Category : psihologija

Jel ti dide ustaša ili partizan?

Nemam naviku pisati o ovakvim temama, al evo pokušaj. Bilo kakvi inputi komentatora će biti dobrodošli!

Koliko toga ljudi zapravo umišljaju? Neke stvari su prilično jasne jednima, dok drugi ili raspolažu krivim informacijama ili nisu spremni odustati od svojih stavova kada im se i dokaže suprotno. Često spominjem mit o “divljem neoliberalizmu” koji Hrvatska nikad nije doživjela. Obično se sve stranke u Hrvatskoj više-manje slažu da je Hrvatsku opustošio neoliberalizam uz pomoć kafića koji ne izdaju račune, raznih vrsta stranih i domaćih kapitalista i slično. 

Ekonomski programi stranaka se po ekonomskim principima pa i rezultatima baš ne razlikuju previše. Većina stranaka se slaže sa ulaskom u EU. Ostaju nebitna pitanja kojima se država ne bi ni trebala baviti (nebitna su jer upravo nisu posao države) tako da gubimo mjesece na pitanja jesu li roditelji odgovorni za svoju djecu (zdravstveni odgoj), jesu li ljudi odgovorni za vlastite financije (ograničavanje minusa), jesu li poduzetnici dovoljno poduzetni (spasonosno smanjenje doprinosa za zdravstveno osiguranje), kakve izložbe su politički podobne za učenike/studente (ona izložba sa slikama iz vremena Jugoslavije), pripada li tijelo osobi ili državi (konzumacija droga) itd itd. Nekako mi nikad nije jasno kako te gluparije mogu biti percepirane kao bitne (neću uopće ulaziti u “potrebnost”) kako bi se razlikovale stranke. 

To se na neki način slaže s teorijom kako sve stranke teže “medijanskom” glasaču koji zapravo odlučuje izbore. U takvoj situaciji jedini način razlikovanja političkih programa i djelovanja stranaka ostaju subjektivni faktori. Nekakvi samo-formirani stavovi koji se obično temelje na percepciji roditelja, povijesti obitelji (pogledajte naslov), snazi transformacije devedesetih (masu teških komunjara su danas još iritantniji “domoljubi”), napisima iz medija (jel više bilo napisa o aferama u vrijeme Tuđmana, Račana ili Sanadera?). Zaobilaženjem logičkog zaključivanja i kritičkog razmišljanja o potezima stranke, pa i one koja se simpatizira, ljudi zapravo potpadaju pod “magiju” političara. Mnogi građani brane ideje stranke koju simpatizira ili zbog nekog stava s kojom asocira stranku (lijevi su društveno progresivniji, desni su konzerve ali paze na obiteljske vrijednosti bla bla bla). 

To pokazuje savršeni marketinški aparat kojemu je ravan onaj Applea s njegovim iProizvodima. Ljudima nikako nije jasno kako Apple ostvaruje tolike profite i toliko naplaćuje svoje proizvode, dok nekoj stranci u ruke stave svoju budućnost na temelju “simpa” kandidata ili nekakvog obećanja za koje je svakome jasno da nije ostvarivo. Razlika Applea i stranke je tržišna demokracija. Kada netko kupi Apple proizvod, nije nekome drugome stao na put kupnje nekog Android uređaja. S strankama je drugačije – ona koja pobjedi ima četiri godine da se iživi po društvu i gospodarstvu, pa ako se nešto kvalitetno dogodi, jednostavno sebi priskrbe slavu. 

Dokle ide ta magija, pokazuje članak sa Journal of Experimental Social Psychology. Neću ulaziti u detalje, članak je u linku. Ispitanicima je pokazan niz slika s kratkim opisima događaja iz američkog političkog života, neki od tih događaja su stvarni a neki su izmišljeni (slike photoshopirane).
Rezultati su, međuostalim, pokazali kako postoji značajna pristranost pri “sjećanju” na nepostojeće događaje kod slika koje direktnije zadiru u stavove pojedinih opcija. Većina glasača koji naginju prema demokratima je s priličnom sigurnošću potvrdila da se sjeća vijesti kako je G.W.Bush bio na odmoru sa nekom američkom sportskom zvijezdom tijekom udara uragana Katrina. Evo i slika (desno photoshop)


Jednako tako, konzervativni glasači republikanaca su prilično sigurni da su vidjeli kako se Obama rukuje s Iranskim predsjednikom Ahmadinedžadom.

Očito je nekakva pristranost snažan faktor, ne samo pri formulaciji stava već i percepciji događaja, makar oni bili izmišljeni. Pretpostavljam da onda prosječnom glasaču nije problem zamisliti kako su neoliberali opustošili Hrvatsku iako se to nikad nije dogodilo. Jednako tako nije problem percepirati “štednju” iako se očekuje da će rashodi proračuna rasti za 5 mlrd. kuna svake godine. Ako imate još ideja o nepostojećim događajima koji su nekako postali “stvarni”, slobodno nadodajte!

Navedeno nije jedini zaključak iz članka, ja sam samo izvukao jedan manji dio, pa ako nekoga zanimaju i druge slične studije, te kako su pojedinci reagirali i na druge slike, bacite oko na članak. Inače po meni je slate.com prilično ljevičarski portal pa ne čudi da je u uzorku bilo samo oko 5% konzervativnih glasača.

Read More