Category : japan

Vruća Abenomika

Bloomberg izvještava o japanskom tržištu rada:

“Positions remain open for several months, leaving some restaurants heavily understaffed,” said Yamamoto, personnel head at the sushi-chain operator in Osaka. “The labor shortage has worsened to the point we have no choice but to increase pay.” 

While nationwide pay fell in the year through January, and will probably rise less than 1 percent this year, according to economists surveyed by Bloomberg News, smaller and mid-sized employers such as hand-cleaner maker Saraya Co. are considering salary gains of 2 percent or more. The nation is within a few years of an overheated job market that makes inflation, not deflation, Japan’s challenge, economist Masaaki Kanno says. 

“By 2017, the focus of the argument will shift to how to contain inflation — once the fire is set, it spreads really quickly,” said Kanno, chief Japan economist in Tokyo at JPMorgan Chase & Co., who previously worked at the country’s central bank. “In two or three years, the wage increases will be more remarkable due to the labor market heating up.” 

Kanno predicts the number of open positions for every job seeker will climb to 1.5 by 2017, from 1.04 in January, a figure unseen since 1974 — when then-Prime Minister Kakuei Tanaka was implementing an unprecedented public-spending boom. 

Prime Minister Shinzo Abe’s efforts to wring deflation out of the world’s third-largest economyhave relied on monetary expansion that’s sent the yen down 15 percent against the dollar since the start of 2013. With nuclear reactors shuttered after the 2011 Fukushima meltdowns, energy costs have driven gains in consumer prices, which rose 1.4 percent in the year to January.

Pročitajte ostatak ovdje
Što se događa? Dok Kuroda ispaljuje hitce kroz monetarnu politiku, čini se da i fiskalni stimulus vezan za ponovnu izgradnju regije koja je pogođena tsunamijem 2011 pomaže.  Ekspanzivna monetarna i fiskalna politika napokon podižu potražnju.
S druge strane ipak postoje svojevrsni negativni supply šokovi, tj trendovi. Gašenje nuklearki, kao i smanjena radna snaga  su negativni efekti koji djeluju točno kako bi i trebali – smanjuju aktivnost i povećavaju inflaciju. Zasad je rast potražnje ipak jača “sila” s obzirom da su oba negativiteta koja proizlaze iz ponude dugotrajni procesi koji će imati dugoročne negativne posljedice. 
No tržište rada se pregrijava i izvjesno je da ćemo uskoro vidjeti pravu monetarnu inflaciju koja je održiva. No nije za očekivati da će Kuroda pogoditi 2% inflacije do 2015. Negativni utjecaj će imati podizanje ekvivalenta PDV-a u Japanu i to će biti veliki test za BoJ. Mnogi analitičari očekuju da će BoJ podignuti ciljeve za monetarnu bazu kako bi offsetao negativne efekte na potražnju. Ako položi taj test, Kuroda se zaista može smatrati jednim od najboljih centralnih bankara na Zemlji jer točno zna što mu je posao i što kontrolira – novi “maestro”.
Read More

Abenomix godinu kasnije

Evo inflacija…
A za ostale grafove bacite pogled na Marcusov novi post.
U posljednjim tjednim linkovima imate i poveznicu na tekst Shinzo Abe(nomics)a (točka 28).
Read More

Haruhiko is the best

Šef BoJ-a je dao intervju FT-u. Evo par zanimljivih dijelova

O dosad učinjenom poslu:


“I think I can say we are half way,” he says. “The latest statistics show that the inflation rate has reached 0.9 per cent. But there is still a long way to go.” He says the bank intends to achieve the 2 per cent inflation target and maintain it in a stable manner. “It’s no good just to touch on the 2 per cent and then go down to 1 per cent or less,” he says.

This has led to an upward shift in inflation expectations, which he notes have been “rising steadily but moderately. Many indicators show that expected inflation may be 1-1.5 per cent.

O kanalima kroz koje novi smjer monetarne politike djeluje:


“We envisage basically three channels through which the quantitative and qualitative easing would affect the economy. The first is the massive amount of purchases of Japanese government bonds, which would suppress long-term interest rates* over the entire yield curve. The second channel is a ‘portfolio rebalancing effect’. Banks, companies and households would shift their portfolios, now dominated by fixed income assets, towards riskier assets, including lending to the economy. The third channel is shifts in expectations.

O mogućem neuspjehu u dostizanju cilja od 2% CPI-a u 2015.


The implication, then, is that the MPC should do even more. This leads to discussion of what happens after the second year of the new policy. “Our QQE is not time-constrained,” Mr Kuroda responds. “Our guidance is condition-based. So without any new kind of decision, the current QQE can continue until the 2 per cent inflation target is achieved and maintained in a stable manner.”

Neki na tržištu sumnjaju u ispunjenje cilja?


“The differences for this fiscal year and next are small.” But in fiscal year 2015, the bank expects to reach 1.9 per cent inflation, while market economists expect the rate to stay around 1 per cent. He suggests that the source of this difference might be that the bank thinks that “as the actual inflation rate rises from negative to 0.5 per cent, 1 per cent, 1.5 per cent, and so forth, inflation expectations will also rise gradually”. Market forecasters may doubt this.

Previše inflacije?


Mr Kuroda is not worried. “Raising the inflation rate as well as the inflation expectations from negative to 2 per cent, that is quite challenging. On the other hand, to stop inflation from rising beyond the 2 per cent target, that is less challenging.”

Zašto istrijebiti deflaciju, zemlja je relativno dobro prošla razdoblje 2000-2008?


“Actually, deflation started around 1998,” he responds. “But it has been relatively mild. On average, a 0.5 per cent decline in prices year-on-year. Because prices are declining, people just tend to delay expenditures. So we have a continuous demand shortage and the gap has been filled by continuous fiscal stimulus.
“Second, holding cash became relatively profitable. So corporations accumulated cash. At this stage, they hold nearly 50 per cent of GDP in cash. And they don’t invest much. In the past 10 to 15 years they invested less than their cash flow in physical assets.”

Rast plaća?


This does not worry Mr Kuroda. “In Japan, in the past 20, 30 years, including the 15-year deflationary period, if you look at wage increases and price increases you find very similar movements. That means that unless wages are rising, prices will not continue to rise, and unless prices are rising, wages will not rise.”

Mislim da je Kuroda trenutno jedini guverner veće središnje banke koji zaista zna što radi, i zašto to radi. Postavio je nominalni cilj i spreman je učiniti što god treba da ga postigne. Očito razumije rizike i koje su vjerojatnosti loših posljedica. 
Uz ovo pogledajte i Larsov postove 
I posebno ovaj koji se odnosi na sadržaj predzadnjeg pitanja.
Osim toga, nikad nije loše pročitati Friedmanom “Reviving Japan”, Kuroda ga je poslušao:

There is no limit to the extent to which the Bank of Japan can increase the money supply if it wishes to do so. Higher monetary growth will have the same effect as always. After a year or so, the economy will expand more rapidly; output will grow, and after another delay, inflation will increase moderately. A return to the conditions of the late 1980s would rejuvenate Japan and help shore up the rest of Asia.

Moji prijašnji postovi o Japanu:
*jedna stvar gdje mislim da možda misli na realne stope (?)
Read More

Japan i zamka likvidnosti? Nope

Već mjesecima čitam slične stvari po Bloombergu, pa bi samo htio napomenuti kako ovaj članak i monogi slični pokazuju da Japan nikad nije bio u zamci likvidnosti (Koo, Krugman) već prije sličniji Bernankeovom opisu samoinducirane paralize.
Tako zadnjih mjeseci vidimo slabljenje Jena od 20%, rast burzovnih indeksa zbog očekivanih viših dohodaka u budućnosti, zaustavljenu deflaciju, više kamatne stope itd O tome sam pisao i prije.
Evo par izjava iz članka:
Japan’s stocks are the best performers among major developed markets this year, boosting Nomura’s brokerage commissions and fees from managing share sales for companies including Suntory Beverage & Food Ltd. (2587) Net revenue from retail operations doubled last quarter to the highest in 11 years as Japanese anticipating an end to deflation shifted savings into riskier investments.
“It makes sense for Japanese corporates to raise funds and spend them on equipment today rather than tomorrow if the economy is moving toward inflation,” said Shiro Yoshioka, an analyst at Japaninvest Group Plc (3827) who rates Nomura a buy. “And it’s reasonable for retail investors to opt for equities rather than keep their money in deposits with fixed interest rates.”
Vidimo primjer portfolio rebalancing efekta, koji pokazuje djelovanje monetarne politike primarno kroz očekivanja jer monetarna baza nije povećana ni blizu koliko je planirano, kako sam pokazao i u prethodnom postu. Čini se da su monetaristi ipak imali nešto za reći. Opet, nema traga zamci likvidnosti. Povećanje baze je permanantno što je jako bitno.

Japanese, who hoarded cash during 15 years of deflation, are beginning to shift to riskier assets. Households boosted their holdings of stocks and other equities by 17 percent in the quarter ended March from a year earlier to 124 trillion yen, the highest since December 2007,Bank of Japan data show. Consumer prices (JNCPIXFF) rose 0.4 percent in June from a year earlier, the most since 2008, government figures showed yesterday.

Hot potato efekt dovodi do veće potrošnje jer se ljudi u očekivanju inflacije rješavaju novca. Pokazuje da je determinanta potražnje za novcem, osim držanja obveznica, i niz drugih imovina pa i onih nefinancijskih.

A kako je Lars Christensen komentirao na Facebooku, priča ide u lice R.Koo-a (1,2,3), zaposlenika Nomure :

Interestingly enough this what Nomura Economist Richard Koo Said never would happen… He was clearly wrong

Dodatak
Čitam osvrt Arnolda Klinga na neke starije Sumnerove postove (2009. ili nešto tako) gdje on implicira da Sumner nema pravo kada priča o moći očekivanja na koje bi utjecala monetarna politika jer ljudi zapravo nisu forward looking. Ovo je jako zamršeno pitanje modeliranja agenta u ekonomiji (koji je u stanradnom modelu jaako racionalan). Mislim da ponašanje Japanaca opisano u ovom članku ipak daje naznaku da Kling nije baš u pravu. Zašto ne mislim da nije potpuno u krivu – iz jednostavnog razloga što će ljudi iako su forward looking, koristiti i iskustva iz prošlosti. Koliko su ljudi forward i backward looking možda vidimo danas u Hrvatskoj gdje je većina štednje u stranoj valuti jer su ljudi u prošloj državi bili naviknuti na onstantnu devalvaciju-inflaciju koja je uništavala kupovnu moć. Danas kada HNB već godinama inflaciju drži niskom, a zadnjih godina i preniskom ipak vidimo da je i lagani trend štednje u kunama brzo preokrenut početkom krize tako da današnje ishode djelomično i determiniraju prošla iskustva. No mislim da veliki dio toga leži u komunikaciji središnje banke te da bi ona mogla značajno utjecati na očekivanja. Kao što sam napisao, stvar je komplicirana i zapravo jako zanimljiva i već vidimo naznake promjena u novim generacijama modela.

Read More

Yen je u redu, oni koji pričaju o “tečajnim ratovima” nisu

Japan promjenom smjera sada, kao, provodi “beggar thy neighbour” politike na štetu izvoza svojih partnera. To prema nekima znači rat tečajevima. Iako deprecijacija može pomoći izvozu, čini se da Japanske kompanije drže cijenu i “zadržavaju profit”. To nije ništa neobično, najrazvijenije zemlje se ne natječu samo u segmentu cijene već i inovacijama i kvalitetom. +Kao što smo vidjeli, iskustvo je dosad pokazalo da devaluacije primarno djeluju kroz rast domaće potražnje, pa tako i u Japanu.
U medijima se stvorila panika oko ovog razvoja (Yen/USD)

No svi koji pregovaraju zaboravljaju na ovo:

Crvenim krugom je označeno današnje “ratno stanje” – nuff said.

UPDATE: Bloomberg: Slabiji izvoz od očekivanja i širi deficit tekućeg računa u Japanu – kako sam napomenuo, devaluacije idu kroz kanal domaće potražnje, no


Exports to the European Union fell 3.5 percent from a year earlier, dropping for a 19th month, while those to the U.S. jumped 15 percent. Shipments to China rose 0.3 percent, indicating that demand may be stabilising after past declines.

Izvoz je rastao u ekonomije koje imaju monetarni easing (SAD) pa raste domaća potražnja, a pao u EU gdje ECB vodi restriktivnu politiku.

Read More

Što je novo u Japanu

Već sam pisao o promjeni monetarne politike u Japanu. Zemlja je zadnjih 20ak godina u svojevrsnoj nominalnoj stagnaciji. Unatoč državnoj potrošnji koja se samo polovično financira iz poreza dok druga polovica dolazi od zaduživanja, rastao je samo državni dug, a NGDP je stagnirao kao i deflator. 

Što je staro u Japanu?

NGDP(lijevo) i Ukupna potrosnja drzave (desno)

GDP Deflator; estimate=2013, 2014

Javni dug (%GDP-a)

Vidimo da od 1993. NGDP stagnira dok državna potrošnja raste (1993 – 2000), a i dok državna potrošnja stagnira (2000 – 2008). NGDP dodatno pada nakon 2008. unatoč rastu državne potrošnje. To je sve konzistentno s onim što sam predstavio u prethodnom postu – središnja banka je ta koja određuje razinu ukupne potrošnje!

Što je novo u Japanu?

Vidjeli smo da je Kuroda samom najavom pomakao tržišta i tečaj. To je konzistetno s promatranjem monetarne politike koja djeluje “unaprijed” a ne kako nas uče po fakultetima – kasnije (long variable leads)

Od najave BoJ-a Nikkei je skočio s oko 12500 na 15000 bodova;

Vezano za tržišta dionica Lars Christensen pokazuje revizije rasta profita kompanija u Japanu i kaže

As there tend to be a quite strong positive correlation between earning growth and nominal GDP growth I think we can safely say that the sharp increase in earnings expectations in Japan to a large extent reflects a marked upward shift in NGDP growth expectations.

Yen je oslabio prema dollaru na samu priču o potezima nove vlade, a posebno o najavi prethodnog guvernera da će odstupiti prije vremena. Tečaj je dodatno skočio nakon BoJ-ove objave;


Prinosi na japanske državne desetogodišnje obveznice su porasli s obzirom na očekivani rast NGDP-a (inflacije)

A danas smo dobili i kvartalne podatke japanskog rasta – kao što je Lars Christensen pisao, priča o monetarnom stimulusu je imala efekte na očekivanja potrošača – te je u proteklom kvartalu najviše pridonijela osobna potrošnja (2,6 p.b). No ovo je kvartal koji se odvio i prije Kurodine najave. Kao što sam već napomenuo, Shirokawina najava da će napustiti BoJ je značila implicitni monetrni easing koji je i bez ikakve promjene u monetarnoj bazi djelovao na ponašanje ekonomskih agenata. 
Rast u prethodnom kvartalu YoY je iznosio 3,5% dok je NGDP rastao oko 1,5%.

Posebno mi je drago da Bloomberg u članku navodi rast NGDP-a nakon drugo vremena. To je važno jer možda pokazuje da NGDP postaje sve važniji pokazatelj stava monetarne politike, što bi moglo biti i važnije od samog razvoja događaja u japanu.
U sljedećem kvartalu očekujem i dalje dobre rezultate rasta NGDP-a.

Evo i dva starija Larsova posta o Japanu:
i drugi 😛

I Marcus Nunes priča o short leads djelovanju monetarne politike.

Ukratko
– Monetarna politika ima i “polugu” gdje može kroz očekivanja djelovati i bez “isprintanog” yena, eura, kune….
– Taj efekt djeluje unaprijed a ne kako većina misli s zakašnjenjem.
– Monetarna politika određuje nominalnu agregatnu potrošnju, a država može puhati u prazno, pa bolje da ne radi (troši dodatno) ništa.

PS. Tyler Cowen komentira mit o “self defeating” štednji, 
OK, now here goes the potential story. We did fiscal austerity, it was self-defeating, that was a major factor, and we ended up in…a better budget situation than we had been expecting?I am myself comfortable arguing something like “when underlying fundamentals are sound, and/or there is monetary accommodation, an economy can withstand fiscal consolidation just fine.” That is simply a more specific variant of the above.

take that Krugman!

PPS. Scott Sumner objašnjava neobičnu podjelu realnog rasta i inflacije kroz prizmu modela s prirodne stope bazirane na očekivanjima

Still, I’d caution readers not to overreact to this data. Recall that in the 15 years before the 2008 recession Japanese NGDP was basically flat (one percent RGDP and minus one percent deflator). The Japanese labor market had mostly adjusted to low NGDP growth, although I think money illusion near the zero nominal wage increase point had still modestly depressed Japanese employment and output.

Read More

Monetarna politika, “štednja” i štednja

Oko debate o “štednji” postoji kakofonija koja zapravo zamagljuje priču oko potrebnih konkretnih poteza. Novi izljev medijskog nereda je izazvalo otkriće greške u excel tabilici rada Kennetha Rogoffa i Carmen Reinhardt koji su u svom radu utvrdili asocijaciju između sporijeg rasta i višeg javnog duga. Nisu otkrili korelaciju, nisu utvrdili smjer veze, iako postoje radovi koji su se i time bavili. Cilj sljedećih par redaka nije baviti se pričom oko R&R debate –  time se bavio valjda svaki ekonomski blogger i novinar posljednjih dana.  Jako dobar pregled ima Vuk Vuković i njegov stav je onaj koji kod mene najviše rezonira. Ovaj post sam počeo pisati nakon što sam pročitao nekoliko članaka u njemačkom Handelsblattu. Naime jedan je pokrivao temu dokumenta Bundesbanka koji predstavlja stav Banke pred njemačkim Ustavnim sudom o Eurozoni i utjecaju monetarne politike. Drugi se bavio reakcijama na Barrosovu izjavu kako bi se mogla smanjiti “štednja”. Već sam otprilike pisao o svom stavu o štednji i zašto u ovom slučaju pojam stavljam u navodnike – ovdje i ovdje. Jednostavno, ne smatram da je ova vrsta politika koja se provode u PIIGS zemljama štednja. S jedne strane zbog činjenice da se vrši preko podizanja poreznog opterećenja (za svaki $ rezanja rashoda je za 9$ podignuto porezno opterecenje) i s druge strane što reforme koje bi trebale liberalizirati i privatizirati rigidizirana tržišta u tim zemljama, zajedno s smanjenjem proračunske potrošnje idu previše sporo. 

Ako recesiju zamislimo kao rekalkulaciju koja se događa u gospodarstvu kako bi ono došlo na novu ravnotežu koja označava nove uzorke u trgovini, poduzetništvu, tržištu rada – pa na kraju i institucijama kojima je vrijeme isteklo, jasno je da ćemo se u nekakvom teoretskom svijetu, recimo Arrow-Debreu tipa suočiti s situacijom u kojoj se tržišta čiste i novo posložen sustav kreće dalje. Jasno je da ne živimo u Arrow-Debreu svijetu – tržišta se ne čiste odmah (postoje sticky cijene i plaće) i u našem svijetu postoji novac i središnja banka, kao netržišna institucija koja ga proizvodi. To je razlog zbog kojega obično pričamo o dugom i kratkom roku. To je bitna točka rasprave o “štednji” pod svjetlom kojim se ona pokriva u medijima. Po meni su mjere “štednje” koje se trenutno provode izrazito negativne – mislim da je nekakva vaga između pozitivnih (privtizacija, fleksibilizacija) i negativnih (porezi, regulacija) utjecaja u globalu ipak nagnuta na stranu negativnoga. Novinare prije svega zanima što se događa sada, tako da su u medijima zastupljene priče oko stalnog neuspjeha mjera “štednje” da potaknu rast, naravno, uvijek zasoljene s uobičajenim socijalnim jadikovkama o agoniji radnog naroda. Kako sam već u članku o Ribiću i Blanchardu naveo, Alesina et al jako dobro sumariziraju moj pogled na što funkcionira a što ne funkcionira kod priče o štednji, ponoviti ću abstrakt:

Ovaj rad istražuje uzrokuju li fiskalne konsolidacije velike gubitke outputa. Otkrili smo da je bitno na koji način se provodi fiskalna korekcija. Prilagodbe bazirane na rezovima potrošnje dovode do manje gubitka outputa nego one koje su bazirane na porezima. Prilagodbe asocirane s rezovima potrošnje su asocirane s laganim i kratkim recesijama,a često i izostankom recessije. One bazirane na porezima su asocirane s dugim i dubokim recesijama. Razlike se ne mogu objasniti različitim monetarnim politikama za vrijeme trajanja prilagodbi, već uglavnom zbog razlika kod reagiranja privatnih investicija.

Ukratko, smatram da se prilagodba mora fokusirati na rashodovnu stranu proračuna, što je u suprotnosti od onoga što se događa u ovim zemljama. Naravno da bi i tada bilo “socijalne nedaće” ali smatram da bi u dugom roku ovakve prilagodbe (uz deregulaciju i liberalizaciju niza internih tržišta) donijele više radnih mjesta i manje duga. Sad se događa problem da dug raste, pada GDP, pada zaposlenost. Socijalni troškovi su ogromni – ne zbog činjenice rezanja socijalnih “prava” već zbog ogromnog oportunitetnog troška koji dolazi od nezaposlenosti ljudi i kapitala, održavanja postojećih struktura i institucija te opće antitržišne klime koja daje krila populistima svih vrsta kao i etabliranim političarima da proširuju svoju moć. To je razlog zbog kojeg još jednom moram naglasiti da Hrvatska nije vidjela štednju – porezi rastu a raste i državna potrošnja, pogledajte tablicu planiranih rashoda proračuna ovdje.

Vratimo se na ekonomsku teoriju. Već sam napisao da ne živimo u Arrow-Debreu svijetu gdje se tržišta odmah čiste i zašto se ne čiste. Pogrešno protumačene takve nesavršenosti su početkom stoljeća dovele do rasta Keynesijanizma, a danas ga vraćaju u velikom stilu. Možda bih to trebao malo elaborirati.
Kada kažem da novinari stvar prezentiraju u kratkom roku, onda oni koriste standardni keynesijanski framework (iako to možda ne znaju). Oni jednostavno računaju

BDP(Y) = C + I + G + NX
tj.
BDP = potrošnja kućanstava + investicije + državna potrošnja + (izvoz – uvoz)

Tako stvari gleda i većina političara (npr. Grčić kod nas). Stvar je jednostavna – BDP pada kada pada potrošnja, investicije, izvoz, a oni padaju jer se sva tržišta trenutačno ne čiste. Kako bi povećali BDP, oni smatraju, država treba popuniti rupu. Kada država zbog nepovjerenja tržišta u kapacitete zemlje da otplaćuje dug dosegne granicu zaduživanja ljudi vrijeme je za štednju, tj manju potrošnju – tj rupa ostaje. -Moj stav je da nominalni dohodak ipak određuje središnja banka.

Sindikati se pozivaju na Stiglitza i Krugmana, obično mudro zaobilazeći činjenicu da ti nobelovci ili pričaju o SAD-u čiji dollar ima status rezervne valute svijeta, ili Eurozoni, gdje, ako već ne mogu računati na ECB mogu računati na njemačke porezne obveznike. Tu je i moj point cijele ove priče – jednostavno pričati o “štednji”, makar i u navodnicima zapravo ne objašnjava ništa u slučaju kada ne pričamo o međuigri fiskalne i monetarne politike. Postoji razlog zašto prominentni Keynesijanci  favoriziraju fiskalnu intervenciju i prestanak “štednje”, tj. zašto raspravu vode kao da ne postoji monetarna politika, a to je činjenica da su monetarnu politiku proglasili impotentnom zbog tzv. zamke likvidnosti. Najlakše mi je to prosječnom čitatelju objasniti na način da središnja banka ne može učiniti ništa više jer je kamatnu stopu spustila na (ili blizu) nule, i niže ne ide (iako to nije baš prava definicija zamke likvidnosti ali je najlakše predočiti tako).
Kao što sam to već objašnjavao na par mjesta – to je apsolutna glupost jer monetarna baza koja je instrument središnje banke nema gornju granicu – tj kako Scott Sumner kaže, nijedna središnja banka koja izdaje papirnati novac u povijesti nije probala inflacionirati i popušila. Ova konstatacija zapravo mijenja način kako bi se trebala voditi rasprava: umjesto da monetarnu politiku držimo konstantnom, dok fiskalnu austerijanci i anti-austerijanci vuku na svoju stranu – trebali bi obje politike uzeti u obzir. Dok postavljanjem pravnih osnova za postojanje središnje banke politika na neki način može ograničiti spremnost za djelovanje iste, monetarna politika je ta koja će uvijek bit jači faktor, tj superiornija fiskalnoj politici. S druge strane, ako monetarnu politiku gledamo iz monetarističke perspektive, ista ima mogućnost biti alokativno neutralna. To znači da, ne miješajući se previše u alokacijsku funkciju tržišta, monetarna politika ima niže troškove izgubljene prilike nego kada političari određuju gdje će ići resursi i tko će, kako koristiti rezultate takve proizvodnje.

Kako bi lakše pokazao što mislim kada pričamo o interakciji monetarne politike s fiskalnom, možda je najlakše koristiti AS-AD model

AD – agregatna potražnja se obično pokazuje kao zbroj navedenih “potražnji” iz gore navedene jednadžbe. Jedan problem te jednadžbe je nedostatak naglaska na ulozi novca u ekonomiji – tj nitko ne pita kakav utjecaj imaju promjene u ponudi novca na te veličine. Pošto kao monetarist ipak smatram da je novac važan, “money matters” – ovdje ćemo Y(nominalnu potražnju) definirati kao PQ (cijena puta količina). Mislim da će češćim čitateljima biti jasno “what I just did there”. Ukratko AD krivulju predstavlja jednadžba razmjene MV=PQ, tj MV=AD. Ovo je u skladu i s pričom koji paragraf više gdje sam ustvrdio da monetarna politika nije impotentna i da je monetarna politika superiornija fiskalnoj. Iz ovoga je i jasno da problem zamke likvidnosti postoji samo ako ga središnje banke same stvore (kao ECB pa time i HNB), te da monetarna politika određuje agregatni nominalni dohodak pa i kada mislimo da je usred zamke likvidnosti. Zašto ovo nije neko neuobičajeno gledanje na stvari možete probati zaključiti iz ovog posta. Svaka središnja banka koja cilja inflaciju ili, kao ovdje NGDP će offsetati svaki pokušaj fiskalne politike da djeluje na agregatnu potražnju – tj fiskalni multiplikator je 0.

AS – agregatna ponuda će biti definirana standardnom funkcijom proizvodnje Y=f(K,L) gdje sve stvoreno u privredi nastaje kombinacijom rada i kapitala. AS krivulja je ovdje nagnuta zbog sticky plaća. Pojednostavljeno – da su sve plaće fleksibilne, tj da radnici bez problema prihvaćaju rezove nominalniog dohotka u recesiji ne bi imali nezaposlenost u slučaju monetarne stabilnosti. Kada se prilagodba ne vrsi preko plaća, onda se vrsi preko dohotka.

Kad je počela kriza i rezultirala problemima nemogućnosti pojedinih zemalja da se financiraju na tržištu – doslo je do 2 problema. Jedan je neuspjeh ECB-a da stabilizira nominalni agregatni dohodak koji je pao. Došlo je do kontrakcije nominalnog dohotka prvi put od Velike Depresije što je rezultiralo visokim rastom nezaposlenosti (pomak AD krivulje u lijevo). Drugi dio su strukturne slabosti pojedinih zemalja koje su još dodatno usporile čišćenje tržišta, tj rigidna tržišta rada i usluga, visoko uplitanje države u sve sfere života su povećale efekt sticky plaća i cijena, tj “zarobili” su AS krivulju.


Pad nominalnog dohotka znači pad profitabilnosti poduzeća. U savršenom svijetu bi to značilo pad cijena i ravnoteža bi se realno uspostavila na toj razini bez nezaposlenosti. U svijetu sticky plaća i cijena dolazi do problema jer se tržište ne može očistiti što rezultira rastom nezaposlenosti. Slijepa monetarna politika percipira da je njen cilj inflacije na mjestu što otežava prilagodbu i uzrokuje veći pad zaposlenosti i dohotka nego što bi se inače dogodio. Stabilan NGDP bi djelovao pozitivno tako što bi nas približilo tom savršenom svijetu koji bi poistovječio s načinom kako RBC ekipa gradi modele. Lars Christensen kaže da smo za vrijeme Velike Moderacije živjeli u RBC svijetu. To je jako bitno jer pokazuje da su se, usprkos niskoj inflaciji, glavne promjene zbivale u relativnim cijenama koje su vodile ekonomske odluke, kako i treba biti. Danas zahvaljujući monetarnoj politici koja ne radi svoj posao živimo u keynesijanskom svijetu. 

Najjednostavnije kako bih prikazao zašto mislim da nemamo veći strukturni problem: strukturni problem bi implicirao pomicanje AS krivulje kao na sljedećoj slici.

Vidimo da je rezultat pad dohotka ali i rast cijena. Tj šokovi produktivnosti uzrokuju rast inflacije kada središnja banka održava monetarnu stabilnost – stabilan NGDP. Središnje banke, npr ECB nisu održavale stabilnost nominalnog agregatnog dohotka, kao što pokazuje NGDP u Eurozoni


NGDP je rast monetarne mase korigiran za brzinu obrtaja, monetarna politika očito nije radila svoj posao. Tu se i najbolje vidi zašto mislim da je ipak problem potražnje. Graf implicira da bi trebalo doći do rasta nivoa cijena, a ne pada. Evo kako to izgleda na GDP Deflatoru Eurozone:
– stope rasta


– nivo (price level)


Vidimo da je došlo do pada NGDP-a (AD pomak ulijevo) i shift u nivou cijena (P1->P2) tj prvi graf – upravo obrnuto od onoga što implicira drugi graf da bi se dogodilo da je strukturni problem (iako ne tvrdim da nema strukturnih problema).

Monetarna politika

Primarni razlog zašto “navijam” za monetarnu politiku je upravo činjenica da je u pitanju AD problem, tj da se AD neće maknuti dok monetarna politika ne kaže tako.

Koliko rast NGDP-a znači za zaposlenost možete vidjeti na sljedećem grafu:

Scot Sumner u postu sličnom ovom to lijepo sumira:

No, if wages are too high, and wages are sticky, then the solution is to raise NGDP.I favor straight monetary stimulus, but if that won’t work then even a helicopter drop would be preferable to waiting years for wage cuts to restore equilibrium.

Rast od 4% NGDP-a kojim je Bernanke očito zadovoljan, proizvodi s time konzistentan oporavak. U nedostatku nominalne stabilnosti koju ja uvijek ilustriram kao stabilan rast NGDP-a po određenom putu, realni šokovi preopterete cjenovni mehanizam i dolazi do nezaposlenosti resursa. Ako nema nominalne stabilnosti prilagodba cijena i plaća se mora odviti kroz teži kanal, a to je prilagodbom kroz strukturne reforme. Pravi cilj štednje je zapravo prilagodba plaća (korigiranih za produktivnost) i cijena prema dolje kako bi se tržište očistilo. Jasno je da takav ishod dovodi do raznih problema, ali se može učiniti loše (kao što sam opisao na početku) ili dobro kako vidimo na primjerima Estonije i Latvije koje su u roku godine dana učinile prilagodbu jer nisu bile spremne dirati svoje aranžmane fiksnog tečaja. 

Nespremnost uplitanja monetarne politike očito nije ništa neobično, čak i u SAD-u gdje Bernanke ima više manje odvezane ruke da radi što želi – i to da radi ono o čemu je sam pisao i što je drugima predlagao (Japanu) – on to ipak ne čini. Marcus Nunes ima zanimljiv post o tome: Chairman bernanke did not listen to professor Bernanke. Očito je lakše biti glasni promatrač nego odlučni vođa. Pretpostavljam da je to i razlog nastanka većeg broja blogova, pa tako i moga.

Drugi problem je da NGDP neće rasti sve dok monetarna politika ne kaže tako. Najbolji primjer je Japan gdje je NGDP nije narastao već 20ak godina unatoč svom mogućem pumpanju od strane državne potrošnje. Deficiti rekordni, dug na 200%+ GDP-a a NGDP u podrumu. Napokon se u BoJ probudio pa će stvari čini se krenuti na bolje – pogledajte  posljednji Scott Sumnerov komentar na tu temu .Kako sam već gore naveo, nije pitanje Y=C+I+G+NX pa kako koja komponenta raste tako raste i Y. Y raste jer monetarna politika to kaže. David Beckworth ima zanimljiv post na temu monetarnog offseta u SAD-u u odnosu na Eurozonu – pokazuje kako iako državna potrošnja pada NGDP ostaje stabilan.
Marcus Nunes upravo odgovarajući Krugmanu na ovu zabludu (pa time i zabludu sindikata o rastu G-a) pokazuje kako su se stvari odvijale kroz recesije u SAD-u – tj pokazuje da je stav monetarne politike (NGDP) imao veći utjecaj na kretanje zaposlenosti nego kretanje državne potrošnje koja je svakojako vrludala i u krizama i oporavcima. Toplo preporučam Krugmans Bias & Krugmans Bias II

Ok, pomirimo se s time da monetarna politike neće (ili kako neki kažu – ne može) ništa učiniti. Što onda? NGDP će rasti po putu kojim je dosad rastao kroz krizu.

Rješenje je štednja, a ne “štednja”, tj ključ su strukturne reforme

Što država treba/može učiniti?
Već sam gore naveo da prepreke djelovanju cjenovnom mehanizmu moraju nestati – tj strukturne reforme moraju osigurati fleksibilnije tržište rada, dobara i usluga, manju i efikasniju državu kako bi se s manje inputa proizvelo više u odnosu na troškove faktora. Strukturne reforme dugoročno pomiču vertikalnu LRAS krivulju na desno. No ja sam samo pokazivao “verziju” za srednji rok. Kvalitetne strukturne reforme će zaokrenuti AS na način da podjela nivoa cijena i rasta ide u korist rasta. Tj sa konstantnom količinom NGDP-a privreda proizvodi više dobara i usluga a manje rasta cijena. Tj pada novac po jedinici outputa.

To je ono što se dogodilo na Baltiku, a sporije se odvija u PIIGS-ima. 

Vidimo da, ako ćemo držati monetarnu politiku konstantnom, strukturne reforme i štednja nisu baš pitanje želje, već obveze. S obzirom da monetarna politika determinira potražnju, čak i pozivi za rastom G-a (tamo gdje država ima kapacitete, a u Grčkoj su još i najveći s obzirom na količinu kredita koju su primili) neće pomaknuti nominalni dohodak. Kada monetarna nestabilnost preoptereti cijenovni mehanizam u koordiniranju ekonomskih odluka, nikakva alokativna fiskalna politika i krpanje rupa kroz povećanu državnu potrošnju nisu baš opcija. Upravo suprotno, država se treba povući kako bi osigurala resurse za uvijek efikasniji privatni sektor. Nažalost to nije ono što vidimo u Europi gdje se prilagodba vrši kroz veću ulogu države. To je razlog zašto mislim da ovaj dio reformi u PIIGS-ima ima efekt AS->AS’ no povećani porezi i regulacija brzo vraćaju AS’->AS.

Ipak se nadam se da će Bernanke poslušati sam sebe, kao što su ga poslušali Japanci. Nadam se da će i ECB ući u igru. Već sam pričao o Chuck Norris efektu monetarne politike. Ako itko sumnja – pogledajte prinos na grčku 10-godišnju obveznicu otkad je Draghi rekao “whatever it takes” & “it will be enough”. Riječi su učinile više od bilo bilijuna Eur upumpanih kroz LTRO. Prinosi na talijanske i španjolske obveznice su nakon duže vremena ponovo ispod 4%.

Monetarna politika ima i moć i obvezu da osigura monetarnu stabilnost. Ovo mrcvarenje s političarima i kakofonija oko toga što je štednja – gdje oni, kao ja, koji podržavaju smanjenje države, ne podržavaju ovakvu “štednju”; dok populisti i ostali “agoničari radnog naroda”, skupa sa nobelovcima, koji nisu za to područje dobili svoje nagrade, vode kampanju protiv štednje kakvu ja podržavam, ali se nikad nije dogodila – je neizdrživa i kontraproduktivna. Vrijeme je da Draghi pomete. Ako neće, moraju političari – a kako vidimo, ima razloga za strah od te solucije.

PS. mislim da se iz priloženog vidi zašto je u Hrvatskoj stanje kakvo je – i HNB i Vlada stoje na mjestu. HNB jer se boji sam sebe, a Vlada jer je puna ambiciozne mularije koja nema hrabrosti, znanja niti ikakvih leaderskih sposobnosti, tj kredibiliteta ljudi koji zapravo stoje za nešto.

PPS. Scott Sumner ima zanimljivu pričicu o tome što bi se dogodilo da je Fed 2008 ciljao NGDP

UPDATE: Dodao sam Sumnerov komentar, a ovdje imate link na sličan post koji je izvor

Read More

BoJ kreće u akciju

Nemam puno vremena za pisanje zadnje vrijeme, ali ovo nisam htio preskočiti…

Japanska središnja banka je objavila kako misli dosegnuti svoj novi cilj. Banka će u postupku provoditi quantitave easing politiku i u naredne dvije godine povećati monetarnu bazu dva puta.


Cilj je jasan:


The Bank will continue with the quantitative and qualitative monetary easing, aiming to achieve the price stability target of 2 percent, as long as it is necessary for maintaining that target in a stable manner.  

Nadaju se da…


These effects will support the positive movements that have started to appear in economic activity and financial markets, contribute to a further pick-up in inflation expectations that appear to have risen, and lead Japan’s economy to overcome deflation that has lasted for nearly 15 years.

Kako izgleda japanski GDP deflator vidite na grafu, jasno je da je akcija prijeko potrebna.

Ja se nadam da će i Eurozona malo profitirati od toga, ako već ECB nije spreman reagirati. 
Čini se da su ipak poslušali Miltona Friedmana.

UPDATE
I Scott Sumner komentira odluku BoJ-a (na dnu), evo meni najzanimljiviji dio

This has certainly helped, but Japan is in so deep that they need to do more.  The Wicksellian real equilibrium rate in Japan is now so low that even with 2% inflation it’s quite likely that nominal rates will stay at zero.  


The economics profession has been slow to realize that we are in a new world of low nominal interest rates.  And I’m afraid that my fellow right-of-center economists have been among the slowest to understand this.

UPDATE 2: Evo i reakcije tržišta (Nikkei i Yen/USD)

Read More