Category : politika

Jeste li primjetili…

da je grčki parlament glasovao o povjerenju vladi ima koji dan?
Sigurno se sjećate 2010 i 2011 kada su ovakvi događaji rovarili po tržištima. Je li Draghi prošle godine zaista izolirao politiku iz reakcijske funkcije monetarne politike?
Lars je već prije naglašavao zašto je to bitna stvar 

This particularly is the case in the euro zone where the ECB now openly is “sharing” the central bank’s view on all kind of policy matters – such as fiscal policy, bank regulation, “structural reforms” and even matters of closer European political integration. Furthermore, the ECB has quite openly said that it will make monetary policy decisions conditional on the “right” policies being implemented. It is for example clear that the ECB have indicated that it will not ease monetary policy (enough) unless the Greek government and the Spanish government will “deliver” on certain fiscal targets. So if Spanish fiscal policy is not “tight enough” for the liking of the ECB the ECB will not force down NGDP in the euro zone and as a result increase the funding problems of countries such as Spain. The ECB is open about this. The ECB call it to use “market forces” to convince governments to implement fiscal tightening. It of course has nothing to do with market forces. It is rather about manipulating market expectations to achieve a certain political outcome.

pa bacite pogled na njegov post.
Read More

Ima li bijega iz korumpiranog sustava?

S obzirom da se bliži ulazak Hrvatske u EU, u većini stranih članaka o našoj zemlji čitam o problemima korupcije. Dok je za domaće medije korupcija iz Hrvatske iznenadno nestala presudom Sanaderu i više nije hit tema, stranci se s pravom brinu. Korupcija ne nestaje tako jednostavno – po meni je ona dio funkcioniranja sustava i nije previše ovisna o stranci na vlasti. Naravno u “narodu” se pripadnici pojedinih opcija svađaju tko je pošteniji (ili tko je manje “krao”), no ne vjerujem da je dobro pouzdati se u ljudske kvalitete kad pričamo o ekonomskim i političkim temama – bitni su incentivi. Tako oni u biznisu čine što mogu da dođu do profita, a oni u politici isto tako. Ako sustav ne nose kvalitetne institucije, korupcija omogućava svojevrsnu suradnju političara i njihovih “crony capitalist” prijatelja u izvlačenju renti koje drugima nisu omogućene. S obzirom da su godinama slične usluge osnova poslovanja u većem dijelu hrvatskog gospodarstva, očekivati da ćemo se tako lako riješiti korupcije, je najbliže snovima. Kako je Milton Friedman jednom prilikom upitao, “tko su ti anđeli koji će organizirati društvo za nas?”. Oslanjanje u “dobre i stručne” ljude koji će ovu zemlju dovesti u “zasluženi” prosperitet, bez korupcije, osim naravno kad meni nešto treba, je iluzija i glupost. Hayek je davno u “Putu u kmetstvo” pokazao da sam sustav osigurava dolazak najgorih ljudi na najviša mjesta. U ovom postu mi je cilj malo obraditi priču o korupciji i pokazati kako korupcija ne nastaje i nestaje magično kao što se ljudima čini da je individualni ljudski faktor najmanji problem kod sistematske pošasti ovog tipa – tj oslanjanje na “dobre i poštene” nema smisla u realnom svijetu.

Možda najjednostavnija definicija korupcije dolazi od Svjetske banke, kaže da je korupcija „zlouporaba javnih ovlasti u privatnu korist“ (World Bank, 1997). Postoje i mnoge druge definicije, no više-manje sve uključuju javni sektor, birokraciju i kao konačan rezultat određeni (negativni) utjecaj na gospodarstvo i institucije. No u cijeloj priči se često izostavlja koruptivna inicijativa od strane privatne osobe ili pravne osobe iz privatnog sektora – možda i s pravom jer su državni birokrati ti koji drže ključ, tj od njih očekujemo moral, jer kao, rade za “nas”. Također korupcija često ovisi o sustavu u kojem postoji, tako da se inicijative pojavljuju od obje strane, sa svih razina odlučivanja. Konačno se možemo složiti da korupcija dovodi do misalokacije resursa jer oni koji po tržišnom principu ne bi imali šanse za zaradu rente ili bi imali bitno umanjene šanse, dolaze do prednosti prema onima čiji poduhvati omogućuju više povrate za privatnika, a i za društvo. Koliko komplicirano to u stvarnosti izgleda može se vidjeti iz sljedećeg popisa aktivnosti koje možemo klasificirati kao korupciju prema UN-u: 

-Primanje novca i drugih naknada za dodjeljivanje ugovora;

-Kršenje procedura radi promidžbe osobnih interesa;

-Plaćanje provizije iz razvojnih programa ili od strane multinacionalnih korporacije;

-Naknada ili plaćanje za uslugu pravne zaštite;

-Korištenje javnih resursa za privatne potrebe;

-Toleriranje ili upravljanje nelegalnim aktivnostima;

-Miješanje u pravosudni proces;

-Nepotizam;

-Krađe u javnom sektoru;

-Neopravdano podizanje cijena;

-„realizacija“ nepostojećih projekata;

-Porezne prijevare.

Korupciju je nemoguće direktno izmjeriti, zbog toga su razvijene određene metode koje će omogućiti kvantificiranje korupcije u zemljama ,te usporedbu zemalja, upravo jer je utjecaj i razina korupcije bitan faktor u procjenama investicijskog rizika zemlje kao i drugih pokazatelja razvijenosti institucija, gospodarstva i društva koji smanjuju nesavršenosti informacija na tržištu. Gotovo svi radovi koji se bave kvantitativnom analizom utjecaja korupcije koriste indekse percepcije korupcije. Ocjene percepcije korupcije po zemljama su indeksi formirani od raznih institucija i rating agencija. Temelje se na upitnicima kojima građani i stručnjaci ocjenjuju kako vide razinu korupcije u svojoj zemlji, tako da često mogu realno pokazati razinu korupcije u društvu bez obzira na mnoge nedostatke. 

Najpoznatiji javnosti dostupni indeks korupcije je TI CPI (Transparency International Corruption Percepcion Indeks). Ostali često korišteni u istraživanjima su indeksi PRS-a (Political Risk Service) te BI (Business International – danas dio Economist Intelligence Unit-a).

Testiranjem podataka iz indeksa percepcije često se dođe do rezultata kako nisu signifikantno korelirani s pokazateljima iskustva korupcije (koliko ljudi je zapravo sudjelovalo ili bilo svjedok koruptivnih radnji). Moguće je da ni jedan od pokazatelja dobro ne mjeri svoju svrhu. Percepcije nisu uvijek dobar pokazatelj iskustava.

S druge strane, načini mjerenja iskustva korupcije pokazuju također probleme, pošto se radi o koruptivnim radnjama, mnogi neće biti spremni odgovoriti na pitanja jesu li sudjelovali u takvim radnjama. Ako se pokuša mjeriti broj javnih službenika koji je optužen za zlouporabu položaja u javnim službama, dolazimo do problema u kojemu broj osuda može rasti zbog pada korupcije jer više sredstava, zbog manjeg opsega korupcije, dolazi do pravosudnih organa što im omogućuje kvalitetniji rad i više osuda.

Uzroci korupcije su i dalje teško identificirana varijabla jer nikad nije sigurno u kojem smjeru djeluje veza. Donošenje novog zakona može potaknuti korupciju jer diže inicijative za rentseeking, odnosno moguću rentu od takvog ponašanja. Također, novi zakon može baš biti donesen kao rezultat koruptivnog djelovanja, tj dužnosnici zarađuju rente od toga jer će donijeti zakon koji omogućava rente nekom privatnom rentseekeru. Vidimo koliko je cijela priča komplicirana – rentseekeri se nalaze na obje strane tako da jedna aktivnost potiče drugu rent seekersku aktivnost i tako dalje. Misalokacija resursa i privatnog i javnog sektora stvara oportunitetne troškove koji su troškovi cijelog društva. Činjenica da se radi o oportunitetnim troškovima je još jedan problem – teško ih je spoznati.

Osim utjecaja na zakonodavnu i izvršnu vlast, postoje uzroci i u drugim aktivnostima javnog sektora i praksama kojima djeluje na gospodarske subjekte.

Subvencije su u Hrvatskoj visoko debatirana stvar (u smislu kome, a ne koliko), dok su vitalne za neke sektore, isto tako i upućuju na veliku neefikasnost industrija koje bi trebala poticati. Tu se otvaraju mnoge mogućnosti za rent seeking. Naime na svakom mjestu gdje gdje država daje novce za slične svrhe nalazimo prostor u kojemu se može doći do dodatnih renti jer subvencije same po sebi , ako nisu dobro formulirane u industrijskoj politici, stvaraju inicijative da dodatne zarade koje zaobilaze svoju osnovnu svrhu. Tako umjesto na investiranje u modernizaciju brodogradilišta, dobavljačima se može plaćati cijena iznad tržišne, naravno u zamjenu za mito.

Osim subvencija, značajan izvor prilika za rent seeking nalazimo u politikama kontrole cijena, tj poduzeća imaju inicijativu dati mito kako bi cijene inputa bile ispod tržišnih. U Hrvatskoj se trenutno vodi više istraga u ovome smjeru, posljednji primjer je sumnja da je HEP struju prodavao kemijskoj tvrtki Dioki po povlaštenoj cijeni – po naputcima iz vrha izvršne vlasti 

Niske plaće u javnom sektoru također mogu biti izvor korupcije – iako sumnjam da je to glavni problem kod nas. Tu je i razlika u percepciji “pohlepe” kod Friedmana i agoničara radnog naroda. Friedmanu je jasno da je pohlepa dobra dok se vodi u konkurenciji na tržištu koje kažnjava preveliku pohlepu. U javnom sektoru ne postoje te kontrole, tj ne postoji test profita i gubitka. 

Službenici sa manjom plaćom imaju veću inicijativu za prihvaćanje mita, a istovremeno je oportunitetni trošak gubitka posla zapravo nizak zbog niske plaće (opet, teško vidim ovu situaciju kod nas – uz sve beneficije koje javni službenici imaju, ali nemojmo potcijeniti pohlepu i u ovom slučaju). To je veoma bitno kod određivanja javnih politika, u smislu odluka o otpuštanju javnih službenika ili pak linearnom smanjenju plaća. Posebno je popularno ovo pitanje u recesijsko doba kada je u malim ekonomijama obično potrebno rezanje proračunskih rashoda zbog pada prihoda (još neostvareno u Hrvatskoj). Hrvatska politika je bila linearno smanjenje plaća, najvjerojatnije zbog učinaka političkog ciklusa, tj glasački efekt na vijest o velikim otpuštanjima od strane države. Ista ta recesija je moguć motiv privatnicima da nude mito kako bi stekli , inače na tržištu nezaslužene prednosti.

Prirodna bogatstva – prirodni resursi i njihova obilnost je bitna determinanta jer omogućuje prodaju resursa po cijeni znatno većoj od njihovog vađenja. Brojne studije pokazuju da su gospodarstva s više resursa u prosjeku „korumpiranija“ mjereno indeksom percepcija. Udio primarnih proizvoda u izvozu je pokazan kao snažno povezan, i to negativno s birokratskom neefikasnošću. Takva situacija pogoduje korupciji kako bi se ubrzali birokratski postupci. 

Druge varijable koje se pojavljuju u literaturi su i sociološki faktori, kao multietničnost , višestruki devizni tečajevi, neefikasne javne institucije,sustav regrutacije, razlike u plaćama, kulturne determinante (religija, hijerarhija, spolna diskriminacija, kolonijalizam) . 

Rent seeking je loša praksa koja povećava troškove ili koči razvoj društva i gospodarstva kroz veliki broj kanala:
– Korupcija smanjuje kvalitetu javnih usluga i infrastrukture. Dio novca koji ide u takve projekte završava u džepovima rent seekera te nikada ne dostiže produktivne svrhe. U Hrvatskoj postoji bezbroj primjera takvih troškova. HAC je firmi Slavena Žužula bojanje 2 tunela platio 6 puta više nego što je uobičajena cijena za taj posao. Koliko je platilo hrvatsko društvo? Najmanje bojanjem drugih 10 tunela koji su još mogla biti pokrivena, a pošto se radi o tunelima Sv. Rok i Mala Kapela, broj se povećava. Hrvatska država obustavlja radove na autocesti, pitanje je koliko je kilometara izgubljeno zbog ovakvih slučajeva, zlatnih zahoda, promjene ruta gradnje i slično? Koliko je nacionalna sigurnost, kao javno dobro izgubila na kvaliteti zbog afere „Kamioni“ i sličnih netransparentnih nabava.
– Dolazi do misalokacije talenta zbog rasta graničnog prihoda od rent seekinga naspram produktivne aktivnosti. Naime ako se isplati znanje i sposobnosti uložiti u rent seeking umjesto u aktivnosti koje su legalne i stvaraju novu vrijednost, gospodarstvo gubi na trenutnom outputu, ali i u potencijalima za budućnost.
– Korupcija može djelovati na investicije. Investitori, posebno strani, na korupciju mogu gledati kao porez koji im smanjuje buduće prihode jer će zahtijevati plaćanje mita raznim službama kako bi došli do tog prihoda. To poskupljuje troškove investicije, smanjuje očekivanu dobit te ukupno smanjuje poticaje za investiranje u zemlju. P. Mauro je pokazao kako porast za dva stupnja u indeksu percepcije korupcije koji je koristio za istraživanje, povećava investicije kao udio u GDP-u za 5%. Kad se u obzir uzme investicijski multiplikator to je još veći utjecaj na ukupni GDP. Naravno povezanost ne implicira kauzalnost, mnoge od tih zemalja su u nekakvoj catch up fazi gdje je možda normalnije da ulaganje u kapital i infrastrukturu povećava udio investicija u outputu. No pitanje je, nosi li razvoj zaista i boje institucije koje znače i manje mogućnosti korupcije.
– Zbog korupcije dolazi do gubitka poreznih prihoda, kada dolazi do evazije poreza koja je omogućena koruptivnim djelovanjem jer je i to forma rent seekinga. Sigurno postoje sumnje o korupciji koja je omogućila direktorima javnosti izložene visoko tvornice Kamensko itd, koja par godina nije uplaćivala doprinose radnicima, a da država nije reagirala. (To pokazuje i afera sa otkazima čelnih ljudi Porezne nedavno). Određeni dobivaju privilegirani status u poreznoj upravi čime i dobivaju bolju poziciju za natjecanje na tržištu.
– Također rent seeking se omogućuje kroz potpore industriji ili nekim sektorima, kao i poslovanje državnih financijskih institucija koje mogu davati zajmove s kamatama ispod tržišnih ili onima koji nemaju kreditni rejting za dodjelu zajma jer su pre-rizični. U Hrvatskoj je odličan primjer Poštanske banke d.d. – državnog instituta čiji su upravitelji utjecali na odobravanje privilegiranih zajmova iz političkih interesa, kao i brojnih zajmova koje su davala i primala javna poduzeća.
– Rent seeking aktivnosti mogu djelovati na način da utječu na kompoziciju javne potrošnje prema onim aktivnostima koje omogućavaju lakše izvlačenje renti. Je li to razlog velikog broja infrastrukturnih projekata u Hrvatskoj zadnjih desetak godina, i najočitijeg primjera za slično pitanje posljednjih godina – projekta Pelješkog mosta? Također smanjenje u onim sektorima u kojima je to teži slučaj, kao na primjer obrazovanje, može smanjiti dugoročne perspektive za razvoj.
– Međunarodna razmjena može biti umanjena rent seekingom na način da utječe na efikasnost i konkurentnost izvoznika. U Hrvatskoj se smatra da uvoznički lobi u kombinaciji sa korupcijom značajno može djelovati na nivo ponude izvoznika i inicijative za bavljenje izvoznom proizvodnjom. (iako sumnjam u prevelik utjecaj).

Potrošnja na obrazovanje je signifikantno korelirana sa nižom razinom korupcije. Mauro otkriva da bi poboljšanje indeksa korupcije zemlje za jednu standardnu devijaciju (2,38) povećalo ulaganje u obrazovanje za 0,5% BDP-a. U Hrvatskoj bi to bilo u 2010. oko 16 mlrd kuna više za obrazovanje. Tada bi Hrvatska izdvajala 1,38 GDP-a za visoko obrazovanje što je više od EU (1,15% GDP-a)
Osim obrazovanja, signifikantne veze nalazimo s transferima i socijalnim osiguranjem.

No na temelju Wagnerovog zakona znamo da udio javne potrošnje u GDP-u raste s rastom GDP-a, Mauro korigira rezultate sa GDP po stanovniku kako bi kontrolirao za tu pojavu. U tom slučaju samo obrazovanje ostaje signifikantno na 95% povezano s indeksom korupcije. To pokazuje koliko je ova kategorija osjetljiva kod dodjele sredstava u javnoj potrošnji, a u modelu gdje raste korupcija, službenici prilagođavaju strukturu potrošnje prema projektima koji će omogućiti lakše veću rentu. Lakše će biti izvući sredstva u velikom infrastrukturnom projektu nego na profesorskoj plaći.

Da stvar bude zabavnija, mogli bi nabrojati nekoliko afera, čisto da se podsjetimo
FIMI media – tvrtka koja je ekskluzivno dobivala ugovore za usluge državnim poduzećima i dobro ih naplaćivala s obzirom da je redovito bila najskuplja na natječaju. Prihode tvrtke za vrijeme vladanja trenutne vlasti su porasli za oko 7000% – sad recimo da to nije renta.
Skladgradnja – 6x skuplje naplatila bojanje tunela;
HYPO Banka – afera pranja novca preko ove austrijske banke je teška oko 2mlrd i 800 mil EUR – novac je morao doći odnekle tako da se tek naslućuje dubina ove priče;
Brodosplit – iz kompanije štetnim ugovorima, zbog pranja novca izvučeno oko 28 mil. Kuna;
Podravka – predstavnici izvršne vlasti nude Mađarskom MOL-u upravljačka prava u Ini kako bi dobili financijsku pomoć za preuzimanje Podravke, šteta više od 250 mil kn;
Kamioni – ministar obrane pogoduje jednom ponuđaču u nabavci kamiona za vojsku, šteta 10 mil kuna;
HEP – kao i „kamioni“ spomenuta afera već prije u tekstu, državna kompanija privatniku prodavala struju po povlaštenoj tarifi, HEP oštećen za oko 106 mil kuna.
Ukupno u ovih par afera oko 20 milijardi kuna nije završilo u proizvodnji usluga i dobara za društvo već u džepovima pojedinaca.

Primjeri su mahom iz 2009/10. godine, sigurno će se čitatelji sjetiti i “novijih” afera…

Ako se osvrnemo na Maurovu analizu: povećanje za oko 2 stupnja u indeksu percepcije korupcije značilo oko 0,5 p.b. veću stopu rasta. Mislim da bi mnogi danas dali puno toga za toliko veći rast. Naravno to je samo globalni prosjek, koji nije niti pravilo, niti apsolutno točna mjera, a možda je i došlo do pogreške u excel tablici 😀 – u svakom slučaju jasno je da je korupcija mjerena indeksima percepcije asocirana s nižim stopama rasta. U ovom slučaju, sigurno ćemo primijetiti da, opet, manje razvijene zemlje imaju višu razinu korupcije, ali bi prema nekakvom catch up kriteriju trebale brže rasti kako bi konvergirale prema stazi rasta najrazvijenijih. Korupcija je institucionalni faktor pa je sigurno jedno od objašnjenja zašto kapital ne teče toliko snažno iz razvijenih u nerazvijene unatoč višim prinosima na kapital u manje razvijenim zemljama. 

Percepcije korupcije prema TI-u u tri grupe zemalja: “Balkan”, G8 i New Member States 8 (NMS-8 – zemlje istočne Europe koje su se 2004. pridružile EU).


*Podaci za 2012 su slični no došlo je do nekih promjena u metodologiji čini se pa sam ostavio ovako dok to ne provjerim – s obzirom da se radi o dugoročnim efektima, vjerojatno je i ovo manji uzorak nego što bi trebao biti

Primjećujemo i da po pitanju percepcije korupcije ove zemlje pokazuju određene sličnosti prema kojim ih možemo grupirati. Hrvatska predvodi svoju grupu „Balkan“ te se prosječnim indeksom ovih 10 godina smješta na vrh skupa sa Grčkom čiji je prosjek 4,23. Ako pratimo trendove u skupini „Balkan“, primijetiti ćemo da većina zemalja početkom krize pokazuje okret prema padu indeksa korupcije što sigurno ima veze s privrednim ciklusom. Moguće je da u takvoj situaciji pada granična dobit od produktivnog rada pa relativno raste i dobit od rent seekinga. Što više ljudi sudjeluje u takvim aktivnostima sigurno raste broj koji se sreću s time, odnosno na neki način možemo i vidjeti logiku koja stoji iza indikatora TI CPI i sličnih indeksa. Za Hrvatsku možemo reći da je pad više-manje prouzrokovan aferama koje se zadnje dvije godine provlače po medijima, korupcijske hobotnice koja je zasjela u zastupničke klupe Sabora i tako kao svakodnevna tema izašla na vidjelo. Sigurno su mnoge afere izašle na vidjelo upravo kada je opala likvidnost sustava zbog recesije te su sve rupe koje su bile prikrivane tokovima novca koji su u međuvremenu presušili, suočile i vladajuće i javnost sa realnošću. Zanimljivo je promatrati opadanje indeksa nakon izborne 2003. I povratka HDZ-a na vlast, te opet skok 2007. kad je zapravo ista vlada opet došla na vlast. (Sigurno jedna zanimljiva tema za istražiti , osvrćući se na gospodarski rast, zakone o socijalnim davanjima, mirovinama i slično. Možda procijeniti koliko je indeks korupcije zapravo potkupljiv dugoročno ekspanzivnom javnom potrošnjom?). 

Skupina NMS-8 predstavlja 8 kontinentalnih zemalja koje su se pridružile EU 2004. A zajedno su ušle u tranziciju s Hrvatskom početkom 90-ih. To su zemlje s kojima se Hrvatska često uspoređuje. Vidimo da je prosječni indeks za te zemlje oko 2 stupnja veći od onog skupine Balkan. Za te zemlje nas posebno zanima žuto obojeni stupac u tablici, to je naime godina kada su sve zemlje ušle u EU. I prosječno u tim zemljama od 2004. Možemo promatrati rast indeksa korupcije prosječno za oko pola stupnja. U Hrvatskoj se sličan skok dogodio 2007. Kako je navedeno to je zaista pojava koju treba opširnije istražiti. No i u NMS-8 vidimo trend opadanja s dolaskom krize i recesije.

Ekonomski najmoćnije zemlje svijeta – G8. Vidimo da te zemlje pokazuju visoke nivoe u CPI-u. Građani tih zemalja pokazuju percepciju koja je relativno povoljnija nego u prethodne dvije skupine. Takve rezultate smo mogli i očekivati iz brojnih razloga, no bez obzira na sve moramo razmisliti o tipu korupcije koji je na djelu. Dok u zemljama grupe „Balkan“ i grupe NMS-8 možemo korupciju pronaći u javnoj upravi, u zemljama G7 se cijela priča odvija na „civiliziraniji“ način. Zaštita vlasničkih prava i pravosuđe u većini slučajeva djeluju na bitno višoj razini, tako da se interesi često guraju kroz razne načine lobiranja. S druge strane kompanije iz ovih zemalja su globalni igrači, pa kako izvoze svoje proizvode, sigurno izvoze i korupciju, plaćajući mito u zemljama u kojima je pravna zaštita slaba kao i nadzor, tako da svoja investicijska dobra plasiraju na tržišta nerazvijenih zemalja koje moraju uvoziti tehnologiju kako bi pokrenule razvoj. Sjetimo se samo famozne korupcijske afere u njemačkom gigantu Siemensu koja je uključivala sumu od 1,3 mlrd EUR isplaćenih kako bi se osigurali poslovi od Afrike do Amerike. Također veliki proizvođači često na druge načine pokušavaju osigurati neekonomsku rentu – npr kroz tajne ugovore o fiksiranju cijena, što konkretno nije korupcija ali postaje dio kada se zaduženima za nadzor plaća da zatvore oči pred takvim praksama.

Još jednu stvar možemo promatrati kroz posljednje desetljeće ali u bogatim zemljama čak i prije. Indeksi percepcije korupcije pokazuju više-manje stalan nivo koji malo varira. Sljedeći graf pokazuje godišnje prosjeke za svaku grupu.

Naime čak i trend rasta znači veoma polagan rast. Pitanje koje su mnogi postavili je zapravo zašto mnoge zemlje ostaju na putu slabog rasta, visoke korupcije i slabih institucija. 

Ekonomisti stvarnost vole svesti na modele, oni su tako reći standardni ekonomski toolbox.

Većina bogatih zemalja je uživala dugotrajan prelazak iz pred industrijskog u industrijsko društvo. Rast bogatstva, poduzetništva i industrije, institucija javnosti, civilnog društva, političke vlasti kao i zakonodavnih i pravosudnih institucija se odvijao godinama i lagano pratio rastuću kompleksnost društva. Stanovništvo je također se razvijalo usporedno s institucijama i gospodarstvom što je nakon 200ak (a i više) godina dovelo do veće kohezije (povjerenja?) u društvu. S druge strane zemlje u tranziciji kao i slabo razvijene zemlje u kratko vrijeme moraju razviti sve sustave kako bi se što prije priključile bogatima u natjecanju za raspodjelu globalnog dohotka. To ne ide tako jednostavno. Brz ekonomski napredak institucije ne mogu pratiti. To je bar jedno od objašnjenja, no čini mi se da ima logike. Acemoglu i Robinson bi najvjerojatnije rekli da se radi o “vicious circle” – tj negativnoj spirali, no to meni je to objašnjenje je možda slabo (tj pre ekstremno) za ovaj primjer jer su sve ovo zemlje s demokracijom, a negativna strana je sigurno pitanje ekonomske slobode. Opet to su države koje ipak imaju više ekonomske slobode, od većine koje su Acemoglu i Robinson opisivali u knjizi. Institucionalisti će sigurno imati i mnoštvo drugih ideja za ovako kompleksnu temu. 

Potrebno je društvo i ulogu korupcije u društvu gledati kao sustav. U takvom sustavu postoje određene zakonitosti koje je teško promijeniti. Tirole smatra da je korisnost rent seekerskog ponašanja pojedinca funkcija nivoa korumpiranosti cijelog društva ili grupe unutar društva. Ako pojedinac čini nešto, i za drugoga postaje profitabilno činiti istu stvar – takve strategijske komplementarnosti su značajne za ovakve sustave. Na isti način pošten pojedinac u korumpiranoj organizaciji će teško odbiti mito jer će njegovi nadređeni zahtijevati dio rente. Zbog toga modeli koji opisuju strategijske komplementarnosti obično dolaze do više ravnoteža. Kako smo vidjeli gore, policy maker-i moraju djelovati kako bi se zemlja oslobodila korupcije, no i tu se nalaze mnoge prepreke, pogotovo ako je vladajuća struktura posložila sustav koji podržava rentseeking na svim razinama. Onda dolazi do pitanja na koji način funkcionira sustav i kako opisati stanje u kojem se nalazi. 

Mauro je iz Barrovog jednostavnog modela s državnom potrošnjom razvio model koji opisuje ravnotežu između razine rent seekinga i gospodarskog rasta koji pokazuje da ovisi o alokaciji vremena za produktivne ili za rent seekerske aktivnosti pojedinci pa tako i cijelo društvo dovode gospodarstvo na razinu ravnoteže s malo korupcije i višim rastom, ili u ravnotežu potpuno korumpiranog društva s niskim stopama rasta. 

Ideja je da pojedinci svoj produktivni rad raspodjeluju između vremena produktivnog rada i krađe kroz državu (i od države). 

Ukupna količina rent-seekinga onda ovisi o alokaciji radne jedinice u jednu od dvije spomenute svrhe (krađa + rad =1, odnosno L+S=1). To je relativna snaga rent seekinga, ona pokazuje da što više ljudi krade, to je manja vjerojatnost da će ikoga od njih uhvatiti zbog spomenutih strategijskih komplementarnosti. 


Proizvodna funkcija izgleda ovako
Kj je kapitalni stock poduzeća. “SoS” je količina koja je ukradena i zbog toga ne stiže u proces reprodukcije za koji je namijenjena.

Vlada prati politiku prema kojoj razinu potrošnje drži kao konstantni dio outputa G/Y, a održava i uravnotežen proračun u kojemu je konstantna porezna stopa jednaka “t”=G/Y.
Kapital koji pripada pojedincu raste prema
Da ne kompliciram – što više ljudi je uključeno u produktivni rad, veći je granični proizvod kapitala pa zato i stopa rasta. To je tako jer više rada je na strani ponude i više resursa stiže u svoje produktivne svrhe.

Rješenje modela (autor linearizira jednadžbe radi elegantnijeg rješenja što mi je možda malo čudno, ali nisam stručnjak za ove stvari u toj mjeri), implicira više ravnoteža ovisno gdje se nalazi granična korist “krađe” i zadane nadnice, tj koliko je od ukupne jedinice uloženo u produktivni rad ili rent-seekersku aktivnost.

Model nudi nekoliko rješenja za “količinu” L-a (produktivnog rada)
L=1 je situacija kada nema korupcije
L1 – povećanje u L vodi rastu neto plaće iznad marginalnog proizvoda rent seekinga, pojedinac nudi više produktivnog rada pojačavajući početni efekt;
L2 – smanjenje neto plaće ispod graničnog proizvoda rent seekinga vodi smanjenju ponude rada individualca i ide u suprotnom smjeru od početne promjene u povećanju količine rada. 

Grafički prikazano, razlika između plaće i graničnog proizvoda korupcije je

· Ako je plaća uvijek iznad MRPS-a, jedino rješenje u tom slučaju je rješenje L=1
Kada postoje dva realna rješenja, tada imamo sljedeće situacija presijecanja krivulja plaće i MPRS-a

Kada je L2


Ako je L1> L2> 1, tada je jedino rješenje – korner rješenje L=1 (L ne može biti veći od 1)
Ako L2 < 1 < L1, tada je L2 jedino rješenje

Konačno nas zanima kolika je vjerojatnost da će se gospodarstvo naći u L=1 ravnoteži (koju nazivamo dobra ravnoteža zbog minimalne preferencije stanovništva da se uključe u aktivnosti rent seekinga, što mu smanjuje granični prihod i povećava mogućnost otkrivanja) ili da će ipak završiti u „lošoj ravnoteži“ L2.
Sljedeća jednadžba pokazuje razliku plaće i graničnog proizvoda rent seekinga
Ako povećavamo poreze τ djelujemo na više fronti
– povećava se G (zbog činjenice da je proračunski saldo jednak 0), tako da je više sredstava na raspolaganju za ukrasti ;
– viši porez umanjuje neto plaću
– viši G povećava granični proizvod rada.
Efekt umanjenja plaće je jači od efekta povećane granične proizvodnosti jer smanjeni prihod znači relativno povećani granični prihod od rent seekinga tako da će u ovom slučaju sustav težiti prema L2 odnosno imati će nepoželjne efekte.

Na smanjenje profitabilnosti rent seekinga bi se moglo utjecati na primjer da država poveća zaštitu javne potrošnje, odnosno nadzor nad potrošnjom dosegne viši nivo, ni jedna od ravnoteža osim L=1 ne implicira incentive za takav potez. Rast profitabilnosti korupcije će značiti veću vjerojatnost internih rješenja, umjesto korner rješenja, što nas vodi prema povećanju L1.

Povećanje “a” povećava vjerojatnost internih rješenja i završetka u „lošoj“ ravnoteži, kao i smanjenju bogatstva u lošoj ravnoteži. U isto vrijeme će imati neodređene efekte na L2, kao što će i promjene u “b” imati neodređene efekte na pitanje postojanja „loše“ ravnoteže (realna interna rješenja), visine L1 kao vjerojatnosti da se sustav nađe u lošoj ravnoteži, kao i vrijednosti L2 koja pokazuje koliko je zapravo loša „loša“ ravnoteža (za detalje i šire implikacije pogledati rad).

Vidimo da je veoma teško sustav dovesti u korner rješenje koje bi predstavljalo „dobru ravnotežu. Promjena većine faktora ima takav efekt da sustav vodi lošoj ravnoteži. Značajno je naglasiti ulogu pojedinca u modelu kroz strategijske komplementarnosti. Zašto? Upravo jer pojedinac mora odlučiti kako će raspodijeliti svoje aktivnosti. Ima izbor između produktivnog rada i krađe od javne potrošnje. Ako je sustav sa raširenom korupcijom, manji su poticaji pojedincu da se bori protiv sustava iako bi svima bilo bolje bez rent seekerskih aktivnosti. Ako napravimo osvrt na Hrvatsku, možda je upravo to jedan od razloga slabog glasa javnosti, no opet ako se vratimo na prethodna poglavlja, možda je upravo takva javnost dovela do korumpiranog sustava. Odgovor je vjerojatno negdje u sredini, odnosno da postoje veze u oba smjera. Osim borbe protiv sustava, individualcu se u takvom sustavu više isplati baviti se krađom nego produktivnim radom. Tako da on svoje odluke temelji ne samo na niskom povratu iz produktivnih aktivnosti, već i na relativno višoj graničnoj produktivnosti rent seekinga. Što je sustav korumpiraniji, to je manja vjerojatnost da će rent seekeri biti uhvaćeni i ukradeni resursi biti vraćeni. 

Kako sustav okrenuti prema zdravijem steady stateu? Kada ćemo vidjeti konvergenciju prema najrazvijenijima? 
S obzirom na današnje stanje u državnoj upravi, mislim da je nerealno očekivati da će birokrati/političari staviti sami sebi ograničenja i osigurati bolju transparentnost. Bar ne dok ljudi ne budu razmjeli da nije cilj izabrati anđele već da su oni ti, koji, uz brdo kvalitetnih institucija, moraju aktivno kontrolirati trošenje javnih sredstava. Opet problem nastaje jer većina građana ili ne razumije da taj novac dolazi iz njihovih djepova, ili im je to jasno ali su spremni trpjeti to dok (bogati?) susjed plaća više. Po meni bi idealno rješenje bile reforme koje bi smanjile moć birokrata pa time i situacije gdje dolazi do korupcije (smanjenje već poznatih birokratsko-administrativnih barijera, liberalizacija i deregulacija svih industrija i privatizacija državnih poduzeća) ali jednako tako i smanjenje državne potrošnje kako bi se umanjila suma kojom korumpirani sustav raspolaže. Mislim da je, prema raspoloženju trenutne vlasti, ali i općeg javnog mišljenja realnije da ćemo ipak čekati dolazak tih anđela i koga već (Tita 2.0?) da riješe problem korupcije ili ga prekriju plaštom lažnog, državno generiranog, “blagostanja”.

*ispričavam se na greškama i nelogičnostima ako ih ima, blogger me za***** cijeli dan, nemam više snage za borbu

+This Map Of Countries That Believe Corruption Is Rising Will Depress You

Read More

Jel ti dide ustaša ili partizan?

Nemam naviku pisati o ovakvim temama, al evo pokušaj. Bilo kakvi inputi komentatora će biti dobrodošli!

Koliko toga ljudi zapravo umišljaju? Neke stvari su prilično jasne jednima, dok drugi ili raspolažu krivim informacijama ili nisu spremni odustati od svojih stavova kada im se i dokaže suprotno. Često spominjem mit o “divljem neoliberalizmu” koji Hrvatska nikad nije doživjela. Obično se sve stranke u Hrvatskoj više-manje slažu da je Hrvatsku opustošio neoliberalizam uz pomoć kafića koji ne izdaju račune, raznih vrsta stranih i domaćih kapitalista i slično. 

Ekonomski programi stranaka se po ekonomskim principima pa i rezultatima baš ne razlikuju previše. Većina stranaka se slaže sa ulaskom u EU. Ostaju nebitna pitanja kojima se država ne bi ni trebala baviti (nebitna su jer upravo nisu posao države) tako da gubimo mjesece na pitanja jesu li roditelji odgovorni za svoju djecu (zdravstveni odgoj), jesu li ljudi odgovorni za vlastite financije (ograničavanje minusa), jesu li poduzetnici dovoljno poduzetni (spasonosno smanjenje doprinosa za zdravstveno osiguranje), kakve izložbe su politički podobne za učenike/studente (ona izložba sa slikama iz vremena Jugoslavije), pripada li tijelo osobi ili državi (konzumacija droga) itd itd. Nekako mi nikad nije jasno kako te gluparije mogu biti percepirane kao bitne (neću uopće ulaziti u “potrebnost”) kako bi se razlikovale stranke. 

To se na neki način slaže s teorijom kako sve stranke teže “medijanskom” glasaču koji zapravo odlučuje izbore. U takvoj situaciji jedini način razlikovanja političkih programa i djelovanja stranaka ostaju subjektivni faktori. Nekakvi samo-formirani stavovi koji se obično temelje na percepciji roditelja, povijesti obitelji (pogledajte naslov), snazi transformacije devedesetih (masu teških komunjara su danas još iritantniji “domoljubi”), napisima iz medija (jel više bilo napisa o aferama u vrijeme Tuđmana, Račana ili Sanadera?). Zaobilaženjem logičkog zaključivanja i kritičkog razmišljanja o potezima stranke, pa i one koja se simpatizira, ljudi zapravo potpadaju pod “magiju” političara. Mnogi građani brane ideje stranke koju simpatizira ili zbog nekog stava s kojom asocira stranku (lijevi su društveno progresivniji, desni su konzerve ali paze na obiteljske vrijednosti bla bla bla). 

To pokazuje savršeni marketinški aparat kojemu je ravan onaj Applea s njegovim iProizvodima. Ljudima nikako nije jasno kako Apple ostvaruje tolike profite i toliko naplaćuje svoje proizvode, dok nekoj stranci u ruke stave svoju budućnost na temelju “simpa” kandidata ili nekakvog obećanja za koje je svakome jasno da nije ostvarivo. Razlika Applea i stranke je tržišna demokracija. Kada netko kupi Apple proizvod, nije nekome drugome stao na put kupnje nekog Android uređaja. S strankama je drugačije – ona koja pobjedi ima četiri godine da se iživi po društvu i gospodarstvu, pa ako se nešto kvalitetno dogodi, jednostavno sebi priskrbe slavu. 

Dokle ide ta magija, pokazuje članak sa Journal of Experimental Social Psychology. Neću ulaziti u detalje, članak je u linku. Ispitanicima je pokazan niz slika s kratkim opisima događaja iz američkog političkog života, neki od tih događaja su stvarni a neki su izmišljeni (slike photoshopirane).
Rezultati su, međuostalim, pokazali kako postoji značajna pristranost pri “sjećanju” na nepostojeće događaje kod slika koje direktnije zadiru u stavove pojedinih opcija. Većina glasača koji naginju prema demokratima je s priličnom sigurnošću potvrdila da se sjeća vijesti kako je G.W.Bush bio na odmoru sa nekom američkom sportskom zvijezdom tijekom udara uragana Katrina. Evo i slika (desno photoshop)


Jednako tako, konzervativni glasači republikanaca su prilično sigurni da su vidjeli kako se Obama rukuje s Iranskim predsjednikom Ahmadinedžadom.

Očito je nekakva pristranost snažan faktor, ne samo pri formulaciji stava već i percepciji događaja, makar oni bili izmišljeni. Pretpostavljam da onda prosječnom glasaču nije problem zamisliti kako su neoliberali opustošili Hrvatsku iako se to nikad nije dogodilo. Jednako tako nije problem percepirati “štednju” iako se očekuje da će rashodi proračuna rasti za 5 mlrd. kuna svake godine. Ako imate još ideja o nepostojećim događajima koji su nekako postali “stvarni”, slobodno nadodajte!

Navedeno nije jedini zaključak iz članka, ja sam samo izvukao jedan manji dio, pa ako nekoga zanimaju i druge slične studije, te kako su pojedinci reagirali i na druge slike, bacite oko na članak. Inače po meni je slate.com prilično ljevičarski portal pa ne čudi da je u uzorku bilo samo oko 5% konzervativnih glasača.

Read More

Kapitalizam iz sjene: Jutarnji list otkrio neoliberalnu zavjeru u jednoj zagrebačkoj pivnici

Već sam negdje pisao da je blogosfera potencionalno moćna stvar. Kao što je eventualno Scott Sumner sa bloga proširio tržišni monetarizam u glave najvažnijih monetarnih ekonomista svijeta (doduše još nigdje u praksu), jednako tako se nadamo da će nakon ovoga hrvatska javnost napokon imati priliku pobliže spoznati drugu stranu priče što se tiče mita o “neoliberalizmu” koji je opustošio Hrvatsku. Mislim da je ovo prvi put da uopće vidim izraz “libertarijanizam” i “libertarijanci” u hrvatskim novinama. Najvjerojatnije, ovo je i prvi put da je market monetarizam spomenut u nekom hrvatskom glasilu.

Za one koji ne znaju što govorim neka posjete blogove kolega u blogrollu s desne strane i prime svoju dnevnu dozu zdravog razuma!

UPDATE: Evo i online verzija
Read More

Goldman Sachs i Česi po Biokovu

Kolega sa bloga Monopolizam je na facebook profilu objavio sljedecu sliku.


To je jedan od aspekata na koje javnost ne računa kada zaziva svemoćnu državu da regulira pojedine industrije. Nažalost, nije im poznato da je konkurencija najbolji regulator, a država, kao i u svemu što radi najnesposobnija, a i najkorumpiranija alternativa.
Priča me podsjetila na paper s MMF-a koji pokazuje rezultate regulatorne šizofrenije “naroda”. 
Naime, činjenica je da je kapitalizam sustav dobiti (profita) ali i gubitka. Gubitak je nekakva funkcija rizika ne-zadovoljavanja potreba potrošača i odgovornog poslovanja. Potrošači glasuju novčanikom a mogućnost gubitka je kočnica poduzetnicima koja osigurava da se ponašaju odgovorno. Što se događa kada netko ne snosi troškove vlastitih odluka možemo vidjeti u trenutku kada se Česi upute u japankama na Biokovo. U nekom trenutku neiskusni penjači shvaćaju da su izgubljeni u kamenjaru. Pitanja poput zašto sam u japankama, zašto nemam bocu vode, zašto nemam kartu planinarskih staza itd. sigurno odjednom naviru mislima. No ako ima signala za mobitel ili ako je manželka (češki žena) dolje u mjestu zabrinuta, a ne u zagrljaju lokalnog galeba, spas dolazi od strane GSS-a i to potpuno besplatno. Valjda bi i hotel nazvao policiju kad skuzi da mu nedostaju gosti, osim ako galeb nije s recepcije. Tako je jedna od najopremljenijih hrvatskih službi u funkciji spašavanja nepripremljenih (doduse i pripremljenih) turista po planinama. Bez ikakve naknade podižu se helikopteri, pokreću potrage po tlu, angažiraju planinari, troši gorivo. Sve na račun hrvatskih poreznih obveznika. Turisti se ne moraju previše paziti, unatoč najboljim namjerama, jasno im je da će biti besplatno prevezeni u helikopteru ako se išta dogodi. Oprez je manje bitan kada su troškovi vlastitih akcija zanemarivi.


Slično je i s bankama. Banke nemaju razloga da se ponašaju odgovorno. No s bankama, u odnosu na Čeha s Biokova, nije samo problem troškova za vlastite akcije. Problem je i činjenica da ih država subvencionira pri neodgovornom ponašanju.
S druge strane, zbog osiguranja depozita, ni štediše ne paze gdje će staviti svoje novce. Sjetite se samo Credo banke – štediše su odšetale s novcem, dok su radnici izletjeli na cestu. Sumnjiva banka nikad ne bi skupila dovoljno depozita bez činjenice da su depoziti sigurni u slučaju propadanja. Na neki način su sami štediše povećali šansu uspjeha prevarantima u banci. 
Tako i garancija najvećim bankama da će biti spašene jer su tzv. Too Big To Fail (TBTF) snižava troškove financiranja istih na tržištima. Spomenuti MMF-ov paper analizira tržište prednosti banaka koje su TBTF ili formalnije SIFI – Systematically Important Financial Institutions. Takva garancija prema istraživanju predstavlja oko, u prosjeku 0,5 do 0,9 stupnjeva višeg kreditnog rejtinga za takve institucije prije 2007, te od 0,8 – 1,29 stupnjeva više nakon krize. Nakon krize je koncept vladine garancije za financijske institucije postao bolje definiran tako da veći doprinos garancije ne začuđuje. Autori su izračunali da je to moguće prevesti u oko 0,8%p.p manje kamate na financiranje za TBTF institucije. Bloomberg je čak i prikazao kako izgledaju profiti najvećih američkih institucija s i bez ove subvencije poreznih obveznika


Vidimo da porezni obveznici SAD-a stoje iza velikog dijela profita najvećih SIFI-a. Ako već žele sigurne banke, najbolje ih je staviti oči u oči s mogućnošću gubitka, jer jedino tako mogu očekivati odgovorno poslovanje istih. Kao što kaže slika na početku, regulatori će prvi završiti u rukama financijskih institucija, i smiješno je misliti da će ijedna država poduzeti išta po tom pitanju. Bolje da se država ne miješa. Tada ne bi imali pola ovih problema danas. Regulacija nema smisla jer je skrojena po mjeri reguliranih. 

Rezultati poslije krize su očiti. Banke posluju dobro, u nekim slučajevima bolje nego ikad. Što onda slijedi? Zazivanje još regulacije! Krug kreće iz početka. Pa negdje mora biti problem.
S obzirom da želimo sigurne banke, dali smo im razne garancije. Time smo neke banke pretvorili u one koje su od iznimnog značaja i time im dali status prevelikih za propadanje. To su one a i ostale shvatile kao poziv da postanu još veće i napuhanije. Možda bi svim Česima na ulazu u Hrvatsku trebali pokloniti kvalitetan madrac (luftić?) i promotivne materijale službi za spašavanje kako bi se osjećali sigurnije kad obitelj povedu, po najvećoj buri ili jugu preko Hvarskog kanala.

*Naravno da metodologija i papera i bloombergova izračuna je prilično jednostavna, ali to ih ne sprječava da budu indikativne i pokazuju da ciljevi i rezultati državnog uplitanja nisu jednaki
Read More

Robert Perišić Credit Ratings d.o.o. daje Hrvatskoj AAA u prvoj ocjeni. Linić slomio nogu pri pokušaju skoka od sreće

Nikad nisam čuo za Roberta Perišića, nit je on čuo za mene. Bez obzira na to, imamo jednu tajanstvenu povezanost posljednjih dana. A to je činjenica da njegovu facu ugledam svaki put kad otvorim “Biznis” sekciju t-portala i doživim trenutni živčani slom. Naime, ovaj autor je napisao veoma bezvezan članak o rejting agencijama, zaboravljajući da, kad pišemo o stvarnim događajima, se moramo držati stvarnosti, tj. da ne pišemo scenarij za film, pjesme, a bome ni neke “priče”. 

Kako bi bolje razumio spomenutog autora, progooglao sam ga, njegov background izgleda otprilike ovako:


Jedan od najsvestranijih autora izniklih na književnoj sceni 1990-tih zasigurno je Robert Perišić. Osim po svojim književnim uradcima, mnogima je poznat i kao pokretač i urednik ‘Godina novih’, esejist ‘Playboya’, književni kritičar-kolumnist ‘Feral tribunea’ i ‘Globusa’, te scenarist Matanićevog filma 100 minuta Slave. No, kultni književni status ponajviše je stekao svojim knjigama priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas i Užas i veliki troškovi.

Konkretno me ne zanima ni jedno njegovo književno djelo, jer to je ipak nešto o čemu nemam pojma niti me zanima, tako da ću se zadržati na komentaru članka na T-portalu, koje mu je naslov “Kreditne agencije – kuće pune smeća”.

Već prva rečenica pokazuje, po meni ideološku notu cijelog članka, značajno povezanu s već uobičajenom misinterpretacijom neoliberalizma. Perišić misli da je ova vrsta pisanja valjda nešto kao “pjesnička” sloboda, pa da pojmove može koristiti kako hoće bez obzira na definiciju. Perišić kaže:

Standard & Poors’s jesu slobodno tržište, i evo slobodnog tržišta, napokon, na američkom sudu.

Ovo je trenutak kada doživljavam živčani slom enormnih proporcija. Kada već autor koristi pojam “slobodno tržište” bilo bi lijepo da zna što taj pojam podrazumjeva. Meni omiljena definicija tržišta je ona Murraya Rothbarda koja kaže:


Slobodno tržište je mreža razmjena koje se događaju u društvu. Svaka razmjena se poduzima kao dobrovoljni dogovor među dvoje ljudi ili grupa ljudi koje predstavljaju agenti

a neku “filozofiju” oko cijele priče možete pronaći u ovom kratkom eseju.

Ne morate poznavati ni rad Murraya Rothbarda kako bi upisali “free market” u google pretraživač i vidjeli da Wikipedija kaže da je to

tržišna struktura u kojoj distribuciju i troškove dobara i usluga, nadnica i kamatnih stopa, zajedno s strukturom i hijerarhijom između kapitalnih i potrošačkih dobara koordiniraju ponuda i potražnja nesmetano od eksterne regulacije ili kontrole od strane države ili monopola.

Ili na Investopediji (drugi rezultat na Google tražilici):


Tržišna ekonomija se temelji na ponudi i potražnji s malo ili bez ikakve kontrole države. Potpuno slobodno tržište je idealizirana forma tržišne ekonomije gdje prodavači i kupci su slobodni trgovati na osnovu međusobnog dogovora o cijeni, bez intervencije države u formi poreza, subvencija ili regulacije

Znači elementi razmjene na slobodnom tržištu su upravo činjenica da su razmjene doborvoljne, postoji koordinacija ponude i potražnje u konkurentskoj privredi, te minimalno ili nikakvo miješanje države. Ovo nam je potrebno kako bi mogli dalje vidjeti gdje su problemi u članku. Obično ovakvi članci zvuče tako logično i jednostavno, a u biti su u kvalitetnom pisanju skrivene najveće moguće gluposti, pa tako odmah i u prvom paragrafu


Priča o Standard & Poor’su priča je o svijetu u kojem živimo. Znamo – to je ona stroga agencija koja nam je rejting proglasila smećem, pa nam sad, očekivano, ekonomski eksperti govore da bi ‘rezovi trebali biti agresivniji’, premda dosadašnji nisu pokazali pozitivan efekt. Ali što ćeš, na putu ‘rezolucije’ (što je neoliberalno ime za revoluciju) dogma se ne propituje, nego reži dok ne otpiliš granu na kojoj sjediš.Otpusti, smanji, uništi potrošnju, zatvori sve pipe, ne jedi i čekaj što će se dogoditi.

Zašto slušati ekonomske eksperte kad možemo slušati Roberta Perišića? Pravi dragulji tek slijede kroz priču o dosadašnjim rezovima. Ako pogledamo na ukupne i prihode i rashode Hrvatskog proračuna, ja samo vidim povećanja, a nigdje rezove. Tablica je dostupna na stranici Ministarstva financija, ja sam dodao 2012. godinu.

Da se razumijemo, nije bilo rezova, niti da ih je bilo, ne može se očekivati pozitivan efekt iste godine. Ne znam gdje je čuo ovu priču o “rezoluciji-revoluciji” kao odgovoran neoliberal s relativno dobrim uvidom u radove glavnih neoliberalnih krvopija, tvrdim da nigdje to nisam vidio. Zadnja rečenica posebno pokazuje naklapanje i nerazumijevanje ideje DRŽAVNE štednje onako kako bi ona po neoliberalima trebala izgledati – kao smanjenje državne potrošnje, ali i poreza. Zatvaranje pipe bi trebalo zatvoriti dotok sredstava državi kao glavnom uzročniku svih distorzija i otvoriti vrata privatnoj inicijativi. Mislim da je jasno da se to u Hrvatskoj ne događa. S druge strane, čini mi se da Perišić gospodrstvo vidi kao Ribić, a više o tom možete pročitati ovdje.


Ali dobro, priča je ovo o Standard & Poor’su, svjetioniku svjetske ekonomije kojeg je, nekim čudom, američko Ministarstvo pravosuđa ovih dana tužilo zbog uloge u svjetskoj krizi. Ovakve stvari su presedani, pa u zraku lebdi pitanje ide li to Obama u drugom mandatu, kad više nema kalkulacija, u čišćenje Wall Streeta? Tužbi se inače priključila Kalifornija i još šesnaest država: traže 5 milijardi dolara odštete što bi za Standard & Poor’s (nadalje S&P) vjerojatno značilo ključ u bravu. U biti, prava je ironija da ova agencija uopće još posluje. Kad bi postojala agencija koja ocjenjuje kreditne agencije, onda bi nakon krize i S&P i Moody’s i Fitch, bile proglašene smećem. Ali njih nitko ne ocjenjuje, nitko ih javno ne bira i nikome ne odgovaraju, jer spadaju u privatni sektor.

Zanimljivo je kako Perišić ne primjećuje da je Obama “tužio” jedinu agenciju koja je smanjila rating od ove 3 velike. U biti je zaista ironija da SAD tuži agenciju s obzirom da je upravo država regulirala da svi moraju prihvatiti rejtinge spomenutih agencija kao konačnu ocjenu i dalje zahtjeva ocjene istih kao npr. mjeru kvalitetnog kapitala u bankama, ulaganja mirovinskih fondova itd. Naime zahtjevanjem od banaka da drže vladine obveznice (s najboljim ratingom) kao kvalitetnu imovinu u bilanci, a i u druge svrhe, Obama efektivno sebi garantira potražnju za državnim dugom, niske kamate i uvijek likvidno tržište svih ovih obveznica. Rating agencije su alat države za provođenje svojih politika, pa je zaista, zaista čudno kako Perišić misli da je ironija da S&P posluje. 

E ovdje počinje prava zabava:


Da podsjetimo, agenciji Standard & Poor’s posao je procijeniti tko je sposoban vraćati dugove – a tko je ‘junk’ ili smeće – te koja je financijska roba ispravna, a koja sumnjiva. Imaju oni razne nivoe ocjena, no poanta je da su S&P, kao i druge agencije, bankarskog diva Lehman Brothers držale do same propasti na najvišem rejtingu i, što je još važnije, one su godinama blagoslivljale s najvišim rejtingom sve one gomile američkih sub-prime hipotekarnih kredita, te financijskih proizvoda koji su se iz njih ‘prepakiravali’. To je, u biti, kao da kupuješ nečije dugove, pa ako S&P garantira da je roba dobra, znači da će se ti dugovi vraćati i da si kupio novac koji će jednom doći. Ali S&P su imali šarene oči i, što bi rekao Koja, novac neće doći. Novac nikad neće doći.

Potrebna je tu mala napomena: S&P je naplaćivao 750.000 dolara po ocijenjenom paketu i, eto, ljudi su na tržištu, slobodnom, pa se rukovode tržišnom logikom – zar druge ima? Međutim, tržišna logika u određenim situacijama postaje isto što i korupcija. Akteri su se zbog toga i upleli u proizvodnju smeća – oni su, na primjer, 2004. razmatrali strože kriterije rejtinga, no onda su shvatili da će izgubiti ‘tržišni udio’, jer će se naći drugi (Moody’s i Fitch) koji će blagosloviti stvar. Bilo bi lijepo da su oni tu jedine trule jabuke, ali tu su i banke, poput Bear Stearnsa, koje su bile vrlo, vrlo nezadovoljne naznakama strožih kriterija.

Tako, eto, funkcionira svjetsko slobodno tržište i odatle ovaj potop. On je produkt vjere da će se tržište samo izbalansirati, da ono samo po sebi vodi razvoju, da ga treba samo pustiti, bez regulacije države koja samo smeta. To je teorija ‘slobodnog tržišta’, ta sintagma znači to, a ne tržište općenito – što u nas mnogi neupućeni miješaju.

Kako bi se osvrnuo na ovu gomilu…hm…smeća (?) moram ukratko ispričati “what really happened” verziju, u pojednostavljenom obliku. Veliki dio ovoga, i to detaljnije se može pročitati u Vuk Vuković: “Political Economy of the US Financial Crisis 2007-2009” .

Negdje 70ih godina politčari u Washingtona su se sjetili da bi dobar politički potez bio “promocija” vlasništva nad domom. Sve se to odvijalo prije Reagan/Greenspan deregulacije financijskih tržišta, koja je kao, kriva za sve ovo sada. Prvi inovator na tržištu hipotekarnih kredita je bio Ginnie Mae – jedna od prvih tzv. government sponsored enterprises (GSE), koja je i izdala prvi MBS – morgtage backed security, financijski instrument za osiguranje zajmova i povećanje likvidnosti tržišta hipotekarnih kredita. Prije nego što je neki tamo Goldman Sachs “špekulirao” s takvim instrumentima, državna agencija je aktivno plasirala takve instrumente. 90-ih godina političari su odlučili cijelu situaciju dovest na viši nivo uključujući cijeli financijski sektor. Financijska industrija je prije toga vršila racionalizaciju kredita na način koji svi poznajemo – građani koji nisu imali dovoljna primanja, nisu mogli podignuti kredit za kupnju doma. To se sve moralo promjeniti. No postojala su 2 problema, prvi je bio da banke neće davati kredite ljudima koji ih vjerojatno neće vratiti i drugi, čak i da ih se prisli da to učine, to bi moglo smanjiti ukupnu emisiju kredita zbog povećanja dijela aktive koja pokazuje visoki rizik (mala vjerojatnost otplate). Cijela stvar je eventualno rješena stvaranjem GSE-a Freddie Mac-a i Fannie Mae, čija je zadaća, kao državno “sponzoriranih” agencija bila osiguravanje zajmova, prije svega onima koji ih u prethodnoj shemi (bez uplitanja države) ne bi ni dobili – tzb AltA i subprime dužnici – tj stvaranje tržišta subprime kredita. GSE su otkupljivali te kredite od banaka i na temelju njih emitirale MBS-ove čime su pokušale stvoriti likvidno tržište kako bi se povećala likvidnost hipotekarnog tržišta za subprime zajmove. No i dalje je postojao problem – čak i kad banka može prodati subprime hipotekarni kredit GSE-u, zašto bi ona u bilancu preuzela financijski instrument koji nije ništa kvalitetniji od kredita koji je već bila primorana dati. Stoga, to tržište ne bi nikad zaživjelo. 


Tu u priču dolazi “slobodno tržište” kreditnih agencija. Njihova uloga je smanjenje asimetrije informacija na financijskim tržištima. S obzirom da se specijaliziraju u tome, one mogu izvršiti procjenu kvalitetnije nego pojedine institucije. Rejtinzi koje one daju su mišljenja i ne obvezuju nikoga. Pitanje je, zašto bi na slobodnom tržištu itko koristio usluge ovih agencija (ako mu ne trebaju), i ako je to tako profitabilan posao, zašto bi postojale samo tri velike rejting agencije na svijetu s obzirom da slobodno tržište omogućuje nesmetan ulaz svima koji primjete priliku za profit? Dio odgovora je već u ovom tekstu – SAD, pa i druge države zahtjevaju postojanje rejtinga na kredite, instrumente itd kako bi ih mnoge financijske institucije uopće mogle koristiti. Ok, idemo zaštiti potrošače, investitore i štediše, to nije loš razlog, iako se baš ne preklapa sa idejom slobodnog tržišta. To i dalje ne odgovara zašto, ako imamo slobodno tržište, nemamo više ponuđača ovakvih usluga. Korištenje rejting agencija od strane države daje odgovor na to pitanje. Naime, već sam spomenuo da se MBS tržište ne bi dogodilo zbog istog rizika kredita i instrumenta – to je značilo da ideja političara o jeftinom financiranju neadekvatnih zajmoprimaca nikad ne bi zaživjela. Jedan način je bio u cijelu priču uvući rejting agencije. Država je odlučila da GSE-i s obzirom da su to, od države , blagoslovljeni subjekti imaju jednaki rating kao i država jer postoji implicitna garancija države za njihov dug (ona koja je ispunjena bailoutom istih u jeku krize). Tada su rejting agencije mogle slobodno na bilo kakvi instrument koji je od njih dolazio nalijepiti najbolji, američki, rejting. Kako bi država osigurala cijelu priču, osigurala je i svojevrsni oligopol ovim agencijama, tj zaštitu od konkurencije. Država kroz razne regulacije zahtjeva korištenje rejtinga agencija u strukturama bilanci niza institucija i fondova. Rejting koji je relevantan može dati samo “općeprihvaćena” agencija. “Općeprihvaćenom” agencijom se postaje onda kada se zauzima dovoljno tržišta da te država smatra takvom – jer sve institucije koriste tvoj rejting. Jel primjećujete situaciju?

Ne možeš zauzeti tržište dok država ne propiše da se tvoji rejtinzi koriste, a država neće propisati da tvoji rejtinzi vrijede dok ne zauzmeš dio tržišta. To ne zvuči baš kao slobodno tržište, a užasno smrdi na standardne ishode državne intervencije.


Ako pogledate definicije s početka, primijetit ćete kako se priča baš ne poklapa s onim što predstavlja slobodno tržište. Ove tri agencije ne djeluju u tržišnom, konkurentskom okruženju već ih itekako štiti, upravo država, koja ih sad, kao i tuži. Država je itekako bila upletena u ovo, nije dopustila da cijenu kredita na tržištu definiraju ponuda i potražnja već nekakvi politički ciljevi, a umjesto da je omogućila konkurenciju na tržištu rejting agencija, regulirala je tako da se onemogući ulaz konkurenciji. Time je onemogućila jeftinije i kvalitetnije rejtinge za sve.


Ali ako već postoji “slobodno tržište”, zanima me, zašto Perišić, kad već ima toliko znanja i upućen je u greške koje su rejting agencije činile, ne uđe u to tržište i ponudi bolje, jeftinije i kvalitetnije rejtinge. Sigurno bi mu bilo profitabilnije od pisanja, morate priznati da ovih 750.000 dolara zvuči odlično. Odlično bi živio od jednog rejtinga. Zato mu predlažem da se javi Liniću i da manju ponudu te stavi Hrvatskoj AAA rating da nas više nitko ne može “zajebavat”. 
Veselo je to, zaista – “slobodno” tržište kreditnog rejtinga u punoj formi. Vidimo kako, ova iako sarkastična, izjava na kraju Perišićeva članka, zapravo jako dobro opisuje sve događaje i kako neupućeni, tipa Roberta Perišića, zaista puno toga mješaju.
I naravno u tom duhu, uvijek rado koristim ovaj Rothbardov quote:


“It is no crime to be ignorant of economics, which is, after all, a specialized discipline and one that most people consider to be a ‘dismal science.’ But it is totally irresponsible to have a loud and vociferous opinion on economic subjects while remaining in this state of ignorance.”

PS Da Perišić ne prepoznaje slobodno tržište ni kad mu je pred nosom pokazuje i ovaj njegov članak o kulturi tržnica i Liniću

Read More

Ribić i MMF: Što je Blanchard zaista mislio?




Zadnjih par dana naši redovito socijalno zabrinuti mediji pobjedonosno objavljuju kako je MMF priznao da politika štednje ne funkcionira. Vilim Ribić je odmah sazvao konferenciju kako ne bi zaboravili da je on, uz ulogu sindikalnog vođe, medijske kurve, mesije radništva, i jedan od jačih ekonomskih stručnjaka u zemlji (uz Jurčića, Kulića, Pavunu i Severa). HRT se pobrinuo da njegovo cijenjeno mišljenje prijeđe granice naše napaćene zemlje, tako da se pojavio u istoj reportaži kako se slaže s, hrvatskim medijima omiljenim, nobelovcem Stiglitzom (ili se Stiglitz slaže s njime?).

Sve ovo me ponukalo da pogledam sporni PDF koji je dostupan svima – tako i Ribiću i autorima tekstova po domaćim i stranim portalima.

No prije nego što malo prođemo kroz oni manje tehnički dio Blanchardova rada, htio bih proanalizirati dva teksta s HRT-a jer je ipak to stav koji je proslijeđen javnosti kroz Dnevnik nacionalne javne državne ili kako je već zovemo, televizijske kuće.



Krenimo od naslova – kako ćemo vidjeti, u Blanchardovu i Leighovu radu nigdje ne piše ništa slično, upravo suprotno. U prvom paragrafu HRT-ovog članka se pojavljuje sljedeća rečenica:

Sada su opsežno, uz dopunu matematičkih formula, objasnili greške u procjenama utjecaja oštrih smanjenja proračunskih rashoda u zemljama poput Grčke, Portugala i Španjolske. 

 U principu to je umalo točan opis o čemu se radi u spornom radu. Sad slijedi autorovo mišljenje:

Iako se u dokumentu upozorava da ga mediji ne bi trebali prikazivati kao službeno stajalište MMF-a, on odražava promjenu stajališta zajmodavca sa sjedištem u Washingtonu kada su u pitanju oštre mjere štednje u Europi.


Znači, unatoč upozorenju u radu, autor izvlači zaključak da navedeni rad odražava promjenu stajališta MMF-a. To naravno nije točno, jer taj “paper” ne može ni biti osnova za promjenu stajališta MMF-a, a nigdje u PDF-u ne piše da sa štednjom treba prestati ili nešto slično. Kako ću kasnije pokazati, piše upravo suprotno. MMF i zaposleni tamo znaju što je stvarnost – da postoji mogućnost da Grčka troši, MMF ne bi uopće bio tamo angažiran, tako da ovakve izjave nemaju veze s mozgom. Sumnjam da bi itko u Hrvatskoj poticao MMF koji Grcima daje novac za potrošnju kad bi znali da dio tih novaca daje i Hrvatska kroz svoju kvotu koju čuva u MMF-u.

I grand finale:

Model je prilagođen u idućim godinama. MMF sada zagovara blaže proračunske rezove u Grčkoj i ostalim zemljama pritisnutima recesijom.

Pročitajte naslov pa ovu zadnju rečenicu, mislim da takvu retardaciju i uvredu prosječnom čitatelju ne moram ni komentirati. 



Ribić na djelu. Zanima me tko su ti privilegirani u naslovu, meni se sve ove godine čini da je privilegiran upravo javni sektor – sigurna primanja, jubilarne nagrade, troškovi puta, božićnice, regresi itd itd. I sve to bez ikakvog testa pred potrošačima i bez pitanja kolika je uopće korisnost i produktivnost tih poslova. Čini mi se da su oni koje Ribić zastupa ti koji su privilegirani u odnosu na ostale zaposlene.
No što on točno misli…

Ribić kaže da su sadašnja i prošle hrvatske vlade slijedile neoliberalni fundamentalizam MMF-a te pretjeranim kontrakcijama potrošnje postigle suprotni učinak od željenog izlaska iz krize, jer su zbog pada potrošnje pale proizvodnja i trgovina, zbog čega je, pak, povećan broj nezaposlenih.

Zaista, Hrvatska je opustošena teškim neoliberalizmom, državna potrošnja je u posljednjih 20 godina drastično smanjena, tržište rada liberalizirano, sva državna poduzeća su privatizirana, uvedeni voucheri u obrazovanje, smanjivani porezi, smanjivana izdavanja za socijalne usluge, otpuštane tisuće ljudi u javnom sektoru…..koga on vara? Samo one koji nemaju pojma što je neoliberalizam. O štednji Hrvatske dovoljno govori pogled na izdatke državnog proračuna koji od osamostaljenja nisu smanjeni u odnosu na godinu prije. Trebam li uopće komentirati trabunjanje da je državna “štednja” dovela do pada proizvodnje, trgovine i rasta nezaposlenosti – u privatnom sektoru? Može utjecati na dio koji opslužuje državni sektor, ali s obzirom da štednje nije u nas ni bilo, mislim da je više utjecalo gušenje porezima i novim regulacijama, kao i kolaps priljeva inozemnog kapitala i potražnje – ali o tome drugi put.


Potrošnja se, kaže Ribić, treba održavati i pod cijenu inflacije i tiskanja novca jer o njoj ovise mnoga radna mjesta, ali za takvo što, prema njegovim riječima, unutar hrvatske vlasti nema kompetencija, smjelosti niti kulture dijaloga sa zagovarateljima poticanja potrošnje.

Ovo mi je jedna od dražih izjava – Ribić zaziva inflaciju kao rješenje? Jel potrebno ovo komentirati? Zemlja se i dalje oporavlja od posljednjeg udara rasta cijena zbog poskupljenja grijanja i povećanja poreza, pa bi uz to još malo i tiskanja kuna? To je dosad svaki put uzrokovalo neviđen rast standarda građana i potrošnje – svi se sjećaju ranih devedesetih i 1000+% inflacije! To je sigurno razlog zašto je Zimbabwe danas bogatija zemlja od Hrvatske i zašto Hrvati ušteđevinu ipak čuvaju u Eurima. Mislim da Ribić još živi u nekakvom socijalističkom mindsetu u kojemu sve što država radi obuhvaća sve ekonomske agente u zemlji pa ako država troši više (što trenutno i je) i ljudi nekako troše više, pa još malo inflacioniramo pa imamo još više proizvoda i usluga (?). Iskorištavanje Philipsove krivulje nema smisla još od stagflacije 70ih, pa mi nije jasno zašto su neki ekonomisti i dalje zalijepljeni za taj koncept (pa čak i Blanchard sa svojih 4% ciljanja inflacije upravo u tu svrhu).

Ali ostavimo se čudnih teorija u ime još zanimljivije stvarnosti

– Blanchard & Leigh : 

Growth Forecast Errors and Fiscal Multipliers


Ukratko o čemu se radi: 

Otkrili smo da je u razvijenim ekonomijama snažnija planirana fiskalna konsolidacija povezana sa nižim rastom od očekivanog, s vezom koja je posebno snažna, statistički i ekonomski u početnoj fazi krize. Multiplikatori su bili viši od onih koje su istraživači (prognozeri) pretpostavili. Slabija veza posljednjih godina je rezlutat činjenice da su prognozeri učili iz grešaka i zaista nižih multiplikatora u odnosu na vrijeme početka krize.


Ukratko, radi se o ponovnoj evaluaciji prognoza utjecaja smanjenja fiskalne potrošnje kao i pokušaja povećanja prihoda kroz povećane poreze u programima prilagodbe, na gospodarski rast. Revidirane su prvotne projekcije kad se pokazalo da su premekano procijenjeni koeficijenti promjene – tj pad BDP-a je uslijed promjena bio veći nego što su modeli prognozirali.

U uvodu autori naglašavaju da je papir dio rasprave o fiskalnim multiplikatorima  (a ne o smjeru politke MMF-a). Pitanje rada je: jesu li prognozeri podcijenili multiplikatore – kako vidimo u summary-u gore – jesu. A ne je li “štednja” dobra ideja?

*ukratko multiplikator bi pokazivao za koliko jedinica će pasti/rasti BDP u slučaju pada/rasta državne potrošnje za jednu jedinicu – u kratkom roku. U dugom roku se smatra da povećana državna potrošnja može samo dovesti do inflacije

Evo što kažu o HRT-ovih 0-greška tumačenju (pogledajte članak)


U slučaju racionalnih očekivanja, pod pretpostavkom da su znanstvenici koristili korektan model, koeficijent fiskalne konsolidacije bi trebao biti 0. S druge strane ako su podcijenili multiplikator trebala bi postojati negativna veza među PROGNOZAMA fiskalne konsolidacije i grešaka u rezultirajućoj prognozi rasta.

To su oni zaista utvrdili, tj da su prognoze utjecaja prilagodbe bile podcijenjene.

Razočaranja (odstupanja od prognoze) bi trebala biti veća u zemljama s većim rezovima


Nažalost Blanchard i Leigh u sljedećem paragrafu čine, po meni, jednu veliku grešku:


Zbog referentne kamatne stope koja je umalo došla do 0, središnje banke nisu mogle djelovati kako bi smanjile negativni KRATKOROČNI utjecaj fiskalne konsolidacije na ekonomsku aktivnost. 

Blanchard (ne znam za Leigha) ovdje implicira postojanje zamke likvidnosti, tj prestajanje mogućnosti monetarne politike da djeluje jer su kamatne stope dotakle 0 i više nema mjesta za spuštanje. To je naravno neistina. Monetarna politika ima mnoštvo načina za stimuliranje agregatne potražnje i nakon situacije kada kamatna stopa dosegne 0. Već sam pisao o LTRO-ima ECB-a, tu je i QE (quantitative easing) kao i druge mjere. Problem u Europi je što to Maastrichtski sporazum ECB-u ne dopušta u principu, a i u obujmu koji bi bio potreban. 
Kasnije navode da određeni DSGE modeli pokazuju da u toj situaciji fiskalni multiplikator doseže 3. Naravno da će rezultat biti takav jer je model neo-keynesijanski s fokusom na kamatnim stopama. Obično DSGE ne uključuje financijski sektor (ako i uključuje, onda je to veoma rudimentarna verzija), te temeljeno na pretpostavkama modela, koji kaže da monetarna politika nema više municije, mora se doći do rezultata koji uvažava tu činjenicu. Naravno ECB je učinila puno više od snižavanja stope (iako po mom mišljenju ne dovoljno i ne na pravi način) tako da su upitni i ovi modeli. Jedan od takvih radova, na koje referiraju Blanchard i Leigh multiplikator procjenjuje na 1.6 – pretpostavljam da su u HRT-u (ili odakle su već prepisali) tu izvadili brojku od 1,6.

I sad da se ne vrtim previše oko ovih tehničkih stvari koje prosječnog čitatelja ne zanimaju, Blanchard i Leigh zaključuju da su multiplikatori krivo procjenjeni, tj da su podcjenjeni. Time su dobivali optimističnije prognoze o GDP-u, pa time su prave brojke bile ispod prognoza. S obzirom da se veliki dio programa – posebno Grčkog – vrti oko neke ciljne brojke za javni dug u GDP-u, to implicira da su ciljevi programa koji je Grčka prihvatila u zamjenu za jeftine kredite pre-optimistični.

Konkretno

(…) naši rezultati koji pokazuju da su kratkoročni fiskalni multiplikatori bili veći od očekivanih i kao takvi NEMAJU mehaničkih implikacija na provođnje fiskalne politike. Neki komentatori su interpretirali naš prethodni box (vjerojatno u nekom prethodnom izvješću) kao impliciranje da je potrebno potpuno izbjeći fiskalnu konsolidaciju. Taj zaključak NE PROIZLAZI iz naše analize. Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost su samo JEDAN od faktora koji se moraju uzeti u obzir kod određivanja odgovarajućeg tempa fiskalne konsolidacije za svaku pojedinu zemlju.

Mislim da su dovoljno jasno naglasili da ono što stoji u medijima nema veze s onim što oni misle da je odgovarajuće. Za one koji nisu dosad skužili – fiskalna konsolidacija je ono što mediji nazivaju “štednjom”.

Kad već pričamo o štednji, tj rezanju javnih rashoda, naglasio bih da je po meni velika greška ovih programa bila što su se usporedno podizali porezi i cijedilo stanovništvo (vidi đavla kao i u nas, samo bez rezova) pa se dvostruko gušilo ekonomsku aktivnost – u kratkom roku smanjenjem državne potrošnje, a u dugom roku – visokim porezima. Čini se da mi povijest daje za pravo, Alesina, Favero i Giavazzi su izdali znanstveni rad u kojem su se bavili takvim epizodama i zaključili su (ulomak iz abstracta-):


Ovaj rad istražuje uzrokuju li fiskalne konsolidacije velike gubitke outputa. Otkrili smo da je bitno na koji način se provodi fiskalna korekcija. Prilagodbe bazirane na rezovima potrošnje dovode do manje gubitka outputa nego one koje su bazirane na porezima. Prilagodbe asocirane s rezovima potrošnje su asocirane s laganim i kratkim recesijama,a često i izostankom recessije. One bazirane na porezima su asocirane s dugim i dubokim recesijama. Razlike se ne mogu objasniti različitim monetarnim politikama za vrijeme trajanja prilagodbi, već uglavnom zbog razlika kod reagiranja privatnih investicija.

Eto, Ribićevo trabunjanje pada u vodu, vjerojatno kao i Grčićev plan po kojem će koordinacija za investicije imati dovoljno velik pozitivan efekt da nas potegne s dna u ovakvom okružju.





Read More