Monthly Archives: sij. 2014

Gotcha Germany

Njemačka je kućanstvima kroz zelenu glupariju od energetske politike (poznatu kao EEG) znatno podigla troškove  električne energije. S obzirom da bi takva poskupljenja bila ubojita za industriju koja je energetski intenzivna, više od 2000 proizvođača u Njemačkoj je izuzeto od zelenog poreza. 
Nakon neuspjelog pritiska na Njemačku vezanog za optužbe da stvara globalni deflacijski “bias”, te vjerojatno beskorisnih istraga vezanih za velike suficite tekućeg računa BoP-a, čini se da su se EUrokrati napokon sjetili jedne poluge kojom će smanjiti njemačku konkurentnost. Smatraju da treba istražiti remete li privilegije ovih poduzeća Unijine direktive koje “osiguravaju” provođenje “konkurencijske politike”. Jesu li ovo zabranjene subvencije? Ako EK kaže da, mogao bi se ostvariti periferni wet dream. Nažalost, ne mislim da bi efekti bili onakvi kakvima ih mnogi priželjkuju.

Inače, cijene struje za kućanstva u Njemačkoj su, uz Dansku, najviše u Europi a od 2011 su porasle za oko 16%. Dodatak na cijenu vezan za zakon o obnovljivoj energiji je narastao za više od 80% u istom razdoblju. Jedan razlog tog rasta je pad cijene na tržištu uslijed veće uloge obnovljivih energija, a drugi je upravo spomenuta subvencija poduzećima… Apsurdnost EEG-a bi bila nemjerljiva da potrošači ne moraju plaćati račune svaki mjesec.

Hoće li uništavanje jakih pomoći slabima je davno odgovoreno pitanje. Dugoročno, od ovakvih intervencija neće nitko profitirati, no zanimljiv je mogući kanal kojim bi zelena ludost mogla pokopati Njemačku industriju i prije nego što rastuće cijene energije konačno unište one najslabije slojeve društva. Eko fašizam FTW.
Read More

Neugodna kreditistička aritmetika QE-a

Vuk Vuković ima novi “Graph of the week” post, tj mogli bi ga nazvati “Graphs of the year”. Dok se više manje slažem s njegovim viđenjem The Economist-ovih grafova, ima jedna sitnica na koju sam morao reagirati – tiče se indirektno inflacije, a direktno rasta rezervi depozitnih institucija koje su rezultat QE-a.
Ova sitnica je najveći QE fallacy:

However, the question is what will happen when all this money does enter the real economy? “

Stvar je takva da QE rezerve nisu tu da ikad “uđu u realnu ekonomiju”. Primarna svrha QE-a je djelovanje preko tzv portfolio rebalancing efekta. Cilj je zadovoljiti potražnju za rezervama u sustav i određene rizike vezane za likvidnost i ročnost imovinske strane monetarnih institucija prenijeti u bilancu središnje banke. QE je samo fancy ime za operacije otvorenog tržišta – čisti monetaristički instrument koji bi trebao imati monetarističke efekte, a ne kreditističke. 
TARP i slične mjere su bili kreditistički instrumenti jer su pokušavali smanjiti spreadove na pojedinim kreditnim tržištima. Jednako tome, ciljanje prekonoćne stope (postavljanje kamate) je tipični kreditistički instrument, makar se ostvaruje kroz operacije otvorenog tržišta.
Od QE-a nema smisla očekivati povećano pozajmljivanje jer to nije jednostavno isti “tip” rezervi, makar se nalazio na tom računu na dugovnoj strani bilance središnje banke. U nastavku ću probati to objasniti.

Probajmo pogledati kako izgleda “školski primjer” kreacije depozita i kredita:

Povećanjem depozita, rastu i rezerve. U ovom primjeru pretpostavljamo stopu obvezne rezerve od 0% (RR=0%) tako da su sve rezerve tzv excess reserves. Banci se naravno ne isplati držati takve rezerve u normalnim vremenima. Ona ih mora uložiti, obično u vrijednosne papire ili davanjem kredita:

Ok, vratimo se QE-u. Po čemu su te rezerve drugačije? Pogledajmo shemu kako nastaju:
Vidimo da ove rezerve mogu “isteći” s računa u središnjoj banci u realnu ekonomiju jedino ako bi došlo do smanjenja bilance središnje banke, tj jedino restriktivnom monetarnom politikom prodaje obveznica iz portfelja središnje banke. 
Postoji još i drugi način, a to je da se sve rezerve pretvore u valutu i helikopterima dostave narodu, što je manje vjerojatno.
Banke rezerve mogu posuditi drugim bankama, no to ne mijenja ukupnu razinu rezervi na računima u Fed-u. Količina rezervi je skoro irelevantna (osim ako Fed ne bi koristio monetarnu bazu za signalizaciju). Smanjenjem premije rizika na aktivu, QE pokreće lanac u promjeni tržišnih pozicija koje onda djeluju kroz više transmisijkih kanala, ovisi kako se reflektiraju na pojedina tržišta.

DODATAK: Kako funkcionira postavljanje kamatne stope?
Nerd humor. pic.twitter.com/dQxxgcjrQQ
— Cullen Roche (@cullenroche) December 17, 2013

Kako bi banke izdale brdo dugoročnih kredita, najbolje za investicije, one moraju paziti da uvijek mogu namiriti potražnju klijenata i drugih banaka za likvidnim sredstvima, tj krediti “blokiraju” sredstva na duže vrijeme, a banke u međuvremenu moraju imati dovoljno sredstava kako bi namirile potražnju za depozitima i valutom. Za to postoji tržište novca. Za središnju banku je obično najzanimljivije ono prekonoćno, iako SNB cilja stopu na 3 mjesečnom tržištu. To izgleda otprilike ovako:
Na prekonoćnom međubankovnom tržištu, banke s viškom rezervi plasiraju višak likvidnosti, dok banke s manjkom likvidnosti primaju tu likvidnost uz plaćanje određene kamatne stope.

Banke dajući zajmove pretvaraju svoju likvidniju pasivu u dugoročnu imovinu (kredite). Zbog tog nepodudaranja u ročnosti, one dolaze u situacije kada imaju viškove i manjkove likvidnih sredstava u odnosu na potrebe. Banke mogu držati i više likvidnih sredstava kao imovinu i time smanjiti rizik koji proizlazi iz neusklađenosti ročnosti aktive i pasive, no kratkoročne imovine su skupe u smislu niskog povrata koji donose. To znači da su banke suočene sa oportunitetnim troškom koji stvara situaciju izbora između višeg rizika i manjih prinosa i manjih prinosa ali i manjeg rizika (Bracke, 2009). Pošto su banke profitno orijentirana poduzeća, one pokušavati optimizirati portfelj tako da je za dani rizik prinos veći. Novčano tržište im pomaže u tome, na način da postoji relativno transparentna cijena prekonoćne likvidnosti (i drugih ročnosti) koju banke mogu očekivati da će platiti kako bi namirile manjak ili zaraditi plasirajući višak. Rizičnije banke imaju pogodnosti od eksternalije koja nastaje kada manje rizične banke subvencioniraju njihovu likvidnost, no, trošak je mali u odnosu na alternativu financiranja izvan neosiguranog tržišta (Heider et al, 2009). U makroekonomskom smislu, međubankovne stope su bitne jer predstavljaju granični trošak financiranja za banke (Angelini et al, 2009). 

U takvoj situaciji, središnja banka ili operacijama na otvorenom tržištu cilja kratkoročnu kamatnu stopu, ili fiksirajući cijenu po kojoj će prodavati i kupovati i prodavati likvidnost određuje kamatnu stopu. Ta kratkoročna kamatna stopa je ogranični trošak refinanciranja za banke, koji je sličan troškovima depozita. Prateći teoriju ročne strukture kamatnih stopa po kojoj je trošak tjednog zajma jednak sedam svakodnevnih refinanciranja po prekonoćnoj stopi, monetarna politika određuje cijenu kredita. Više o monetarnoj politici i ciljanju kamatne stope ovdje. Ilustracija je dostupna ovdje.
*teoretski banke bi refinanciranjem cijele aktive mogle vršiti svoju ulogu i bez depozita. Tada bi bile sličnije shadow banking sustavu.
Danas je kamata na prekonoćnom tržištu Eurzone ili SAD-a 0% i ipak nemamo oporavak kreditne aktivnosti. U situaciji nepostojanja potražnje za kreditima, neowicksellijanci bi rekli da je prirodna stopa ispod stope monetarne politike, logično je da banke “ne nalaze” dovoljno vrijednih projakata za financiranje.
Read More

Ratko promašio “slona u sobi” ili kako je na kraju Friedman u pravu

Ratko Bošković ima svojevrsni rant na Jutarnjem. Kao i obično, cilj je kroz “name naming” obraniti (valjda) intervencionizam. Cijeli tekst (mudro?) izbjegava navesti bar neku ek. politiku, već niže izjave čija utemeljenost ipak nije toliko jasna i točna koliko G.Bošković prezentira da je. Sama podjela Keynes i Hayek je bila beskorisna i u Velikoj depresiji kada su u pravu bili pramonetaristi Hawtrey i Cassel. Danas posebno nema smisla se referencirati na ovu podjelu u svjetlu svojevrsne konvergencije priča u obliku NK modela, monetarizma/market monetarizma.
Bošković kreće od nekakvog grafikona nezaposlenosti koji, kao, prikazuje sve što se treba znati. Mislim da to nije pravilan način za pristup tim podacima, tj. priči koja stoji iza . Graf ne pokazuje ništa. Ovo spada u ladicu “never reason from a price change” ili “never reason from a quantity change” – a oba faktora treba objasniti u slučaju kretanja nezaposlenosti, prije nego što se može nastaviti s bilo kakvom analizom poželjnih politika.
Za početak je dobro prikazati graf. G.Bošković kaže 10ak godina, ali evo i posljednjih 20 godina.
I zaista vidimo dvije skupine – donju (SAD i Japan) i gornju (EA, Njemačka Francuska).
Što nam ovo govori? Zapravo ništa, ako se stvari približavamo kao ekonomska tabula rasa. Prema ideji G.Boškovića, bilo bi dovoljno pokazati samo graf. Pa zašto je onda pisao tekst?
G.Bošković kaže 

On potpuno nesumnjivo, apsolutno neporecivo, izvan svake dvojbe i izvan svake diskusije pokazuje: europska neoklasična, laissezfaireovska, austrijska “ne talasaj” makroekonomska doktrina je Europu dovela na rub ekonomskog samouništenja; američka je aktivistička, intervencionistička, keynesijanska makroekonomska doktrina i praksa izvukla Ameriku iz velike depresije praktički trenutno. Divergencija je nevjerojatna! Razlika je upravo šokantna!

Razlika je šokantna, ali prvo moramo razvojiti dugi i kratki rok, pa onda definirati politike. No to i nije tako lako kao što G. Bošković zamišlja

Jer, možemo do besvijesti razglabati o tome koliko je bolja i pametnija ova ili ona škola ekonomije, koliko je koja primjerenija, humanija, konzistentnija; možemo do preksutra uspoređivati Keynesovu i Hayekovu filozofiju i analizu; klasičnu, austrijsku ili keynesijansku doktrinu; možemo beskrajno analizirati može li monetarna politika povećavati zaposlenost ili doista traba samo paziti na stabilnost cijena, tj. inflaciju: ono što na kraju ipak najviše govori, najviše pokazuje i najviše otkriva – jest rezultat.

Ovakva vrtić analiza je nešto što moramo zaobilaziti. Ako moraju postojati retardirane podjele na političkoj sceni, pa možda i u nekom glupom dijelu blogosfere na ekonomskoj sceni, to ne znači da je svijet crn ili bijel – tj kako Krugman kaže freshwter-saltwater. Pogledajte samo spomenuti NK model – neowickselijanska analiza kamatnih stopa koja bi odgovarala austrijancima, od Keynesa je ostao koncept nominalne rigidnosti, a very monetarist ideja prirodne stope nezaposlenosti i dugoročne neutralnosti novca je implicirana iako se novac često uopće ni ne koristi u modelima. Stvar nije potpuno, neporecivo or whatever jasna na način na koji je postavljeno u tekstu. 
Dalje, zašto pokazivati zadnjih 10 godina ako želiš pričati o politikama koje su dovele do izlaska iz posljednje recesije/stagnacije? 
U posljednjih 10, ili 20 ili 30 godina, jedina stvar koja je bila bitna, su faktori koji određuju prirodnu stopu nezaposlenosti. Nezaposlenost se u periodima povećavala zahvaljujući postojanju ciklusa tj recesija. Strukturna nezaposlenost nije određena kratkoročnim politikama.
Ako ćemo gledati dugi rok, mislim da će teško proći ideja da je Europa više laissez faire od SAD-a. Europa je sa supply strane intervencionistički socdem wet dream. Nije uopće bitno je li to dobro ili ne. Čisto kad se već navodi da uzimamo višegodišnje serije, bitno je imati i dugoročniju perspektivu, tj. razlikovati dugi i kratki rok. U prošlom tjednom pregledu sam veoma kratko spomenuo SAD-Europa divergenciju, pa bacite pogled na točku 14.
Zoomirajmo malo situaciju na vremenski period od Velike recesije do danas. Pričajmo o kratkom roku. Greškom središnjih banaka umjerena recesija je završila kao mega zaron NGDP-a ispod nule. Monetarna politika ciljanja kamatne stope je svoj omiljeni instrument spustila do 0. i ništa se nije dogodilo. Prokopajte po blogu ako niste upoznati sa cijelom pričom jer je ovdje neću ponavljati.
Naredno razdoblje nam je, kako David Beckworth pokazao, dalo prirodni eksperiment da testiramo ideje koje Bošković smatra nebitnima. Iako je naglašeni NK model svojevrsna sinteza po brojnim značajkama se znatno razlikuje od Hayeka ili Keynesa koje navodi Bošković. Slični su tu i MM tako da je teško danas odvojiti ove ili one poglede/politike. Zapravo, kome to treba, nitko ne očekuje savršeno potpuno objašnjenje stvarnosti u svakom slučaju. Uvijek treba paziti na pitanje aplikabilnosti. 
Evo s čime radi Bošković:
Hayek, zanemarimo kasniju mea-culpa priču koja bi završila u formi income targetinga – ideja je da je recesija supply šok koji je izazvala preekspanzivna monetarna politika. Austrijanci kažu da intervencija spriječava realokaciju misalociranih resursa. Kao što znate, ne slažem se s tom pričom. Realokacija resursa se događa konstantno, a kako sam napomenuo, čišćenje tržišta se ne može odvijati u monetarnom disekvilibriju – na kraju krajeva ako je problem strukturni, ekonomija bi bila puno bliže ili na granici kapaciteta što bi značilo da smo već trebali imati inflaciju.
Keynes kaže da imamo nedovoljan AD. Problem korištenja monetarne politike na ZLB-u je to da je ona ne-efikasna. Tj postoji apsolutna preferencija likvidnosti pa time zamjena obveznica za keš nema smisla jer su savršeni supstituti. Ostaje koristiti fiskalnu politiku.
Dodajmo tome: 
NK kažu da je prirodna stopa ispod nule, managementom očekivanja (forward guidance) treba podignuti očekivanu inflaciju što će utjecati na intertemporalnu preferenciju ekonomskih agenata, tj povećati atraktivnost potrošnje danas. Takav efekt ima i fiskalna politika.
Market monetaristi kažu da, ako simetrično cilja inflaciju ili NGDP, monetarna politika offseta sve promjene u agregatnoj potražnji tako da je fiskalni multiplikator efektivno 0. Monetarna politika je itekako djelotvorna na ZLB-u i fiskalna politika je nepotreba.
Iz te perspektive nam ostaje pogled na posljednjih par godina. Već spomenuti eksperiment se odvijao pred našim očima, pogledajte Beckworthove postove u nastavku (ukrasti ću mu par grafikona).
Očito je da je RGDP rastao više tamo gdje je monetarna politika bila aktivističkija što u jednostavnim terminima invalidira prvotnu verziju Hayeka.
No stavlja li to Keynesa u prvi plan? Zapravo ne.
Keynes kaže da je na ZLB-u fiskalna politika efektivnija od monetarne. Pogledajte moje postove o Japanu da vidite kako djeluje Sumnerova kritika. Ako BoJ cilja nulu, možete zaboraviti na ekspanzivnu fiskalnu politiku. Cijelo to vrijeme Japan je bio na ZLB-u. Na ZLB-u je i danas sli dolazi do promjena. SAD su na ZLB-u od početka 2009. godine. Fiskalni stimulus nije zapravo učinio ništa, kao ni subsekventna fiskalna kontrakcija. Keynes zapravo uopće ne stoji. Beckworthov prirodni eksperiment pokazuje da je monetarna politika itekako efikasna na ZLB-u.
Ono što “eksperiment” pokazuje je
Npr u SAD-u, nakon stimulusa 2009. od 2010. javna potrošnja stagnira, a NGDP raste svojim putom ne osvrčući se.
ili u godišnjima stopama rasta
Središnja banka određuje NGDP. U SAD-u se na 2 tjedna izgasila država. Efekata na agregatni rast nije bilo, bar ne negativnih. ECB je 2011 dva puta podigla kamatnu stopu u borbi sa (opet) supply inflacijom. NGDP je zaronuo i pokrenuo periferni nered. 
Je li bitno što bi CB trebala ciljati? Da, i najbolje da to bude NGDP, (NK shema: price level adjusted for output gap; je dosta slična)
Zanimljivo je da Lars u posljednjem postu kaže da je upravo Eurozona “oko 50%” keynesijanski svijet zato što monetarna politika nije spremna offsetati loše efekte “štednje”. Više o mom  viđenju štednje pogledajte ovdje. Uključimo ECB i Keynes se vraća na svoje zasluženo mjesto u povijesti.
Zapravo, u cijeloj priči je u pravu ispao jedini Friedman. Posebno oko Japana. Možda je bolje da je netko umjesto seksa mislio na novac (zamjetka Boba Solowa o Friedmanu) – jer money matters. 
Dodajmo tome markets matter i imamo odgovor koga je trebalo slušati od početka.
Današnja divergencija u performansama se može najviše pripisati razlici u monetarnoj politici. Keynes i Hayek imaju doprinos, ali čini se da je ishod najsličniji onome što kaže Friedman.

PS. Ako se pitate otkud Njemačkoj ovakvi trend u nezaposlenosti, pročitajte o neoliberalnim reformama 2004 ovdje. Čini se da je tamo skretanje prema laissez-faire pristupu učinilo upravo ono što Bošković misli da je rezultat intervencije u dugom roku.

Read More

Bohaček u mythbusting modusu

Šef HUB-a ima kratak ali prilično precizan tekst na banka.hr. Iako nažalost većina najglasniih grla ne čita Banku jer njima ni nisu potrebne argumentirane rasprave i činjenice, ipak treba skrenuti pozornost na par stvari koje Bohaček navodi:


Teza da su banke (ili bilo tko) mogao ili trebao znati da će tečaj CHF naglo skočiti neodrživa je, jer da je bilo tako, banke ne bi okolnim putem preko kredita stanovništvu “zarađivale”, nego bi izravno kupile CHF ili derivate i tako vrlo jednostavno ostvarile puno veću dobit. No, posao banaka nije špekuliranje valutama ili trgovanje za vlastiti račun, nego odgovorno plasiranje sredstava koja su im povjerili njihovi deponenti i drugi vjerovnici. A svako povećanje iznosa mjesečne rate samo dovodi do povećanja kašnjenja u otplati (“loših kredita”) i time povećanja rizika, rezervacija i gubitaka.
Teza da su banke dodatno zarađivale rastom kamatnih stopa ne stoji. Dovoljno je na stranicama Hrvatske narodne banke pogledati usporedbu neto kamatnog prihoda i prosječne stope na kredite s valutnom klauzulom. A ako se neto kamatni prihod u apsolutnom iznosu podijeli s ukupnim kreditima vidi se da je takva “kamatna marža” banaka u stalnom padu bez obzira na kretanje kamatne stope. I izravna usporedba objavljenih aktivnih i pasivnih kamatnih stopa pokazuje da je ta razlika (koja se može nazvati i “kamatna marža”) na povijesnom minimumu.
Niti rast tečaja nije povećavao prihod banaka. Dokaz za to je usporedba tečaja CHF s dobiti koju su ostvarile banke iz koje se vidi da se tečaj i dobit kreću u suprotnom smjeru. Najviša tromjesečna dobit banaka bila je kad je tečaj CHF bio blizu minimuma, a s rastom tečaja dobit se kontinuirano smanjivala. Banke nemaju i ne mogu imati nikakve koristi od porasta tečaja CHF, jer su i same zadužene u CHF u potpuno istoj mjeri u kojoj su odobrile kredite u CHF. Da bi odobrile kredite u CHF, banke su se po hrvatskom propisu morale zadužiti u CHF, pa onoliko CHF koliko (u kunskoj protuvrijednosti) naplate na temelju kredita, toliko moraju i vratiti svojim vjerovnicima od kojih su pribavile CHF. Naravno, ovo ne vrijedi samo za CHF nego za bilo koju valutu za koju se primijeni valutna klauzula.

Neki od blogera na siteu Banke su već naglašavali neke od ovih činjenica (npr DS). Građani u RH moraju shvatiti nekoliko stvari, koje se sve svode na jednan zaključak:

1. Banke nisu socijalne institucije, krediti nisu pravo ni socijalna kategorija. Banka je poduzeće – s ciljem da zaradi, a to može samo na način da pruži najbolji proizvod po najpovoljnijoj mogućoj cijeni, jedan od tih je bio i CHF kredit. 
2. Udruga Franak, ali i ostale slične revaljke su, kao i banke, profitno orijentirane skupine koje zastupaju samo jedan interes, a to je njih samih. Oni žele iskoristiti više (političkih) poluga kako bi si osigurali korist. Po tome nisu ništa bolji od Monsanta i sličnih kompanija. Njima super dođe postojanje populističkih budala poput broja 3. jer onda mogu svoje probleme rješiti kolektivizacijom troškova i to uz odobravanje onih koji to plaćaju. How convenient.
3. Slavko Linić i ostali političari su još jedna interesna skupina. Za razliku od prve dvije, oni se moraju praviti da rade svoj posao, a to je briga o javnom interesu, whatever that is.

Nitko ništa ne radi besplatno. Linić je danas heroj, a udruga Franak simbol neke borbe protiv banaka. Nijhovi uspijesi su kao troškovi distribuirani svima drugima na ovaj ili onaj način. Agonije kreditno zaduženih baš ne razumijem. Izaći iz banke sa više stotina tisuća kuna duga koji te veže na 30 godina i ne promisliti o tih 30 godina je po mom mišljenju kvocijent instinkta za preživljavanje obične purice. Ljudi nikako da shvate da bitrijske financije i konvencionalno razmišljanje nisu dovoljni za donošenje zaključaka o ekonomskom sustavu. FFZG komunjare nemaju što izgubiti ispunjevajući RH medijski prostor svojim “analizama”, ali onaj tko uzima kredit ima, i obveza mu je da se informira prije nego što odabere boju zavjesa za taj novi stan. Obećanjem da će se država umiješati svaki put kad neka skupina ne može vraćati kredit je upravo sjajan incentive za još neodgovornije ponašanje.
Read More

Tjedni linkovi 02.01.14

Tjedni linkovi I. 2014 Edition.
Teme: ekonomija darivanja, nedostatak krivaca za pad zaposlenosti u proizvodnji SAD-a, zašto je “monetary offset” pojam godine, raste li životna satisfakcija sa proračunom i što je to sreća, kako Švicarska krši ljudska prava, stanje na pojedinim tržištima duga i odnos prema cashu, što je novo u 2014, boje li se Nijemci inflacije i zašto ne vole DAX, zemlje: Chile, Argentina, Francuska i Kina, zašto Francuska suxa, nejednakost poštovanja, nejednakost u budućnosti i tehnološka promjena…
Terms of use: zamislite da sam ispravio pravopisne greške
1. Ekonomisti o Božiću. Tradicionalno viđenje darivanja od strane ekonomista je da postoji određena jalovina koja nastaje  u različitom vrednovanju poklona od strane davatelja i primatelja. MCK na Bloombergu upućuje da je možda i bitno uključiti i sentimentalnu vrijednost a ne samo procjenu nominalne vrijednosti. U svakom slučaju je božić vrijeme o kojem i ekonomisti imaju nešto reći. Ako prethodnu priču prebacimo na pojedine ekonomske škole ili središnje banke, stvar izgleda ovako.
CNBC-ev John Carney sličnu zabavu proširuje i na pojedine ekonomiste, ovdje saznajte što je to Nominal Christmas Present Targeting.
Šalu na stranu, Atlantic pokazuje da je Božićno doba ipak najstresnije za one koji rade u maloprodaji ispunjavajući hirove kupaca i to nije fenomen modernog doba.
2. Nova godina će Letoniji donijeti EUR. Zanimljivo je da je prethodna valuta jedna od najvrijednijih na svijetu. 1,40 za Eur. Vrijedniji od Leta su omanski Rial te kuvajtski i bahreinski Dinar.
3. Bolje su prošli u Coloradu, tamo je počela legalna prodaja marihuane.
4. 2013 je godina Market Monetarizma, specifičnije ideje monetarnog offseta. U SAD-u se potvrdila činjenica da je fiskalna politika nebitna te da Fed određuje nominalnu potražnju. Na krilima QE-a SAD su od kvartala za koji su keynesijanci najavljivali povratak u recesiju, dobili jedan od najimpresivnijih stopa rasta. Joe Weisenthal s BI-a je priznao da nije bio u pravu, Caroline Baum indirektno monetarni offset navodi kao lekcije 2013. godine, dok David Beckworth na Twitteru uspoređuje MM viđenje s Krugmanovim predikcijama

2013 retrospective: two very different sequester forecasts: (1) http://t.co/jxqN0dkrDs versus (2) http://t.co/bkg7lXQegR @TheStalwart
— David Beckworth (@DavidBeckworth) December 29, 2013

5. Također je zanimljivo da pocetak QE3 koincidira sa rastom realnih nadnica.
6. Unatoč svemu, promatrajući ulazne podatke, Fed je smanjio tempo QE-a za 10mlrd. Tržišta su otkrila da otkriće nove vrste tapira nije tako loša stvar.
7. Vezano za tržišta, mnogi smatraju iz nekog razloga da QE novac ide u dionice te da Fed stvara novi bubble. Cullen Roche demontira vezani grafikon koji implicira povezanost S&P-a i rezervi u Fed-u. 
Uskoro i moj post o irelevantnosti QE-a za kreditnu ekspanziju u 2014…malo strpljenja molim.
8. Koliko se Nijemci zapravo boje inflacije. Činjenica je da više vrednuju sigurnost depozita od dionica od kojih su ove godine mogli fantastično profitirati. Zapravo je konvencionalni depozit bio loša investicija i za duže razdoblje ako pogledamo Buisiginov graf ovdje. Mladi Nijemci se ne sjećaju ni DM-a ni Weimarske inflacije. ECB ima više prostora nego što misli. Nedavno je i Draghi Nijemcima spočitao iracionalan strah.
Evo i kretanje jačih dioničkih indeksa prošlo desetljeće, DAX je rasturao, mogli su i njemački štediše.
*klik za uvećanje
9. Draghiju će Basel III zakomplicirati provođenje monetarne politike. Isključivanje covered bonds (poznatiji kao “pfandbriefe” iz njemačke bankarske tradicije) iz top tiera likvidnih sredstava. Ove obveznice su jako bitne za financiranje banaka u Europi. ECB je u dva navrata kupovala covered bonds (covered bonds purchase programi 2009 i 2011) kako bi oživjela to tržište i smanjila spreadove. Time je možda olakšala financiranje banaka no potpuno je bespotrebno utjecala na alokaciju u situaciji kad ni nema potražnje za kreditima, prema tome, i potreba za financiranjem je manja.
10. Nedostatak potražnje utječe na sporost oporavka investicija dok kompanije gomilaju likvidna sredstva ubijajući brzinu obrtaja. No novi impulsi oporavka induciraju kompanije da dio sredstava vrate dioničarima kroz ekstenzivne kupnje vlastitih dionica.
Oživjelo je i corporate bond tržište, kompanije koriste niske stope za refinanciranje duga ali i financiranje spomenutih programa share buybacka. Vuk je ipak imao pravo, unatoč na flow karakteristiku grafa u njegovom postu. Total market debt je na vrhuncu.
11. Mogu li Japanci pjevati “moj je život Švajcarska” jer čini se razvoj nominalne situacije u alpskoj zemlji nije daleko od Japana, kako piše wunderkind Evan Soltas.
12. Komunjare se vraćaju na vlast u Chileu -neoliberalnom posterchildeu. Stvar ipak nije toliko loša, čini se da Bachelet ipak ne misli mijenjati jezgru onoga što funkcionira.
13. Zato latino-američki susjed, unatoč mnogim pozitivnim pomacima pati od retardluka vladajuće elite. Kirchnerica namješta statistike, kao da su građani idioti. Ako oni jesu, MMF sigurno nije. Argentinske statistike su otpisane kao lažne. Koristeći Hankeovu zanimljivu metodu za određivanje prave inflacije, Lars je davno pokazao da inflacija u Argentini dostiže 100%. I moj stariji post navodi neke detalje iz života Argentinaca.
14. S druge strane bare je i europska verzija argentine – Francuska. Nacija gdje su statistike točne, no nacionalni duh i dalje pati od “delusions de grandeur”. Samozavaravanje je nacionalni sport, kao i loše ekonomske politike (Tyler Cowen), na što ih upozorava i Draghi.
*pokazuje PPP RGDPpc zemlje kao % američkog
Nemojmo se zavaravati, u odnosu na SAD Europa stagnira još od 80ih kad je iscrpila rad i kapital kao glavne drivere konvergencije. Nespremnost za prilagodbu institucija je zaostajanja prema Aghionu/Durlaufu (u ovom paperu iz 2007). Francuska je stjegonoša grupe zemalja nespremnih na promjenu. U prilog im ne ide ni razvoj situacije posljednjih mjeseci, Markit-ov PMI pokazuje francusku divergenciju.
*Vrijednost ispod 50 je kontrakcija /klik na graf ako se ne vidi
15. Jedan od demografijom uzrokovanih izvora euroskleroze je i pay as you go mirovinski sustav (I tu se Francuzi opiru promjenama). AP nudi kratak pregled mirovinskih sustava različitih zemalja.
Kineski politički proces je više streamlinean a demonstracije kao u Francuskoj su loša ideja, pa su oni već krenuli u podizanje dobi za umirovljenje.
16. Nejednakost je velika tema posljednje godine. Zanimljivo je da je inače nejednakost viša za vrijeme booma, no tada je nezaposlenost niska pa se manje o tome govori valjda. Nick Rowe kao i obično ima zanimljiv pogled na nejednakost kroz ideju lutrije.
Fantastičan je Noah Smith koji piše o nejednakosti poštovanja. Jako me privlači ova ideja, trebamo ljude (tj njihove uloge) poštovati bez obzira na njihov posao i prihode. Mislim da je najveći deficit tu u tranzicijskim ekonomijama unatoč najvećem revanju oko agonije radnog naroda. Tyler Cowen ima follow up i prikazuje grafikone koji kažu da je equality of respect itekako bitna.
Posner objašnjava kako gledati odnos troškova i koristi korištenja porezne poluge za intervenciju u nejednakost.
17. Koliko god poštovali svoje sugrađane, činjenica je da će neke od njihovih poslova izbrisati automatizacija. Pogledajte kako izgleda kad se suoče pionir kreativne destrukcije i njihova potencijalna žrtva.
Tyler Cowen po tom pitanju ne predviđa blistavu budućnost onima koji ne ulažu u svoj ljudski kapital kako bi se pripremili za budućnost.
18. Jedno rješenje je možda temeljni dohodak. Zašto je jedan žestoki zagovaratelj tržišne ekonomije podržavao ovu ideju.
19. Obama je Amerikancima obećao european style zdravstvo. Naravno, nije problem eksploatirati ekstenzivno znanje prosječnog Amerikanca (ka ni Hrvata što se toga tiče).  Zaslijepljeni besplatnim promaklo je Amerima da je Obamacare odličan posao za zdravstvenu industriju. Najbolje je poslovati s državom. Prijedlog za alternativni smjer daje John Cochrane u WSJ-u.
+S obzirom da naše ministarstvo zdravlja provodi neku kampanju kako ćemo “zajedno” reformirati zdravstvo.. Možda se iz Cochraneovo posta da izvući koja lekcija. Upravo čitam “Afordable care”, knjigu o zdravstvenom sustavu u Singapuru,pa u 2014. (nadam se) očekujte pregled i preporuke za RH.
++ Zanimljiv je i efekt Obamacarea na stanje na tržištu rada. Mulligan navodi situaciju u kojoj se poslodavcima više isplati uzimati radnike na određeno jer za njih ne moraju uplaćivati zdravstveno a oni su sada pokriveni kroz Obamacare. Čist primjer rezultata intervencionizma. Šteta što će ispravljanje takvih grešaka tražiti još intervencionizma…
20. Ako niste čuli da je Hrvatska u banani, Santini ponavlja priču o devastiranoj industriji or whatever. Great way to state the obvious…hoće li više netko u medije, bar što se tiče ekonomije, dovesti ljude koji zapravo imaju reći nešto novo osim ponavljanja priče o krivo protumačenim izvorima rasta u vrijeme Jugoslavije.
21. Ovaj zanimljiv intervju pokazuje i neke zaključke koji vade ideju socijalne države iz kante za smeće. Zadovoljnost životom vezana za veličinu welfare države dok je dohodak manje bitan… Istraživanje je provedeno na razvijenim zemljama, tako da priča ne predstavlja argument za socijalnu državu u RH. Mislim da su rezultati naše države “blagostanja” i više nego vidljivo utjecali na zadovoljnost životom u RH. Osim veličine države, bitna je efikasnost. Efikasnost je često uvjetovana i faktorima koji se ne mogu replicirati u različitim društvima. Npr ovaj paper pokazuje da je izrazito vezana za povjerenje u društvu. 
btw Frances Coppola je objavila zanimljiv post o sreći i ekonomskoj politici.
22. Kolika je zapravo “mižerija” RH obrađuje Cronomy u posljednjem postu.
23. S drugog kraja RH blogosfere Vuk Vuković checkira vlastite prognoze vezane za pojedine države. Pokrio je više zemalja i većinom bio u pravu. Mislim da je iskoristio još malo MM insightova, imao bi i točnije predikcije za Japan.
24. Meanwhile in Japan…Nikkei je više od 50% u plusu za 2013. godinu. I ima još mjesta za rast.
25. Scott Sumner se prebacuje na EconLog.
26. Bloomberg je intervjuirao profesore na sveučilištima o najbitnijim istraživanjima u 2013. po njihovu mišljenju. Johnson sa MIT-a navodi i jedno istraživanje koje pokazuje da je zbog uvoz “kriv” za gubitak oko 25% radnih mjesta u proizvodnji u SAD-u od 1990 – 2007. Pitam se tko je “kriv” za onih 75% ako nije slobodna trgovina i “eksploatirani” Kinezi.
27. SAD-u se čini smiješi dobar početak 2014. Svi pokazatelji prošlog tjedna upućuju na snažan oporavak, posebno potrošnje, koja čini većinu ekonomije.
28. U sekciji “ostalo” nudim odličan slideshow BI koji uspoređuje izgled nekih metropolitanskih područja u odnosu na nekoliko desetljeća prije. Zaista impresivno!
29. QZ smatra da je 2013 izgubljena godina za tech sektor. Ne bi se složio, ali svejedno pogledajte svojevrsni rant ovdje . Činjenica je da obični mobiteli nisu zanimljivi nikome kako pokazuje primjer ove pljačke. I to je napredak.
30. Svih ovih godina dokumentarci su mi bili trn u oku zbog Naomi Klein i Moorea. Na neki način je to i jasno jer su oni forma slikovnice za obradu puno kompleksnijih tema. Trebalo bi ih prije shvaćati kao zabavu. Da ono što vidimo tamo treba uzeti sa skepsom pokazuje Cracked
31. Srećom kleveta za izmišljanje u dokumentarcima nije jedini razlog za tužbu u SAD-u, ima ih veći broj, a evo i neke od najbizarnijih.
32. Tako je Švicarska izbjegla tužbu od S. Koreje zbog povrede ljudskih prava kad je odbila izvoz uspinjača za skijališta.
33. National Geographic je postavio super year in review stranicu sa jednostavnom navigacijom. Genijalne slike i videa iz 2013. 
34. Jedan od fotografa koje pratim je i Elia Locardi. Ovdje sumira svoja putovanja u 2013. Sa najzanimljivijim fotografijama.
35. Svi plačemo jer je završio Breaking Bad. Dobro je čuti da Walter White živi.
Pozz svima!
Read More
1 2