Category : njemačka

Gotcha Germany

Njemačka je kućanstvima kroz zelenu glupariju od energetske politike (poznatu kao EEG) znatno podigla troškove  električne energije. S obzirom da bi takva poskupljenja bila ubojita za industriju koja je energetski intenzivna, više od 2000 proizvođača u Njemačkoj je izuzeto od zelenog poreza. 
Nakon neuspjelog pritiska na Njemačku vezanog za optužbe da stvara globalni deflacijski “bias”, te vjerojatno beskorisnih istraga vezanih za velike suficite tekućeg računa BoP-a, čini se da su se EUrokrati napokon sjetili jedne poluge kojom će smanjiti njemačku konkurentnost. Smatraju da treba istražiti remete li privilegije ovih poduzeća Unijine direktive koje “osiguravaju” provođenje “konkurencijske politike”. Jesu li ovo zabranjene subvencije? Ako EK kaže da, mogao bi se ostvariti periferni wet dream. Nažalost, ne mislim da bi efekti bili onakvi kakvima ih mnogi priželjkuju.

Inače, cijene struje za kućanstva u Njemačkoj su, uz Dansku, najviše u Europi a od 2011 su porasle za oko 16%. Dodatak na cijenu vezan za zakon o obnovljivoj energiji je narastao za više od 80% u istom razdoblju. Jedan razlog tog rasta je pad cijene na tržištu uslijed veće uloge obnovljivih energija, a drugi je upravo spomenuta subvencija poduzećima… Apsurdnost EEG-a bi bila nemjerljiva da potrošači ne moraju plaćati račune svaki mjesec.

Hoće li uništavanje jakih pomoći slabima je davno odgovoreno pitanje. Dugoročno, od ovakvih intervencija neće nitko profitirati, no zanimljiv je mogući kanal kojim bi zelena ludost mogla pokopati Njemačku industriju i prije nego što rastuće cijene energije konačno unište one najslabije slojeve društva. Eko fašizam FTW.
Read More

Deutschland, oh Deutschland (pt.2): deine Exportmaschine

Cijela priča sa ponovnim napadima na njemačku izvoznu snagu je počela s izlaskom izvještaja američkog “ministarstva financija”:

Njemačka je održala visok suficit tekućeg računa (bilance plaćanja, naravno) kroz krizu eurozone pa i u 2012, dok je nominalnu suficit premašio kineski. Anemični rast domaće potražnje i ovisnost o izvozu su otežali rebalansiranje u vrijeme kada su mnoge zemlje eurozone pod značajnim pritiskom da zaustave potražnju i smanje izvoz kako bi stvorile prilagodbu. Neto rezultat je bila pristranost prema deflaciji u eurozoni, ali i svijetu.

Na makro razini stvar se promatra kroz suficit/deficit – razliku dobara/usluga prodanih u inozemstvo i uvezenih dobara/usluga. Pitanje je je li problem previše izvoza ili premalo uvoza. Ako već prozivamo Nijemce da stvaraju globalni disbalans, ne mogu primjetiti da su oni koji ih optužuju za prevelik izvoz dolaze upravo iz zemalja koje i kupuju te proizvode. 

Izvozni deflacionizam?
Kao što su 70ih Arapi bili krivi za perzistentnu inflaciju, danas bi Njemačka trebala biti kriva za deflaciju? Mislim da ipak znamo tko je kriv za to. S druge strane ne razumijem zašto gledati na stvari iz perspektive gdje je tragedija  benchmark. 

Da je ECB održao NGDP eurozone na trendu ne bi imali ovakvih problema, a i takav stimulus je besplatan. U svakom slučaju bi nestala “deflacijska pristranost” iz sustava, a vjerojatno bi njemački suficit prema zemljama eurozone bio još veći nego što je – no kada su stvari bolje, nitko ne mari za te stvari. Tek kad dođe do pada dohotka svi se ozbiljno povampire za tuđim. Tu je zapravo Njemački grijeh – blokiranje ECB-a da aktivnom monetarnom politikom ispravi pravu neravnotežu koja stvara probleme – onu monetarnu.
Izvoz
Mislim da je dio problema ono što F.Coppola naziva trade moralism, ne u smislu mog “moraliziranja” 2-3 rečenice prije, već pogleda da je suficit sam po sebi, a priori, poželjan. Slažem se da to nije istina.

Jedan od izvora njemačkog suficita je i prilagodba koja se dogodila na strani jediničnih troškova rada nakon 2000-ih. Mnogi smatraju da je Njemačka “politika zaustavljanja rasta plaća” dovela do visokog rasta izvoza. Kako bi pogledali razvoj događaja konstruirao sam grafikon koji pokazuje razliku realne plaće u odnosu na rast produktivnosti (TFP-a) za Njemačku i neke druge zemlje.

Kako bi stvari stavili u perspektivu, evo i razvoj RULC (Real Unit Labour Cost) izabranih zemalja kao nivo (2005=100) 


Posebno od 2004.-2007. u Njemačkoj je realna nadnica rasla znatno sporije od produktivnosti. Nakon krize plaće ipak rastu brže od produktivnosti. Teško mi je vjerovati da je jedini izvor njemačkog suficita razlika u plaćama proizvedena wage-restraintom i to nekim politikama koje nitko eksplicitno ne imenuje. Da opet uvedem “svađalački ton”, zašto se sad iz istog razloga ne stvara buka oko padajućih plaća u drugim zemljama. Mislim da je ipak jedan od odgovora i struktura njemačke izvozne ponude koja se bazira na kvaliteti, inovativnosti, distribucijskoj mreži, pristupu servisiranju, načinu vođenja kompanija, obrazovnom sustavu itd… stvar je kompliciranija od gledanja plaća koje su stagnirale nekoliko godina. I opet napominjem da nitko nije naveo konkretne politike Njemačke države koje su djelovale na stagnaciju realnih plaća.

Dobar komentar na cijelu priču daje Vedrana Pribičević u citiranom odlomku:
Strategija ‘izvezi-ili-umri’ uključivala je rezove javne potrošnje, smanjenje jediničnog troška proizvodnje i fleksibilizaciju tržišta rada kroz promjenu radnog zakonodavstva. No, čak i da su mjere štednje polučile kratkoročne rezultate, teško ćemo u Španjolskoj vidjeti značajnije smanjenje stope nezaposlenosti koja sada iznosi nevjerojatnih 26 posto. 

I dok su ekonomisti vrlo sramežljivo zaključili da smanjenje njemačkog suficita kroz jačanje domaće potražnje i investicija možda može pomoći EU članicama sa deficitom tekućeg računa, nasilna redukcija izvoza Nijemcima ne pada na pamet, pogotovo jer je udio izvoza u BDP-u iznad 50%, a svaki drugi radnik radi u izvozno orijentiranom poduzeću. Njemačka danas živi ono što u ekonomskim udžbenicima zovemo ‘rast vođen izvozom’ (eng. export-led growth), odnosno većina njihovog ekonomskog rasta može se pripisati rastu izvoza. Zlobnici bi dodali i ‘osiromaši-svog-susjeda’ (eng. beggar thy neighbour) strategiju, jer su glavni trgovinski partneri Njemačke u EU Francuska i Italija – upravo one ekonomije koje muku muče sa deficitima tekućeg računa platne bilance. Za sve one koje ne zabavlja gorenavedena razmjena intelektualnih ćoraka, dublji pogled u razloge uspjeha njemačkog izvoza nam sugerira da zapravo nije i toliko bitno kome izvozite, već što izvozite.


Važnost izvoza za njemački rast,u odnosu na druge komponente, je jasno vidljiv

Mislim da sljedeći opis srca njemačke izvozne mašine daje dobar pregled što se izvozi i prije svega kako im to uspjeva. Kako je napisala Vedrana, sektori s kompleksnim proizvodima.


Nedavno sam naletio na studiju o njemačkim “prvacima svjetskog tržišta”. Svi poznajemo njemačke industrijske divove poput VW-a, ThyssenKrupp-a, SAP-a, BASF-a i drugih, njih 300 s više od milijardu EUR prihoda godišnje koji sami čine oko 60% njemačkog izvoza. No pokazuje se da su stvarni prvaci mala i srednja poduzeća. 

Profil tipičnog “prvaka” u Njemačkoj:
(prvaci su oni koji globalno upadaju u top 3 u svojoj tržišnoj niši)
Distribucija prema nišama izgleda ovako


Model uspjeha  bazira se na
– izboru specifične tržišne niše i bijegu od masovne proizvodnje. Drže se blizu svojim potrošačima, osnivaju direktne podružnice (izbjegavaju strane distributere) u drugim zemljama, a zaposleni posjećuju po više stotina puta pojedina tržišta. Veliki dio prihoda ostvaruju iz povezanih usluga za optimizaciju investicijskih dobara koje prodaju. Stvaraju ulazne barijere proizvodnjom proizvoda koje je teško kopirati. Za R&D godišnje izdvajaju veći dio prihoda od najboljih 1250.

– vrhunski rezultati u svim “core” operativnim procesima. Vodeći su u svijetu u proizvodnim procesima i inovaciji tih procesa
– obiteljska poduzeća sa određenim setom vrijednosti koji se koncentrira na dugi rok, nezavisnost firme, kontinuitetu vodstva. Iznenađujuće je da večina zapošljava eksterni management


Vidimo da najmanja poduzeća imaju snagu boriti se na svjetskim tržištima. Globalni igrači poput autoindustrije su već davno krenuli u pohod na globalno tržište. Teško je i dalje tvrditi da je “njemački model” nastao samo kroz obuzdavanje rasta plaća i nekakve specifične politike države koje retardiraju uvoz. Tu su i institucionalni, “mrežni” i drugi faktori koji tu zemlju čine jednim od najboljih mjesta za visoko kvalitetnu proizvodnju na svijetu. Zbog toga je i jasno zašto PIGS-ima nije dovoljno samo pritisnuti plaće na dolje kako bi se nosili s jačim državama. 

Uvoz
Tu je onda i druga strana, zašto onda Nijemci ne koriste prihode kako bi pribavljali strane proizvode, na kraju krajeva, i Friedman je naglašavao da je korist izvoza upravo to da plaćaju uvoz, tj omogućuje pribavljanje stranih dobara i usluga građanima. Očito to ne žele. Draže im je štedjeti, boje se svih nestabilnosti stvorenih kroz ovaj monetarni poremećaj koji traje već 5 godina. Zašto ne ulažu? S jedne strane zbog domaćih strukturnih barijera, ali i zbog niske potražnje iz eurozone. S manjim ulaganjima dolazi i manji uvoz (ovisnost njemačkog izvoza o uvozu je oko 40ak %). Zašto ne ulažu više? Možda zbog demografske promjene koja će posebno jako pogoditi i pogađa Njemačku – tj veći udio starijeg stanovništva više i štedi, pa su im iz te perspektive i “potrebni” suficiti. Objašnjenja ima milijun, ali još nijedno nisam čuo da spominje politike vlade koje direktno građane i poduzeća odvraćaju od potrošnje – zato je i upitno koliko ove procedure za neravnoteže Europske komisije uopće imaju smisla, osim što je valjda cilj da politika pokrene neke akcije štetne za uvoznike ili se baci na povećanu državnu potrošnju, pa i potkopa jedan od zadnjih kredibilnih izvora visokog ratinga u eurozoni. Iako mislim da bi država trebala uložiti malo više u infrastrukturu (ili bar otvoriti put privatnom sektoru za to) nego u gluposti koje sprema velika koalicija, a zabrinjava i pad formacije kapitala zadnje dvije godine. Problem je što ni ne postoji nikakav direktni automatizam koji smanjuje suficit ako država više troši, a ako će investirati u ceste, ne treba im maslinovo ulje iz Grčke. 

EU Macroeconomic Imbalance Procedure (MIP)
I tako dok cijela EU želi biti Njemačka, pokreće se i cijela istraga vezana za njemački suficit (prema svijetu) koji je ovakav u odnosu na druge zemlje euro područja

Alert mechanism report 2014. :

The dynamics of Germany’s external position warrant further investigation with a view to better understanding i.a. the role of certain domestic features, including financial flows, for the sectorial savings-investment balances and current account developments. The HICP-based REER depreciated in 2010-12 mostly vis-à-vis non- euro area partners, reflecting the nominal depreciation of the euro, but less so vis-à-vis the euro peers. This has contributed to the German firms’ competitiveness vis-à-vis their non-euro competitors. ULC continue to increase above the euro area average, on the back of a robust labour market, with increasing wages, and relatively low productivity growth. The associated appreciation of the corresponding REER is, however, small compared to the gains recorded in the pre-crisis decade. General government sector debt is above the indicative threshold but projected to decline from 2013. House prices have increased moderately, with stronger hikes in some urban areas. Overall, the Commission finds it useful to conduct an in-depth analysis with a view to assessing whether imbalances exist. 

Italic tekst je moj naglasak na pojedine pokazatelje. Sve pokazatelje za MIP možete vidjeti ovdje. To je tzv scoreboard. Zatamnjeni su pokazatelji koji ukazuju na problem.
Zapravo je cijela priča oko MIP-a glupost ako su im ovo pokazatelji. MIP je pokrenut uslijed krize u eurozoni jer su shvatili da monetarna unija s različitim članicama može dovesti do neadekvatne monetarne politike za neke članice. npr. Konvergencijom stopa sve zemlje su imale pristup jeftinijem financiranju. Iako je izbrisan tečajni rizik i mogućnost prilagodbe tim putem, zapravo su jeftiniji troškovi dolaska do kapitala to mogli i nadoknaditi jer je i trošak zaduživanja trošak proizvodnje. No velika većina je odlučila da im niska cijena kredita kaže da je lakše živjeti u potrošačkom balonu nego dignut kredit pa se još mislit tamo kako voditi posao, ulagati natjecati se or whatever. Nekima je sve funkcioniralo kao i prije, nekima su se gradila gospodarstva na kulama od karata. 

EK je tako zaključila da treba paziti na makro nestabilnosti i to preko ovih “early warning” indikatora. Zanimljivo je da, dok indikator za CA surplus za Njemačku blinka na upozorenje, jednako tako se ponaša i pokazatelj promjene izvoznog tržišnog udjela te zemlje. No to kao nije problem. U konačnici ako je cijela procedura nastala da ispravimo te neravnoteže, kad se “ovima dolje” već ne da baviti ničim, onda bi bilo i normalno da se pokazatelji temelje na inter-eurozona relacijama. Kako gore vidimo, realni tečaj njemačke prema ostatku eurozone postaje nepovoljan, troškovi rada im rastu, produktivnost im stagnira. To mi se više čini kao kretanje prema unutarnjem problemu, kako sam i naveo u prethodnom postu tome će pomoći i velika koalicija koja se sastavlja. Konkretno, ako ćemo se fokusirati na odnose unutar eurozone, treba onda gledati i pokazatelj za suficit sa zemljama Eurozone:

Vidljivoje i da se suficit značajno smanjio i sada je daleko od granice koja “pali lampice”. Iniciranje dubinske istrage njemačkih neravnoteža je zapravo samo stvar toga da se EK osjeća osnažena u trenutku kad javnost gleda nepovoljno na Njemačku po tom pitanju. Konkretno i potencijalnih 2,6 mlrd kazne (koja dolazi tek nakon nekog perioda neslušanja) je sitniš u odnosu na koristi koje se ostvaruju i pogubnost politika koje bi EK vjerojatno predložila. Problem nije prevelik suficit nego upravo pad potražnje iz PIGS-a (opet..ECB, NGDP yadda yadda yadda)

Njemački poslovni sektor se jednostavno reorijentirao na tržišta koja brže rastu, i to davno prije nego što se dogodio kolaps potražnje u Europi. Za to im nije trebala država, sami znaju gdje je profit. Svi koji misle da je njemački izvoz “eksplodirao” nakon uvođenja eura(naravno “na štetu” PIGS-a) su promašili period. Izvoz roba i usluga je rastao sličnim stopama i u 90-ima.  Čini se da su eksterni faktori, poput pridruženja Kine WTO-u krajem 2001. i nacionalni (poput Agende2010) imali jači efekt od PIGS balona, što se vidi i na padajućem udjelu ostatka eurozone u njemačkom izvozu i uvozu. Iako se izvoz kretao istom trend linijom od 90-ih, oni su nastavili gubiti udio. Pad udjela uvoza pokazuje samo da PIGS-e nije zeznula Njemačka i suficit već nedostatak kompleksnosti proizvoda koje proizvode – tj nisu imali ništa za ponuditi Nijemcima što ovi nisu mogli negdje drugo nabaviti bolje ili jeftinije.

Jedan od razloga za gledanje CA suficita prema svijetu je utjecaj na tečaj eura. Prvo,  njemački izvoz ima jako mali utjecaj na Euro, tržišta najviše reagiraju na monetarnu politiku koju namjerno pokušavam izgurati sa strane u ovoj priči. Drugo, tečaj Eura je fleksibilan i to su svi znali kad su ulazili u monetarnu uniju. Konačno, ne mislim da teorija tečaja na temelju bilance plaćanja igra veliku ulogu, posebno ne posljednjih 5-6 godina.

Problem u eurozoni je fiksni tečaj među zemljama. Bol dolazi jer se prilagodba odvija na strani plaća, cijena itd. Prilagodba je posebno bolna jer ECB odbija učiniti svoj posao. 
U svakom slučaju prilagodba je interna. 

Kao što sam više puta ponovio – show me the policies? Koje su to politike njemačke države, ako u obzir uzmemo da je stagnacija RULC-a jedini izvor njemačke konkurentnosti, prouzročile toliku prednost i spor rast realne plaće? 

Jedno od zanimljivih objašnjenja je u ovom paperu s LSE-a. 
Osnovna ideja je da zemlje koje imaju središnju banku koja cilja inflaciju i/ili pokušava stabilizirati tečaj (prve faze EMU) postavljaju granicu zahtjevima kod pregovora za plaće. U monetarnoj uniji ta kočnica nestaje. Prepoznaje se “zaštićeni sektor” – javni sektor; i izloženi sektor – proizvodnja, oni koji se pretežito natječu na europskom ili svjetskom tržištu. Ukupni pritisci na inflaciju plaća, time i relativnu inflaciju unutar zemalja monetarne unije se ogledaju u realnom tečaju. Tj kako paper kaže

The argument developed here to explain the sudden emergence of sectoral wage inflation divergence within the EMU10 hinges on comparing monetary union to the institutional constraints in place under its predecessors. 

Sljedeći grafikon prikazuje razlike u stopama rasta nominalnih plaća između proizvodnje i javnog sektora, za 10 zemalja u uzorku. Obuhvaćena su dva perioda “monetarnog suvereniteta” i članstvo u monetarnoj uniji.



Institucije wage bargainga po zemljama, čini se čine ogromnu razliku. Što veću plaću ispregovara javni sektor, izloženi sektor mora smanjiti prirast svojih plaća kako bi ostao konkurentan prema vani. Takvi napori sektora proizvodnje su zapravo održavali inflaciju nižom dok su se distribucijski efekti događali među sektorima, u korist zaštićenog sektora.

U prvom periodu (79 – 98) sve zemlje uzorka su imale brži rast plaća proizvodnog sektora osim Portugala i Italije. U drugom periodu 92-98 Portugalu se pridružila Irska dok je italija obrnula trend. U periodu monetarne unije do 2007., još španjolski i francuski sindikati su se pridružili talijanskim, irskim, portugalskim i španjolskim u bržem rastu plaća od “kolega” u privatnom sektoru. U tećem periodu su posebno Austrija, Njemačka i Finska, te Belgija imale situaciju gdje radnicima u izloženom sektoru plaće brže rastu od plaća radnika zaštićenog sektora. dogodila se svojevrsna eksternalija u kojoj su zaposleni izloženog sektora morali internalizirati posljedice povećanja plaća u neizloženom sektoru.


EMU proved to be a Trojan Horse: it introduced a setting where sheltered sector unions were able to push for excessive wage settlements at the expense of their exposed (more business friendly) counter-parts. It is no surprise that in countries where some level of public sector pay moderation was maintained, price competitiveness surged; between 1999 and 2007, Germany and Austria, whose public sectors continued to exercise restraint, witnessed the highest export share growth in EMU. For the majority of countries where public sector excess arose, however, the manufacturing sector was forced to compensate via significant deflation in order to remain competitive (Ireland, Finland and the Netherlands). Only in the south did wage-push also arise in the manufacturing, leading to a significant deterioration in its real exchange rate. 


Prema ovome Njemačka nije krivac. Indirektno je kriva monetarna unija, a direktno institucionalni setting koji je u pojedinim zemljama omogućio moć zaštićenog sektora. Oni izloženi vanjskoj konkurenciji su imali dvije strategije – ili prihvatiti moderaciju plaća ili se odupirati ali zato prihvatiti nepovoljniji realni tečaj, tj gubitak relativne konkurentnosti. To je bio “inside job” sindikata javnog sektora. 

 Under such terms, the current debt crises in the EMU’s Southern countries may hold a silver lining for their struggling manufacturingsectors. Externally-driven fiscal austerity pressures will provide needed adjustment to Southern public sectors, whose inflationary wage settlements have hampered national price-competitiveness for the preceding decade. 

Načelno se slažem sa zaključkom, no, kao što sam već napominjao, ECB je znatno pogoršao situaciju kada je dopustio da svaki pomak bude matchan sa padom NGDP-a što je povećalo potrebnu razinu prilagodbe. Mislim da je taj fail monetarne politike najveći uzrok agonije u PIGS-ima danas.

Institucije pregovaranja o plaći pojedinih zemalja ne objašnjavaju sve što se događa, ali su jako zanimljiv pogled na neke od dubljih problema koji prevladavaju u EU. Npr u radu se može i vidjeti da je u periodu EMU prosjek perioda za stopu inflacije plaća javnog sektora iznosio oko 4%, a 2,44 i 2,85% u prethodnim periodima.

Ovaj rad ne opisuje razlog njemačke moderacije plaća ali pokazuje zašto je došlo do relativnih promjena. Neke od razloga moderacije plaća u njemačkoj pokazuje Vox kolumna:

In the second half of the 1990s Germany shifted its strategy and started to invest heavily in Eastern Europe. Its share of outgoing foreign investment to the region increased to almost 30% in 2004-2006.This new way of organising production by slicing up the value chain has been more important for Germany’s lower unit labour costs than German workers’ wage restraint. According to estimates, German offshoring to Eastern Europe boosted not only the productivity of its subsidiaries in Eastern Europe by almost threefold compared to local firms, but it also increased the productivity of the parent companies in Germany by more than 20% (Hansen 2010 and Marin 2010).As a result, relocating production to Eastern Europe made globally competing German firms leaner and more efficient helping them to win market shares in a growingly competitive world market. The efficiency gains from reorganising production were particularly pronounced after 2004 leading to a sharp fall in Germany’s relative unit labour costs from 2004 to 2008.


Due to Germany’s skill shortage, offshoring to Eastern Europe has led also to lower wages for skilled workers in Germany. German firms offshored the skill intensive part of the value chain to exploit the low cost skilled labour available in Eastern Europe. As a result, the demand for this type of labour in Germany was lower, putting downward pressure on skilled wages in Germany. Hence, offshoring improved Germany’s competitiveness by increasing German firms’ productivity and by lowering its skilled wages.

Ako su i postojale neke politike koje su direktno djelovale na moderaciju plaća u Njemačkoj, one nisu bile jači faktor od monetarne okoline, institucija pregovaranja o plaći, globalnih trendova, svjetske trgovine… Zapravo nije poanta u tome je li postoje suficiti, pa čak i to da možda ponašanje ekonomskih subjekata iz Njemačke ima negativne welfare posljedice za Europu. Stvar je u tome da nitko nije precizno rekao da Njemačka nije Merkel i koalicija, da Njemačka nije država i njeni birokrati, već da je Njemačka 80 mil ljudi i tisuće kompanija, koji sa svojim novcima rade što žele i na to imaju potpuno pravo. Jednostavno, takav setting ne mogu nazvati “beggar thy neighbourpolitikama. Gledanje izvora i razlika kompetitivnosti kao konstrukt nekog planera predstavlja zapravo najveći problem Europe danas (i u budućnosti), i to kroz činjenicu da opravdava intervencije koje su u najvećem dijelu štetne.
Read More

Deutschland, oh Deutschland (pt. 1)

Prije koji tjedan* sam se vratio s kratkog odmora u Njemačkoj, da bi po povratku na internetu naišao Treasury SAD-a, Krugmana + brdo drugih komentatora koji bashaju Njemačku radi velikih suficita tekućeg računa. U relativno površnom tekstu slijedi par misli o trenutnoj situaciji u Njemačkoj (1. dio) kao i temi CA (current account) suficita i krivnji Nijemaca za Europsku krizu, globalne disbalanse itd (2. dio)…

10 godina Agende 2010, Merkel i  Velika koalicija 2013
Čini mi se da ce Nijemci zažaliti što nisu glasali za liberale (FDP) u većem broju. 
Njemačka će prokockati uspjehe posljednjih deset godina u ime populizma. Liberali su kažnjeni za neispunjena obećanja. Oni su bili krilo koalicije (2009-2013) koje je predstavljalo relativno razuman ekonomski smjer obećavajući novi i jednostavniji porez i porezna rasterećenja. To nisu ispunili. Merkelica koja je stala za jaki Njemački interes unutar eurozone je uspjela zaštiti zemlju od potpunog gubitka poreznog suvereniteta – s kojim se sada kreće u unutarnju razdiobu, jer SPD (s kojim merkeličin CDU/CSU ulazi u veliku koaliciju), skupa sa manijakušom v.Leyen iz samog CDU-a, pritišće prema povratku u situaciju prije 2004. kad je zemlja stagnirala sa preko 4 mil. nezaposlenih, a BDP nije rastao od jeseni i 2000. Koliko daleko će otići je pitanje dinamike pregovora. Svakim danom izlaze novi detalji.

Posljednja velika promjena se dogodila sa Schroederovom Agendom2010. Podaci u nastavku su iz Goecke et al (2013)
Rane 2000-e su Njemačkoj bile otriježnjenje koje je suočilo s posljedicama demografske promjene koja je prijetila socijalnom, zdravstvenom i mirovinskom sustavu, visokog poreznog opterećenja, visoke birokratiziranosti i rastućeg duga. Uz izazove brzajuće globalizacije, brzog rasta unit labour troškova koji je proizlazio iz visokog opterećenja rada, bijega kapitala i rada na crno, bilo je jasno da je potrebna promjena. 

Na tržištu rada je došlo do najvećih promjena:
– Deregulacija rada na određeno je stvorila stotine tisuća novih poslova;
– reforma mini poslova omogućila kreiranje poslova koji mogu upotpuniti dohotke i nisu oporezivani;
– smanjenje povlačenja novca za nezaposlene s 32 na 18 mjeseci za starije osobe;
– spajanje socijalne pomoći s novcem za nezaposlene je osiguralo temeljno osiguranje jednako visoko za sve građane, s druge strane stvoreni su poticaji za rad kada ističe rok. Spajanje agencija i organizacija je povećalo efikasnost sustava i smanjilo troškove za porezne obveznike;
– povećana dob za mirovinu na 67 godina.


Kad je Peter Hartz, VW-ov šef ljudskih resursa 2002. na prezentaciji rezultata komisije o modernizaciji tržišta rada rekao: “Danas je dobar dan za nezaposlene u Njemačkoj”, malo je ljudi vjerovalo da će rezultati biti pozitivni kao što pokazuje današnje stanje. Nezaposlenost je u veljači 2005. dosegla povijesno najveći broj od 5,3 mil nezaposlenih. Tri godine kasnije taj broj je iznosio manje od 3 milijuna.

Evo neka kretanja posljednjih par godina

– Istraživanja pokazuju da je Agenda podigla potencijalnu stopu rasta i smanjila strukturnu stopu nezaposlenosti (1,4 do 2,8 pp).

– Od 2012. Njemačka i dalje bilježi rekorde zaposlenosti, tako je i u jesen 2013 probijen rekord od 42 mil. zaposlenih, najviše od ujedinjenja.

– Broj nezaposlenih starijih od 50 godina je pao s 1,3 mil (2000) na 900.000 iako je u međuvremenu porastao ukupni broj ljudi s 50-64 godine za oko 300.000

– Nezaposlenost žena je pala na prosječno sličnu stopu nezaposlenosti kao kod muškaraca

– Stopa nezaposlenih mlađih od 25 godina je 2012. bila 5,9%, oko 1 pp ispod ukupne. nezaposlenosti

– Broj radno sposobnih, koji su ovisili o državi je pao s 5,4 milijuna u 2006 na 4,4 milijuna 2012.

– Broj dugotrajno nezaposlenih se smanjio za 40% u posljednjih 5 godina.

– Stopa participacije je narasla na 77%.

– Stopa participacije starih od 60 do 64 godine se udvostručila, dok zatvaranje mogućnosti za prijevremenu mirovinu i smanjenje prava na mirovinu nije prouzrokovalo veliku nezaposlenost starijih od 60 godina već im je omogućen nastavak sudjelovanja na tržištu rada.

Naravno, nije za sve odgovorna Agenda, već i pozitivan razvoj njemačkog gospodarstva – za koji je opet djelomično zaslužan reformski paket zaključen 2003. godine. Najbolje se to može promatrati u usporedbi s “New Economy” boom-om kasnih 90ih (1998-2000; +6% BDP-a), kada je za sličan rast privrede kao 2006-2008 (+6,7% BDP-a) broj odrađenih sati narastao za skoro duplo više – 421 mil. u odnosu na 233 mil. Broj zaposlenih koji uplaćuju doprinose narastao je za 810.000 u odnosu na 474.000. Broj nezaposlenih je pao za oko 1,5 mil u odnosu na 400-tinjak tisuća.

Stopa harmonizirane nezaposlenosti u Njemačkoj:


Priče prema kojima je broj nezaposlenih prikriven zbog tzv 1-euro jobs i subvencioniranih obuka nije točan jer se takvi poslovi ne ubrajaju u statistike. Od zaposlenih ispod punog radnog vremena, samo 16% tvrdi da je tako jer nije uspjelo naći posao sa punim radnim vremenom.
Porast rada na neodređeno i s kraćim radnim vremenom nije smanjilo broj “normalnih/tradicionalnih” radnih mjesta – omjer u ukupnoj zaposlenosti poslova s radnim vremenom preko 32 sata tjedno je ostao isti (oko 40%). Ipak je oko 88% zaposlenih zadovoljno svojim poslom.

Cijena agende
I dok mnogi pregovaraju zbog rasta nejednakosti uslijed Agende, podaci govore nešto drugo, tj upitno je je li rast nejednakosti uzrokovan samim reformama. Gini koeficijent se počeo povećavati još krajem 90ih, najvjerojatnije je vezan za stvaranje tzv “new economy” mjehura i razmontiranje tzv. Deutschland AG-a (izlazak banaka iz vlasništva poduzeća). Sljedeći grafikon pokazuje kretanje Gini koeficijenta za Njemačku:
Tzv sektor niskih plaća rastao je kao udio još i prije Agende i od 2007. je stabilan na oko 22% od ukupne zaposlenosti. To povećanje nije išlo na račun trenutno zaposlenih, već udjela nezaposlenih – pokazuje uključenje onih s niskom produktivnošću u radnu snagu. Naravno, razlika od RH je da uvijek postoji mogućnost nadopuniti primanja kroz druge mini poslove. Od onih koji rade, njih 8% spada u kategoriju siromašnih prema dohotku, tj oni raspolažu sa 60% srednjeg netto dohotka. To je 0,4pp više nego 2005. 

Zanimljivo je i pogledati podatke OECD-a koji pokazuju relativno i dalje veliku redistribucijsku moc  države. Njemačka prije uplitanja države ima čak i veću nejednakost od prosjeka OECD-a.
No kako vidimo, ne samo da je efikasnija od prosjeka po tom pitanju. Osim toga to uspijeva sa relativno manjim udjelom u radnoj snazi od prosjeka OECD-a. 


S obzirom da OECD čine različite zemlje s različitim politikama,ova usporedba ne pokazuje više od sugestivnih dokaza i treba je uzeti sa zadrškom. Mislim da ipak pokazuje da Agenda nije naštetila stanju dohodovne nejednakosti u njemačkom društvu, tj da je to kretanje ipak dio šireg globalnog trenda , a sitni porast onih sa nižim dohotcima je ipak jako niska cijena za današnje uspjeha.

Heute
Danas SPD bježi od agende kao od crnog vraga dok Merkelica hvali reforme prošlosti. Ona u isto vrijeme vrši pritisak na periferiju EU da se uhvati istih, no čini se da sama nije reform ready, pa Njemačka, možda kreće u novi ciklus stagnacije koja izranja iz selfcomplacency-ja političara. No u ovaj ciklus Nijemci ulaze kao drugačija zemlja. 
Nekad sklerotične Njemacke kompanije su tijekom prošlog desetljeća zaista postali globalni igrači koji su otresli okove domacih strukturnih rigidnosti i puzajuće domaće potražnje. Ukratko, Njemacka politika danas više ovisi o njima nego obrnuto – i to više nego ikad prije. 

Next 4 years: Neke točke koje ulaze u ugovor velike koalicije su
– Porez na financijske transakcije – odličan način kako vec razvaljeni europski financijski sektor dodatno pokopati u odnosu na globalne centre. 
– Dodatne branše za sektorski minimalac – Njemačka nema opću minimalnu nadnicu, već se “štite” (lol) pojedini sektori. Čini se da će se povećati vroj takvih sektora (ili uvesti opći minimalac), srećom i to je još dobro s obzirom da crveni iz SPD-a zagovaraju Europe-wide minimalac. Ipak izgleda da će SDP imati sreće s pritiscima za opći minimalac i to ne više s predloženih 8,50 Eur, već je prijedlog da minimum postane varijabilan. Neka komisija bi svake godine odlučivala o visini temeljne “tarife”. Kakvo god mišljenje imali o minimalcu, mislim da ćete se složiti da je to idiotska ideja. Čini se da minimalac dolazi 2016. prema dostupnim informacijama. Institut IWH-Halle u svom pregledu stanja pred uvođenje minimalca zaključuje: 

Uvođenje opće minimalne nadnice od 8,50 bi moglo u sektorima sa visokim udjelom zaposlenih sa niskim primanjima ugroziti radna mjesta, i to posebno onih nisko-kvalificiranih zaposlenih. Ako se minimalac ne pokrije kroz produktivnost, ova radna mjesta bi mogla nestati. Poduzeća bi na proširenje minimalne nadnice mogla reagirati i povećanjem neplaćenih prekovremenih sati što bi moglo dovesti do pada brutto nadnice po satu tj. nestanka potrebe za dijelom zaposlenih.

– Cestarina za strance – CDU-u je dosta da se svi besplatno voze po njemačkim autocestama, pa umjesto da naprave kakvi program kojim će malo poboljšati stanje autocesta, posebno na zapadu zemlje, dodatnim ulaganjima u infrastrukturu, misle da je bolje pokušati strancima uvaliti dodatne troškove. Priča da novca nema ne stoji s obzirom da vozači svake godine upucaju milijarde od kojih se jako malo utroši na ceste. Drugi problem je što prema pravilima SEM-a strani potrošači ne smiju biti diskriminirani u odnosu na “domaće”, tako da će stvar možda završiti tako da svi plaćaju. Zapravo mjera više pokazuje s kakvim glupostima se bave. UPDATE: novi prijedlog iz malo “liberalnijeg” dijela CDU-a je porez solidarnosti pretvoriti u porez za financiranje infrastrukture. Naravno nikome ne pada ukinuti tzv. “Soli”.
– Reforme radnog zakonodavstva u sektoru mini poslova (mini jobs) – čini se da će ovaj tip poslova (zarada do 400 EUR mjesečno) pasti u kategoriju onih koji plaćaju i mirovinsko. To je dio ukupnog sporazuma kojemu je primarni cilj održavanje prihoda mirovinskih fondova, doduše, ako zanemarimo potencijalno loše posljedice za mini-jobbere, bar ne usmjeravaju fondove ka katastrofičnim ulaganjima kao u RH.
– Ograničenja cijena najma stanova u područjima gdje cijene rastu. Ovakve mjere, kao i slične kontrole cijena obično rezultiraju još većim raslojavanjima preko drugih mehanizama – tj. dogodi se obično suprotni efekt.
UPDATE:
– čini se da će svi njemački školarci dobiti mobitel ili tablet s kroz nastavljanje “digitalne agende” or whatever.
30% minimum žena u upravama poduzeća je nova idiotarija koja je prošla pregovore. (HT M.Hausberger)

U svakom slučaju nebitni pomaci, a ukupna lista želja obuhvaća 52mlrd EUR. Ovakvi potezi neće učiniti ništa dobro za budućnost Njemačke, kako će se pokazati u drugom dijelu teksta, izazovi su daleko ozbiljniji od mini zahvata. Valjda je nemoguće imati periode simultane akumulacije (prudentnosti?), odgovornosti i trošenja – već se nekoliko godina treba razvaljivati potrošnjom i odgađanjem reformi, dok ne dođe kriza, pa onda gaće na štap još koju godinu. Njemački političari se ponašaju kao da prije 9-10 godina njihova zemlja nije stagnirala. Moderne, posebno moderne welfare države moraju shvatiti da su reforme trajan proces kako bi se održao korak s novom dinamikom globalne ekonomije.

Kako Die Welt piše

Nakon tri godine recesije, 5 milijuna nezaposlenih i leđima pritisnutim o zid, 2003. je uspjelo kancelaru Gerhardu Schröderu učiniti zapravo jedan veći potez: Agenda 2010. Ona je bila potrebna obnova bolesne države. Dax investitor i Angela Merkel su od ove promjene, koja je prave rezultate pokazala tek nakon Schröderovog gubitka izbora 2005., živili jako dobro više godina. Sada su plodovi te žetve potrošeni.

 

Na žalost investitora, ovaj put neće uspjeti veći potez jer nedostaje osnovni psihološki i politički pritisak. Nedostaje volje željeti veliko! Niska nezaposlenost, visoka participacija, rastući porezni prihodi onemogućavaju “planerima” Velike koalicije da gledaju strateški prema naprijed.

Dodatak: Njemački ECB
Prednost Njemačke je stav ECBa koji najbolje odgovara njoj. Doduše, uz stagnirajuću produktivnost, bilo bi za očekivati višu inflaciju. Kad bi Bundesbank isto pogledala kretanje svog nekad omiljenog M3 agregata vidjela bi da je zapravo inflacija zaista niska. Nekad je ciljala 4 -7% a sad joj smeta bilo kakva akcija ECB-a s ciljem podizanja stope rasta šireg novčanog agregata u  eurozoni, koji gmiže oko 2%. 
Graf pokazuje Njemački M3 (do. 1999) i EZ M3 nakon 1999.

Konkretno, ako pogledate činjenicu da će 2016. vjerojatno doći do uvođenja minimalne nadnice od 8,50EUR/satu možda bi najbolje bilo i dopustiti koju godinu nešto višeg rasta i inflacije neko kratko vrijeme kako bi ispuhali realnu vrijednost te barijere za zapošljavanje, uz vraćanje nominalne stabilnosti cijeloj eurozoni. 



* Upravo jer se konstantno objavljuju nove vijesti vezane za pregovore koalicije, pisanje ovog posta se nešto odužilo
Read More