Category : banke

Bohaček u mythbusting modusu

Šef HUB-a ima kratak ali prilično precizan tekst na banka.hr. Iako nažalost većina najglasniih grla ne čita Banku jer njima ni nisu potrebne argumentirane rasprave i činjenice, ipak treba skrenuti pozornost na par stvari koje Bohaček navodi:


Teza da su banke (ili bilo tko) mogao ili trebao znati da će tečaj CHF naglo skočiti neodrživa je, jer da je bilo tako, banke ne bi okolnim putem preko kredita stanovništvu “zarađivale”, nego bi izravno kupile CHF ili derivate i tako vrlo jednostavno ostvarile puno veću dobit. No, posao banaka nije špekuliranje valutama ili trgovanje za vlastiti račun, nego odgovorno plasiranje sredstava koja su im povjerili njihovi deponenti i drugi vjerovnici. A svako povećanje iznosa mjesečne rate samo dovodi do povećanja kašnjenja u otplati (“loših kredita”) i time povećanja rizika, rezervacija i gubitaka.
Teza da su banke dodatno zarađivale rastom kamatnih stopa ne stoji. Dovoljno je na stranicama Hrvatske narodne banke pogledati usporedbu neto kamatnog prihoda i prosječne stope na kredite s valutnom klauzulom. A ako se neto kamatni prihod u apsolutnom iznosu podijeli s ukupnim kreditima vidi se da je takva “kamatna marža” banaka u stalnom padu bez obzira na kretanje kamatne stope. I izravna usporedba objavljenih aktivnih i pasivnih kamatnih stopa pokazuje da je ta razlika (koja se može nazvati i “kamatna marža”) na povijesnom minimumu.
Niti rast tečaja nije povećavao prihod banaka. Dokaz za to je usporedba tečaja CHF s dobiti koju su ostvarile banke iz koje se vidi da se tečaj i dobit kreću u suprotnom smjeru. Najviša tromjesečna dobit banaka bila je kad je tečaj CHF bio blizu minimuma, a s rastom tečaja dobit se kontinuirano smanjivala. Banke nemaju i ne mogu imati nikakve koristi od porasta tečaja CHF, jer su i same zadužene u CHF u potpuno istoj mjeri u kojoj su odobrile kredite u CHF. Da bi odobrile kredite u CHF, banke su se po hrvatskom propisu morale zadužiti u CHF, pa onoliko CHF koliko (u kunskoj protuvrijednosti) naplate na temelju kredita, toliko moraju i vratiti svojim vjerovnicima od kojih su pribavile CHF. Naravno, ovo ne vrijedi samo za CHF nego za bilo koju valutu za koju se primijeni valutna klauzula.

Neki od blogera na siteu Banke su već naglašavali neke od ovih činjenica (npr DS). Građani u RH moraju shvatiti nekoliko stvari, koje se sve svode na jednan zaključak:

1. Banke nisu socijalne institucije, krediti nisu pravo ni socijalna kategorija. Banka je poduzeće – s ciljem da zaradi, a to može samo na način da pruži najbolji proizvod po najpovoljnijoj mogućoj cijeni, jedan od tih je bio i CHF kredit. 
2. Udruga Franak, ali i ostale slične revaljke su, kao i banke, profitno orijentirane skupine koje zastupaju samo jedan interes, a to je njih samih. Oni žele iskoristiti više (političkih) poluga kako bi si osigurali korist. Po tome nisu ništa bolji od Monsanta i sličnih kompanija. Njima super dođe postojanje populističkih budala poput broja 3. jer onda mogu svoje probleme rješiti kolektivizacijom troškova i to uz odobravanje onih koji to plaćaju. How convenient.
3. Slavko Linić i ostali političari su još jedna interesna skupina. Za razliku od prve dvije, oni se moraju praviti da rade svoj posao, a to je briga o javnom interesu, whatever that is.

Nitko ništa ne radi besplatno. Linić je danas heroj, a udruga Franak simbol neke borbe protiv banaka. Nijhovi uspijesi su kao troškovi distribuirani svima drugima na ovaj ili onaj način. Agonije kreditno zaduženih baš ne razumijem. Izaći iz banke sa više stotina tisuća kuna duga koji te veže na 30 godina i ne promisliti o tih 30 godina je po mom mišljenju kvocijent instinkta za preživljavanje obične purice. Ljudi nikako da shvate da bitrijske financije i konvencionalno razmišljanje nisu dovoljni za donošenje zaključaka o ekonomskom sustavu. FFZG komunjare nemaju što izgubiti ispunjevajući RH medijski prostor svojim “analizama”, ali onaj tko uzima kredit ima, i obveza mu je da se informira prije nego što odabere boju zavjesa za taj novi stan. Obećanjem da će se država umiješati svaki put kad neka skupina ne može vraćati kredit je upravo sjajan incentive za još neodgovornije ponašanje.
Read More

Krediti (pt.2) & NGDPLT

U prošlom postu o kreditima sam napisao, bolje reci zbrljao par stvari o tome zasto ne mislim da su krediti dobar indikator monetarne politike. Pretpostavljam da je većina čitatelja razumjela sto sam htio pokazati u zadnjem dijelu posta o kretanjima kreditnih ciklusa i recesijama. Ovim postom ću zapravo sam sebi, pa i vama pokušati približiti što sam mislio u prvom dijelu prošlog posta jer se i meni čini jako konfuzno. 
S obzirom da pričamo o kreditima, a trenutno je aktualna tema presude oko kredita u CHF, osvrnuti ću se na jedan rad koji indicira kako bi NGDPLT ili ekvivalent s istim ishodom u Hrvatskoj mogao imati pozitivne efekte na kretanje zaduženosti građana.
Kredit kao instument božanske monetarne politike
Ovo što sada složim će vjerojatno biti malo kontraintuitivno s obzirom što želim pokazati, ali me pratite. Zamislimo zemlju s središnjom bankom. Kao optimalni cilj monetarne politike navodi se NGDP, koji središnja banka drži konstantnim. Znači u svakoj diskretnoj točki u vremenu središnja banka treba pogoditi istu vrijednost NGDP kao i u periodu prije. Instrument središnje banke je direktno kreditiranje. Zadana količina NGDP-a je i društveni pareto optimum, tj maximalna korisnost svih članova društva se ne može poboljšati, a ni korisnost pojedinaca u drustvu se ne može poboljšati bez da se uzme drugome. Središnja banka ima “božju/centralno-planersku providnost” koja joj omogućava da kredite ponudi baš onako kako bi zadovoljila uvjete maksimalne korisnosti. Središnja banka ima moć pročitati preferencije svakog pojedinca u zemlji te alocirati kredit kako bi, uz restraint resursa, postigla optimum zadovoljenja svih potreba.
Zamišljena zemlja ima 3 sektora – gradnju kuća, proizvodnju strojeva i sektor usluga. Svaki od ovih sektora proizvodi po jedan homogen proizvod. Stanovnicima zemlje za život su dovoljne određene količine ova tri proizvoda. Svi unutar sektora imaju istu profitabilnost, produktivnost itd. No pojedini sektori su produktivniji od drugih. Time utjecaj kreditiranja pojedinih sektora na (output) NGDP nije jednak. Jedinica kredita alocirana u sektor proizvodnje strojeva ne daje jednaku količinu outputa kao i jedinica kredita alocirana u sektor usluga. Novac sluzi samo kao mjera vrijednosti (NGDP-a), a ne i sredstvo razmjene. 
Zamislimo da je odnos ovakav – kreditiranje sektora strojeva (k1) najvise pridonosi NGDP-u, slijedi gradnja kuca (k2) dok kreditiranje sektora usluga treba najvise jedinica kredita kako bi proizvelo jedinicu NGDP-a, tj najmanji je utjecaj na NGDP po jedinici (k3).
Promatrajmo 2 točke diskretnog vremena. 
Potrošači u svakoj točki mijenjaju preferencije koje središnja banka magično očita iz njihovih umova. U točki t, središnja banka zna koja je optimalna alokacija kredita u ova tri sektora, koja ce iznjedriti NGDP jednak nekoj vrijednosti X, kao na sljedećem grafikonu. Ukupna kolicina kredita Kt “stvara” agregatni dohodak/potrosnju X u vremenskoj tocki t. Graf pokazuje alokaciju u točki t.

U tocki t+1, potrosaci mijenjaju preferencije, svi u medjuvremenu imaju kuće s kojima su zadovoljni te sada svoje resurse žele potrošiti na usluge. Potražnja se okreće prema uslugama, prema tome, resursi bi se trebali osloboditi iz sektora gradnje kuća prema sektoru usluga. Središnja banka prima signale potrošača, smanjuje kreditiranje sektora kuća, a povećava kreditiranje sektora usluga kako bi dosegla svoj cilj X. Pošto je koeficijent koji povezuje NGDP i jedinicu kredita u sektoru usluga (k3) manji od koeficijenta za gradnju kuća (k1), tj k1 > k3, jasno je da je za proizvesti istu količinu X NGDP-a potrebno više jedinica kredita nego prije te sada količin Kt+1 > Kt stvara jednak NGDP = X.

U ovom jednostavnom svijetu vidimo da različite količine kredita mogu stvarati istu razinu NGDP-a. Po Whiteu, monetarna politika bi trebala gledati kreditni ciklus, a vidimo da bi takva politika zapravo tražila potpune informacije kakve socijalisti zamišljaju pri koordinaciji ekonomske aktivnosti, što iz debate o ekonomskoj kalkulaciji, kao i iz iskustava pokušaja centralnog koordiniranja proizvodnje ,znamo, nije moguće.

Tj, vratimo se iz ovog jednostavnog svijeta u realnost gdje vidimo dinamičnu privredu gdje se promjene dgoađaju na svim poljima i vremenskim trenucima – jasno nam je da krediti zapravo ne moraju govoriti puno. No moguće je gledati pojedinačne sektore i povezivati ih sa politikama koje dovode do distorzija u alokaciji, no to je onda posao onih koji donose takve zakone (npr setup koji je u americi poticao subprime kredite kao i daljnju likvidifikaciju takvih kredita sa svim second round efektima po pitanju incentiva i profit-loss testa) – a ne monetarne politike.
PS: Yichuan Wang odličan kao i uvijek još jednom se hvata teme financijskih neravnoteža i monetarne politike te dolazi do sličnih zaključaka.

Monetarna politika i problem otplate kredita

Jedan način na koji monetarna politika može spriječiti neželjene efekte kreditnih ciklusa i masovnu likvidaciju dugova je da osigurava nominalnu stabilnost – stabilan (rast) NGDP(-a). Bez pada nominalne potražnje, u slučaju recesije (realnih šokova) u takvom monetarnom režimu imamo ravnopravniju podjelu rizika i troška među kreditorima i dužnicima. Kreditne obveze su obično iste i ne prate kretanje nacionalnog dohotka, koji je zapravo ljudima krucijalan (u prosjeku) kada ulaze u kreditni posao. Ako su sigurni da će nominalni dohoci rasti stabilno oni uzimaju razinu zaduženosti koju mogu podnjieti njihovi dohotci (i imovina). Kada središnja banka ne spriječi kolaps nominalnog dohotka, dužnicima pada prosječni dohodak te im raste zaduženost koju oni onda pokušavaju smanjiti – tj figurativno rečeno : kokoš (opći pad dohodaka) je prije jajeta (opće razduživanje). U kontekstu Hrvatske, problem s dužnicima, ali i bilo kojim drugim kreditima bi bio manji da je ECB (ili HNB u nekom pararelnom svemiru) održavala nominalni dohodak, tj ovisio bi o realnim faktorima (npr. dio poduzetnika koji je krivo procijenio potražnju za kućama u gornjoj priči bi doživio pad dohotka, dok bi dio onih koji su u sektoru usluga doživjeli rast dohotka – no ne bi doživjeli opći kolaps potražnje već nekakvu kalkulaciju koja se u primjeru gore instantno događa pri prijelazu između dvije točke u vremenu, tj nema frikcijske nezaposlenosti resursa. Oni koji su izgubili posao u gradnji kuća, odmah su našli novi posao u uslužnom sektoru)

Neusklađenost očekivanog dohotka, ugovora o kreditu koji su neovisni o kretanju gospodarstva, kao frikciju nepotpunog tržišta modelira Sheedy (2013).

U odnos stavlja frikciju volatilne inflacije i disbalansa u rizicima koji proizlaze iz frikcije nepotpunih financijskih tržišta u smislu da kućanstva ne mogu izdavati dugovne instrumente (Arrow Debreu Bonds) koji bi ovisili o ekonomskoj aktivnosti (općenito state contigent) , kao što određeni intermedijari mogu u slučaju s nekim vrstama equitija ili izvedenica.

Problem je da nestabilna inflacija može stvoriti frikcije zbog činjenice da otežava price setting i ekonomsku kalkulaciju subjektima. No određena nestabilnost mora postojati zbog djelovanja relativnih cijena, posebno kada se događaju šokovi ponude. Tada cjenovni mehanizam efektivno direktira resurse ka bržem ispravljanju neravnoteža. To je razlog zbog kojeg to uopće ne percepiram kao frikciju ako je NGDP nominalno sidro. Financijska frikcija nekompletnih tržišta onda ostaje problem koji utječe na diobu rizika. Tj kako Sheedy kaže

Postojanje kvantitativno dokazivog kreditnog kanala ne implicira samo po sebi da ciljanje inflacije ne predstavlja optimalnu monetarnu politiku, bar dok se u model ne uvedu druge vrste šokova.(Faia and Monacelli, 2007, Carlstrom, Fuerst and Paustian, 2010, De Fiore and Tristani, 2012).

U osnovi dužnici ne znaju kakva je ekonomska budućnost, kao što ni ne mogu očekivati agregatne šokove, ali moraju fiksirati svoje ugovorne obveze prije nego što dođu do informacija o kretanju ekonomske aktivnosti. Što se više zadužuju, veći dio budućeg prihoda se koristi za servisiranje duga što predstavlja povećani rizik potrošnje, s druge strane kreditori, prema Shedyu, drže risk-free imovine. Naravno i kreditori preuzimaju kreditni rizik – to se ne smije zaboraviti, no taj rizik je više oblika 0/1, tako dok je 0, on se ne ostvaruje, bar dok duznik ne defaulta (ako duznik ima mogucnost bankrota)
Sheedy smatra da NGDPLT omogućava devijacije inflacije koje su obrnute od kretanja realne aktivnosti s čime zapravo u slučajevima ekonomske kontrakcije, zbog povećane inflacije dolazi do varijacije realne vrijednosti fiksne nominalne obveze što inducira realno ponašanje takvih ugovora sličnije dionicama.
Striktno ciljanje inflacije samo nominalni dug u realni pri stalnom omjeru uz rastući nivo zaduženosti – što znači nejednaku i neefikasnu diobu rizika.

U Sheedy-evu modelu postoji prirodna razina zaduženosti (dug/NGDP) koja je jednaka realnoj u situaciji s potpunim financijskim tržištima. U situaciji s nekompletnim fin tržištima, u lice s cikličnim kretanjem realne aktivnosti, ciljanje NGDP-a osigurava ispunjenje pareto efikasnih karakteristika prirodne razine zaduženosti jer osigurava zatvaranje jaza između prirodne razine i razine koja se ostvaruje.
Možda bi optimalno bilo ciljati i taj udio zaduženosti u NGDP-u prema modelu no onda ekonomija nema odgovarajuće nominalno sidro.

Sheedy pokazuje da je ciljanje inflacije asocirano s većom volatilnošću financijskih tržišta jer stabiliziranje inflacije čini nove zajmove  kao dio GDP-a visoko procikličnima, kredit se previše širi prilikom booma, i puno skuplja tijekom recesije. Kada  je realna aktivnost pojačana, to bi trebalo smanjiti inflaciju – ciljanje inflacije tada smanjuje realnu kamatnu stopu koja povećava dostupnost kredita. Tj upravo kada pričamo o trade offu financijske stabilnosti i inflacije, vidimo da, u modelu, inflation targeting okvir (IT) stvara fin. nestabilnost – upravo ono čega se boje zagovornici prestanka monetarne akomodacije – u ime te iste financijske stabilnosti.

Konkretno, ako ce uvjet optimalnog welfare outcomea monetarna politika koja cilja nominalne obveze/NGDP, a obveze su fiksne – jedina varijabla koja utječe na odnos je NGDP. U odsustvu idiosinkratskih šokova, monetarna politika će ukloniti nesigurnosti vezane za nominalne dohotke tako da će i ugovori s fiksnom otplatom održati stabilan udio u dohotku u svim stanjima čime će osigurati efikasnu diobu rizika. Kako David Beckworth kaže, “Balance sheet recesions are really nominal income recessions”

Na blogu Nenada Bakića se razvila zanimljiva rasprava oko presude ali i Bakićevog prijedloga o rješenju problema. Slažem se da je veliki dio pravila o kreditiranju pitanje regulacije i općeg pravnog okvira, a ne monetarne politike (cak ako i banke regulira HNB). No, iz perspektive monetarne politike ostaje pitanje:

Što bi to značilo za Hrvatsku i dužnike u CHF? 
Prvo, ne bi imali ni blizu ovoliko problema ni ovako duboku recesiju da otplata kredita u tolikoj mjeri ošteti dužnike. Drugo, krize sa kreditima u CHF vjerojatno ne bi bilo jer bi bila izbjegnute tolike nestabilnosti na financijskim tržištima koje su inducirale ulagače na bijeg iz EUR u CHF. Treće – risk sharing karakteristike bi bile ipk malo nagnute na stranu banaka zbog toga jer “strah” nije jedini driver tecaja (pogledajte DS-ov post za survey istrzivanja o tome), a valutna klauzula bi valjda ostala neupitna. Četvrto zbog spomenutih karakteristika u odnosu na ciljanje inflacije, vjerojatno bi overshoot u fazi booma bio manji, tj realna stopa bi bila viša pa bi i ukupni volumen kreditiranja mozda bio nesto manji, no to je u svjetlu primjera s pocetka teksta upitno. U svakom slucaju ne bi bilo overshoota NGDP-a, a situacija bi bila bolja i za dužnike i za banke. Općenito bi bilo manje radikalizacije politika, intervencije i idiotskoh ideja…ali što je tu je.
Read More

O kreditima i novcu

Malo teoretiziranja o odnosu monetarne politike i kredita….

Background
Ima koju godinu sam čitao zanimljiv članak W. Whitea (bivšeg glavnog ekonomista BIS-a) o strategiji monetarne politike prije i danas. Iako se nužno ne slažem s takvim načinom gledanja na ulogu i posao monetarne politike, preporučujem članak jer mislim da je jako zanimljivo štivo,  uz njega vrijedi i pročitati Whiteov Ultra Easy Monetary Policy and the Law of Unintended Consequences” (dakako novac nije easy, ali rad je svejedno zanimljiv). Njegov pogled je primarno usmjeren kroz austrijske naočale prema “nakupljanju” kreditne aktivnosti u boom fazi i develeragingu i čišćenju misalociranog kapitala u fazi bust-a. To je razlog zbog kojeg predlaže da se monetarna politika “naginje” na kreditni ciklus kako bi usporila rast zaduživanja i time izgledila ciklus prije nego što se dogode veliki praskovi tipa onog 2008. Na kratko vrijeme se tada i činilo da su austrijanci potpuno u pravu, no razvoj događaja koji je slijedio, u mom mišljenju je diskreditirao onaj najglasniji dio predstavnika austrijske škole koji je npr vikao “inflacija,inflacija” od 2009. 
BIS i danas nastavlja u sličnom tonu, Whiteov učenik Claudio Borio je glavni nosilac ovakvih stavova. Inače njegovi radovi o uloži spirala likvidnosti u propagiranju  makro šokova, kao i drugi koji ispituju ulogu modernog financijskog sustava i njegove “endogene procikličnosti” su zanimljivo štivo.
Nedavni izlazak BIS Annual Reporta je uzbudio duhove sa raznih teoretskih fronti:
Marcus Nunes (1, 2 )
Evo što sam napisao na Marcusovu blogu

BIS reflects views of its former head economist W.White who holds this austrian view and who advocates “leaning against the wind” monetary policy; and his disciple, C.Borio who does a nice job explaining liquidity shortages and resulting negative spirals in his works, usually claiming that modern crisis start with an abrupt evaporation of market liquidity (hence “damaged” balance sheets idea as with Koo), but believes this happens because of changed risk perceptions, missing the main point of tight money. As always question remains, why did Fed (intervention trough QE with direct purchases) have better results than ECB which “missed” market liquidity question and focused on banks’ funding liquidity while NGDP (AD) keeps falling further 5 years since the beginning of the crisis?

Već sam pisao da smatram da se ECB fokusirala na banke i spašavanje kamatnog kanala u lice s problemima koji su nadilazili pitanje financiranja banaka, tj problemi na nižem kraju krivulje prinosa su samo bili simptom ali ne izvor nestabilnosti. Tj umjesto da je djelovao na izvor problema koji je dolazio sa strane dugoročnijih imovina koje su vrištale “money is tight”, ECB je smatrao da je pitanje likvidnosti financiranja banaka dovoljan uvjet za podržavanje nominalnog rasta putem kamatne stope (koju je prvi put spustio skoro 3 tjedna nakon bankrota Lehman Brothersa)
Ovakva onakva, monetarna politika postoji samo dobra i loša…
Razlike u viđenju uloge monetarne politike imaju izvor u različitoj percepciji 
– monetarne “poluge” (kamata vs monetarna baza, te kredit vs monetarna baza i širi novac), 
– indikatora stava monetarne politike (kamate/prinosi vs. inflacija i NGDP), 
– karakteristika reakcijske funkcije monetarne politike (diskrecija ovisna  o širokom spektru ulaznih informacija vs rules based- tržišno vođena) i 
– cilju (kamata/inflacija vs. NGDP)
Gdje White, Cecchetti, Borio etc stvari gledaju kroz prizmu prije “vs” u zagradi a ja kroz drugu.
Razlike u interpretaciji mogućih učinaka monetarne politike u kontekstu novca ili kredita onda izviru iz sljedećih percepcija
– transmisijskog mehanizma (“kamatnjak kao trošak zaduživanja” i banke vs. zapravo svi drugi kanali + očekivanja)
– šoka (strukturni/supply vs. nominalni/demand) 
Zašto ne volim fokus na kredite
Mislim da su promjene u kretanju kreditne aktivnosti puno realnije nego što ih se općenito prihvaća, no da same po sebi nisu dobar indikator monetarne politike. Prvo, kredit nije “nominalan u sadržaju” i drugo jer kredit nije monetarna baza, nit je stabilno vezan za monetarnu bazu. Kroz nastavak ću probati opisati što mislim pod time.
Problem s agregatom kreditiranja je pitanje koliko je toga palo/raslo zbog pada potraznje a koliko zbog strukturalnog/supply problema.
– ako je promjena izazvana zbog određene forme strukturne slabosti, ponuđači će slijediti zov profita i sredstva nastaviti alocirati u produktivnije svrhe.
– ako je došlo do pada AD-a dolazi do tendencija likvidiranja pojedinih dugova i investicija jer središnja banka nije spremna održavati nivo nominalne agregatne potrošnje
Koliko je kolaps AD/NGDP-a  zbog prijelazne nezaposlenosti kod rekalkulacije, a koliko zbog greske sredisnje banke? Koliko je NGDP daleko od pretkriznog trenda?
Je li nedostatak inflacije znak da je monetarna politika napravila gresku ili da je nemocna zbog kreditnog kanala koji ne reagira, u situaciji kada strukturni šok izvire u financijskom sustavu / bankama. Koliku krivnju za bankovnu krizu snosi sama CB što nije osigurala “stable monetary background”?
Problem kod promatranja kredita je upravo nedostatak potpune informacije, tj nedostatak informacije koja bi znacajno reflektirala kompleksne trzisno generirane informacije koje su nastajale u tom procesu kreditiranja. Za razliku od impliciranog pregršta informacija pokazatelja kredita, koje su nevidljive centralnom planeru, neutralni NGDP target ima manje alokativne efekte, a benchmark je nominalna varijabla koja ne impicira ekonomske odluke vec da je potraznja za novcem zadovoljena. Dok krediti imaju snazan prociklicki momentum, to ne znaci da sama razina (volumen) kreditne aktivnosti determinira snagu utjecaja na output, zbog pitanja strukture ali i posebno zbog povratnih veza koje utjecu na potraznju, kada, zbog pada, nominalnog i jos vaznije ocekivanog nominalnog dohotka, agenti percepiraju visi realni teret duga u lice sa nizim ocekivanim dohotcima u odnosu na onaj koji asociramo s monetarnom stabilnoscu kako je MM vide. Pri stabilnom rastu ngdp-a jedine promjene koje su determiniraju trzisne ishode su upravo one koje su bitne – npr poduzetnički turnover (ulaz izlaz sa trzista) i cinjenica da i u boomu postoje NPL, implicira da alokativna funkcija trzista funkcionira. To je zapravo business as usual. Kada imamo stabilan rast nominalnog dohotka  neka poduzeca  nastaju, neka rastu neka stagniraju, a neka i propadaju. Glavna determinanta ovih ishoda postaje, idealno, odluka tržišta, a eventualno i uplitanje države. 
Tu upravo dolazimo do drugog problema sa fokusom na kredit i kretanje kredita kao nešto na čemu bi trebalo donositi odluke u monetarnoj politici – a to je da sama struktura, usudio bih se reci mikrostruktura, agregatnog pokazatelja kreditiranja, oslikaje upravo djelovanje relativnih cijena i interplay institucija kroz test profita i gubitka alociranjem stednje poduzetnicima. Naslanjanje na kreditne agregate kao nekakve ciljne varijable (npr Lean Against the Wind) zapostavlja cinjenicu da  je promjena (mikro)strukture bez vecih promjena u volumenu moguca, tj i glavna odrednica trzisne privrede koja pod pravim incentivima koristi financijski sustav kako bi stednju alocirala kroz poduzetnicke poduhvate ali i vrijeme. Tj informacije koje nosi kreditni agregat su bezbrojne, kompleksne i pod stalnim promjenama. Promjene u strukturi impliciraju “bang for the buck” kreditne aktivnosti, no diranje u kredite je jako opasno jer je to diranje u alokaciju. Dok monetarna politika, kroz jedan od brojnih kanala moze indirektno djelovati na volumen kredita u gospodarstvu (npr refi stopu bankovnog sustava), bitnija je prica koja bi opisivala sto se dogadja u strukturi. Rast koji bi se smatrao poželjnim i/ili pozitivnim iz percepcije kreatora takve monetarne politike može nositi mnoge pogubne karakteristike ako su krediti alocirani na način koji odskače od efikasnog, baziranog na tržišnim incentivima i outcome-u. Činjenica da u takvom sustavu vecinom nitko nema potpunu informaciju koja bi dala kompletnu sliku nije problem tržištu pri procesuiranju informacija s ciljem optimalnog rezultata. U slučaju problema asimetričnih informacija, tržište, koje je ipak proces koji uključuje i institucije nalazi rješenja kako bi prevazišlo te probleme (naravno ako mu se dopusti). Problem nastaje kada se u pokušaju ispravljanja nepoželjnih scenarija pokušava djelovati na agregat koji znači puno više od brojke. Kada imamo stabilno nominalno okruženje, tj izostanak monetarnih poremećaja, kretanje na tržištima dobara i usluga najbolje oslikaje djelovanje fundamentalnih determinanti alokacije. Trgovac proizvoda X s jedne strane ulice zatvara jer je konkurent s druge strane ulice boljim/jeftinijim proizvodima privukao kupce. On će tražiti ili drugu lokaciju ili drugi posao. Ako dođe do greške u nominalnoj sferi ekonomije jer je novi guverner krivo interpretirao značaj naftnog šoka pri čemu je zanemario vlastite insighteove na tu temu, interakcija nominalnog dohotka s nominalnim rigidnostima dovodi do pada nominalne potražnje ali i zaposlenosti što će se negativno odraziti na naše trgovce, njihove dobavljače i proizvođače, bez da je došlo do značajnijih relativnih promjena među promatranim trgovcima, ali i bez da je došlo do strukturnih promjena u ekonomiji ili tom sektoru, koje su proizvod X učinile zastarjelim ili nepotrebnim i time smanjile potražnju za tim proizvodom i time oslobodile resurse koji teku prema nekom drugom sektoru/poduzeću/pojedincu koji društvo više vrednuje.
Kad raste NGDP nemamo odgovore do kakvih promjena je došlo u strukturi proizvodnje. Fakori koji determiniraju split inflacije i rasta (dugorocnog, konzistentnog s punon zaposlenoscu, ali i onog suseptibilnog i supply sokovima s kraćim efektima) su izvan interesa, ali nažalost, kratkoročno ne i dosega monetarne politike. Promjene u ponudbenoj strani ekonomije mogu uzrokovati “premosnu”, frikcijsku, nezposlenost resursa dok se odvija rekalkulacija (od proizvoda X prema nečem drugom), no pri nestabilnom kretanju NGDP-a cemo imati i fluktuacoje realnog outputa u najmanju ruku zbog kratkorocnih rigidnosti. Te monetarno uvjetovane fluktuacije zamagljuju trzisne informacije i stvaraju troškove jer pri nestabilnom rastu NGDP-a pitanje kalkulacije ne odredjuje samo trzisna alokacija nego i skupina ljudi u vijecu monetarne vlasti. To smo odlicno vidjeli posljednjih tjedana kada je Fedova nejasna komunikacija iznova remetila ocekivanja o kretanju dohotka u buducnosti pa time preorala tržišta kapitala.
Takve vece nesigurnosti se ogledaju i u strukturi kreditne aktivnosti. Osim agregatnog odvrtanja ili zavrtanja kreditne spine, središnja banka koja je izvor nestabilnosti implicitno povecava rizik misalokacije resursa pa time i suboptimalnih rezultata. Naginjnje na kreditni ciklus može u biti imati potpuno obrnute efekte od onih koje White misli da će imati.
Mozda najbolji nacin za ilustraciju je pad kineskog “multiplikatora” koji povezuje kredite i GDP. Direktirani krediti od strane centralnih vlasti, pod raznim incentivima koji jesu ili granice s koruptivnim, log rolling aktivnostima skupa sa birokratskim pokusajima umjetnog dosezanja ciljeva rasta pokazuju da rast kredita zapravo nužno ne pokazuje nista, te da politike koje bi se naslanjanje na “prevelik” rast kredita s ciljem smanjenja rizika od financijskih mjehura, tj rezultirajuceg deleveraginga zbog prethodne prevelikog ovog ili onog ratia zaduzenosti nemaju smisla na nivou vođenja monetarne politike. L.E.O Svenson smatra da informacije o kreditima ne mogu biti policy target, sto i ja ovdje pokusavam objasniti, ali prihvaca koristenje takvih informacija kao input kod donosenja monetarne politike.

Zapravo je cudno da su zagovaratelji ovakvih aktivnosti obicno bliski austrijancima (White cesto citira Misesa). Covjek bi ocekivao da ce bar oni postovati rezultate trzisne alokacije i razumjeti da npr Fed ne vodi trzista, vec da stanje na trzistima JE monetarna politika, tj najbolji agregator informacija o ishodima pojedinih poteza monetarne politike. Glorificirati tržište a onda tvrditi da su tržišta glupa i da ih Fed vuče za nos s “jeftinim” novcem, tj stavljati sebe kao autoritet ispred milijuna investitora nakon pogledanog youtube videa je u najmanju ruku kontradiktorno. Iako EMH i racionalna ocekivanja zvuce, posebno austrijancima, ali i laicima, previše “tehnicki” tj kao apstraktan feature velikog broja ekonomskih modela, ove dvije “tehnikalije” su daleko vise od matematicke formulacije. Prepoznavanje ishoda koji uvjetuje takvo “ponasanje” ekonomskog sustava omogucava bolji policy making u stvarnosti.

Rast kredita je veoma prociklican, ali struktura, koja je nevidljiva i rezultat je interakcije agenata i institucija u trzisnom procesu agregiranja i distribuiranja informacija, pokazuje da ne postoji  stabilna i cvrsta veza izmedju kredita i ocekivanog rezultata pojedinih investicijskih aktivnosti u svakoj tocki u vremenu. Ukupno, 10mlrd novčanih jedinica novoizdanih kredita u nekoj zemlji u 2006. nisu bili  jednaki kao 10mlrd n.j. kreditiranja nekoliko godina kasnije. U skladu s time i ishodi niza varijabli će se promijeniti.
Zasto NGDP ne implicira takvu strukturu i zašto je struktura koju volimo, prema keynesijanskom kljucu, podijeliti na potrosnju, investicije, državu, neto izvoz… nepotrebna.  Kada napustimo monetarnu politiku i percepciju “bankovnosti” sredisnje banke , tj povezivanja politike novca i politike kredita zbog jednog od transmisijskih mehanizama, mozemo shvatiti koncept nominalnog dohotka kao policy varijable. Posao monetarne politike je osiguravanje nominalne stabilnosti, Friedman, kasnije i Selgin te mnogi drugi – a sada market monetaristi, smatraju da ce se ova stabilnost ostvariti onda kada sredisnja banka zadovoljava potraznju za novcem. 
Pitanje potražnje za novcem i držanje novca nisu jednaki kao pitanje kredita i zaduženosti. Koliki dio svoje imovine javnost drzi kao novac u slučaju zadovoljenja te potražnje, ima neutralne efekte na kretanje u strukturi kredita. Do poremećaja dolazi kada ponuda premaši potražnju te se javnost potrošnjom nastoji riješiti viška cash balances-a što povećava agregatnu potrošnju iznad ciljne, kao i u već opisanom obrnutom slučaju nezadovoljavanja povećane preferencije držanja novca (ili likvidnih ekvivalenata). Dio konfuzije izvire i iz povezivanja središnje banke s kamatnom stopom i bankama, te ponavljanja o kamati koja je “cijena novca”. Cijena kredita je kamata, a monetarna politika promjenama u kretanju monetarnih operacija (novac/rezerve <--> fin i druge imovine; ECB postavljanjem refi stope) moze utjecati na kamatnu stopu na prekonocnom refi trzistu banaka pa ie jasno da se smatra da je kamata cijena “novca” – monetarne baze. No to ne stoji, cijena novca je zapravo inverzna vrijednost nivoa cijena, tj , ako je nivo cijena P, cijena novca je 1/P. 
Zasto je ova razlika bitna? 
Nadovezujuci se na sve prethodno napisano o kreditima, te na ovih nekoliko cinjenica o monetarnoj bazi (novcu) jasno je da je struktura kredita (tj struktura investicija), kako determinanta realnog outputa jer je i dio financijskog sustava koji se na kraju krajeva bavi agregiranjem informacija i alociranjem stednje, tako i rezultat u promjenama u ekonomiji. U tom smislu kredit su “sredstva koja nose informaciju”. Kada bi CB uspjesno ciljala NGDP, novac ne bi nosio nikakvu previse relevantnu informaciju za drzatelja. Kao sredstvo razmjene novac je alat, a kao mjera vrijednosti, kada mu cijena nema prevelike varijacije na agregatnom nivou, on samo facilitira kvalitetniju alokaciju jer su agenti sigurni koliko će vrijediti sutra. S druge strane mogucnost financijskog sustava da efikasnije alocira kredite je veoma realna dugorocna determinanta potencijalnih dosega gospodarstva. Promjene u strukturi i volumenu kredita su rezultat, a u slucaju strukturnih promjena i driver alokacije u ekonomskom sustavu. Zato je bitno da središnja banka održava nominalnu stabilnost, a pitanje kredita ostavi onima čiji je to posao.

Naslanjanje na kreditni ciklus (korištenje informacija o kreditima u monetarnoj politici)
Pokušaj naslanjanja na kreditni ciklus stoga može biti i uspješan po pitanju smanjenja volumena kredita, no ne može utjecati na ishod pojedinih investicija (ako čak i koincidira sa relativno stabilnim razdobljem tipa Velika Moderacija). Ako država postavi takva pravila da remeti efikasnu alokaciju, može doći do recesije uslijed smanjenje ponude kredita, no ako uslijed fokusa na prijetnju zaduženosti (iz svega gore je dvojbeno koja bi bila odgovarajuća), CB ne osigura nominalnu stabilnost, onda imamo depresiju.

Zapravo ako pričamo o brzini rasta kredita, sljedeći grafikon pokazuje da kretanje (raspon od najbržeg rasta u boomu do pada u bustu) ne pokazuje/predviđa baš dubinu recesije što malo baca sjenu na teorije neodrživog booma i busta koji slijedi.

Stav BIS-a je međutim drugačiji. M. Drehman pokušava pokazati da kretanje kredita (konstruira indikator prema prethodnom radu) može biti indikator kriza. Zanimljivo je što koristi novu seriju BIS-a koja obuhvaća i “kreditiranje” izvan banaka. Pokazuje da kada gap dosegne oko 10%, obično slijedi recesija (graf ispod). No prema gornjem grafu vidimo da to nije uvijek tako. Npr u recesiji ranih 80-ih krediti čak ubrzano rastu. Slične rezultate daje i Drehmanov “signal” sustav tj kontrola istoga, tj pokazatelj ne predviđa recesiju uvijek (gledaju rok 3 godine nakon što se signal “upali”). Sam Drehman to pokazuje u grafu u nastavku na razlici Njemačke i UK-a kao i na tablicama u radu.

Krediti nisu dobra varijabla za ciljanje po pitanju monetarne politike – to je više manje jasno svima, no postavlja se pitanje koliko su i dobar indikator, tj ulazna informacija za provođenje monetarne politike. Još mi nitko nije dokazao da jesu. Ipak mislim da bi monetarna politika trebala pratiti NGDP gap i inflaciju Slažem se sa Svenssonom da je monetarna politika (pogotovo kamatna stopa) tup alat za djelovanje na financijsku stabilnost (i pitanje zaduženosti) te bi se time trebali baviti regulatori. Volio bih da se izbaci financije i kredite iz monetarne ekonomije politike, ona se ipak s razlogom zove monetarna, a ne bankovna ili financijska.One koji misle da izbacujem i transmisijski mehanizam neka pogledaju FAQ u najmanju ruku.

UPDATE: I Y.Wang sa Sythenomicsa ima zasnimljiv osvrt na ulogu capital ratia i odnosa s monetarnom politikom

In my view, to the extent that interest rates get in all the cracks, they do so by reducing the financial edifice into rubble. But if I am wrong and if monetary policy is indeed precise enough to stamp out bubbles without collateral damage, then aren’t capital requirements even more surgical? Indeed, while monetary policy can affect the entire economy’s consumption and investment behavior, the Mogdiliani-Miller theorem suggests that changes in the capital structure would barely have an effect on those macroeconomic aggregates. The greatest irony is that the financial types who support tighter monetary policy to control financial risks are often the same ones who are against stricter capital requirements. But these views are inconsistent. Capital requirements are tailored for financial regulation, and to the extent one supports the blunt use of monetary policy, one should support the strengthening of capital requirements even more.

UPDATE 2: Evan Soltas objašnjava par detalja oko priče o Fedu i financijskoj (ne)stabilnosti u zadnjem bloomberg članku

A real threat to financial stability requires widespread overleveraged borrowers, exposed lenders or loose lending standards. None of those are concerns right now. If they were, raising interest rates wouldn’t be the best way to fix them. 

Read More

Najvažnija lekcija povijesti je da ljudi nikad ne uče iz lekcija povijesti (2) – ECBov fail

Ovo je svojevrsni nastavak na prethodni post pa preporučam prvo pročitati prvi dio.

U postu prije sam pokazao zašto mislim da subprime kriza ne bi postala globalna financijska panika da središnje banke nisu propustile osigurati nominalnu stabilnost. O ovom postu mi je cilj objasniti rekaciju ECB-a u kontekstu događaja na financijskim tržištima. 

Već sam spominjao Heider et al model, koji zapravo pokazuje moguće ravnoteže na tržištu novca koje se evidentiraju u gore prikazanom spreadu kamatnih stopa. Važna postavka tog modela koji je analiziran u jednom od ECBovih Financial Stability Report-ova je da rizik upravo ide u smjeru koji je opisao Fischer – tj mogucnost nesolventnosti (rizik kontrapartije) koja proizlazi iz ulaganja, tj dugoročnih imovina u bilanci banaka, što u slučaju povećane disperziranosti tog rizika (rast delta-p) povećava asimetriju informacija (sad opći nivo rizika – p), podiže kamatnu stopu (adverse selection/rationing) – očekivanja postaju samoispunjujuća, što u povećava mogućnost banaka da procjene vrijednost zajmoprimaca (drugih banaka) kao i svoju likvidnosnu poziciju što ih inducira na gomilanje likvidnosti (rationing) . Pada volumen razmjena, tržište ne može alocirati likvidnost te dolazi do problema (breakdown). Prilagodbom svojih operacija ECB je preuzela funkciju prekonoćnog tržišta kako bi osigurala LOLR funkciju (Lender of last resort) te spasila transmisijski mehanizam monetarne politike.



Zašto ovo sve pišem ako je ipak razlog sporog čišćenja tržišta i uzrok visoke nezaposlenosti te bankovne krize – pad NGDP-a? Pa zapravo sam htio pokazati gdje je ECB gledala dok je brod tonuo. Inače središnje banke odvajaju monetarnu politiku od managementa likvidnosti. Iako ECB ima širok operativni okvir, te oko 2000 banaka ima pristup operacijama refinanciranja, problem je kada poteškoće nastanu u segmentima koji nisu nužno čisto vezani samo za banke (tržišta imovina – rizik tržišne likvidnosti). Tada fokusiranjem na novčano tržište središnja banka zanemaruje problem. Drugi problem je kada dođe do sloma novčanog (prekonoćnog) tržišta, središnja banka efektivno preuzima ulogu tržišta likvidnosti a tada nestaje granica monetarne politike i managementa likvidnosti. Po mom mišljenju, ECB je totalno ostavila monetarnu politiku po strani nakon Lehmana, a prije toga je ciljanje inflacije osiguralo potpuno ispuštanje nominalne stabilnosti. Fokus na kamatne stope nije neobičan s obzirom da ECB smatra da je kamatna stopa kanal kojim ona provodi monetarnu politiku. To je rezultat i kreditističkog (keynesijanskog) pogleda na provođenje monetarne politike u odnosu na monetaristički stav koji naglašava nominalnu stabilnost, najlakše opisanu kroz upravljanje monetarnom bazom. Nažalost ECB je degradirala referentnu vrijednost rasta ponude novca iz drugog stupa monetarne politike – monetarne analize (kad već ne smatra NGDP indikatorom stava monetarne politike). No, da bi se signal kamatne stope prenio na privredu, mora funkcionirati prvi korak – prekonoćno tržište likvidnosti – stoga se ECB fokusirala na stabilizaciju istoga nakon (kasnog) spuštanja kamatnih stopa.

Danas vidimo rezultate ovog fokusa – 
– Eurozona je u nominalnom disbalansu koji amplificira pritisak na političare da učine nešto, najčešće štetno
– izostanak nominalne stabilnosti kroz stabilnost NGDP-a je pojačala probleme zaduženih zemalja, a pošto ECB kontrolira potražnju, čak i moguće pozitivne strukturne reforme sporije čiste tržište (ako uopće s obzirom na slabosti strategija “stednje” u PIIGS-ima) – sljedeći post će najvjerojatnije biti o ovom problemu ako ikad završim grafove
– kamatni kanal transmisije se raspao kao rezultat točke 2 jer je došlo do divergencije stopa što zamagljuje pokušaje ECB-a da olakša monetarnu politiku PIIGS-ima
– kreditistički stav stvara probleme jer monetarna politika više nije neutralna već je visoko alokativna intervenirajući u specifičnim tržištima i ročnostima, tj uz različite, politički determinirane, uvjete za reakciju

Ako monetarna politika želi osigurati financijsku stabilnost, u najmanju ruku mora osigurati nominalnu makro stabilnost. Najbolja strategija za to je pravilima vođena monetarna politika s ciljem stabilizacije nominalnog dohotka. Ne impliciram da je NGDPLT jedini nužni, niti dovoljan uvjet stabilniji financijski sektor. Osim monetarne politike, na financijski sektor djeluju incentivi državnih politika kako sam već pokazao, regulacije – Per Kurowski već godinama ukazuje na probleme s Basel okvirima regulacije, a Calomiris u nadolazećoj knjizi zastupa stav da su neki bankovni sustavi skloniji krizama zbog igre koja se odvija između političara, bankara i drugih interesnih skupina (poljoprivrednika, sindikata, industijalista i njihovih zaposlenih, pa i NGO sektor itd) – Calomirisov “ukratko” papir možete naći ovdje.

Read More

Najvažnija lekcija povijesti je da ljudi nikad ne uče iz lekcija povijesti (1) – financijski sustav i lekcije skrivenih heroja Velike Depresije

Lars Christensen ima jako zanimljiv post o vijestima iz medija iz vremena Velike Depresije. Nekako mi se zadnjih sati misli vrte oko paralela izmedju trenutnog stanja i rasprava iz 30ih godina – prvo kroz jednu raspravu na facebooku, pa onda i kroz Larsov tekst. Kako se može pročitati u Larsovom postu, Fisher, što nije neobično, dolazi do zaključka da je nominalna nestabilnost uzrok Velike depresije. Danas to nazivamo “monetary disorder” pogled na recesije koji zastupaju monetaristi. Nazalost u to vrijeme centar rasprave je ocito bio na debati Keynes-Hayek, i kako nam je poznato, Keynes je odnio pobjedu, a rezultate takvog razvoja dogadjaja osjećamo jos danas. I dalje većina ljudi, ako išta (ne)zna o tom periodu, zaključuje (ponavlja tuđe) – Velika Depresija je rezultat faila tržišnog sistema, a Roosevelt je čovjek koji je New Dealom spasio ekonomiju SAD-a i zauzdao horde zlih kapitalista koji su krivi za sve. Danas se priča ponavlja – svugdje čitamo kako je kriza koja još traje rezultat špekulacija banaka i inovacija na financijskim tržištima, pa se država mora uključiti i rješiti probleme (uz to u priču upada još i zamka likvidnosti kao opravdanje fiskalne intervencije jer monetarna politika kao nije više efikasna). Fisher je točno dijagnozirao probleme, dok je Hawtrey  pokazao zašto je fiskalni multiplikator nula. O ovim ljudima se nista ne priča imalo se piše, a njihove analize su bile točne, za razliku od Keynesovih (zamka likvidnosti, uključimo fiskalnu politiku) ili Hayekovih (ostanimo na zlatnom standardu i čekajmo da se stvari riješe same). Keynesove ideje su u biti pobrale lovorike za Fischerov stav. Priča o Velikoj Depresiji ide ovako : Roosvelt je čovjek koji je (djelomično) izvukao ekonomiju SAD-a iz Velike Depresije tako sto je devaluirao dolar. New Deal nije imao nikakve efekte, jer kako je Hawtrey objasnio, a danas i neokeynesijanci znaju, fiskalni multiplikator je 0, tj od tog vremena većina onoga što poznajemo (razina regulacije, poreza, intervencije države u gospodarstvo) je rezultat lažnog slavljenja pogrešnih rješenja iz tog vremena. Fiskalna intervencija je otvorila put intelektualnoj, rekao bih, anti-tržišnoj klimi koja prevladava od tada i ogleda se u veličini i moći države u našem svakodnevnom životu. 

No, nije mi bila namjera da težište bude oko priče o monetarnom poremećaju kao takvom, jer ako ništa, Friedman i Schwartz su pokazali da je Velika Depresija greška Feda. Market monetaristi danas zastupaju stav da je i ova kriza rezultat loših politika središnjih banaka – prije svega Fed-a i ECB-a. Rezultat takvih politika je bio najveći pad nominalnog dohotka (prvi put negativna stopa rasta) od Velike Depresije. Bankovna kriza i u to vrijeme (30ih), a i danas, kako kaže Scott Sumner, je nastala kao rezultat pada NGDP-a:

The problem was that NGDP growth expectations plummeted in the last four months of 2008. As growth expectations declined, asset prices fell sharply, and this adversely impacted the balance sheets of the major banks. It was as if governments were trying to bail water out of a boat, without first patching the leak through which water was pouring in.  


Ukratko – padom dohodaka raste razina NPL (non performing loans) u bilancama banaka. I tu je težište ovog posta, Lars spominje jako zanimljiv stav Fishera koji pokazuje da unatoc pustim inovacijama, rastu kompleksnosti i razine globalnih tokova kapitala, u osnovi financijski sustav danas funkcionira jednako kao i prije stotinjak godina. Fischer kaže:

Debts are a necessary part of the establishment of business. For business to be carried out in volume as we know it today debts must be incurred. Debts may lead to over-indebtedness, which he defines as that degree of in-debtedness which multiplies unduly the chances of becoming insolvent. Pressure caused by over-indebtedness leads to distress selling, which prevents the operations of the law of supply and demand, and when a whole community is involved in distress selling the effect is to lower the general price level. It does this because the stampede liquidation involved there by actually shrinks the volume of currency, that is, deposit currency.*

Fisher identificira ono što u današnjim terminima nazivamo spirala tržišne likvidnosti (rizika tržišne likvidnosti) i likvidnosti financiranja (rizika likvidnosti financiranja), te njen utjecaj na količinu novca koju želi držati javnost pa time i adekvatnost ponude monetarne baze i ekvivalenata novca. 
Zabrinutost za vrijednost imovina vezanih za subprime sektor hipotekarnog tržišta i njihovu distribuciju u bilancama banaka je stvorila svojevrsni fire sale (distress selling) tih imovina. Kako je padao NGDP, tj padala je količina novca koju subjekti drže u odnosu na razinu koju žele držati. Pad dohotka je pogodio cash flow-ove vezane i za druge imovine koje nisu nužno bile pogođene okretanjem ciklusa cijena što je stvorilo probleme likvidnosti i na drugim tržištima. Bez pada NGDP-a, došlo bi do restrukturiranja u financijskom sektoru, ali ne bi imali ovoliku recesiju i posljedice koje još trpimo. Hetzel primjećuje da, dok je ponuda novca bar umjereno pratila rast potražnje, sredstva su samo redirektirana sa strukturnih izvanbilančnih operacija kroz bilance:

Rezultirajući rast rizika likvidnosti financiranja je pokrenuo bijeg investitora iz izvanbilančnih entiteta sredinom 2007. godine što je pruzrokovalo mogućnost financiranja na prekonoćnom tržištu za neke banke. No ti isti investitori su novac tada preusmjerili u banke i fondove tržišta novca što je samo preusmjerilo tijekove novca kroz bilance. Relevantni indikatori pokazuju da se spreadovi nisu proširili na retail tržište kredita, pa čak ni u ljeto 2008. godine, osim normalnog povećanja  premije rizika vezane za blagu recesiju koja je počela krajem 2007. 

Tj, do kraja 2008 ni jedan SIV (Structured Investment Vehicle) nije više postojao kako su banke zbog straha od rizika likvidnosti financiranja ukinile kreditne linije takvim operacijama.
Pošto se banke sve više financiraju na prekonoćnom tržištu likvidnosti, problemi sa financiranjem su reflektirani na kamatnim stopama novčanog tržišta. Graf prikazuje spread između 3. mjesečnog EURIBOR-a i OIS (Overnight Index Swap) a relevantan je jer pokazuje da je narasla percepcija rizika na tržištu. OIS stopa zapravo uključuje očekivane promjene u prekonoćnoj stopi, a pošto se smatra da vrijedi hipoteza po kojoj je stopa na duži rok zapravo prinos koji bi kroz to vrijeme ostvarila prekonoćna stopa – ona nam omogućuje da iz analize isključimo očekivane promjene u kamatnim stopama središnje banke. Tada prikazani spread pokazuje utjecaje rizika koji vladaju. Vidimo da je kroz cijelu 2007 situacija relativno stabilna. Kada je Fed/ECB regira/la na supply sok koji je dosao od rasta cijena nafte, NGDP je zaronio sto je zapravo prouzrocilo konacni nered na trzistu koji je kulminirao propašću Lehman brothers. Tako da nije Lehman Bros propao i time prouzročio krizu – iako su nesigurnosti oko stanja oko banke sigurno negativno djelovale na već povećane stope rizika na novčanim tržištima. 


Ono što želim naglasiti je upravo Fisherov smjer veze koji vodi od panične rasprodaje (pada tržišne likvidnosti što bankama onemogućuje da unovčavanjem imovine dođu do casha za refinanciranje kratkotrajnih obaveza) – što dovodi do zabrinutosti oko rizika likvidnosti financiranja – mogućnosti banaka da pokriju svoje kratkoročne pozicije. Takva percepcija dodatno šteti tržišnoj likvidnosti i spirala se nastavlja. Rezultat je ovakav rast spreadova na tržištima novca. Bitno je shvatiti da ovaj rast rizika nije uzrok krize već simptom postavki financijskog sustava koje su se promijenile u onom trenu kada je subprime kriza dovela do potrebe za restrukturiranjem dijela financijskog sektora, tj eksplozija rizika u jesen 2008 je rezultat bankovne krize uzrokovane padom nominalnog dohotka, a ne obrnuto. Zašto je došlo do problema u subprime sektoru, tj koja je uloga države bila, možete ukratko pročitati ovdje. Strukturni instrumenti, dio kojih sam spomenuo, a optužuje ih se za nastanak krize su često rezultat regulacija u financijskom sektoru (opet država). U nekom drugom postu ću probati prikazati zašto takve operacije nisu izvor krize, već da takvi stavovi izviru iz općeg nerazumijevanja uloge financijskog sektora u modernoj ekonomiji.

U principu, fundamentalni procesi koji obilježavaju funkcioniranje financijskog sustava, su i danas na mjestu. Nisu se bitno promijenili od 30ih godina (Najviše se promijenila količina regulacija). Svi CDO-i, SIV-ovi, MBS-ovi, ACBP, ABS i slični instrumenti koji tada nisu postojali, su samo proširili i približili ponudu proizvoda financijske industrije sve zahtjevnijoj globalnoj ekonomiji. Npr, izvedenice koje omogućuju osiguravanje protiv valutnog rizika su nastale jer živimo u svijetu fleksibilnih tečajeva, dok prije 100 godina su svi tečajevi bili fiksni preko zlatnog standarda. 

Što mislim da je vrijedno ponijeti iz ovog posta:
1. Kompleksni financijski instrumenti nisu uzrok krize, zastupam stav po kojem su krive središnje banke (monetary disorder teorija), u sljedećem postu ću reflektirati ovaj post na ECB
2. 30ih godina, kao i danas, rasprava se često okretala oko onoga što je “popularnije”, tj vodili su je svojevrsni autoriteti. Taj plašt autoriteta je nažalost reflektirao i krive analize, pogrešne zaključke i policy recommendatione
3. Fisher je i onda znao više nego mnogo ekonomista sa svojim fensy (NK) DSGE modelima danas.
4. New Deal je lakrdija kao i svaka državna intervencija, promjena monetarne politike je sredinom 30ih imala najpozitiviniji efekt na rješenje krize do 2. Svjetskog rata.
5. Velika depresija (30ih), kao ni Velika recesija s početka novog tisućljeća nisu krize kapitalizma i slobodnog tržišta. Sama činjenica da dolazi do kriza je dokaz da makro i mikromanagement ekonomije dovode do suboptimalnih rezultata, te da sustav funkcionira kažnjavajući kršenje tržišnih pravila. Ako monetarna politika ne osigura nominalnu stabilnost a političari se ne prestanu petljati u alokaciju i tržišne ishode, prilagodba bi mogla trajati godinama. 

Nastavak posta koji reflektira na ECB možete naći ovdje

*to ne govori Fisher već je članak o njemu
P.S. ispravke pravopisnih et al. grešaka ovih dana, 
P.P.S. post o ECB-u za koji minut
Read More

Definicija “štednje”

J. Cochrane ima kratak komentar o britanskim “pro-growth” politikama koji možete vidjeti ovdjePosebno me razveselila odlična uvodna rečenica, koja mislim jako dobro oslikaje “štednju” u Europi, pa i Hrvatskoj (moj prijevod):

Mislio sam da je Europska “štednja” – uglavnom velika povećanja marginalnih poreznih stopa svakome tko je spreman raditi, investirati, štedjeti, pokrenuti biznis i zaposliti ljude, dok potrošnja ostaje na više od 50% BDP-a, prilično loša ideja

Činjenica je da je većina konsolidacije na strani prihoda, kako u EU, tako i u Hrvatskoj. Doduše u Hrvatskoj baš i nije bilo rezanja potrošnje, niti će je biti – pogledajte tablicu ovdje. Mi nemamo potrošnju veću od 50% BDP-a, ali smo na tom putu, što je čudno jer u medijima konstantno čitam/čujem da imamo “neoliberalnu” stranku na vlasti. Indirektno, kako gledam na “štednju” i štednju, i u kojem smjeru treba ići, možete vidjeti u ovom postu, posebno na dnu (abstract Alesina et al rada).

Milan Deskar-Škrbić se na blogu magazina “Banka” također dotiče jednog znanstvenog rada o utjecajima fiskalne konsolidacije na output. I tamo sugeriram Alesina et al rad, uz kratki osvrt na mit o fiskalnom multiplikatoru i zamci likvidnosti, koji možete pročitati u komentarima.

Prilično vezano i prikladno uz D-Š-ov članak se nalazi i članak o izjavama Branka Grčića o konsolidaciji u Hrvatskoj:

Grčić je rekao kako je zbog izabranog modela fiskalne konsolidacije u nekoliko godina, a ne odjednom, deficit u hrvatskoj državi nešto što se ne može izbjeći, a dokle god postoji deficit treba ga financirati iz zaduživanja.

Par klikova dalje D-Š predstavlja rezultate rada (doduše za razvijene zemlje, al svejedno je zabavno):

Ako se te pretpostavke „olabave“ i dopusti se da se konsolidacija provodi svake godine (jer cilj nije ostvaren), da multiplikatori ne slabe i da ne dolazi do iščezavanja, rezultati pokazuju da u visoko zaduženim zemljama udio duga može rasti i do pete godine nakon konsolidacije. Dakle, moglo bi se reći da fiskalna konsolidacija može dovesti do negativne spirale deflacije i rasta duga.

+ možda će biti prigodna i činjenica da mi je upravo Grčić bio mentor završnog rada na temu “Izazovi upravljana javnim dugom….bla bla”

UPDATE Kolega s bloga Cronomy čini se započinje seriju o pitanju kakve štednje kad i kome, što će biti jako zanimljivo. Prvi dio će možda biti zanimljiviji laicima

Read More

Velika ciparska pljačka

Na sastanku Eurogrupe je odlučeno da je najbolji način za rješiti krizu na Cipru nametnuti depozitorima banaka jednokratni porez kojim bi se financirao dio paketa pomoći. Ideja je najvjerojatnije rezultat političkog interesa nekih članica koje smatraju da su ciparske banke dosad korištene za pranje novca, pa je eventualno najbolji način da se oporezuje taj “oprani” novac u bankama. Solucija na prvi pogled izgleda jednostavna i zapravo korisna depozitorima. Ovako će izgubiti manje od 10% depozita, dok u slučaju kraha banaka gubitci dosežu 60% a zemlja zbog depozitnog osiguranja doživljava kolaps fiskalne pozicije. Ukratko bolje 10% nego puno više. 

U ovakvim situacijama se odlično pokazuje kolika je glupost državnog osiguranje depozita. Prvo, svima je jasno da država nema novac da namiri sve obećano, a čak i da ima, to znači da će svi porezni obveznici (i vjerojatno i njihovi unuci) plaćati depozite nekih drugih ljudi. Sheme osiguranja depozita treba ukinuti jer potiču nemarno ponašanje i banaka i štediša, zbog činjenice da svi smatraju da će ih “država” pokriti kada se nešto dogodi. Ukida se konkurencija u privlačenju depozita temeljena na kvaliteti i sigurnosti banaka. 

No, vratimo se implikacijama ove odluke na na bankarski sektor. Iz povijesnog iskustva, a i na temelju, već legendarnog, rada Diamonda i Dybviga iz 1983. znamo da su tzv “bank – run” situacije jako opasne za financijski sustav. To je i više manje razlog uvođenja već spomenutih shema osiguranja depozita diljem svijeta. 

Diamond i Dybvig (1983) to ovako formuliraju

Navale na banke su uobičajena odlika ekstremnih kriza i igrale su prominentnu ulogu u monetarnoj povijesti. Tijekom navale na banku, depozitori žure povući svoje depozite jer očekuju bankrot banke. U biti, naglo povlačenje depozita može prisiliti banku da likvidira veliki dio svoje imovine s gubitkom i onda bankrotira. U panici, kada puno banaka postaje insolventno, dolazi do disrupcije monetarnog sistema i redukcije proizvodnje

Oni pokazuju da su to jako opasne situacije koje u principu, prema mišljenju političara, traže intervenciju u obliku raznih osiguranja za bankarske obveze. 

To je upravo razlog zbog kojeg mi nije jasno kako Eurogrupi padaju na pamet ideje kao što je ova s Ciprom. Očito je u ovoj situaciji prevagnula i “ljubomora” na konkurenciju ciparskog poreznog sustava koji je mamio poduzeća kao nekakva mediteranska off-shore baza s niskim poreznim stopama. Sličan su stav imali prema Irskoj i njihovim niskim stopama poreza na dobit, no Irci nisu htjeli izgubiti tu prednost. Irska, Cipar i slične zemlje po mom mišljenju ipak predstavljaju neke od zadnjih pomaka porezne konkurencije usprkos pokušajima EU da harmonizira porezne sustave i stavi nas u trajni porezno-regulatorni zatvor. Nažalost zaboravljaju da kapital ima krila, i u globaliziranom svijetu ide tamo gdje ga bolje tretiraju, a većina građana nema tu fleksibilnost. Kad drugi put budete revali o kapitalistima koji otvaraju tvornice u Kini, ne zaboravite i na ove faktore.


Što mogu biti efekti ovakvog presedana? Diamond i Dybvig pokazuju kako banke djeluju u dvije vrste “igre”. Jedna je ona s dobrim rezultatom, u kojoj, prema zakonu velikih brojeva funkcije potražnje za povlačenjem depozita kako bi se uskladila likvidna pozicija velikog broja pojedinaca ne predstavlja problem u bankarskom poslovanju. 
Druga ravnoteža je ona u kojoj nesigurnost stvara drugu vrstu igre gdje se panika širi stvarajući “samoispunjujuća”  očekivanja o propasti banaka – štediše naglo povlače sredstva time svoje strahove o propasti banke pretvaraju u stvarnost.

Upravo iz ovog razloga mi nije jasno zašto bi upravo država/e izazvala ovakvu reakciju poznavajući rezultate iz prijašnjih iskustava. Događa se i širi problem. Ovime se efektivno šalje poruka svim štedišama u drugim zemljama Eurozone, da u slučaju sličnih problema, u njihovoj zemlji bi se moglo dogoditi isto. Kad bi zamislili da se ovo dogodilo prije pomoći španjolskim bankama – reakcija španjolskih štediša bila paničnija i bankarski sustav bi bio na koljenima preko noći, a panika bi se i širila puno brže. Jednako tako se može u budućnosti dogoditi slična situacija sa samoispunjujućim očekivanjima u svakoj zemlji u problemima koja pokuša ući pod “europski kišobran spasa”. Umjesto rješavanja situacije, EU ministri je dodatno kompliciraju i otežavaju.

U slučaju sličnih problema banke se mogu financirati na prekonoćnom tržištu ili prodavanjem imovina. Interbank tržišta u Europi su već dugo disfunkcionalna, a ciparske banke očito nemaju dovoljno vrijednu imovinu kako bi namirile sve depozite. Uostalom to je i  djelomično uzrok problema. ECB je zbog problema insolventnosti prekinula opskrbu tih banaka i bez intervencije države one će propasti s već spomenutim posljedicama po štediše. 

Moderna verzija navale na banke
Posljednjih 20ak godina financiranje kratkoročnih pozicija banaka sve više se odvija preko prekonoćnog tržišta likvidnosti. 2007. ta tržišta su došla u probleme tako da nismo vidjeli klasični bank-run, ali dogodila se navala na tzv wholesale tržište, što bi bio ekvivalent navale depozitora u svijetu gdje se veliki dio financiranja vrši preko tržišta. Takvu situaciju bolje opisuje model Heider, Holthausen, Hoerova (2010)
Ukratko, oni pokazuju da u situaciji asimetrije informacija dolazi do problema na tržištu likvidnosti. Iz likvidnog tržišta gdje sudjeluje puno banaka, dolazi do situacije gdje banke i dalje sudjeluju ali zbog straha o solventnosti svojih kontrapartija dolazi do rasta kamatne stope. Kako se povećava asimetrija informacija banke prestaju posuđivati likvidnost jedne drugima. eventualno ni po najvećoj stopi se ne odvija pozajmljivanje te dolazi do presušivanja likvidnosti i pada međubankovnog tržišta.
Imamo situaciju gdje se ravnoteža kreće od punog sudjelovanja, prema problemima koji se rješavaju višom stopom, eventualno dolazi do situacije slične credit rationing konceptu Stiglitz i Weiss (1981) modela. Neke banke, kao npr. Bear Stearns ili Lehman Brothers 2008. bivaju racionirane upravo zbog ovakvih strahova (samoispunjujuća očekivanja). Takvi događaji šokiraju cijeli sustav i dolazi do presušivanja likvidnosti na međubankovnom tržištu – tj sloma međubankovnog tržišta. Situacija nakon 2008. je slična kao i rezultat opisan u Dybvig/Diamond tekstu – dolazi do monetarnog poremećaja i pada proizvodnje – duboke recesije 2009. Market monetaristi smatraju da je monetarni poremećaj nastao prije propasti Lehman Brothersa, tj da je bankarska kriza većim dijelom, kao i u Velikoj depresiji 30ih, prije rezultat pada NGDP-a, a ne uzrok. 
Sada je ECB zapravo zamijenila prekonoćno tržište što može imati negativne posljedice na alokaciju s obzirom na važnost tržišta u procesu otkrivanja cijenovnog signala, dijeljenja informacija akterima te međusobnog monitoringa među bankama. Za više informacija o važnosti tržišta, pogledajte  F.A.Hayek: The use of knowledge in society, 1945.

PS. Zaboravio sam spomenuti da je  Diamond/Dybvig svojevrsni dokaz korisnosti državnog osiguranja depozita, s čime se očito ne slažem

UPDATE Lars Christensenova izjava dobro zaključuje priču oko Cipra:
This is full-blown socialism and I still cannot believe this really happened. 

UPDATE 2 Ekipa iz Societe Generalea je složila sliku koja prikazuje najveća spašavanja banaka kao udio u GDP-u. Ako ste mislili da je ovo mala stvar, pogledajte ponovo


Read More

Goldman Sachs i Česi po Biokovu

Kolega sa bloga Monopolizam je na facebook profilu objavio sljedecu sliku.


To je jedan od aspekata na koje javnost ne računa kada zaziva svemoćnu državu da regulira pojedine industrije. Nažalost, nije im poznato da je konkurencija najbolji regulator, a država, kao i u svemu što radi najnesposobnija, a i najkorumpiranija alternativa.
Priča me podsjetila na paper s MMF-a koji pokazuje rezultate regulatorne šizofrenije “naroda”. 
Naime, činjenica je da je kapitalizam sustav dobiti (profita) ali i gubitka. Gubitak je nekakva funkcija rizika ne-zadovoljavanja potreba potrošača i odgovornog poslovanja. Potrošači glasuju novčanikom a mogućnost gubitka je kočnica poduzetnicima koja osigurava da se ponašaju odgovorno. Što se događa kada netko ne snosi troškove vlastitih odluka možemo vidjeti u trenutku kada se Česi upute u japankama na Biokovo. U nekom trenutku neiskusni penjači shvaćaju da su izgubljeni u kamenjaru. Pitanja poput zašto sam u japankama, zašto nemam bocu vode, zašto nemam kartu planinarskih staza itd. sigurno odjednom naviru mislima. No ako ima signala za mobitel ili ako je manželka (češki žena) dolje u mjestu zabrinuta, a ne u zagrljaju lokalnog galeba, spas dolazi od strane GSS-a i to potpuno besplatno. Valjda bi i hotel nazvao policiju kad skuzi da mu nedostaju gosti, osim ako galeb nije s recepcije. Tako je jedna od najopremljenijih hrvatskih službi u funkciji spašavanja nepripremljenih (doduse i pripremljenih) turista po planinama. Bez ikakve naknade podižu se helikopteri, pokreću potrage po tlu, angažiraju planinari, troši gorivo. Sve na račun hrvatskih poreznih obveznika. Turisti se ne moraju previše paziti, unatoč najboljim namjerama, jasno im je da će biti besplatno prevezeni u helikopteru ako se išta dogodi. Oprez je manje bitan kada su troškovi vlastitih akcija zanemarivi.


Slično je i s bankama. Banke nemaju razloga da se ponašaju odgovorno. No s bankama, u odnosu na Čeha s Biokova, nije samo problem troškova za vlastite akcije. Problem je i činjenica da ih država subvencionira pri neodgovornom ponašanju.
S druge strane, zbog osiguranja depozita, ni štediše ne paze gdje će staviti svoje novce. Sjetite se samo Credo banke – štediše su odšetale s novcem, dok su radnici izletjeli na cestu. Sumnjiva banka nikad ne bi skupila dovoljno depozita bez činjenice da su depoziti sigurni u slučaju propadanja. Na neki način su sami štediše povećali šansu uspjeha prevarantima u banci. 
Tako i garancija najvećim bankama da će biti spašene jer su tzv. Too Big To Fail (TBTF) snižava troškove financiranja istih na tržištima. Spomenuti MMF-ov paper analizira tržište prednosti banaka koje su TBTF ili formalnije SIFI – Systematically Important Financial Institutions. Takva garancija prema istraživanju predstavlja oko, u prosjeku 0,5 do 0,9 stupnjeva višeg kreditnog rejtinga za takve institucije prije 2007, te od 0,8 – 1,29 stupnjeva više nakon krize. Nakon krize je koncept vladine garancije za financijske institucije postao bolje definiran tako da veći doprinos garancije ne začuđuje. Autori su izračunali da je to moguće prevesti u oko 0,8%p.p manje kamate na financiranje za TBTF institucije. Bloomberg je čak i prikazao kako izgledaju profiti najvećih američkih institucija s i bez ove subvencije poreznih obveznika


Vidimo da porezni obveznici SAD-a stoje iza velikog dijela profita najvećih SIFI-a. Ako već žele sigurne banke, najbolje ih je staviti oči u oči s mogućnošću gubitka, jer jedino tako mogu očekivati odgovorno poslovanje istih. Kao što kaže slika na početku, regulatori će prvi završiti u rukama financijskih institucija, i smiješno je misliti da će ijedna država poduzeti išta po tom pitanju. Bolje da se država ne miješa. Tada ne bi imali pola ovih problema danas. Regulacija nema smisla jer je skrojena po mjeri reguliranih. 

Rezultati poslije krize su očiti. Banke posluju dobro, u nekim slučajevima bolje nego ikad. Što onda slijedi? Zazivanje još regulacije! Krug kreće iz početka. Pa negdje mora biti problem.
S obzirom da želimo sigurne banke, dali smo im razne garancije. Time smo neke banke pretvorili u one koje su od iznimnog značaja i time im dali status prevelikih za propadanje. To su one a i ostale shvatile kao poziv da postanu još veće i napuhanije. Možda bi svim Česima na ulazu u Hrvatsku trebali pokloniti kvalitetan madrac (luftić?) i promotivne materijale službi za spašavanje kako bi se osjećali sigurnije kad obitelj povedu, po najvećoj buri ili jugu preko Hvarskog kanala.

*Naravno da metodologija i papera i bloombergova izračuna je prilično jednostavna, ali to ih ne sprječava da budu indikativne i pokazuju da ciljevi i rezultati državnog uplitanja nisu jednaki
Read More

Robert Perišić Credit Ratings d.o.o. daje Hrvatskoj AAA u prvoj ocjeni. Linić slomio nogu pri pokušaju skoka od sreće

Nikad nisam čuo za Roberta Perišića, nit je on čuo za mene. Bez obzira na to, imamo jednu tajanstvenu povezanost posljednjih dana. A to je činjenica da njegovu facu ugledam svaki put kad otvorim “Biznis” sekciju t-portala i doživim trenutni živčani slom. Naime, ovaj autor je napisao veoma bezvezan članak o rejting agencijama, zaboravljajući da, kad pišemo o stvarnim događajima, se moramo držati stvarnosti, tj. da ne pišemo scenarij za film, pjesme, a bome ni neke “priče”. 

Kako bi bolje razumio spomenutog autora, progooglao sam ga, njegov background izgleda otprilike ovako:


Jedan od najsvestranijih autora izniklih na književnoj sceni 1990-tih zasigurno je Robert Perišić. Osim po svojim književnim uradcima, mnogima je poznat i kao pokretač i urednik ‘Godina novih’, esejist ‘Playboya’, književni kritičar-kolumnist ‘Feral tribunea’ i ‘Globusa’, te scenarist Matanićevog filma 100 minuta Slave. No, kultni književni status ponajviše je stekao svojim knjigama priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas i Užas i veliki troškovi.

Konkretno me ne zanima ni jedno njegovo književno djelo, jer to je ipak nešto o čemu nemam pojma niti me zanima, tako da ću se zadržati na komentaru članka na T-portalu, koje mu je naslov “Kreditne agencije – kuće pune smeća”.

Već prva rečenica pokazuje, po meni ideološku notu cijelog članka, značajno povezanu s već uobičajenom misinterpretacijom neoliberalizma. Perišić misli da je ova vrsta pisanja valjda nešto kao “pjesnička” sloboda, pa da pojmove može koristiti kako hoće bez obzira na definiciju. Perišić kaže:

Standard & Poors’s jesu slobodno tržište, i evo slobodnog tržišta, napokon, na američkom sudu.

Ovo je trenutak kada doživljavam živčani slom enormnih proporcija. Kada već autor koristi pojam “slobodno tržište” bilo bi lijepo da zna što taj pojam podrazumjeva. Meni omiljena definicija tržišta je ona Murraya Rothbarda koja kaže:


Slobodno tržište je mreža razmjena koje se događaju u društvu. Svaka razmjena se poduzima kao dobrovoljni dogovor među dvoje ljudi ili grupa ljudi koje predstavljaju agenti

a neku “filozofiju” oko cijele priče možete pronaći u ovom kratkom eseju.

Ne morate poznavati ni rad Murraya Rothbarda kako bi upisali “free market” u google pretraživač i vidjeli da Wikipedija kaže da je to

tržišna struktura u kojoj distribuciju i troškove dobara i usluga, nadnica i kamatnih stopa, zajedno s strukturom i hijerarhijom između kapitalnih i potrošačkih dobara koordiniraju ponuda i potražnja nesmetano od eksterne regulacije ili kontrole od strane države ili monopola.

Ili na Investopediji (drugi rezultat na Google tražilici):


Tržišna ekonomija se temelji na ponudi i potražnji s malo ili bez ikakve kontrole države. Potpuno slobodno tržište je idealizirana forma tržišne ekonomije gdje prodavači i kupci su slobodni trgovati na osnovu međusobnog dogovora o cijeni, bez intervencije države u formi poreza, subvencija ili regulacije

Znači elementi razmjene na slobodnom tržištu su upravo činjenica da su razmjene doborvoljne, postoji koordinacija ponude i potražnje u konkurentskoj privredi, te minimalno ili nikakvo miješanje države. Ovo nam je potrebno kako bi mogli dalje vidjeti gdje su problemi u članku. Obično ovakvi članci zvuče tako logično i jednostavno, a u biti su u kvalitetnom pisanju skrivene najveće moguće gluposti, pa tako odmah i u prvom paragrafu


Priča o Standard & Poor’su priča je o svijetu u kojem živimo. Znamo – to je ona stroga agencija koja nam je rejting proglasila smećem, pa nam sad, očekivano, ekonomski eksperti govore da bi ‘rezovi trebali biti agresivniji’, premda dosadašnji nisu pokazali pozitivan efekt. Ali što ćeš, na putu ‘rezolucije’ (što je neoliberalno ime za revoluciju) dogma se ne propituje, nego reži dok ne otpiliš granu na kojoj sjediš.Otpusti, smanji, uništi potrošnju, zatvori sve pipe, ne jedi i čekaj što će se dogoditi.

Zašto slušati ekonomske eksperte kad možemo slušati Roberta Perišića? Pravi dragulji tek slijede kroz priču o dosadašnjim rezovima. Ako pogledamo na ukupne i prihode i rashode Hrvatskog proračuna, ja samo vidim povećanja, a nigdje rezove. Tablica je dostupna na stranici Ministarstva financija, ja sam dodao 2012. godinu.

Da se razumijemo, nije bilo rezova, niti da ih je bilo, ne može se očekivati pozitivan efekt iste godine. Ne znam gdje je čuo ovu priču o “rezoluciji-revoluciji” kao odgovoran neoliberal s relativno dobrim uvidom u radove glavnih neoliberalnih krvopija, tvrdim da nigdje to nisam vidio. Zadnja rečenica posebno pokazuje naklapanje i nerazumijevanje ideje DRŽAVNE štednje onako kako bi ona po neoliberalima trebala izgledati – kao smanjenje državne potrošnje, ali i poreza. Zatvaranje pipe bi trebalo zatvoriti dotok sredstava državi kao glavnom uzročniku svih distorzija i otvoriti vrata privatnoj inicijativi. Mislim da je jasno da se to u Hrvatskoj ne događa. S druge strane, čini mi se da Perišić gospodrstvo vidi kao Ribić, a više o tom možete pročitati ovdje.


Ali dobro, priča je ovo o Standard & Poor’su, svjetioniku svjetske ekonomije kojeg je, nekim čudom, američko Ministarstvo pravosuđa ovih dana tužilo zbog uloge u svjetskoj krizi. Ovakve stvari su presedani, pa u zraku lebdi pitanje ide li to Obama u drugom mandatu, kad više nema kalkulacija, u čišćenje Wall Streeta? Tužbi se inače priključila Kalifornija i još šesnaest država: traže 5 milijardi dolara odštete što bi za Standard & Poor’s (nadalje S&P) vjerojatno značilo ključ u bravu. U biti, prava je ironija da ova agencija uopće još posluje. Kad bi postojala agencija koja ocjenjuje kreditne agencije, onda bi nakon krize i S&P i Moody’s i Fitch, bile proglašene smećem. Ali njih nitko ne ocjenjuje, nitko ih javno ne bira i nikome ne odgovaraju, jer spadaju u privatni sektor.

Zanimljivo je kako Perišić ne primjećuje da je Obama “tužio” jedinu agenciju koja je smanjila rating od ove 3 velike. U biti je zaista ironija da SAD tuži agenciju s obzirom da je upravo država regulirala da svi moraju prihvatiti rejtinge spomenutih agencija kao konačnu ocjenu i dalje zahtjeva ocjene istih kao npr. mjeru kvalitetnog kapitala u bankama, ulaganja mirovinskih fondova itd. Naime zahtjevanjem od banaka da drže vladine obveznice (s najboljim ratingom) kao kvalitetnu imovinu u bilanci, a i u druge svrhe, Obama efektivno sebi garantira potražnju za državnim dugom, niske kamate i uvijek likvidno tržište svih ovih obveznica. Rating agencije su alat države za provođenje svojih politika, pa je zaista, zaista čudno kako Perišić misli da je ironija da S&P posluje. 

E ovdje počinje prava zabava:


Da podsjetimo, agenciji Standard & Poor’s posao je procijeniti tko je sposoban vraćati dugove – a tko je ‘junk’ ili smeće – te koja je financijska roba ispravna, a koja sumnjiva. Imaju oni razne nivoe ocjena, no poanta je da su S&P, kao i druge agencije, bankarskog diva Lehman Brothers držale do same propasti na najvišem rejtingu i, što je još važnije, one su godinama blagoslivljale s najvišim rejtingom sve one gomile američkih sub-prime hipotekarnih kredita, te financijskih proizvoda koji su se iz njih ‘prepakiravali’. To je, u biti, kao da kupuješ nečije dugove, pa ako S&P garantira da je roba dobra, znači da će se ti dugovi vraćati i da si kupio novac koji će jednom doći. Ali S&P su imali šarene oči i, što bi rekao Koja, novac neće doći. Novac nikad neće doći.

Potrebna je tu mala napomena: S&P je naplaćivao 750.000 dolara po ocijenjenom paketu i, eto, ljudi su na tržištu, slobodnom, pa se rukovode tržišnom logikom – zar druge ima? Međutim, tržišna logika u određenim situacijama postaje isto što i korupcija. Akteri su se zbog toga i upleli u proizvodnju smeća – oni su, na primjer, 2004. razmatrali strože kriterije rejtinga, no onda su shvatili da će izgubiti ‘tržišni udio’, jer će se naći drugi (Moody’s i Fitch) koji će blagosloviti stvar. Bilo bi lijepo da su oni tu jedine trule jabuke, ali tu su i banke, poput Bear Stearnsa, koje su bile vrlo, vrlo nezadovoljne naznakama strožih kriterija.

Tako, eto, funkcionira svjetsko slobodno tržište i odatle ovaj potop. On je produkt vjere da će se tržište samo izbalansirati, da ono samo po sebi vodi razvoju, da ga treba samo pustiti, bez regulacije države koja samo smeta. To je teorija ‘slobodnog tržišta’, ta sintagma znači to, a ne tržište općenito – što u nas mnogi neupućeni miješaju.

Kako bi se osvrnuo na ovu gomilu…hm…smeća (?) moram ukratko ispričati “what really happened” verziju, u pojednostavljenom obliku. Veliki dio ovoga, i to detaljnije se može pročitati u Vuk Vuković: “Political Economy of the US Financial Crisis 2007-2009” .

Negdje 70ih godina politčari u Washingtona su se sjetili da bi dobar politički potez bio “promocija” vlasništva nad domom. Sve se to odvijalo prije Reagan/Greenspan deregulacije financijskih tržišta, koja je kao, kriva za sve ovo sada. Prvi inovator na tržištu hipotekarnih kredita je bio Ginnie Mae – jedna od prvih tzv. government sponsored enterprises (GSE), koja je i izdala prvi MBS – morgtage backed security, financijski instrument za osiguranje zajmova i povećanje likvidnosti tržišta hipotekarnih kredita. Prije nego što je neki tamo Goldman Sachs “špekulirao” s takvim instrumentima, državna agencija je aktivno plasirala takve instrumente. 90-ih godina političari su odlučili cijelu situaciju dovest na viši nivo uključujući cijeli financijski sektor. Financijska industrija je prije toga vršila racionalizaciju kredita na način koji svi poznajemo – građani koji nisu imali dovoljna primanja, nisu mogli podignuti kredit za kupnju doma. To se sve moralo promjeniti. No postojala su 2 problema, prvi je bio da banke neće davati kredite ljudima koji ih vjerojatno neće vratiti i drugi, čak i da ih se prisli da to učine, to bi moglo smanjiti ukupnu emisiju kredita zbog povećanja dijela aktive koja pokazuje visoki rizik (mala vjerojatnost otplate). Cijela stvar je eventualno rješena stvaranjem GSE-a Freddie Mac-a i Fannie Mae, čija je zadaća, kao državno “sponzoriranih” agencija bila osiguravanje zajmova, prije svega onima koji ih u prethodnoj shemi (bez uplitanja države) ne bi ni dobili – tzb AltA i subprime dužnici – tj stvaranje tržišta subprime kredita. GSE su otkupljivali te kredite od banaka i na temelju njih emitirale MBS-ove čime su pokušale stvoriti likvidno tržište kako bi se povećala likvidnost hipotekarnog tržišta za subprime zajmove. No i dalje je postojao problem – čak i kad banka može prodati subprime hipotekarni kredit GSE-u, zašto bi ona u bilancu preuzela financijski instrument koji nije ništa kvalitetniji od kredita koji je već bila primorana dati. Stoga, to tržište ne bi nikad zaživjelo. 


Tu u priču dolazi “slobodno tržište” kreditnih agencija. Njihova uloga je smanjenje asimetrije informacija na financijskim tržištima. S obzirom da se specijaliziraju u tome, one mogu izvršiti procjenu kvalitetnije nego pojedine institucije. Rejtinzi koje one daju su mišljenja i ne obvezuju nikoga. Pitanje je, zašto bi na slobodnom tržištu itko koristio usluge ovih agencija (ako mu ne trebaju), i ako je to tako profitabilan posao, zašto bi postojale samo tri velike rejting agencije na svijetu s obzirom da slobodno tržište omogućuje nesmetan ulaz svima koji primjete priliku za profit? Dio odgovora je već u ovom tekstu – SAD, pa i druge države zahtjevaju postojanje rejtinga na kredite, instrumente itd kako bi ih mnoge financijske institucije uopće mogle koristiti. Ok, idemo zaštiti potrošače, investitore i štediše, to nije loš razlog, iako se baš ne preklapa sa idejom slobodnog tržišta. To i dalje ne odgovara zašto, ako imamo slobodno tržište, nemamo više ponuđača ovakvih usluga. Korištenje rejting agencija od strane države daje odgovor na to pitanje. Naime, već sam spomenuo da se MBS tržište ne bi dogodilo zbog istog rizika kredita i instrumenta – to je značilo da ideja političara o jeftinom financiranju neadekvatnih zajmoprimaca nikad ne bi zaživjela. Jedan način je bio u cijelu priču uvući rejting agencije. Država je odlučila da GSE-i s obzirom da su to, od države , blagoslovljeni subjekti imaju jednaki rating kao i država jer postoji implicitna garancija države za njihov dug (ona koja je ispunjena bailoutom istih u jeku krize). Tada su rejting agencije mogle slobodno na bilo kakvi instrument koji je od njih dolazio nalijepiti najbolji, američki, rejting. Kako bi država osigurala cijelu priču, osigurala je i svojevrsni oligopol ovim agencijama, tj zaštitu od konkurencije. Država kroz razne regulacije zahtjeva korištenje rejtinga agencija u strukturama bilanci niza institucija i fondova. Rejting koji je relevantan može dati samo “općeprihvaćena” agencija. “Općeprihvaćenom” agencijom se postaje onda kada se zauzima dovoljno tržišta da te država smatra takvom – jer sve institucije koriste tvoj rejting. Jel primjećujete situaciju?

Ne možeš zauzeti tržište dok država ne propiše da se tvoji rejtinzi koriste, a država neće propisati da tvoji rejtinzi vrijede dok ne zauzmeš dio tržišta. To ne zvuči baš kao slobodno tržište, a užasno smrdi na standardne ishode državne intervencije.


Ako pogledate definicije s početka, primijetit ćete kako se priča baš ne poklapa s onim što predstavlja slobodno tržište. Ove tri agencije ne djeluju u tržišnom, konkurentskom okruženju već ih itekako štiti, upravo država, koja ih sad, kao i tuži. Država je itekako bila upletena u ovo, nije dopustila da cijenu kredita na tržištu definiraju ponuda i potražnja već nekakvi politički ciljevi, a umjesto da je omogućila konkurenciju na tržištu rejting agencija, regulirala je tako da se onemogući ulaz konkurenciji. Time je onemogućila jeftinije i kvalitetnije rejtinge za sve.


Ali ako već postoji “slobodno tržište”, zanima me, zašto Perišić, kad već ima toliko znanja i upućen je u greške koje su rejting agencije činile, ne uđe u to tržište i ponudi bolje, jeftinije i kvalitetnije rejtinge. Sigurno bi mu bilo profitabilnije od pisanja, morate priznati da ovih 750.000 dolara zvuči odlično. Odlično bi živio od jednog rejtinga. Zato mu predlažem da se javi Liniću i da manju ponudu te stavi Hrvatskoj AAA rating da nas više nitko ne može “zajebavat”. 
Veselo je to, zaista – “slobodno” tržište kreditnog rejtinga u punoj formi. Vidimo kako, ova iako sarkastična, izjava na kraju Perišićeva članka, zapravo jako dobro opisuje sve događaje i kako neupućeni, tipa Roberta Perišića, zaista puno toga mješaju.
I naravno u tom duhu, uvijek rado koristim ovaj Rothbardov quote:


“It is no crime to be ignorant of economics, which is, after all, a specialized discipline and one that most people consider to be a ‘dismal science.’ But it is totally irresponsible to have a loud and vociferous opinion on economic subjects while remaining in this state of ignorance.”

PS Da Perišić ne prepoznaje slobodno tržište ni kad mu je pred nosom pokazuje i ovaj njegov članak o kulturi tržnica i Liniću

Read More

Mit o vječnoj kamati u 4. koraka

Opet ću se malo poigrati tezama iz Zeitgeist-a. Film je mnogima, očito, dao “glas” s obzirom na , krivo percipirano, “znanje” iz monetarne ekonomije stečeno iz filma. Možete shvatiti kako me, kao treniranog ekonomista, bez ikakvih veza u Goldman Sachsu to uznemiruje. Kao ni država, ni korporacije, ni ja ne volim konkurenciju.

Kako otprilike sustav funkcionira, opisao sam ovdje, evo citat:

Ako se dobro sjećamo iz Zeitgeista, FED je od države uzimao obveznice i emitirao novac. Na temelju toga se došlo do zaključka kako je novac zapravo dug, jer su obveznice tzv “interest bearing” imovine – tj donose kamate imateljima, dok je emitirana količina novca jednaka nominalnoj vrijednosti obveznica bez kamate.

Tj, ako zamislimo da situacija zaista takva u potpunosti, stvar možemo svesti na ovakvu kalkulaciju
(zamisliti ćemo da je emisija i otplata u istom momentu).

1. Država se zadužuje u obliku jedne obveznice (1000 USD + 5% kamata) koju prodaje Fed-u
Ako je dug na početku te godine bio 0, znači ukupni dug je

DUG (imovina Fed-a/ obveze države): -1050 USD

2. (Fed za obveznicu daje državi novac – 1000 USD)

NOVAC (obveza Fed-a/ imovina države): 1000 USD
————————————————
SALDO: -50 USD

Stvar je prilično jasna, nikad neće biti stvoreno novca, koliko je stvoreno duga…. (?)

Što se događa s profitima Fed-a, prikazuje ovaj bloombergov video

Vidimo, tu nastaje problem jer su prešućena još 2 koraka. Prema ovome gore središnja banka je u “plusu” od 50 USD koje može rasporediti svojim “privatnim” vlasnicima, kao i svako dioničko društvo(?).

3. No Fed svoje viškove (baš kao i HNB) ne prosljeđuje JPM, Goldmanu i kome već. S obzirom da je Fed agencija države SAD, svi njeni profiti se vraćaju američkom Treasuriju – ekvivalentu ministarstva financija kod nas.

Konkretno,

DUG (imovina Fed-a/ obveza države): 50

4. Fed vraća 50 USD ministarstvu

NOVAC (obveza Fed-a / imovina države): -50
————————————————
SALDO: 0

Događa se svojvrsno poništavanje dijela duga koji proizlazi iz kamate. Kao sto sam vec napomenuo, nijedan dug nije nastao jer ga je netko nametnuo, već jer su ga pojedinci preuzeli, tj država na temelju izbora većine.

A one kojima se da pročitati nešto o mitu oko frakcionalnog bankarstva, preporučujem pogled na ovaj link – transkript svjedočenja Georgea Selgina upravo na tu temu. Htio bih samo napomenuti da je Selgin zagovaratelj ukidanja središnjih banaka.

Read More
1 2 3