Mit o uništenju dolara i vječnoj inflaciji

Petar Sisko 2 komentara stu. 30,2013 dolar, dollar, inflacija, zlato

Svako malo po netu izleti grafikon sa compound gubitcima vrijednosti dolara kroz 20 stoljeće. Mislim da trenutno jedan današnji dolar vrijedi oko 93% manje nego onaj s početka 20 stoljeća. Pretpostavljam da će ovaj grafikon dobiti novi moment na internetu jer za koji tjedan Fed slavi 100 godina postojanja.

Ima više aspekata zašto taj grafikon nema smisla i ne pokazuje ništa korisno. Obično on nešto znači gold-bugovima koji upućuju na stabilan nivo cijena nekoliko stotina godina koliko je zlato imalo funkciju novca. No problem s tom interpretacijom je upravo ovaj dio “stabilan nivo cijena nekoliko stotina godina”. Nivo cjena (price level) nije bio stabilan, zapravo je bio visoko varijabilan, ali bi završio na početnoj točki. Cijene izražene u zlatu su zapravo bile jako nestabilne u kratkom i srednjem roku. Egzogeni šokovi ponudi zlata i srebra (npr otkriće naprednih tehnika vađenja zlata u drugoj polovici 19. stoljeća) su stvarali periode inflacije i deflacije. I to ne (uvijek) “dobre” deflacije u smislu rasta outputa u odnosu na jedinicu zlata. Slično i sa inflacijom, u periodima pada outputa (npr loša žetva, kuga) inflacija je bila normalna, no u zlatnom standardu se inflacija događala i u situacijama šokova u ponudi zlata nevezanih za razinu outputa. Tj zlatni standard, bez obzira bio to onaj “pravi” ili ne, bi ovisno o potražnji i ponudi za zlatom znao inducirati periode desetljetne lagane deflacije ili inflacije koja je bila “monetarna” tj osim promjena u outputu bila je determinirana i promjenama u količini medija razmjene. S obzirom da su ljudi tada živjeli puno kraće, činjenica da je kupovna moć valute opet ista za 100 godina im je nebitna kao što bi i bila i nama danas.

Ako se vratim na 100 godina Fed-a, u tih 100 godina središnja banka je prouzročila mnoge nedaće, uzrokovala je fluktuacije cijena i outputa. Inflacija nije isključivo jedini grijeh koji može počiniti središnja banka. Dugoročna vrijednost dolara je zapravo najmanji grijeh Fed-a. Deflacija i Velika depresija 30ih, inflacija 70ih, Dot-com bubble inflacija kraja 90ih, Velika recesija 2009 i slabi oporavak – to su pravi failovi koji su značajno utjecali na ljudske živote.

Dugoročna vrijednost dolara ne pokazuje ništa. Prema toj definiciji rast vrijednosti dolara 30ih je uspjeh Fed-a u očuvanju stabilnosti valute. Od same visoke inflacije kakva je perzistirala 70-ih, veći problem je nestabilna inflacija (nestabilan opći nivo cijena. Woodford u svojoj “bibliji” fokus na nivo cijena u odnosu na primat stabilizacije zaposlenosti ili realnog outputa objašnjava :

The present study argues instead for a different view of the proper goals of monetary policy. The use of monetary policy to stabilize an appropriately defined price index is in fact an important end to which policy should be directed — at least to a first approximation, it should be the primary aim of monetary policy. But this is not — as proponents of inflation targeting sometimes argue — because variations in the rate of inflation have no real effects. Instead, it is exactly because instability of the general level of prices causes substantial real distortions — causing inefficient variation both in aggregate employment and output and in the sectoral composition of economic activity — that price stability is important.Moreover, the existence of predictable real effects of shifts in monetary policy need not imply that policy should primarily be based on a calculation of its effects on output or employment. For the efficient aggregate level and sectoral composition of real activity is likely to vary over time, as a result of real disturbances of variety of types. The market mechanism performs a difficult computational task — much of the time, fairly accurately — in bringing about a time-varying allocation of resources that responds to these changes in production and consumption opportunities. Because of this, variation over time in employment and output relative to some smooth trend cannot in itself be taken to indicate a failure of proper market functioning. Instead, instability of the general level of prices is a good indicator of inefficiency in the real allocation of resources — at least when an appropriate price index is used — because a tendency of prices in general to move in the same direction (either all rising relative to their past values, or all falling) is both a cause and a symptom of systematic imbalances in resource allocation.

Zapravo je ova interpretacija, koja prepoznaje važnost nestabilnog nivoa cijena kod kreiranja misalokacije resursa duboko austrijska. Važnost relativnih cijena u koordiniraju proizvodno potrošnih mogućnosti/odabira je ključ. U slučaju očekivane blage inflacije u modelu će prosječni markupovi oligopolnih sektora biti jednaki cilju središnje banke, no među sektorima će se razlikovati i odražavati relativne cijene koje koordiniraju ekonomsku aktivnost. U principu, da je dolar stabilno “gubio vrijednost” kroz 70e (tj da središnja banka nije stop&go reagirala na supply šokove od cijena nafte) takav razvoj događaja ne bi imao za rezultat distorzije u relativnim cijenama. Kratkoročne fluktuacije cijene nafte bi zapravo bile dobrodošle kao nužan efekt za alokaciju resursa.

Iz perspektive “običnog” čovjeka, jasno je vidjeti odbojnost prema inflaciji kakvoj su naši roditelji i njihovi roditelji svjedočili (osim kod onih koji zaborave te detalje u pričama koje obično počinju sa “u moje vrijeme”). Tu je naravno bitna razlika između nestabilne inflacije koja je dvoznamenkasta i stabilne inflacije od 2% godišnje koja je nova norma. Kad se prisjetimo nekih cijena od prije 10 godina, posebno u zemlji kao što je RH, obično se sjetimo nižih cijena ali često zaboravimo niže dohotke. Jedna od važnih ograničenja u ovom smislu je činjenica da ne možemo putovati u vremenu i transferirati današnji dohodak u shopping u 2003. Ili možemo?

Upravo je u tome poanta. Novac kao sredstvo razmjene koristimo i držimo jer ga možemo zamijeniti za dobra i usluge. Većina dobara i usluga ima horizont potrošnje od mjesec ili godinu dana. Tako ljudi uvijek jedan dio dohotka/imovine drže u novcu za takve razmjene.
Rijetko tko je namjerno držao dolare od 1950 u madracu i onda krenuo 1980 kupiti stan. Za kupnju stana mogao je koristiti vlastitu štednju ili kroz kredit pozajmiti tuđu. Zapravo danas se za kupnju stana gotovo uopće ne koristi novac (ako izbacimo dio s vraćanjem kredita). Kada banka transferira sredstva prodavatelju stana, ona zapravo ne transferira novac (currency) već moneylike assets – npr iz nečije oročene štednje (dalje od novca) u depozit prodavatelja stana (bliže novcu). Transakcija se odvila bez novca, valute.
U tome je poanta, novac je transakcijsko sredstvo. Iako “mjerimo” imovinu u novcu, ta imovina nije nužno novac. Može biti bliže ili dalje novcu – ovisno o konvertibilnosti, no konkretno večinu imovine držimo u drugim oblicima – klasičnoj štednji, fondovima/dionicama i drugim vrijednosnicama, nekretninama, životnim osiguranjima itd…

Da ponovim – Bill Gates nema 50mlrd ili koliko već dolara, on ima imovinu (assets), bogatstvo (wealth) u različitim klasama koje mjerimo u dolarima. Neke od tih imovina služe upravo intertemporalnom izjednačavanju potrošnih mogućnosti. To znači da ta imovinska “klasa” donosi kamatu ili neku drugu vrstu dodatnog primitka. Neke su bazičnije i sigurne, druge su rizičnije i mogu donijeti višu zaradu. 93% vrijednosti dolara u odnosu na početak stoljeća je zapravo nebitan bilo kome tko računa koliki će tzv real balance imati – koliki dio dohotka će držati u novcu. Bitno mu je da inflacija sutra neće biti 15-20% i da vjeruje da u bližoj budućnosti inflacija neće biti visoka bez obzira što je sada niska (usidrena očekivanja).
Osoba koja želi sačuvati kupovnu moć 10, 20 ili 30 godina ne drži kesu novčanica ispod kreveta već je čuva na neki od navedenih načina, tj ulažući u neki od navedenih proizvoda. Zanima ga kamatna stopa jer želi maksimizirati povrat u ovisnosti na preferenciju rizika i svrhu za što se odvaja od te trenutne kupovne moći.

Sljedeća slika, iz Friedmanove knjige po kojoj je ovaj blog dobio ime, pokazuje kretanje nominalne i realne stope na obveznice od 1985. u SAD-u. Za vrijeme neke od verzija zlatnog standarda nominalni prinosi su bili stabilni jer je i sam nivo cijena bio stabilniji. 70ih nakon delinkanja dolara i zlata (1973), kombinacija neiskustva, naftnog šoka i pogrešnih ekonomskih pogleda inflacija je podigla nominalnu stopu kao kopenzaciju za inflaciju. Realna stopa je postala stabilna i pratila prosjek. Tj stope su počele pratiti očekivanja inflacije (ili ngdp-a) u novom fiat svijetu. Vratimo se na pred-fiat razdoblje i pogledajmo realnu stopu prije ove inverzije. Vidimo da je snažno varirala što pokazuje snažne varijacije u nivou cijena. Tj ako je netko tada htio “parkirati” kupovnu moć outlook mu nije bio toliko stabilan kao kasnije za vrijeme najpoznatijeg perioda inflacije modernog doba.

Uračunavajući naknadu za očuvanje kupovne vrijednosti, Matt Bugisin je na twitteru nedavno objavio sljedeći chart koji pokazuje da se korištenjem jednostavnih štednih proizvoda mogla očuvati kupovna moć prosječnog građanina u razumnom razdoblju. Uz malo angažiranije upravljanje svojim štednim portfeljom se mogli i premašiti početnu kupovnu moć. EDIT: twitter “umetak” se prestao prikazivati, umjesto toga, evo upload grafikona

No nije samo inflacija determinanta kupovne moći, glavni dio poboljšanja u uvjetima života se događa kroz produktivnost. Nedavno sam čitao članak (nažalost ga ne mogu više pronaći) o sastavljanju večere za američki Thanksgiving (purica itd). Meni je 20ih godina koštao oko 7USD što je oko 102 današnja USD. Danas je taj trošak 48USD, tj unatoč “masovnoj” inflaciji, deflatorni pritisci koji dolaze sa ponudbene strane ekonomije su povećali kupovnu moć. Mjereno u radnim satima danas se treba odraditi mali dio onoga od prije 50ak godina da se stavi usporedno ista večera na stol. Naravno koliko je nekome to bitno ovisi o kompoziciji njegove potrošnje.

UPDATE: uspio sam naći sličan članak na AEI-u od prošle godine pa bacite pogled.

Inflacija nije problem, problem je pad nominalnog dohotka i to je fail središnjih banaka koji danas najviše muči prosječnog građanina. Prijetnja dolazi iz posljedica monetarne nestabilnosti, ona je stvarna i moguće opasna po stabilnost društva.

Za sve inflacionista paničare, citirati ću Scotta Sumnera:
Yes, but like a broken clock the monetary cranks are right twice a century; 1933, and today. The other 98 years I am a Chicago-trained, libertarian, inflation-hawk. Twice a century I put on my Irving Fisher super-hero suit, and emerge from my deep underground bunker.

Hrvatski Zitgeist i druga veselja

Petar Sisko No Comment pro. 29,2012 banke, bilanca plaćanja, centralna banka, deficit, dužnička kriza, financijska kriza, gdp, HNB, inflacija, kamata, središnja banka, zlato

Mnogi bi pomislili da su cijelu priču oko svjetskog monetarnog sustava posupali u momentu kada su pogledali Zeitgeist i svojim teror mudrolijama počeli zakrcavati sekcije komentara diljem interneta. Tu je bio pokriven primjer FED-a, pa je obično prosječni gledatelj zaključio da svagdje onda ta stvar izgleda isto. Zašto Zeitgeist-priča o privatnim interesima nema puno smisla na način kako je opisana u filmu neću objašnjavati sada, no pogledajmo prvo kakvi su kanali stvaranja novca u Hrvatskoj i tko je koga tu zadužio stvaranjam novca “iz duga”.

***Ovom prilikom neću dovoditi u pitanje odabir načina provođenja monetarne politike u Hrvatskoj, pitanja tečaja, valutne klauzule (koja ipak nije dio monetarne politike, ali u javnosti se iz nekog razloga konstantno vezuje za HNB), regulacije banaka, kredita, prodaje zlata itd.

Ako se dobro sjećamo iz Zeitgeista, FED je od države uzimao obveznice i emitirao novac. Na temelju toga se došlo do zaključka kako je novac zapravo dug, jer su obveznice tzv “interest bearing” imovine – tj donose kamate imateljima, dok je emitirana količina novca jednaka nominalnoj vrijednosti obveznica bez kamate. Opet – neću se sad baviti pitanjima zašto je to ograničen pogled. U ovom postu je pitanje što se događa u HNB-u? Kako HNB provodi (ako provodi) istu ovu politiku kad ne smije otkupljivati državne obveznice – tj financirati državu na taj ni na druge načine? Odakle nama naše lijepe kunice?

Probajmo prvo revidirati priču sa FED-om. Ljudi koji nisu ekonomisti (pri tom mislim i one s tzv poslovne ekonomije) obično dinamiku gospodarstva ne vide, gledaju statično, ili na način da pomakom jedne stvari dolazi do rekacije druge – naravno samo u slučaju kada sve ostalo miruje, što u našoj kompleksnoj stvarnosti nikad nije tako. Jednako tako, središnju banku se zamišlja kao printer (ili računalo) koje iz ničega odobrava iznose svojim najbližim političarima i bankarima. Jedna stvar koju je Zeitgeist uveo u prosječni um, je priča o drugoj strani – tj davanju obveznice koja predstavlja obvezu vraćanja novca u budućnosti. S tim nam je postala jasnija priča na način da već možemo zamisliti bilancu FED-a kako je prikazana na Slici 1.

Slika 1.

Vidimo da se obveznice nalaze sa strane aktive – znači predstavljaju FED-ovu imovinu. Gotov novac predstavlja FED-ovu obavezu. Naravno da obveznice nisu jedina stavka na strani aktive, nit je gotov novac jedino što je FED-ova obveza, no za ono što želim pokazati, ovaj jednostavni prikaz će biti dovoljan.

Kao što sam već napisao, HNB ne bi smio kupovati državne vrijednosne papire i time financirati državu – bilo direktno ili na sekundarnom tržištu. Kako onda funkcionira emisija novca u Hrvatskoj? Na temelju čega HNB nama daje kune?

Za neke kratkoročne operacije HNB zaista koristi trezorske zapise Ministarstva financija, no nit se ti papiri koriste za financiranje države u dugom roku, nit dugoročno utječu na “broj” kuna u opticaju.

Slika 2.

Pa, odakle nam onda kune? Svi su čuli da smo zlato prodali, tako da ništa od u zlatu temeljene kune. Što nam ostaje? Što to HNB ima u svojoj aktivi, i aktivno koristi za provođenje monetarne politike?

Pametni student viče: “Devizne rezerve!”. Upravo tako – veliki dio aktive HNB-a čine devizne rezerve!

Osim toga, u aktivi se nalaze SPV – specijalna prava vučenja – tj sredstva koja Hrvatska čuva u MMF-u kao svojevrsni depozit, neki vrijednosni papiri i manje stavke – ali najveći dio čine devizne rezerve koje su osnova novčane emisije u Hrvatskoj, kao i alat za vođenje tečajne politike s ciljem usidravanja inflacijskih očekivanja (Slika 3).

Slika 3.

Sama činjenica da se gotov novac (kune) nalazi na strani pasive, u principu znači da svaka kuna predstavlja obvezu HNB-a prema držaocima kuna, tj da kuna nije dug držaoca, već dug HNB-a.

No kroz bilancu vidimo nešto druge, naime, devizne rezerve su osnova za emitiranje kuna, pa tako da bi odgovorili čiji su kune zapravo dug i tko tu kome šta duguje, moramo otkriti porijeklo rezervi!

Neću puno dužiti – rezerve jednostavno nastaju inozemnim zaduživanjem. Devize ulaze u Hrvatsku, HNB ih pretvara u kune, jer ipak, izdavanje kuna je osnova HNB-ovog monopola u emisiji novca.

Aha, sad je sve jasno, vanjskim zaduživanjem kuna predstavlja obvezu držaoca prema vanjskim kreditorima. HNB i bankarske elite su zadužile ovaj napaćeni narod, dok neoliberalne krvopije plešu oko vatre u MMF-u itd itd.

Ovime analiza ipak nije gotova: ako smo zaključili odakle kune, a odakle rezerve, sada bi trebalo odgovoriti i odakle vanjski dug. Želim još jednom napomenuti da je ovo zaista pojednostavljen način gledanja kako bi se shvatio princip. Ako usporedite veličinu vanjskog duga i količinu kuna u opticaju neće doći do izjednačenja zbog mnogih faktora, koji u ovoj priči uopće i nisu bitni. Nije cilj uočiti svrhu vanjskog duga već tko ga je stvorio. Pa pogledajmo strukturu dužnika na Grafu 1

Graf 1 Struktura vanjskog duga (u milijardama EUR)

Vidimo da su najveći dio “ostali domaći sektori”, pod tu kategoriju možemo svrstati poduzeća koja su koristila mogućnost vanjskog zaduživanja. Znači čime god je taj dio duga motiviran, nastao je svjesnom odlukom u hrvatskim kompanijama. Vidimo da su izravna ulaganja također bitan dio vanjskog duga, to su u principu investicije stranaca u Hrvatsku i spadaju u dug jer strana ulaganja nisu sredstva koja padaju s neba, te ga ti investitori trebaju otplatiti. Stavke banaka i države se djelomično preklapaju. Banke pribavljaju novac iz inozemstva kao odgovor na kreditnu potražnju u zemlji, bila ona od države, poduzeća ili stanovništva. Tu vidimo zašto se djelomično ovi sektori poklapaju – veliki dio bankovnog duga je financirao državu, tako da u stvarnosti državi pripada veći dio ove pite.

Gdje smo tu onda “mi”? Obično čujem/čitam da “mi” dugujemo 100% GDP-a prema vani.

Čini mi se da građani često ne razumiju razlike među određenim ekonomskim pokazateljima (pa nažalost ni mediji te pojedini ekonomisti) kao što su vanjski dug, javni dug ili inozemni javni dug.

Veliki dio vanjskog duga su kako vidimo stvorila poduzeća i strani investitori – koje veze imamo “mi” kao građani s obvezom otplate tog duga? Koliko ja vidim nikakve, niti smo se zadužili, niti se brinemo o otplati ovog duga. Tu nema “mi”. Jednako kao i s dijelom duga koji su stvorile banke, a koji je proslijeđen poduzećima koja su se kreditirala na taj način.

Dio bankarskog duga je išao stanovnicima za zadovoljenje njihove potražnje za kreditima – za aute, za stanove, kartice, šopinge itd. Tu bi se moglo natuknuti “mi”, no s stajališta otplate duga, mi tu ne postojimo niti želim da postojimo. Cijelo društvo nije odgovorno za pojedince koji su morali imati novi auto ni stan. Ljudi koji su se zaustavili u potrošnji i nešto štedjeli ne bi smjeli biti odgovorni za privatne potrošačke kredite. Zato ni u ovom dijelu nema “mi”.

Ostaje nam dio duga koji su stvorile banke kako bi kreditirale državu, kao i dio koji je država stvorila direktno u inozemstvu (npr emisijom obveznica u EUR). Pitanje tko je odgovoran za otplatu ovog duga je “mi”, makar oni koji plaćaju porez, a postojanjem PDV-a, to je umalo svaka osoba u ovoj zemlji. Za što se taj dug trošio, očito nikoga ne zanima. Dok se novac vrtio i država dijelila šakom i kapom, malo ljudi je zapravo pitalo odakle. Nažalost u ovu kategoriju ne spadamo samo “mi” u ovom trenutku nego i oni “mi” koji će živjeti u budućnosti.

Gledajući kanal kreacije novca bi se i mogla prihvatiti teza o novcu kao dugu, što nitko ni ne poriče u slučaju papirnatog novca. No vidimo da je kreacija kuna daleko od nekakve teorije zavjere kojom svi završavamo kao dužnici. Ništa se nije dogodilo što pojedinci, poduzeća i država sami nisu tražili.

****Gotov novac zanemarite i zamislite da pise novcana masa (Slika 2 i 3)

ODAKLE KRIZA? (3.2)

Petar Sisko No Comment lip. 3,2012 banke, bilanca plaćanja, centralna banka, deficit, dužnička kriza, ECB, financijska kriza, gdp, gold, inflacija, kamata, long term refinancing, LTRO, spread, središnja banka, target 2, zlato

Zašto stope konvergiraju?

Nastavljam s obrazloženjem konvergencije kamatnih stopa u Eurozoni kroz posljednje desetljeće, što smatram jednim od tehničkih razloga stanja koje imamo danas! Uvod u seriju možete naći ovdje.

Prvi dio (3.1) na ovom linku.

2. Dio priče s konvergencijom je utkan u sam dizajn Eurosystema i funkcioniranja monetarne politike ECB-a. Kako sam u postovima o LTRO operacijama već naglasio – za dolazak do likvidnosti ECB-a, tj sudjelovanje u operacijama otvorenog tržišta, banke moraju za kratkoročnu likvidnost priložiti kolateral. Upravo je sustav kolaterala ECB-a jedan od izvora moralnog hazarda koji se provlači monetarnom unijom od osnutka. Državne obveznice se smatraju sigurnim kolateralom i bile su na listi kolaterala ECB-a te odobrene za korištenje u operacijama[1]. Obveznice svih zemalja su klasificirane u istu kategoriju[2]Konkretno to znači da banke mogu u ECB položiti državne obveznice i u zamjenu dobiti novac. Takav sustav je propagirao kupnju obveznica država Eurosystema jer su banke bile sigurne da će moći korisiti te vrijednosnice u operacijama s ECB-om kako bi došle do likvidnosti. Time je povećana i premija likvidnosti na takve papire i smanjen rizik što je dovelo do pada kamatnih stopa (prinosa) na te obveznice. Upravo se u posljednjoj krizi pokazalo da Eurosystem prihvaća obveznice PIIGS zemalja efektivno monetizirajući dug zemalja s junk statusom! Jedan od razloga divergencije je određeno “vraćanje obveznica kući” – kako smo prikazali u postu o stanju bankarskog sustava u Španjolskoj i Italiji, vidimo da banke stabilnih članica pojačano smanjuju izloženost dok oštećene banke zemalja kao što je Španjolska povećavaju izloženost domaćim obveznicama. Rizik koji je bio disperziran kroz sustav se kreće prema žaristima krize. Može se takav pokušaj banaka protumačiti kao tzv “gambling for resurrection”, odnosno oklada da će se tržišta smiriti kada one potisnu spreadove. To je ipak igra koju su izgubile. Ukratko, u sam dizajn operativnog okvira monetarne politike ECB-a je ugrađen moralni hazard na način da nema diskriminacije među obveznicama pojedinih zemalja pa je tako i omogućeno korištenje istih u operacijama kako bi se zamijenile za “keš”. U situaciji kada banke te papire mogu u svakom trenutku koristiti na način da ih prilože ECB-u kao kolateral bez većeg haircuta od npr. njemačkih, oni smatraju da je rizik asociran uz iste niži nego što je bio, a i neki ekonomisti su smatrali da će ovakva politika dovesti do trenutka kada će obveznice ovih zemalja postati savršeni substituti!

3. Naslijeđe Bundesbanka. ECB je smatrana nasljednicom Bundesbanke jer je to bio jedini način da se Nijemcima proda projekt Eura. Zbog njihovog opravdanog straha da će ostale zemlje u EMU, na temelju iskustva iz prošlosti, svoje probleme duga pokušavati rješiti inflacioniranjem, a ne reformiranjem ECB je kreirana kao odraz monetarističke Bundesbanke. Nijemci su odustali od DEM-a jer je bilo obećano da će Euro biti snažna valuta koja će čuvati vrijednost njihove štednje. To je jedan od razloga zašto je i većina hrvatskih depozita u Eurima, a ne u toliko “voljenim” kunama[4]. U točki broj 2, a i u prijašnjim postovima, smo vidjeli kako je Eurosystem na druge načine omogućio da se reforme ipak odgađaju. No, proteklo desetljeće je ipak bilo desetljeće niske i stabilne inflacije za cijelu Eurozonu čime je ECB zaslužila određeno povjerenje. No, zašto bi inflacija utjecala na konvergenciju? Stvar je prilično jednostavna – investitori, od kojih su najveći možda upravo mirovinski fondovi i slični aranžmani dugoročne štednje, ali i ostale financijske institucije, kupuju državne obveznice zbog određenog omjera sigurnosti i povrata (naravno i zbog zakonske prisile). Njihov konačni cilj je ipak svojim klijentima omogućiti što bolji povrat. Povrat varira od zemlje do zemlje ovisno o raznim rizicima, a jedan od njih je i rizik inflacije. Bundesbank je godinama bila model “hard-money” institucije koja nije bila spremna politici ulaziti u susret “odvrćanjem špine” svježeg novca – ipak cilj je bila stabilnost cijena, i to je ono čemu su građani vjerovali. a vjera građana je bitna jer omogućuje usidravanje inflacijskih očekivanja, odnosno olakšava monetarnu politiku stabilnosti cijena[5]. S druge strane, ostale zemlje su bile poznate po višoj inflaciji kojom su političari odgađali reforme – jer ipak, inflacija je indirektni, nevidljivi porez koji nastaje prebrzim rastom novca u opticaju, a uništava vrijednost štednje ali i dugova! Usporedbu možete vidjeti na primjeru 4 zemlje iz Grafa 1.

Graf 1. Inflacija u Njemačkoj, Italiji, Grčkoj i francuskoj od 1980. – 2011.

Sad se vratimo percepciji investitora – za njih sada nema više povećanog rizika inflacioniranja (tj da će države nasilno smanjiti vrijednost duga koji duguju inflacijom) jer postoji, tako reći, supranacionalna banka koja ima cilj stabilnosti cijena za sve zemlje zajedno. Time su investitori mogli prihvatiti manje stope na obveznice zemalja koje su nekada bile sklone inflacioniranju, čisto jer im sada za to jamči zajednička banka koja stoji iz vrijednosti zajedničke valute!

**** Sljedeći post : Tečaj

[1]uz državne obveznice Eurosystem prima i privatne vrijednosnice zbog činjenice o ipak segmentiranom tržištu javnog duga s ciljem veće integracije

[2]više u Buiter, W., and A. Sibert, ‘‘How the Eurosystem’s Treatment of Collat- eral in Its Open Market Operations Weakens Fiscal Discipline in the Eurozone (and What to Do about It)’’ (pp. 29–60), in National Bank of Poland (Ed.), Fiscal Policy and the Road to the Euro (Warsaw: National Bank of Poland, 2006).

[3] a iz toga proizlazi i usmjerenje HNB-a na nominalno sidro politike u obliku stabilnog tečaja, kao i odgovor na mnogo pitanja u vezi stanja u Hrvatskoj, prije svega pitanja valutne klauzule

[4] sad malo razmislite zašto HNB održava tečaj HRK/EUR stabilnim

ODAKLE KRIZA? (3.1)

Petar Sisko No Comment lip. 2,2012 banke, centralna banka, deficit, dužnička kriza, financijska kriza, gdp, gold, HNB, inflacija, kamata, long term refinancing, LTRO, operacije otvorenog tržišta, spread, središnja banka, target 2, zlato

Zašto stope konvergiraju?

Naravno da će se mnogi čitatelji pitati zašto su investitori bili spremni podržati konvergenciju kamatnih stopa u Eurozoni. Konkretno zašto su bili spremni zanemariti činjenicu da se stvaranjem jedinstvene valute u mnogim zemljama situacija sa održivošću javnog duga nije bitno promijenila te da ne postoji nikakav objektivan razlog zašto bi te zemlje danas bile rizičnije nego jučer. U ovom postu (a i par narednih) ću probati obrazložiti nekoliko razloga konvergencije. To pitanje je i bitno zbog činjenice da onda i sami investitori moraju snositi dio odgovornosti (čitaj) gubitka koji rezultira takvom krivom procjenom.S tom konstrukcijom sam završio i posljednji post – kao i u svakom biznisu, i u financijskom svijetu mora funkcionirati sustav profita za dobre poslovne odluke i gubitka za loše. Čini se da u današnjoj situaciji socijalizacije gubitaka sustav ne funkcionira čisto kako bi trebao.

Pitanje razloga konvergencije stopa je puno kompliciraniji problem nego što se na prvi pogled čini. Samu “cijenu” zaduživanja zemalja, tj prinos na obveznice dotičnih zemalja osim samog rizika zemlje određuju i mnogi drugi faktori koje ćemo proći u nastavku.

1. Implicitna garancija – stvaranjem EMU-u i uvođenjem Eura kao zajedničke valute za 12 zemalja (danas 17) stvorena je neobična, u povijesti nedokumentirana, tvorevina. Dok Euro služi kao zajednička valuta za više stotina milijuna europskih građana, a ECB i Eurosystem provode jedinstvenu monetarnu politiku[1], tih više stotina milijuna ljudi ne živi na jednakom administrativnom teritoriju, već žive u državama koje imaju u puno slučajeva različite zakone, poreze i nezavisno donose svoje nacionalne proračune[2], a njima određuju fiskalnu politiku pojedine zemlje. Jednako tako različite su strukture gospodarstva, konkurentnosti i socijalne situacije. Ulaskom ovih zemalja u monetarnu uniju, kako smo ranije prikazali (ovdje i ovdje) došlo je do mogućnosti financiranja jeftinijim kapitalom. Jedan od razloga pada stopa je bila i neka vrsta prešutne garancije o transfer uniji tj. vjera investitora da će eventualno doći do jače fiskalne integracije, najjednostavnije rečeno da će bogatiji pltiti račun siromašnih. Indirektno se takvi transferi već godinama odvijaju pod okriljem europskih predpristupnih, kohezijskih i strukturnih fondova. Tako je Grčka u posljednjih 20 godina postala pravi rekorder u povlačenju sredstava i ukupno dobila 141 mlrd Eura bespovratnih pomoći kroz razne fondove EU[3]. To govori o neefikasnosti takvih transfera vezano i za očekivanja u Hrvatskoj po pitanju poticanja ukupnog ekonomskog razvoja. Također dio transfera se odvio kroz inflaciju nastalu u u zemljama koje su imale veće deficite, stvorenu kroz monetizaciju duga u operacijama s ECB-om (opširnije u sljedećem postu). Te države su tako eksternalizirale troškove prelijevanjem inflacije na cijelu monetarnu uniju, prije svega na one s manjim deficitima. Transferi se odvijaju i kroz TARGET 2 sustav plaćanja, o čemu sam pisao ovdje. Da zaključimo, kretanje EU prema većoj integraciji, kao i nekakva prešutna zajednička garancija za obveze na razini monetarne unije je dovela do približavanja razina kamatnih stopa država koje se bitno razlikuju po svojim fiskalnim kapacitetima. Naravno ovo je možda najslabije objašnjenje ali podržano svim sukcesivnim procesima, odnosno determinantama konvergencije koje ***će biti objašnjene u nastavku.

[1] istina, operacije se provode decentralizirano, a i po pitanju prihvaćanja kolaterala postoje razlike među nacionalnim bankama

[2] iako standardizacija pravila i pokušaji centralizirane, europske harmonizacije poreza djeluju u smjeru jačanju tzv “zajedničkog tržišta” (SEM-a), one su nedovoljne i u principu kontraproduktivne jer ukidaju konkurenciju među samim državama što smanjuje pritiske na konsolidaciju proračuna

[3] http://www.unzensuriert.at/content/008650-Solidarit-t-mit-Griechenland-konkreten-Zahlen

ODAKLE KRIZA? (2)

Petar Sisko No Comment svi. 23,2012 banke, bilanca plaćanja, centralna banka, deficit, dužnička kriza, ECB, financijska kriza, gdp, gold, HNB, inflacija, kamata, LTRO, operacije otvorenog tržišta, središnja banka, target 2, uvod, zlato

Konvergencija stopa

U prethodnom postu smo vidjeli da nije pitanje stanja, odnosno postojanja neravnoteža, već nas prije svega zanima kako su one nastale. Naglašeno je da uvoz robe mora biti plaćen, odnosno deficit odnekud mora biti financiran. U ovom postu ću pokušati objasniti zašto je bilo moguće stvoriti takve neravnoteže u bilanci plaćanja, jednako tako će biti jasno da niske kamatne stope koje u našoj zemlji konstantno zazivamo nisu dobra stvar ako ih omoguće upravo one politike koje, čini se, javnost u Hrvatskoj traži.

Ovo je priča o procesima koji su se odvijali par godina unazad. Iako je mainstream ekonomija poslovnih ciklusa u principu ekonomija recesije, priča o poslovnom ciklusu počinje s neodrživim mjehurom čije puknuće dovodi do recesije. U suštini to je poanta iz uvoda ove serije postova , gdje je naglasak na kreatorima politika i njihovim akcijama puno prije nego što mjehur pukne. Jednako kako je cijelu priču oko financijske krize 2008. zakuhala ideja da bi svatko morao imati vlastiti dom[1] , tako je današnju krizu zakuhala ideja o stvaranju monetarne unije na europskom tlu. Naime, jedan od zahtjeva za pristup Eurozoni je konvergencija kamatnih stopa kako bi transmisijski mehanizam (kamatni kanal sa skice nekoliko postova ispod link) ECB-a mogao djelovati na zemlje članice, jer su obično prinosi na državne obveznice početna stopa od koje se grade druge stope za kreditiranje pojedinog gospodarstva (uključuju i rizik zemlje). U ovom slučaju je bilo bitno da stope početnih 12 zemalja konvergiraju kako bi ECB mogla postavljati jedinstvenu kamatnu stopu. I to se dogodilo… Zemlje i potrosači/kompanije tih zemalja, koje su imale viši rizik i slabije pokazatelje su odjednom mogle posuđivati novac po stopama koje su bile puno niže i blizu tzv ‘benchmark’ njemačkim (najsigurnijim) stopama. U principu se dogodilo ono što često čujemo u javnosti kako bi u Hrvatskoj trebala vrijediti stopa kao i u Eurozoni ili Švicarskoj.

