Category : vlada

Tko još puši satus quo?

Vlada je predstavila mjere kojima misli skrpati proračun ovu godinu. Ovo je naravno prva verzija s obzirom da će biti još nekoliko rebalansa kao i obično. Populizam opet prevladava nad računicom. Vlada očito i dalje nije spremna učiniti ikakve hrabrije korake već se drži iste strategije kao i prošle dvije godine:

Ministar je objasnio da je Zakonom, koji je donesen 2009. godine, predviđeno da će umirovljenje beneficiranog radnog staža biti isplaćivano iz I. mirovinskog stupa, zbog toga jer ti umirovljenici vrlo kratko vrijeme uplaćuju u II. stup, pa svrha njihove štednje ne postoji. „Mi samo definiramo da nećemo čekati datum umirovljenja“, rekao je ministar i nastavio: „Efekti koje mi u ovu godinu unosimo su otprilike samo oni koji se odnose na vojsku, policiju i vatrogastvo. Procjena je da je to oko 2,800 milijardi kuna, što bi u ovoj godini unesli kao povrat sredstava u I. mirovinski stup. Manja uplata koja bi uslijedila u ovoj godini, s obzirom da ćemo sad uplaćivati u I. mirovinski stup, je 400 milijuna kuna, što znači da su to u ovoj godini ukupni efekti od 3,200 milijarde kuna“, pojasnio je dodatno. Također, kazao je da se povećavanjem koncesijske naknade očekuje 200 milijuna kuna, a planira se i povlačenje dijela dobiti trgovačkih društava i viškova sredstava u državnim ustanovama i institucijama, koji nisu potrošeni u ranijima godinama, te se tu očekuju efekti od jedne milijarde kuna. 

„Na rashodovnoj strani smatramo da smanjenja možemo učiniti na rashodima za zaposlene od oko 370 milijuna kuna, materijalnim rashodima milijardu i 310 milijuna, na subvencijama oko 550 milijuna i dodatnim uštedama u zdravstvu, s obzirom na reforme koje se trebaju provesti tijekom ove godine, 600 milijuna kuna“, nastavio je ministar Linić. Objasnio je da se pojedinačne plaće neće dirati i neće biti otpuštanja i smanjenja plaća, već se pritom misli na sveukupnu masu plaća. Dakle, planira se veća kontrola prekovremenih sati i dodataka na plaću, te neće biti zapošljavanja na upražnjena prazna mjesta i tu su te moguće uštede. Kazao je da je Vlada ocijenila da treba preispitati neke kapitalne rashode, s obzirom na prioritete i osigurana sredstva, a to je oko 455 milijuna kuna. Stavke ostalih rashoda mogu se smanjiti za oko 320 milijuna kuna, a sveukupno su uštede na rashodovnoj strani oko 3,6 milijardi kuna.

Očito je da su potrebne uštede podijeljene, opet, pola na prihodovnoj, pola na rashodovnoj strani. Tu se ništa nije promijenilo. Ista strategija je primjenjivana dosad svaki put kad je trebalo pokriti rupe. No kao i obično, izvedba u obje komponente je nejednaka. Dok se na rashodovnoj strani svaki put pronađu nekakve prilagodbe koje ne diraju u ništa ozbiljno, na prihodovnoj strani su mjere uvijek prilično efikasne i straightforward. Ništa još nije precizno definirano, svejedno slijedi kratki osvrt.
Na prihodovnoj strani je jako lako uvesti novi porez, podignuti stopu postojećeg, ismisliti nove naknade, opljačkati mirovine nekim zaposlenicima i sve se to odradi u mjesec dana. Rashodovna strana obično traži zaustavljanje potrošnje, pa to teže ide. Tko će kontrolirati odrađene sate kad prije 2 mjeseca nisu znali ni koliko ljudi ukupno zapošljavaju. Naravno nove izmišljotine za izvlačenje novca zahtijevaju i nove agencije. I tu se nekoga treba zaposliti. Diranje subvencija bez reforme sustava subvencija nema smisla. Odakle će “nove uštede” u zdravstvu doći i zašto one nisu postojale ima nekoliko mjeseci ili prvi put kad se uopće počelo raditi, je pitanje, kao i s ostalim “uštedama”. Zašto sve ove uštede nisu postojale kada se počelo govoriti o “rezanju” i “štednji”? Zašto se svako 6 mjeseci kod rebalansa nađe 500tinjak milijuna ušteda koje se kao mogu provesti, zašto, npr. u tri proračuna/rebalansa prije netko nije naveo 1,5 mlrd i rješio to odmah. Naravno, to nema smisla jer je Vladina strategija otezati status quo dokle god može. Kozmetički zahvati su bitan alat za takav pristup.
Do sada je Vlada pokazala da ne uspijeva kontrolirati sve te male krpice kojima pokriva interdimenzionalni i intertemporalni vortex, zvan RH deficit. To nije ništa neobično, jer bez pravih reformi, stezanje postojećih sustava može stvarati samo kontra-efekte. Službenika koji nema razloga uštedjeti, tjerati na štednju je glupost. Tu obično prevlada stara škola i ona priča kako će netko drugi sniziti svoje sate i troškove pa ne mora on. Tako u krug, i kao obično rezultat je loš kao i svaki put kad su to pokušali. Kosorica je bar ukinula sokove na sjednicama.
Smiješno je da se i dalje priča o investicijama. Kada je cirkularni tok “oporezuj tiho pa dijeli sredstva glasno” utihnuo zbog loše aritmetike i prevelikih “očekivanja” rasta (svake, ali svake godine!). Linić je optužio privatni sektor kako nije spreman investirati, već samo otpuštati. Kako nisu iskoristili ona 2p.p. sniženja doprinosa za zdravstvo? Tada je najavljeno da će javna poduzeća koja su u 2013. ostvarila oko milijardu i pol kuna dobiti (na 2,5-3 mlrd Kn subvencija) biti nositelji novog investicijskog vala. I eto, zadnje 2-3 godine su javna poduzeća investirala oko 9,5 mlrd godišnje. 2014. je plan investirati 30ak % više. Čak i da vjerujem da će javne investicije imati ikakav pozitivni efekt (svašta oni ubrajaju u investicije btw), pitam se kako će to financirati.
Vladina prezentacija kaže da je “ograničena dostupnost kapitala” što je normalno jer javna poduzeća u principu nose minimalno rejting svog vlasnika koji je trenutno smeće. Izvor investicijskog potencijala su onda profiti (mogla bi biti i imovina, no pati od problema kolaterala u budućnosti). Ne zaboravimo da je većina tih trgovačkih društava u vlasništvu države u procesu restrukturiranja ili pate pod uberdimenzioniranim teretima duga kao HAC i drugi cestari. No, Linić će dio profita do 2016.(?) iskoristiti za krpanje rupe u proračunu, što onda otvara pitanje: kako misle u 2014. investirati 30% više ako će dio profita ići za krpanje proračuna. Dug je očito neka opcija, posebno ako se dug poduzeća ne uključuje u javni dug, kao što napominje Cronomy:

također za imati na umu su nedostaci samih podataka o javnom dugu. 2008. je došlo do određenog “prekida” podataka jer su iz proračuna izdvojeni HAC, HBOR, itd. što znači da su određene komponente javnog duga “izbačene” iz statistike. Bar se meni tako čini gledajući u podatke. To otežava ispravnu analizu rasta javnog duga. 

Možda i najvažniji dio članka u Jutarnjem je dio u kojm prof. Lovrinčević objašnjava da je javni dug zapravo prikazan nepotpuno zbog toga. Promjenom metodologije, promjeniti će se i razina javnog duga. Umjesto 65% on će biti 80% BDPa. Ekonomisti koji gledaja javni dug to znaju, tržišta to znaju, investitori to znaju. Političari i dalje misle da raznim računovodstvenim ‘abrakadabra’ potezima zavaravaju netkoga. Možda građane, ali samo na kratko. Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.

S obzirom na ograničenje s početka paragrafa, nisam siguran koliko će biti moguće odraditi “fool me three times” shemu. Očito je ta strategija bila “uspješna” posljednjih godina, pa je misle podvaliti i Europskoj komisiji. Velimir Šonje je za HUP izradio studiju na temelju kompariranja iskustava sličnih zemalja i zaključeno je da ova zemlja mora zaustaviti rast rashodovne snage (što je u liniji npr Alesina et al zaključaka) i konačno odbaciti interes pojedinih interesnih skupina (khm…sindikata javnog sektora, privatnih interesa itd) u ime interesa svih građana i budućih generacija, koji plaćaju i plaćati će održavanje statusa quo-a i u 2014. godini.

PS: …ili kako bi valjda jedini normalni političar (HT: Davor H) s ovih prostora to formulirao:

Izgleda da političkim strankama nije bilo dosta ovog propalog sistema. Politička volja za reforme ne postoji. Postoji velika želja za praznim marketingom, za pričom o reformama. Tzv. PPV reforme. Umesto institucija sistema, postoji jedino želja za samovoljom pojedinca.
Ne postoji nikakva volja da se političke stranke odreknu privilegija parazitskog sistema koji su kreirale u poslednjih 10 godina i u kome živimo. Svih svojih subvencija, stranih investitora, Beograda na vodi i jaja na oko, netransparentnih ugovora i zaobilaženja tendera, nesposobnih kadrova, direktora i upravnih odbora, stranačkih zapošljavanja, javnih preduzeća kao krava muzara, sindikalnih vođa koji poslušno izvršavaju zadatke, medija preko kojih plasiraju blato. Ako se pitate zašto ogromna većina ljudi loše živi, odgovor je zbog parazita i parazitskog sistema privilegija u čijem centru je javni sektor.
Read More