Ratko promašio “slona u sobi” ili kako je na kraju Friedman u pravu

Ratko Bošković ima svojevrsni rant na Jutarnjem. Kao i obično, cilj je kroz “name naming” obraniti (valjda) intervencionizam. Cijeli tekst (mudro?) izbjegava navesti bar neku ek. politiku, već niže izjave čija utemeljenost ipak nije toliko jasna i točna koliko G.Bošković prezentira da je. Sama podjela Keynes i Hayek je bila beskorisna i u Velikoj depresiji kada su u pravu bili pramonetaristi Hawtrey i Cassel. Danas posebno nema smisla se referencirati na ovu podjelu u svjetlu svojevrsne konvergencije priča u obliku NK modela, monetarizma/market monetarizma.
Bošković kreće od nekakvog grafikona nezaposlenosti koji, kao, prikazuje sve što se treba znati. Mislim da to nije pravilan način za pristup tim podacima, tj. priči koja stoji iza . Graf ne pokazuje ništa. Ovo spada u ladicu “never reason from a price change” ili “never reason from a quantity change” – a oba faktora treba objasniti u slučaju kretanja nezaposlenosti, prije nego što se može nastaviti s bilo kakvom analizom poželjnih politika.
Za početak je dobro prikazati graf. G.Bošković kaže 10ak godina, ali evo i posljednjih 20 godina.
I zaista vidimo dvije skupine – donju (SAD i Japan) i gornju (EA, Njemačka Francuska).
Što nam ovo govori? Zapravo ništa, ako se stvari približavamo kao ekonomska tabula rasa. Prema ideji G.Boškovića, bilo bi dovoljno pokazati samo graf. Pa zašto je onda pisao tekst?
G.Bošković kaže 

On potpuno nesumnjivo, apsolutno neporecivo, izvan svake dvojbe i izvan svake diskusije pokazuje: europska neoklasična, laissezfaireovska, austrijska “ne talasaj” makroekonomska doktrina je Europu dovela na rub ekonomskog samouništenja; američka je aktivistička, intervencionistička, keynesijanska makroekonomska doktrina i praksa izvukla Ameriku iz velike depresije praktički trenutno. Divergencija je nevjerojatna! Razlika je upravo šokantna!

Razlika je šokantna, ali prvo moramo razvojiti dugi i kratki rok, pa onda definirati politike. No to i nije tako lako kao što G. Bošković zamišlja

Jer, možemo do besvijesti razglabati o tome koliko je bolja i pametnija ova ili ona škola ekonomije, koliko je koja primjerenija, humanija, konzistentnija; možemo do preksutra uspoređivati Keynesovu i Hayekovu filozofiju i analizu; klasičnu, austrijsku ili keynesijansku doktrinu; možemo beskrajno analizirati može li monetarna politika povećavati zaposlenost ili doista traba samo paziti na stabilnost cijena, tj. inflaciju: ono što na kraju ipak najviše govori, najviše pokazuje i najviše otkriva – jest rezultat.

Ovakva vrtić analiza je nešto što moramo zaobilaziti. Ako moraju postojati retardirane podjele na političkoj sceni, pa možda i u nekom glupom dijelu blogosfere na ekonomskoj sceni, to ne znači da je svijet crn ili bijel – tj kako Krugman kaže freshwter-saltwater. Pogledajte samo spomenuti NK model – neowickselijanska analiza kamatnih stopa koja bi odgovarala austrijancima, od Keynesa je ostao koncept nominalne rigidnosti, a very monetarist ideja prirodne stope nezaposlenosti i dugoročne neutralnosti novca je implicirana iako se novac često uopće ni ne koristi u modelima. Stvar nije potpuno, neporecivo or whatever jasna na način na koji je postavljeno u tekstu. 
Dalje, zašto pokazivati zadnjih 10 godina ako želiš pričati o politikama koje su dovele do izlaska iz posljednje recesije/stagnacije? 
U posljednjih 10, ili 20 ili 30 godina, jedina stvar koja je bila bitna, su faktori koji određuju prirodnu stopu nezaposlenosti. Nezaposlenost se u periodima povećavala zahvaljujući postojanju ciklusa tj recesija. Strukturna nezaposlenost nije određena kratkoročnim politikama.
Ako ćemo gledati dugi rok, mislim da će teško proći ideja da je Europa više laissez faire od SAD-a. Europa je sa supply strane intervencionistički socdem wet dream. Nije uopće bitno je li to dobro ili ne. Čisto kad se već navodi da uzimamo višegodišnje serije, bitno je imati i dugoročniju perspektivu, tj. razlikovati dugi i kratki rok. U prošlom tjednom pregledu sam veoma kratko spomenuo SAD-Europa divergenciju, pa bacite pogled na točku 14.
Zoomirajmo malo situaciju na vremenski period od Velike recesije do danas. Pričajmo o kratkom roku. Greškom središnjih banaka umjerena recesija je završila kao mega zaron NGDP-a ispod nule. Monetarna politika ciljanja kamatne stope je svoj omiljeni instrument spustila do 0. i ništa se nije dogodilo. Prokopajte po blogu ako niste upoznati sa cijelom pričom jer je ovdje neću ponavljati.
Naredno razdoblje nam je, kako David Beckworth pokazao, dalo prirodni eksperiment da testiramo ideje koje Bošković smatra nebitnima. Iako je naglašeni NK model svojevrsna sinteza po brojnim značajkama se znatno razlikuje od Hayeka ili Keynesa koje navodi Bošković. Slični su tu i MM tako da je teško danas odvojiti ove ili one poglede/politike. Zapravo, kome to treba, nitko ne očekuje savršeno potpuno objašnjenje stvarnosti u svakom slučaju. Uvijek treba paziti na pitanje aplikabilnosti. 
Evo s čime radi Bošković:
Hayek, zanemarimo kasniju mea-culpa priču koja bi završila u formi income targetinga – ideja je da je recesija supply šok koji je izazvala preekspanzivna monetarna politika. Austrijanci kažu da intervencija spriječava realokaciju misalociranih resursa. Kao što znate, ne slažem se s tom pričom. Realokacija resursa se događa konstantno, a kako sam napomenuo, čišćenje tržišta se ne može odvijati u monetarnom disekvilibriju – na kraju krajeva ako je problem strukturni, ekonomija bi bila puno bliže ili na granici kapaciteta što bi značilo da smo već trebali imati inflaciju.
Keynes kaže da imamo nedovoljan AD. Problem korištenja monetarne politike na ZLB-u je to da je ona ne-efikasna. Tj postoji apsolutna preferencija likvidnosti pa time zamjena obveznica za keš nema smisla jer su savršeni supstituti. Ostaje koristiti fiskalnu politiku.
Dodajmo tome: 
NK kažu da je prirodna stopa ispod nule, managementom očekivanja (forward guidance) treba podignuti očekivanu inflaciju što će utjecati na intertemporalnu preferenciju ekonomskih agenata, tj povećati atraktivnost potrošnje danas. Takav efekt ima i fiskalna politika.
Market monetaristi kažu da, ako simetrično cilja inflaciju ili NGDP, monetarna politika offseta sve promjene u agregatnoj potražnji tako da je fiskalni multiplikator efektivno 0. Monetarna politika je itekako djelotvorna na ZLB-u i fiskalna politika je nepotreba.
Iz te perspektive nam ostaje pogled na posljednjih par godina. Već spomenuti eksperiment se odvijao pred našim očima, pogledajte Beckworthove postove u nastavku (ukrasti ću mu par grafikona).
Očito je da je RGDP rastao više tamo gdje je monetarna politika bila aktivističkija što u jednostavnim terminima invalidira prvotnu verziju Hayeka.
No stavlja li to Keynesa u prvi plan? Zapravo ne.
Keynes kaže da je na ZLB-u fiskalna politika efektivnija od monetarne. Pogledajte moje postove o Japanu da vidite kako djeluje Sumnerova kritika. Ako BoJ cilja nulu, možete zaboraviti na ekspanzivnu fiskalnu politiku. Cijelo to vrijeme Japan je bio na ZLB-u. Na ZLB-u je i danas sli dolazi do promjena. SAD su na ZLB-u od početka 2009. godine. Fiskalni stimulus nije zapravo učinio ništa, kao ni subsekventna fiskalna kontrakcija. Keynes zapravo uopće ne stoji. Beckworthov prirodni eksperiment pokazuje da je monetarna politika itekako efikasna na ZLB-u.
Ono što “eksperiment” pokazuje je
Npr u SAD-u, nakon stimulusa 2009. od 2010. javna potrošnja stagnira, a NGDP raste svojim putom ne osvrčući se.
ili u godišnjima stopama rasta
Središnja banka određuje NGDP. U SAD-u se na 2 tjedna izgasila država. Efekata na agregatni rast nije bilo, bar ne negativnih. ECB je 2011 dva puta podigla kamatnu stopu u borbi sa (opet) supply inflacijom. NGDP je zaronuo i pokrenuo periferni nered. 
Je li bitno što bi CB trebala ciljati? Da, i najbolje da to bude NGDP, (NK shema: price level adjusted for output gap; je dosta slična)
Zanimljivo je da Lars u posljednjem postu kaže da je upravo Eurozona “oko 50%” keynesijanski svijet zato što monetarna politika nije spremna offsetati loše efekte “štednje”. Više o mom  viđenju štednje pogledajte ovdje. Uključimo ECB i Keynes se vraća na svoje zasluženo mjesto u povijesti.
Zapravo, u cijeloj priči je u pravu ispao jedini Friedman. Posebno oko Japana. Možda je bolje da je netko umjesto seksa mislio na novac (zamjetka Boba Solowa o Friedmanu) – jer money matters. 
Dodajmo tome markets matter i imamo odgovor koga je trebalo slušati od početka.
Današnja divergencija u performansama se može najviše pripisati razlici u monetarnoj politici. Keynes i Hayek imaju doprinos, ali čini se da je ishod najsličniji onome što kaže Friedman.

PS. Ako se pitate otkud Njemačkoj ovakvi trend u nezaposlenosti, pročitajte o neoliberalnim reformama 2004 ovdje. Čini se da je tamo skretanje prema laissez-faire pristupu učinilo upravo ono što Bošković misli da je rezultat intervencije u dugom roku.

Related Posts
Tjedni linkovi 09.02.14
Kuda idu divlji kamatnjaci?
Tjedni linkovi 09.12.13
Što je novo u Japanu
2 Comments

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage