Deutschland, oh Deutschland (pt.2): deine Exportmaschine

Cijela priča sa ponovnim napadima na njemačku izvoznu snagu je počela s izlaskom izvještaja američkog “ministarstva financija”:

Njemačka je održala visok suficit tekućeg računa (bilance plaćanja, naravno) kroz krizu eurozone pa i u 2012, dok je nominalnu suficit premašio kineski. Anemični rast domaće potražnje i ovisnost o izvozu su otežali rebalansiranje u vrijeme kada su mnoge zemlje eurozone pod značajnim pritiskom da zaustave potražnju i smanje izvoz kako bi stvorile prilagodbu. Neto rezultat je bila pristranost prema deflaciji u eurozoni, ali i svijetu.

Na makro razini stvar se promatra kroz suficit/deficit – razliku dobara/usluga prodanih u inozemstvo i uvezenih dobara/usluga. Pitanje je je li problem previše izvoza ili premalo uvoza. Ako već prozivamo Nijemce da stvaraju globalni disbalans, ne mogu primjetiti da su oni koji ih optužuju za prevelik izvoz dolaze upravo iz zemalja koje i kupuju te proizvode. 

Izvozni deflacionizam?
Kao što su 70ih Arapi bili krivi za perzistentnu inflaciju, danas bi Njemačka trebala biti kriva za deflaciju? Mislim da ipak znamo tko je kriv za to. S druge strane ne razumijem zašto gledati na stvari iz perspektive gdje je tragedija  benchmark. 

Da je ECB održao NGDP eurozone na trendu ne bi imali ovakvih problema, a i takav stimulus je besplatan. U svakom slučaju bi nestala “deflacijska pristranost” iz sustava, a vjerojatno bi njemački suficit prema zemljama eurozone bio još veći nego što je – no kada su stvari bolje, nitko ne mari za te stvari. Tek kad dođe do pada dohotka svi se ozbiljno povampire za tuđim. Tu je zapravo Njemački grijeh – blokiranje ECB-a da aktivnom monetarnom politikom ispravi pravu neravnotežu koja stvara probleme – onu monetarnu.
Izvoz
Mislim da je dio problema ono što F.Coppola naziva trade moralism, ne u smislu mog “moraliziranja” 2-3 rečenice prije, već pogleda da je suficit sam po sebi, a priori, poželjan. Slažem se da to nije istina.

Jedan od izvora njemačkog suficita je i prilagodba koja se dogodila na strani jediničnih troškova rada nakon 2000-ih. Mnogi smatraju da je Njemačka “politika zaustavljanja rasta plaća” dovela do visokog rasta izvoza. Kako bi pogledali razvoj događaja konstruirao sam grafikon koji pokazuje razliku realne plaće u odnosu na rast produktivnosti (TFP-a) za Njemačku i neke druge zemlje.

Kako bi stvari stavili u perspektivu, evo i razvoj RULC (Real Unit Labour Cost) izabranih zemalja kao nivo (2005=100) 


Posebno od 2004.-2007. u Njemačkoj je realna nadnica rasla znatno sporije od produktivnosti. Nakon krize plaće ipak rastu brže od produktivnosti. Teško mi je vjerovati da je jedini izvor njemačkog suficita razlika u plaćama proizvedena wage-restraintom i to nekim politikama koje nitko eksplicitno ne imenuje. Da opet uvedem “svađalački ton”, zašto se sad iz istog razloga ne stvara buka oko padajućih plaća u drugim zemljama. Mislim da je ipak jedan od odgovora i struktura njemačke izvozne ponude koja se bazira na kvaliteti, inovativnosti, distribucijskoj mreži, pristupu servisiranju, načinu vođenja kompanija, obrazovnom sustavu itd… stvar je kompliciranija od gledanja plaća koje su stagnirale nekoliko godina. I opet napominjem da nitko nije naveo konkretne politike Njemačke države koje su djelovale na stagnaciju realnih plaća.

Dobar komentar na cijelu priču daje Vedrana Pribičević u citiranom odlomku:
Strategija ‘izvezi-ili-umri’ uključivala je rezove javne potrošnje, smanjenje jediničnog troška proizvodnje i fleksibilizaciju tržišta rada kroz promjenu radnog zakonodavstva. No, čak i da su mjere štednje polučile kratkoročne rezultate, teško ćemo u Španjolskoj vidjeti značajnije smanjenje stope nezaposlenosti koja sada iznosi nevjerojatnih 26 posto. 

I dok su ekonomisti vrlo sramežljivo zaključili da smanjenje njemačkog suficita kroz jačanje domaće potražnje i investicija možda može pomoći EU članicama sa deficitom tekućeg računa, nasilna redukcija izvoza Nijemcima ne pada na pamet, pogotovo jer je udio izvoza u BDP-u iznad 50%, a svaki drugi radnik radi u izvozno orijentiranom poduzeću. Njemačka danas živi ono što u ekonomskim udžbenicima zovemo ‘rast vođen izvozom’ (eng. export-led growth), odnosno većina njihovog ekonomskog rasta može se pripisati rastu izvoza. Zlobnici bi dodali i ‘osiromaši-svog-susjeda’ (eng. beggar thy neighbour) strategiju, jer su glavni trgovinski partneri Njemačke u EU Francuska i Italija – upravo one ekonomije koje muku muče sa deficitima tekućeg računa platne bilance. Za sve one koje ne zabavlja gorenavedena razmjena intelektualnih ćoraka, dublji pogled u razloge uspjeha njemačkog izvoza nam sugerira da zapravo nije i toliko bitno kome izvozite, već što izvozite.


Važnost izvoza za njemački rast,u odnosu na druge komponente, je jasno vidljiv

Mislim da sljedeći opis srca njemačke izvozne mašine daje dobar pregled što se izvozi i prije svega kako im to uspjeva. Kako je napisala Vedrana, sektori s kompleksnim proizvodima.


Nedavno sam naletio na studiju o njemačkim “prvacima svjetskog tržišta”. Svi poznajemo njemačke industrijske divove poput VW-a, ThyssenKrupp-a, SAP-a, BASF-a i drugih, njih 300 s više od milijardu EUR prihoda godišnje koji sami čine oko 60% njemačkog izvoza. No pokazuje se da su stvarni prvaci mala i srednja poduzeća. 

Profil tipičnog “prvaka” u Njemačkoj:
(prvaci su oni koji globalno upadaju u top 3 u svojoj tržišnoj niši)
Distribucija prema nišama izgleda ovako


Model uspjeha  bazira se na
– izboru specifične tržišne niše i bijegu od masovne proizvodnje. Drže se blizu svojim potrošačima, osnivaju direktne podružnice (izbjegavaju strane distributere) u drugim zemljama, a zaposleni posjećuju po više stotina puta pojedina tržišta. Veliki dio prihoda ostvaruju iz povezanih usluga za optimizaciju investicijskih dobara koje prodaju. Stvaraju ulazne barijere proizvodnjom proizvoda koje je teško kopirati. Za R&D godišnje izdvajaju veći dio prihoda od najboljih 1250.

– vrhunski rezultati u svim “core” operativnim procesima. Vodeći su u svijetu u proizvodnim procesima i inovaciji tih procesa
– obiteljska poduzeća sa određenim setom vrijednosti koji se koncentrira na dugi rok, nezavisnost firme, kontinuitetu vodstva. Iznenađujuće je da večina zapošljava eksterni management


Vidimo da najmanja poduzeća imaju snagu boriti se na svjetskim tržištima. Globalni igrači poput autoindustrije su već davno krenuli u pohod na globalno tržište. Teško je i dalje tvrditi da je “njemački model” nastao samo kroz obuzdavanje rasta plaća i nekakve specifične politike države koje retardiraju uvoz. Tu su i institucionalni, “mrežni” i drugi faktori koji tu zemlju čine jednim od najboljih mjesta za visoko kvalitetnu proizvodnju na svijetu. Zbog toga je i jasno zašto PIGS-ima nije dovoljno samo pritisnuti plaće na dolje kako bi se nosili s jačim državama. 

Uvoz
Tu je onda i druga strana, zašto onda Nijemci ne koriste prihode kako bi pribavljali strane proizvode, na kraju krajeva, i Friedman je naglašavao da je korist izvoza upravo to da plaćaju uvoz, tj omogućuje pribavljanje stranih dobara i usluga građanima. Očito to ne žele. Draže im je štedjeti, boje se svih nestabilnosti stvorenih kroz ovaj monetarni poremećaj koji traje već 5 godina. Zašto ne ulažu? S jedne strane zbog domaćih strukturnih barijera, ali i zbog niske potražnje iz eurozone. S manjim ulaganjima dolazi i manji uvoz (ovisnost njemačkog izvoza o uvozu je oko 40ak %). Zašto ne ulažu više? Možda zbog demografske promjene koja će posebno jako pogoditi i pogađa Njemačku – tj veći udio starijeg stanovništva više i štedi, pa su im iz te perspektive i “potrebni” suficiti. Objašnjenja ima milijun, ali još nijedno nisam čuo da spominje politike vlade koje direktno građane i poduzeća odvraćaju od potrošnje – zato je i upitno koliko ove procedure za neravnoteže Europske komisije uopće imaju smisla, osim što je valjda cilj da politika pokrene neke akcije štetne za uvoznike ili se baci na povećanu državnu potrošnju, pa i potkopa jedan od zadnjih kredibilnih izvora visokog ratinga u eurozoni. Iako mislim da bi država trebala uložiti malo više u infrastrukturu (ili bar otvoriti put privatnom sektoru za to) nego u gluposti koje sprema velika koalicija, a zabrinjava i pad formacije kapitala zadnje dvije godine. Problem je što ni ne postoji nikakav direktni automatizam koji smanjuje suficit ako država više troši, a ako će investirati u ceste, ne treba im maslinovo ulje iz Grčke. 

EU Macroeconomic Imbalance Procedure (MIP)
I tako dok cijela EU želi biti Njemačka, pokreće se i cijela istraga vezana za njemački suficit (prema svijetu) koji je ovakav u odnosu na druge zemlje euro područja

Alert mechanism report 2014. :

The dynamics of Germany’s external position warrant further investigation with a view to better understanding i.a. the role of certain domestic features, including financial flows, for the sectorial savings-investment balances and current account developments. The HICP-based REER depreciated in 2010-12 mostly vis-à-vis non- euro area partners, reflecting the nominal depreciation of the euro, but less so vis-à-vis the euro peers. This has contributed to the German firms’ competitiveness vis-à-vis their non-euro competitors. ULC continue to increase above the euro area average, on the back of a robust labour market, with increasing wages, and relatively low productivity growth. The associated appreciation of the corresponding REER is, however, small compared to the gains recorded in the pre-crisis decade. General government sector debt is above the indicative threshold but projected to decline from 2013. House prices have increased moderately, with stronger hikes in some urban areas. Overall, the Commission finds it useful to conduct an in-depth analysis with a view to assessing whether imbalances exist. 

Italic tekst je moj naglasak na pojedine pokazatelje. Sve pokazatelje za MIP možete vidjeti ovdje. To je tzv scoreboard. Zatamnjeni su pokazatelji koji ukazuju na problem.
Zapravo je cijela priča oko MIP-a glupost ako su im ovo pokazatelji. MIP je pokrenut uslijed krize u eurozoni jer su shvatili da monetarna unija s različitim članicama može dovesti do neadekvatne monetarne politike za neke članice. npr. Konvergencijom stopa sve zemlje su imale pristup jeftinijem financiranju. Iako je izbrisan tečajni rizik i mogućnost prilagodbe tim putem, zapravo su jeftiniji troškovi dolaska do kapitala to mogli i nadoknaditi jer je i trošak zaduživanja trošak proizvodnje. No velika većina je odlučila da im niska cijena kredita kaže da je lakše živjeti u potrošačkom balonu nego dignut kredit pa se još mislit tamo kako voditi posao, ulagati natjecati se or whatever. Nekima je sve funkcioniralo kao i prije, nekima su se gradila gospodarstva na kulama od karata. 

EK je tako zaključila da treba paziti na makro nestabilnosti i to preko ovih “early warning” indikatora. Zanimljivo je da, dok indikator za CA surplus za Njemačku blinka na upozorenje, jednako tako se ponaša i pokazatelj promjene izvoznog tržišnog udjela te zemlje. No to kao nije problem. U konačnici ako je cijela procedura nastala da ispravimo te neravnoteže, kad se “ovima dolje” već ne da baviti ničim, onda bi bilo i normalno da se pokazatelji temelje na inter-eurozona relacijama. Kako gore vidimo, realni tečaj njemačke prema ostatku eurozone postaje nepovoljan, troškovi rada im rastu, produktivnost im stagnira. To mi se više čini kao kretanje prema unutarnjem problemu, kako sam i naveo u prethodnom postu tome će pomoći i velika koalicija koja se sastavlja. Konkretno, ako ćemo se fokusirati na odnose unutar eurozone, treba onda gledati i pokazatelj za suficit sa zemljama Eurozone:

Vidljivoje i da se suficit značajno smanjio i sada je daleko od granice koja “pali lampice”. Iniciranje dubinske istrage njemačkih neravnoteža je zapravo samo stvar toga da se EK osjeća osnažena u trenutku kad javnost gleda nepovoljno na Njemačku po tom pitanju. Konkretno i potencijalnih 2,6 mlrd kazne (koja dolazi tek nakon nekog perioda neslušanja) je sitniš u odnosu na koristi koje se ostvaruju i pogubnost politika koje bi EK vjerojatno predložila. Problem nije prevelik suficit nego upravo pad potražnje iz PIGS-a (opet..ECB, NGDP yadda yadda yadda)

Njemački poslovni sektor se jednostavno reorijentirao na tržišta koja brže rastu, i to davno prije nego što se dogodio kolaps potražnje u Europi. Za to im nije trebala država, sami znaju gdje je profit. Svi koji misle da je njemački izvoz “eksplodirao” nakon uvođenja eura(naravno “na štetu” PIGS-a) su promašili period. Izvoz roba i usluga je rastao sličnim stopama i u 90-ima.  Čini se da su eksterni faktori, poput pridruženja Kine WTO-u krajem 2001. i nacionalni (poput Agende2010) imali jači efekt od PIGS balona, što se vidi i na padajućem udjelu ostatka eurozone u njemačkom izvozu i uvozu. Iako se izvoz kretao istom trend linijom od 90-ih, oni su nastavili gubiti udio. Pad udjela uvoza pokazuje samo da PIGS-e nije zeznula Njemačka i suficit već nedostatak kompleksnosti proizvoda koje proizvode – tj nisu imali ništa za ponuditi Nijemcima što ovi nisu mogli negdje drugo nabaviti bolje ili jeftinije.

Jedan od razloga za gledanje CA suficita prema svijetu je utjecaj na tečaj eura. Prvo,  njemački izvoz ima jako mali utjecaj na Euro, tržišta najviše reagiraju na monetarnu politiku koju namjerno pokušavam izgurati sa strane u ovoj priči. Drugo, tečaj Eura je fleksibilan i to su svi znali kad su ulazili u monetarnu uniju. Konačno, ne mislim da teorija tečaja na temelju bilance plaćanja igra veliku ulogu, posebno ne posljednjih 5-6 godina.

Problem u eurozoni je fiksni tečaj među zemljama. Bol dolazi jer se prilagodba odvija na strani plaća, cijena itd. Prilagodba je posebno bolna jer ECB odbija učiniti svoj posao. 
U svakom slučaju prilagodba je interna. 

Kao što sam više puta ponovio – show me the policies? Koje su to politike njemačke države, ako u obzir uzmemo da je stagnacija RULC-a jedini izvor njemačke konkurentnosti, prouzročile toliku prednost i spor rast realne plaće? 

Jedno od zanimljivih objašnjenja je u ovom paperu s LSE-a. 
Osnovna ideja je da zemlje koje imaju središnju banku koja cilja inflaciju i/ili pokušava stabilizirati tečaj (prve faze EMU) postavljaju granicu zahtjevima kod pregovora za plaće. U monetarnoj uniji ta kočnica nestaje. Prepoznaje se “zaštićeni sektor” – javni sektor; i izloženi sektor – proizvodnja, oni koji se pretežito natječu na europskom ili svjetskom tržištu. Ukupni pritisci na inflaciju plaća, time i relativnu inflaciju unutar zemalja monetarne unije se ogledaju u realnom tečaju. Tj kako paper kaže

The argument developed here to explain the sudden emergence of sectoral wage inflation divergence within the EMU10 hinges on comparing monetary union to the institutional constraints in place under its predecessors. 

Sljedeći grafikon prikazuje razlike u stopama rasta nominalnih plaća između proizvodnje i javnog sektora, za 10 zemalja u uzorku. Obuhvaćena su dva perioda “monetarnog suvereniteta” i članstvo u monetarnoj uniji.



Institucije wage bargainga po zemljama, čini se čine ogromnu razliku. Što veću plaću ispregovara javni sektor, izloženi sektor mora smanjiti prirast svojih plaća kako bi ostao konkurentan prema vani. Takvi napori sektora proizvodnje su zapravo održavali inflaciju nižom dok su se distribucijski efekti događali među sektorima, u korist zaštićenog sektora.

U prvom periodu (79 – 98) sve zemlje uzorka su imale brži rast plaća proizvodnog sektora osim Portugala i Italije. U drugom periodu 92-98 Portugalu se pridružila Irska dok je italija obrnula trend. U periodu monetarne unije do 2007., još španjolski i francuski sindikati su se pridružili talijanskim, irskim, portugalskim i španjolskim u bržem rastu plaća od “kolega” u privatnom sektoru. U tećem periodu su posebno Austrija, Njemačka i Finska, te Belgija imale situaciju gdje radnicima u izloženom sektoru plaće brže rastu od plaća radnika zaštićenog sektora. dogodila se svojevrsna eksternalija u kojoj su zaposleni izloženog sektora morali internalizirati posljedice povećanja plaća u neizloženom sektoru.


EMU proved to be a Trojan Horse: it introduced a setting where sheltered sector unions were able to push for excessive wage settlements at the expense of their exposed (more business friendly) counter-parts. It is no surprise that in countries where some level of public sector pay moderation was maintained, price competitiveness surged; between 1999 and 2007, Germany and Austria, whose public sectors continued to exercise restraint, witnessed the highest export share growth in EMU. For the majority of countries where public sector excess arose, however, the manufacturing sector was forced to compensate via significant deflation in order to remain competitive (Ireland, Finland and the Netherlands). Only in the south did wage-push also arise in the manufacturing, leading to a significant deterioration in its real exchange rate. 


Prema ovome Njemačka nije krivac. Indirektno je kriva monetarna unija, a direktno institucionalni setting koji je u pojedinim zemljama omogućio moć zaštićenog sektora. Oni izloženi vanjskoj konkurenciji su imali dvije strategije – ili prihvatiti moderaciju plaća ili se odupirati ali zato prihvatiti nepovoljniji realni tečaj, tj gubitak relativne konkurentnosti. To je bio “inside job” sindikata javnog sektora. 

 Under such terms, the current debt crises in the EMU’s Southern countries may hold a silver lining for their struggling manufacturingsectors. Externally-driven fiscal austerity pressures will provide needed adjustment to Southern public sectors, whose inflationary wage settlements have hampered national price-competitiveness for the preceding decade. 

Načelno se slažem sa zaključkom, no, kao što sam već napominjao, ECB je znatno pogoršao situaciju kada je dopustio da svaki pomak bude matchan sa padom NGDP-a što je povećalo potrebnu razinu prilagodbe. Mislim da je taj fail monetarne politike najveći uzrok agonije u PIGS-ima danas.

Institucije pregovaranja o plaći pojedinih zemalja ne objašnjavaju sve što se događa, ali su jako zanimljiv pogled na neke od dubljih problema koji prevladavaju u EU. Npr u radu se može i vidjeti da je u periodu EMU prosjek perioda za stopu inflacije plaća javnog sektora iznosio oko 4%, a 2,44 i 2,85% u prethodnim periodima.

Ovaj rad ne opisuje razlog njemačke moderacije plaća ali pokazuje zašto je došlo do relativnih promjena. Neke od razloga moderacije plaća u njemačkoj pokazuje Vox kolumna:

In the second half of the 1990s Germany shifted its strategy and started to invest heavily in Eastern Europe. Its share of outgoing foreign investment to the region increased to almost 30% in 2004-2006.This new way of organising production by slicing up the value chain has been more important for Germany’s lower unit labour costs than German workers’ wage restraint. According to estimates, German offshoring to Eastern Europe boosted not only the productivity of its subsidiaries in Eastern Europe by almost threefold compared to local firms, but it also increased the productivity of the parent companies in Germany by more than 20% (Hansen 2010 and Marin 2010).As a result, relocating production to Eastern Europe made globally competing German firms leaner and more efficient helping them to win market shares in a growingly competitive world market. The efficiency gains from reorganising production were particularly pronounced after 2004 leading to a sharp fall in Germany’s relative unit labour costs from 2004 to 2008.


Due to Germany’s skill shortage, offshoring to Eastern Europe has led also to lower wages for skilled workers in Germany. German firms offshored the skill intensive part of the value chain to exploit the low cost skilled labour available in Eastern Europe. As a result, the demand for this type of labour in Germany was lower, putting downward pressure on skilled wages in Germany. Hence, offshoring improved Germany’s competitiveness by increasing German firms’ productivity and by lowering its skilled wages.

Ako su i postojale neke politike koje su direktno djelovale na moderaciju plaća u Njemačkoj, one nisu bile jači faktor od monetarne okoline, institucija pregovaranja o plaći, globalnih trendova, svjetske trgovine… Zapravo nije poanta u tome je li postoje suficiti, pa čak i to da možda ponašanje ekonomskih subjekata iz Njemačke ima negativne welfare posljedice za Europu. Stvar je u tome da nitko nije precizno rekao da Njemačka nije Merkel i koalicija, da Njemačka nije država i njeni birokrati, već da je Njemačka 80 mil ljudi i tisuće kompanija, koji sa svojim novcima rade što žele i na to imaju potpuno pravo. Jednostavno, takav setting ne mogu nazvati “beggar thy neighbourpolitikama. Gledanje izvora i razlika kompetitivnosti kao konstrukt nekog planera predstavlja zapravo najveći problem Europe danas (i u budućnosti), i to kroz činjenicu da opravdava intervencije koje su u najvećem dijelu štetne.
Related Posts
Tjedni linkovi 02.01.14
Tjedni linkovi 09.02.14
Hitler o nedostatku sigurnih imovina
Središnje banke na društvenim mrežama
3 Comments
  • Da, vise bih se priklonio tvom razmisljanju da je konvergencija ks imala veci utjecaj na rast placa javnog sektora.

    Hvala na objasnjenju i odlicnim tekstovima o Njemackoj.

  • Thnx m8!
    Ideja u paperu je da jak rast nominalnih plaća stvara inflacijske pritiske. U monetarnoj uniji nacionalna inflacija nije toliko bitna jer se gleda prosjek. Mislim da paper gledajuci na wage bargaining institucije ima dobar insight na "mehaniku" kompetitivnosti plaća i utjecaj na REER,
    ali da se mene pitalo, s obzirom na konvergenciju kamatnih stopa, gledao bi (i) izvore rasta plaća u javnom sektoru kroz spread u odnosu na njemačku prije i poslije jer spread determinira troškove zaduživanja da bi se isplatile te plaće.

    Pozz

  • Odlični postovi o Njmačkoj, a i onaj o mržnji prema kapitalizmu i ndgp-u.

    Ako te ne gnjavi nisam razumio baš ovo:

    "Osnovna ideja je da zemlje koje imaju središnju banku koja cilja inflaciju i/ili pokušava stabilizirati tečaj (prve faze EMU) postavljaju granicu zahtjevima kod pregovora za plaće. U monetarnoj uniji ta kočnica nestaje."

    Zašto je tome tako?

Leave Your Comment

Your Comment*

Your Name*
Your Webpage