“State of macro” par godina kasnije

Nemam baš puno vremena pisati zadnje vrijeme, al evo jedan osvrt na stariji i noviji Krugmanov post.

Paul Krugman je ima nekoliko godina napisao članak u NYT o “state of the macro” poznatiji kao “How did economists get it so wrong?”. Članak je zapravo jako zanimljivo štivo, ali jednako pristrano kao i većina Krugyjevih postova. U njemu Krugman u osnovi ponavlja priču koju svagdje čitamo i čujemo: Chicago neoklasičari su svijetu nametnuli da zaboravi sve Keynesove naputke i pod vodstvom Miltona Friedmana okrenuli svijet svojom doktrinom o efikasnim tržištima itd itd. Sve je to kulminiralo 2008 kada je deregulirani financijski sustav, temeljen na hipotezi da su tržišta savršena i čiste se ispustio dušu i neoklasičarima je konačno dokazano da racionalni agenti, EMH itd nisu dovoljan uvjet za modeliranje ekonomije. Tj svi su vjerovali da nema failova u tržišnoj ekonomiji. Koliko je moderno gospodarstvo tržišno, je još i predmet debate ali Krugman to opisuje ovako:

Few economists saw our current crisis coming, but this predictive failure was the least of the field’s problems. More important was the profession’s blindness to the very possibility of catastrophic failures in a market economy. 

Članak je pristran jer navodi da postoji strain ekonomista koji su sveci i zovu se Keynesijanci i njima je jasno da postoje šokovi potražnje, dok s druge strane zlim neoklasičarima nije jasno da postoje i takvi šokovi. Krugman mudro miješa monetarizam, Friedmana, RBC i više pravaca ne-keynesijanske ekonomije. Podmetati neoklasičarima priču o nepostojanju demand šokova, a Friedmana direktno povezivati s njima je…  Naomi-Kleinovski storytelling. Običnom promatraču se čini da je to sve isto a nije. Da budem pošten prema Krugmanu, on navodi da 

Eventually, however, the anti-Keynesian counterrevolution went far beyond Friedman’s position, which came to seem relatively moderate compared with what his successors were saying. 

– no pritom najviše misli na pitanje financija i tržišta kapitala, tj više mikro od makro pitanja.

Iako je Friedman uvijek stajao za slobodno tržište, povezivati ga s ekipom koja negira demand-shortfals je neozbiljno. Friedman je bio zaista pragmatičan, a činjenica da razumije da postoje šokovi potražnje je i sam “plucking model” koji je razvio – bolje reći zamijetio. Prema Friedmanu šokovi potražnje su inducirani od središnje banke koja ne održava monetanru stabilnost. U njegovom djelu s A. Schwartz takav utjecaj loše monetarne politike vidimo od Velike Depresije pa do sredine 60-ih. 
Hetzel simulira njihovu step metodu do 80ih na M1 agregatu. Očita je povezanost kretanja novca i poslovnih ciklusa.

Friedman se u oči s dokazima o stabilnoj brzini obrtaja fokusirao na rast novčane mase. Market Monetaristi danas na svoj način nastalvjaju staru monetarističku tradiciju no s fokusom na NGDP kao najbolji pokazatelj stava monetarne politike.

Zašto je toliko bitno da prepoznati da je monetarna politika izvor šokova potražnje? Iako sam mislio napisati odvojen post o ovome, sad ću se ukratko dotaknuti pitanja monetarne stabilnosti. 
Funkciju monetarne politike najviše volim gledati kroz prizmu onoga što je zamijenila. Selgin u svojoj teoriji free bankinga objašnjava da je takav sustav, teoretski, ali i u povijesti, imao mogućnost elastične ponude sredstva razmjene ovisno o potražnji javnosti. Danas je to posao monetarne politike – to je razlog zbog kojeg monetaristi općenito ne vole miješati banke (kredit) i monetarnu politiku. Znači monetarna politika mora namiriti potražnju za novcem a znati će da je to učinila ako proizvodi stabilan očekivani rast nominalnih dohodaka. Zapravo i sam Krugman demand šokove u članku objašnjava upravo na ovaj način:

This co-op, whose problems were recounted in a 1977 article in The Journal of Money, Credit and Banking, was an association of about 150 young couples who agreed to help one another by baby-sitting for one another’s children when parents wanted a night out. To ensure that every couple did its fair share of baby-sitting, the co-op introduced a form of scrip: coupons made out of heavy pieces of paper, each entitling the bearer to one half-hour of sitting time. Initially, members received 20 coupons on joining and were required to return the same amount on departing the group.
Unfortunately, it turned out that the co-op’s members, on average, wanted to hold a reserve of more than 20 coupons, perhaps, in case they should want to go out several times in a row. As a result, relatively few people wanted to spend their scrip and go out, while many wanted to baby-sit so they could add to their hoard. But since baby-sitting opportunities arise only when someone goes out for the night, this meant that baby-sitting jobs were hard to find, which made members of the co-op even more reluctant to go out, making baby-sitting jobs even scarcer. . . .
In short, the co-op fell into a recession.

Exactly, a recesije su uvijek i svagdje monetarni fenomen – ok nisu, ali you get my point. Duboke recesije svakako jesu. Krugman opisuje pomanjkanje novca u odnosu na potražnju za istim. To nije ništa neobično. Gdje se Keynesijanci razlikuju od klasičara je zapravo priča o ljepljivim plaćama i cijenama koje zapravo uzrokuju nezaposlenost. Danas je više-manje to općeprihvaćena činjenica. Iako Krugman nekako navodi čitatelja da misli da je RBC nekakav mainstream u makroekonomiji, on zapravo sakriva činjenicu da su danas neo keynesijanski modeli ti koji su mainstream, te ih se koristi u institucijama kao osnovu za evaluaciju politika. 

Drugi problem sa Krugmanovim bashingom neoklasičara je po meni nekako kriv način gledanja na monetarnu politiku u odnosu na gospodarstvo. I sam sam stvari vidio tako, jer su me zapravo na fakultetu učili u nekakvom “diskrecijskom” tonu, tj monetarna politika miče stope, Y skače u kratkom roku, P u drugom i sad se vi djeco igrajte pomicanja krivulja i budite vrijedni socijalni i ekonomski inžinjeri. Već dugo kroz blog napominjem da je cilj monetarne politike nominalna stabilnost i da cilj monetarne politike nije fine-tuning realnog ciklusa. Plucking model zapravo objašnjava zašto. 

Sad zamislimo da monetarna politika radi relativno dugo vremena svoj posao. Recesije postaju kraće a boomovi dulji (opet plucking model). Tržišta se brže čiste od supply side šokova jer se realokacija odvija u stabilnom nominalnom okruženju. U takvom svijetu šokovi jesu strukturni, bili pozitivni ili ne.

Odmaknimo se sada malo od savršene verzije i pogledajmo period koji je najsličniji tome – Veliku Moderaciju. Više-manje tih 25-30 godina odlikuje ovakav razvoj događaja. To pokazuje da su neoklasičari zapravo u pravu dok god monetarna politika radi posao, koji je monopolizacijom ponude novca, sa svim njegovim funkcijama, preuzela od tržišta nekada davno u Europi, a ima 100. g. u SAD-u. (Naravno ni period prije Fed-a u SAD-u nije bio savršen, ali kao Selgin pokazuje, određeni periodi i regije koji su bili bliže konceptu potpuno privatne ponude novca su imali stabilnije outcome). RBC je najuspješnija teorija objašnjavanja poslovnih ciklusa u povijesti, samo ne u 20. stoljeću zbog gore navedenog. 

Zašto sam sve ovo pisao – pa činjenica je da ekonomski modeli ne mogu predvidjeti sve, pa ni failove središnjih banaka koji ovise o relativno subjektivnim procjenama, očekivanjima a onda i osobnim procjenama male skupine ljudi u vijećima CB-a. No zapravo to i Krugman potvrđuje u jednom od prošlih postova:

Finally, I think we’re looking for conditional predictions — what happens given events that are themselves not part of the model — not absolute predictions. It was, for example, very hard in the fall of 2011 to know how the ECB would respond to the escalating financial crisis in Europe; failing to predict that Mario Draghi would find a way to funnel vast sums to debtor nations through discounting would have lost you a lot of money, but wasn’t really a failure of the economic model.

Iako ovdje Krugman priča o pitanju prognoziranja, postavlja se i drugo pitanje. Jednako kao što ne možemo svi predvidjeti da će Draghi ovako ili onako odvrnuti špinu, ovome ili onome – tko je mogao predvidjeti da će Bernanke 2008. reagirati na naftni šok nakon što je 1997. napisao rad o lošim efektima monetarne politike koja reagira na rast cijena nafte, ili kasnije, mlako reagirati unatoč savjetima koje je davao Japancima početkom desetljeća. Pitanje je zašto nije održao obećanje Friedmanu iz 2002. o neponavljanju depresije…

Vezano s tim, što se tiče stanja u makroekonomiji, unatoč Krugmanoj kampanji, ono se nije promijenilo. Naravno da smo iza recesije svi pametniji, ali da je posljednjih 40ak godina izgubljeno na tržišni fundamentalizam….nije. Scott Sumner, kada je počeo pisati blog i pokrenuo svojevrsnu novu monetarističku proturevoluciju, kako sam kaže, htio je samo ukazati na stvari koje su od 2009. odjednom zaboravljene, a dio su Mishkinova udžbenika.

So whats the point?
Tržišta funkcioniraju u stabilnom monetarnom okruženju. Hetzel obično navodi da monetarni poremećaj preoptereti stabilizirajuće djelovanje prirodne stope. Iako nisam fan (neo)Wicksellijanske analize, zvuči mi logičnije od “animal spirits” stava. Šok potražnje je u većini slučajeva fail državne agencije, što ne znači da u tržišnom sustavu ne bi bilo problema, samo povijest pokazuje da ih je bilo bitno manje unatoč onome u što nas žele uvjeriti. 

HT: Scott Sumner

**Lars Christensen ima noviji post o Krugmanovim politički uvjetovanim zaključcima
***i Scott Sumner koji najavljuje klanje:

 The old-style monetarists and the austerians have been dead in the water for several years.  I go after the only group still standing in the way of global market monetarist dominance—the Keynesians.

****i Marcus Nunes

Related Posts
Kako pomiriti austrijance i market monetariste?
Kuda idu divlji kamatnjaci?
Devalvacija kune iz monetarističke perspektive
Držanje keša unatoč gubicima i monetarna politika

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage