Friedman 101

Danas bi Miltonu Friedmanu bio 101. rođendan. Evo par riječi o ovom genijalnom ekonomistu i intelektualcu.

Rijetko koji ekonomist je u 20. st. utjecao na znanost, ali i na javno mišljenje o ekonomskim temama kao Milton Friedman. Zapravo podjela oko evaluacije njegova rada i danas pokazuje koliki je utjecaj njegova rada. Dok je za ekonomiste vječni autoritet, posebno na području monetarne teorije i politike, za širu javnost on predstavlja borca za osobnu slobodu s jedne strane i neoliberalnu sotonu s druge. Ja sam u skupini koja smatra da je Friedman pozitivna ličnost, a mislim da i brojke govore puno tome u prilog.
Pokušati ću navesti par doprinosa Miltona Friedmana koje smatram najzanimljivijima.
Monetarna teorija i monetaristička proturevolucija
Friedman je ekonomistima prije svega asocijacija na moć novca i monetarne politike. Kroz cijelu svoju karijeru naglašavao je moć monetarne politike i probleme koje monetarna politika stvara.
U današnjem kontekstu možda je najzanimljivije spomenuti Friedman rule stabilnog godišnjeg rasta novčanog agregata. S obzirom da je Friedman pretpostavljao stabilnu brzinu obrtaja, kretanje nominalnog dohotka bi prema tome bilo stabilno što pokazuje da je politika NGDPLT koju zagovaraju market monetaristi nastavak Friedmanove ideje. To je konzistentno i s Friedmanovom idejom nominalne stabilnosti, tj stable monetary background koji nastaje kada CB zadovoljava potražnju za novcem.
Pojedinačni doprinosi se tiču teorije funkcije potrošnje, funkcije potražnje za novcem, utjecaja novca na realne varijable, spoznaje da je inflacija monetarni fenomen i popularizacije te percepcije u javnosti, pitanja očekivanja u ekonomiji prilagodbom Philipsove krivilje i za to vezane prirodne stopa nezaposlenosti, dominacije monetarne politike nad fiskalnom, ideja poput helicopter-dropa, nezavisnosit monetarne politike itd.
Neki radovi iz monetarne teorije i politike
M. Friedman (1956) “The Quantity Theory of Money: A restatement”, in M. Friedman, editor, Studies in the Quantity Theory of Money. Chicago: University of Chicago Press. Reprinted in Friedman, 1969.
M. Friedman (1958) “The Supply of Money and Changes in Prices and Output”, in The Relationship of Prices to Economic Stability and Growth. Washington, DC: U.S. Congress, Joint Economic Committee. Reprinted in Friedman, 1969.
M. Friedman (1959) A Program for Monetary Stability. New York: Fordham University Press.
M. Friedman (1959) “The Demand for Money: Some theoretical and empirical results”, Journal of Political Economy, Vol. 67 (4)
M. Friedman (1961) “The Lag in the Effect of Monetary Policy”, Journal of Political Economy, Vol. 69, p.447-66. 
M. Friedman (1962) “Should There be an Independent Monetary Authority?”, in L.B. Yeager, editor, In Search of a Monetary Constitution. Cambridge, Mass: Harvard University Press.
M. Friedman (1963) Inflation: Causes and consequences. New York: Asia Publishing House.
M. Friedman (1968) “The Role of Monetary Policy”, American Economic Review, Vol. 58, p.1-17. 
M. Friedman (1968) “Money: the Quantity Theory”, International Encyclopedia of the Social Sciences, p.432-37. 
M. Friedman (1970) “A Theoretical Framework for Monetary Analysis”, Journal of Political Economy, Vol. 78 (2)
M. Friedman (1970) The Counter-Revolution in Monetary Theory. London: Institute of Economic Affairs.
M. Friedman (1971) “A Monetary Theory of National Income”, Journal of Political Economy, Vol. 79 
M. Friedman (1977) “Inflation and Unemployment”, Journal of Political Economy, Vol. 85 (3)
M. Friedman (1984) “Monetary Policy: Tactics versus strategy”, in Moore, editor, To Promote Prosperity. Stanford, Calif: Hoover Institute.
M. Friedman and A.J. Schwartz (1963) A Monetary History of the United States, 1867-1960. 1971 edition, Princeton: Princeton University Press.
M. Friedman and A.J. Schwartz (1963) “Money and Business Cycle”, Review of Economics and Statistics, Vol. 30, p.32-64.
FOREX i CME
Friedman je bio siguran da je kraj Bretton Woodsa i fiksnih tečajeva iza ugla kada je 1967. pokušavao shortati Funtu, ali nijedna banka nije htjela obaviti transakciju. U svojoj kolumni u NewsWeeku je izrazio svoje nezadovoljstvo pozivajući na stvaranje sustava plivajućih tečajeva s tržištima za trgovanje valutama kao i futures tržišta za valute. U razgovorima s  Leom Melamedom iz Chicago Mercantile Exchangea, koji se zainteresirao za njegove tekstove, je naglasio potrebu za takvim sustavom u trenu kada dođe do propasti sustava fiksnih tečajeva. Par godina kasnije CME je bio spreman i nastalo je globalno tržište valuta. FOREX je danas najveće globalno tržište s dnevnim volumenom preko 1,9 bilijuna USD preračunatih transakcija.
Mislim da bi Hrvatska u dugom roku profitirala od manje fokusa na tečaj, a više na nominalnu stabilnost.
Sustav vouchera u školstvu
Problem državno monopoliziranog školstva je obično proždiranje javnih resursa uz stagnirajuću kvalitetu obrazovanja. Sindikati učitelja i profesora štite svoje članove od otkaza, a nedostatak konkurencije predstavlja i nedostatak poticaja za napredovanje. Po uzoru na sustav vouchera za veterane 2. Svjetskog rata, Friedman je primirio javno financiranje (nazovimo besplatno) školstva s efikasnošću sustava u kojoj vlada konkurencija. Još važnije, stavio je naglasak na roditelje i njihovo pravo da utječu na obrazovanje svoje djece. Financiranjem škola putem vouchera, financiraju se učenici/studenti koji svoje novce mogu utrošiti u (javnoj ili privatnoj) školi po svom izboru. Takav sustav tjera škole/fakultete na natjecanje za studente što povećava potebu škola/fakulteta da bolje informiraju učenike/studente o svojim programima, inducira nastavnike da budu bolji, incentivizira obrazovni sustav na kreativnost. Mislim da bi ovakav sustav omogućio i mnogim mladima s nastavničkim znanjima u Hrvatskoj, koji nemaju vezu za posao da osnuju vlastite privatne škole i natječu se za sredstva, ali i konkuriraju kolegama koji su imali sreće da se uvale u sustav javnog monopoliziranog obrazovanja. Jasno je da će se tome najviše opirati sindikati, ali ako su uvjereni u kvalitetu svoga članstva i superiornost javnog obrazovanja, nemaju se čega bojati. 
Švedska je uvela takav sustav
Flat tax i negativna stop
Friedman je predlagao flat tax shemu u kojoj bi svi dohotci bili oporezovani istom stopom. Takav sustav bi bio regresivan, no Friedman je pokazao da bi uz istu poreznu bazu prihodi bili isti. No troskovi bi bili smanjeni – takav sustav ne bi zahtjevao veliku administraciju, konfuzne izračune, progleme hladne progresije (koja je isto regresivna i zapravo cesto uzrokuje smanjenje place nakon bruto povecanja jer se aplicira visa stopa poreza). Flat tax bi smanjio potrebu za brdom poreznih rupa za specijalne interese, a jedan dio dohotka, kao i danas, se ne bi oporezivao. I tu je dio ovog prijedloga koji kriticari cesto zaboravljaju/ne znaju/namjerno preskaču (iako nije nužno vezan za uvođenje flat taxa, ali kriticari obično kritizirao Friedmana, a ne njegova rješenja pa je svejedno). Iako je Friedman bio za slobodna tržišta, nije bio ideolog. Kao što primjer sa školstvom pokazuje, on je tražio efikasnija rješenja koja su poštivala ograničenja stvarnosti. Jedno od tih je shema garantiranog dohotka i negativne stope oporezivanja. Po toj shemi ljudi koji bi zarađivali ispod neke svote, ne bi plaćali drzavi porez već bi država nadodala novca do svote koja se smatra garantiranim dohotkom. Problem današnjeg sustava je obično izbor: socijalna davanja ili borba za višu minimalnu placu, dok bi ovakav sustav osigurao i socijalni aspekt uz, opet nize troškove administracije, ali i incentive građanima da ne pokušavaju u potpunosti ovisiti o državi. Opširnije u “Free to Choose”

Slobodna tržišta i pojedinci koji ih čine
Friedman je smatrao da ljudi sami znaju što je najbolje za njih same, te da država ne može povećati blagostanje jer nema takve informacije. Jednako tako država svojom intervencijom remeti tržišni sustav, smeta protoku informacija za alokaciju resursa čime smanjuje količinu dobara i usluga koje društvu stoje na raspolaganju. Nažalost, unatoč velikom utjecaju koji je Friedman, kao i ostatak free market ekonomista imao nakon 80-ih, politika i “besplatni” darovi su bili jači te je država cijelo vrijeme jačala smanjujući slobodu pojedinaca. Friedmanovim riječima: “We have gained on the level of rhetoric, lost on the level of practice.”
Sloboda pojedinca da samostalno ulazi u ekonomske i društvene odnose, time stvarajući prilike, informacije, nova rješenja, više blagostanja – je bila osnova Friedmanovog protivljenja intervenciji. Smatrao je svakog pojedinca važnim, njegovu želju da poboljša  svoje osobno stanje opravdanom i poželjnom, a državu koja ga spriječava u tome, kao barijeru ukupnom blagostanju.
Slobodnu trgovinu je smatrao osnovom globalne mirne kooperacije.
Često je kritiziran kao zagovornik “pohlepe”, no kritičarima očito nikako nije jasno da tržište postavlja checks i balances na takve ljudske porive, dok birokrati nemaju takvu kontrolu, a imaju neograničenu moć. Zapravo je uvijek bilo pitanje, posebno i u Hrvatskoj danas kada nas državna propaganda bombardira oglasima kako su bolnice i škole u banani zbog neplatiša poreza, a ne zbog nesposobnosti države da upravlja takvim sustavima – tko je tu pohlepan, onaj tko zadrži plodove svoga rada ili oni koji zahtijevaju plodove rada svog susjeda jer misle da imaju “pravo” na tuđi rad. Friedman je bio osnovna sila u javnosti koja je raskrinkavala takve podvale. 

Friedman se zauzimao za zaustavljanje rata protiv droge , te je bio odlučujući faktor koji je utjecao na prestanak prakse novačenja u vojsci i prebacivanju američke vojske na sustav plaćenih vojnika koji joj dobrovoljno pristupaju.

Većinu ovih ideja, detaljnije razrađene, možete naći u Capitalism and Freedom i Free to Choose

Friedman i neoliberalizam
Neoliberalizam se često povezuje upravo s Miltonom Friedmanom. Oni koji znaju išta o njegovu radu i stavovima neće učiniti grešku i revival liberalizma koji se veže za Čikašku školu miješati s socijalizmom u kojem živimo danas. No, neoliberalizam, kao pojam koji podrazumjeva slobodna tržišta i vladavinu prava, najjednostavnije govoreći – ne uključuje veliku državu (danas po pola outputa u razvijenim zemljama) ili ekstenzivnu regulaciju odnosa među pojedincima (bilo ekonomskih ili bilo kakvih drugih). Friedman je bio zagovornik slobodnog tržišta na kojem ljudi ulaze u odnose temeljem svoje slobodne volje a ne temeljem državne prisile. No bez obzira na to sve, mislim da je razdoblje od 80ih zapravo pokazalo koliko je često bitna promjena smjera, iako ne dolazi do fundamentalnih promjena u politikama kakve bi neoliberali priželjkivali. Od “neoliberalne revolucije” 80ih, rast države i njene moći nije stao ali je znatno usporio. Države koje su se u tom vremenu okrenule prema liberalnijim odnosima su prosperirale dok su one koje su zadržale prethodne strukture počele zaostajati (npr Sumner)

U ovom kratkom postu sam htio podsjetiti na rad i ideje M. Friedmana i nakon njegove smrti. Neke su došle do ušiju javnosti i danas su mainstream, no većina onoga što bi značajno povećalo blagostanje našeg društva, nažalost i dalje ignoriramo zbog kakofonije gluposti i propagande ljudi koji nisu ni pokušali čuti Friedmanovu poruku.

Related Posts
Monetarizam na suncu
Kratki case study iz protekcionizma i mit o zaštiti domaće proizvodnje
Hitler o nedostatku sigurnih imovina
Ratko promašio “slona u sobi” ili kako je na kraju Friedman u pravu

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage