Držanje keša unatoč gubicima i monetarna politika

Nenad Bakić na Eclectici prenosi istraživanje Blackrock o prinosima na pojedine klase (dionica, obveznice, keš) od 2006. gdje je vidljivo da držanje keša zapravo donosi negativne prinose nakon poreza i inflacije. G.Bakiću je to, naravno još jedan argument o ulaganju, vjerojatno, preferabilno u dionice. Zaista nemam puno znanja o investiranju, ali pitanje preferencije držanja gotovine (i ekvivalenata) je zanimljivo  zbog pitanja zašto su ljudi spremni na gubitke i što to znači za makro-situaciju. Za ovo drugo posebno mislim na pitanje potražnje za novcem. Koju ulogu ima monetarna politika u ovakvom tipu redistribucije?
Naravno da, kao instanca koja je “odgovorna” za inflaciju, koju navedena Blackrock studija navodi kao primarni uzrokom gubitka na držanju gotovine, središnja banka može “naštetiti” držateljima gotovine. Vrijeme inflacije bi trebalo inducirati ekonomske subjekte na ostavljanje gotovine i ulazak u one investicije koje nude bar jednak prinos kao inflacija, ali i veći. To je i konzistentno s Friedmanovom teorijom potražnje novca, ali i činjenicom da inflacija dovodi do rasta kamatnih stopa što je dodatni razlog za rješavanje novca pa dobivamo rastuću brzinu obrtaja, tj visoke kamatne stope su, suprotno konvencionalnom mišljenju, inflacionarne. 
No, vratimo se pitanju držanja gotovine i ekvivalenata. Iz “Flow of funds” statistika Fed-a možemo konstruirati udio gotovine, depozita i udjela u fondovima novca kao udio u ukupnim imovinama kućanstava i NGO sektora (ukupnim imovinama sam oduzeo real estate wealth kako bi imali prikaz bez rasta i pada cijena nekretnina prije i nakon krize)
Uz mjeru udjela gotovine sam stavio i kretanje CPI-a, obje mjere za razdoblje od 1951. – 2013. Vidimo zanimljivu situaciju gdje je je do 80-ih udio bio relativno veliih 15-23%, te od 50-ih je rastao a plafon je dosegnuo negdje u prvoj polovici 80-ih (excel kaže sredina 1984.). Iako bi očekivali pad u vrijeme rastuće inflacije i bijeg u neke druge imovine, čini se da su domaćinstva držala relativno dosta gotovine i ekvivalenata kada je inflacija bila viša, ali i onda kada je Volcker zaustavio preveliki rasta novčane mase kako bi snizio inflaciju.
Od 2000. vidimo nagli rast nakon prsnuća dot-com balona, a kasnije i 2008. uslijed Bernankeove male depresije. Za monetarnu politiku (ako cilja NGDP) je ovakav rast obično znak da je porasla potražnja za novcem koja mora biti namirena kako bi se održao rast nominalnog dohotka. U recesiji obično raste potražnja za novcem, pa zato i imamo ovakav rezultat u 2000-ima.
Često napominjem da su tržišta kapitala indikator radi li monetarna politika dobar posao, tj ona indiciraju očekivani rast dohodaka. Pošto smatram da je nominalni dohodak mjera stava monetarne politike, jednako kao i poželjna ciljna varijabla, plotao sam istu mjeru preferencije držanja gotovine kućanstava u odnosu na stope rasta NGDP-a.
Slična situacija se ponavlja kao i s inflacijom – i visok rast NGDP-a, kao i nizak, su do ranih 80-ih, povezani s višom razinom držanja gotovine. No s mjerom NGDP-a možemo primijetiti nešto drugo. 
Čini se da je volatilnost NGDP-a do ranih 80-ih povezana s visokom preferencijom držanja likvidnih sredstava, unatoč inflaciji  u 70-ima i nižoj inflaciji 80-ih od početka Volckerove stabilizacije. Opet potražnja za novcem raste u 1999-2002 i 2008-2013 u odnosu na trend od početka 80-ih. Sljedeći graf prikazuje recesije tijekom cijelog razdoblja (zasjenjena područja) gdje je možda malo vidljivije na što mislim.
Čini se da su volatilni rast i inflacija, tj volatilni NGDP  od 50-ih do sredine 80-ih, bili svojevrsni “scare factor” koji je građanima  ulijevao nesigurnost s obzirom da je, posebno od kraja 60-ih tzv “stop & go” monetarna politika proizvela velike fluktuacije inflacije i outputa. Nedostatak stabilnosti i nemogućnost da se usidre očekivanja vezana za inflaciju i rast (ok, nitko ih nije ni probao usidriti dok Friedman nije malo prilagodio ideju Phillipsove krivulje da u obzir uzima očekivanja, a kasnije i Lucas ideju racionalnih očekivanja uveo u širu makroekonomiju i monetarnu teoriju) su bili glavni driver visoke potražnje za likvidnim sredstvima.
Početak 80ih je donio polagan pad volatilnosti i početak Velike moderacije kada je nominalni dohodak relativno stabilno rastao oko 5,5% godišnje a inflacija je bila niska. U takvom okolišu kućanstva su bila sigurnija ulagati i ulaziti u rizičnije investicije, koje donose i više prinose. Iz gornjeg grafa je vidljiv pad frekvencije poslovnih ciklusa od početka 80-ih.
Naravno ne mislim da je ovo neka pravilnost koja prokriva priču savršeno, ali nazovimo to mojim malim doprinosom ovoj temi. Želim pokazati da je monetarna politika jako bitna determinanta alokacije sredstava, jer držanje keša, kao što g. Bakić pokazuje, nije samo gubitak kupovne moći i oportunitetni trošak koji nastaje jer su se u drugim klasama mogli ostvariti bolji prinosi, već je gubitak zbog činjenice da onemogućava efikasniju uporabu resursa na razini cijelog gospodarstva (vjerojatno slično kao što g. Bakić često napominje i u smislu “zaluđenosti” Hrvata nekretninama, tj makro efekata takvih preferencija).

UPDATE: Potvrda stiže na primjeru Njemačke, bacite oko na ovaj članak ako razumijete njemački

Related Posts
Kamate, Inflacija i provođenje monetarne politike
MNB inducirano ludilo o tome što bi monetarna politika trebala biti, a što ne
Nije ni HNB sveta krava
Ratko promašio “slona u sobi” ili kako je na kraju Friedman u pravu

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage