemaju razloga da se ponašaju odgovorno. No s bankama, u odnosu na Čeha s Biokova, nije samo problem troškova za vlastite akcije. Problem je i činjenica da ih država subvencionira pri neodgovornom ponašanju.
S druge strane, zbog osiguranja depozita, ni štediše ne paze gdje će staviti svoje novce. Sjetite se samo Credo banke – štediše su odšetale s novcem, dok su radnici izletjeli na cestu. Sumnjiva banka nikad ne bi skupila dovoljno depozita bez činjenice da su depoziti sigurni u slučaju propadanja. Na neki način su sami štediše povećali šansu uspjeha prevarantima u banci. 
Tako i garancija najvećim bankama da će biti spašene jer su tzv. Too Big To Fail (TBTF) snižava troškove financiranja istih na tržištima. Spomenuti MMF-ov paper analizira tržište prednosti banaka koje su TBTF ili formalnije SIFI – Systematically Important Financial Institutions. Takva garancija prema istraživanju predstavlja oko, u prosjeku 0,5 do 0,9 stupnjeva višeg kreditnog rejtinga za takve institucije prije 2007, te od 0,8 – 1,29 stupnjeva više nakon krize. Nakon krize je koncept vladine garancije za financijske institucije postao bolje definiran tako da veći doprinos garancije ne začuđuje. Autori su izračunali da je to moguće prevesti u oko 0,8%p.p manje kamate na financiranje za TBTF institucije. Bloomberg je čak i prikazao kako izgledaju profiti najvećih američkih institucija s i bez ove subvencije poreznih obveznika


Vidimo da porezni obveznici SAD-a stoje iza velikog dijela profita najvećih SIFI-a. Ako već žele sigurne banke, najbolje ih je staviti oči u oči s mogućnošću gubitka, jer jedino tako mogu očekivati odgovorno poslovanje istih. Kao što kaže slika na početku, regulatori će prvi završiti u rukama financijskih institucija, i smiješno je misliti da će ijedna država poduzeti išta po tom pitanju. Bolje da se država ne miješa. Tada ne bi imali pola ovih problema danas. Regulacija nema smisla jer je skrojena po mjeri reguliranih. 

Rezultati poslije krize su očiti. Banke posluju dobro, u nekim slučajevima bolje nego ikad. Što onda slijedi? Zazivanje još regulacije! Krug kreće iz početka. Pa negdje mora biti problem.
S obzirom da želimo sigurne banke, dali smo im razne garancije. Time smo neke banke pretvorili u one koje su od iznimnog značaja i time im dali status prevelikih za propadanje. To su one a i ostale shvatile kao poziv da postanu još veće i napuhanije. Možda bi svim Česima na ulazu u Hrvatsku trebali pokloniti kvalitetan madrac (luftić?) i promotivne materijale službi za spašavanje kako bi se osjećali sigurnije kad obitelj povedu, po najvećoj buri ili jugu preko Hvarskog kanala.

*Naravno da metodologija i papera i bloombergova izračuna je prilično jednostavna, ali to ih ne sprječava da budu indikativne i pokazuju da ciljevi i rezultati državnog uplitanja nisu jednaki
Read More