Takav one-size-fits-all pristup je obično tim istim kritičarima (bilo to njima jasno ili ne) smetao kod MMF-a, a iz nekog razloga smatraju, da kad je pitanje kamatne stope, koja je temeljna intertemporalna cijena u gospodarstvu, neće biti problema.[2] Cowley i Lee[3] su pokušali simulirati kakva bi bila kamatna stopa u slučaju da ECB odgovara na ekonomske izazove u svakoj zemlji posebno i došli su do rezultata koji pokazuju da bi za sve zemlje osim Njemačke kamatna stopa bila bitno različita, a posebno za Grčku, Italiju, Španjolsku i Portugal. Dodatno, u tim zemljama, u slučaju da je nastavljen uzorak politike nacionalne središnje banke prije uvođenja Eura, kamatnjak bi bio značajno viši. Znači iako ECB u principu provodi monetarnu politiku za agregiranu Eurozonu, politika kamatne stope je očito bila prelabava za ove zemlje, a preoštra za zemlje kao što je Francuska.

Graf 1 Konvergencija prinosa na obveznice od uvođenja EMU

Izvor: Eurostat

Tako počinje priča o puhanju mjehura, u ovom slučaju mjehura duga. Vidimo važnost kamatne stope za gospodarstvo. Naime kamatna stopa zemlje bi trebala odražavati razinu štednje i investicija u zemlji te s time povezanih rizika. Ona poduzetnicima daje mogućnost čitanja preferencija potrošača za budućnost i vodi njihove investicijske odluke. Kada smanjimo kamatnu stopu, umjetno, kao sto se to dogodilo u Eurozoni (zapravo kamatne stope su gotovo svim ekonomijama pod monopolom neke vrste državne agencije ovog ili onog tipa), odjednom veliki broj projekata, ali i kupnji postaje opravdan i isplativ jednostavnom odlukom nekog birokrata.

Sada se nastavljamo na priču o deficitima tekuće bilance. Deficit bilance plaćanja treba nekako financirati, u slučaju više kamatne stope to bi bilo teže. Zbog toga su npr. grčki deficiti eksplodirali uslijed uvođenja eura – ne zbog toga jer im je ponuđena konkurentnija roba sa europskog sjevera, već jer su građani, kao i država iskoristili niske kamatne stope za neodgovorno trošenje na proizvode koje su sami odlučili kupiti. Kada je kamatna stopa umjetno spuštena, jeftini kapital je na zahtjev građana financirao potrošnju koja prije nije bila moguća. Jednako tako je došlo i do rasta javnog duga jer viša kamata na dug nije bila prepreka u davanju raznih obećanja koja su npr. Grčku dovela do situacije da je postala jedna od najizdašnijih i najneefikasnijih welfare država bez pokrića.

No s jedne strane koliko su slobodna trgovina i fiksni tečaj grčkim subjektima doveli jaku konkurenciju sa sjevera, s druge strane ti isti subjekti su odlučili da neće koristiti mogućnost jeftinijeg kapitala za investicije kako bi konkurirali već su odlučili koristiti ta sredstva na potrošnju. U Španjolskoj se mjehur prije svega puhao kroz tržiste nekretnina koje je nakon krize devastiralo bilance banaka kreditima koji vjerojatno neće biti vraćeni.

Trzištem je zavladala panika kada se otkrilo da je Grčka, uz pomoć Goldman Sachsa, kompliciranim swapovima sakrivala pravi iznos deficita u proračunu. Investitori su se naglo počeli rješavati grčkih obveznica sto im je srušilo cijenu i povećavalo prinose koje investitori traže za refinanciranje istih. Odjednom je došlo do ponovne ocjene rizika i počela je divergencija stopa nakon skoro jednog desetljeća.

Konkretno gledajući, ljudi/države su došli do kredita po puno jeftinijim stopama koje nisu bile realne s obzirom na rizik koje su njihove zemlje nosile. Problem intervencionističkih politika je upravo taj da se ne može sniziti rizik umjetnim putem. Jedino strukturne reforme koje će manje opeteretiti privredu, omogućiti ekonomsku slobodu skupa s jakim poštivanjem prava na privatno vlasništvo donose dugoročan realni rast i snižavanje rizika. Sve ostalo su muljanja s sustavom rizika i nagrade koji obično završe s ovakvim krizama, a onda se kao rješenje nudi ista ta intervencija koja je i sve zakuhala!

***Sljedeći post – zašto su investitori bili spremni omogućiti konvergenciju i koja se rješenja krize nude kao izlaz?

[1] često se navode financijske inovacije i deregulacija no one nisu pravi uzroci krize – o tome u nekom drugom postu

[2] obično su glavne kritike politika MMF-a bile usmjerene na okvir tzv. “Washingtonskog consensusa” koji je zagovarao jednake principe tržišnih reformi za sve zemlje. Ono što laici danas kritiziraju kod tog pristupa je obično u srži ista stvar kojoj naginju i akademski obrazovani kritičari poput Joa Stiglitza. Naravno ako ne možemo primjeniti jednak okvir na sve zemlje po pitanju osnovnih zakona tržišne privrede, kako možemo očekivati da jednaka stvar neće vrijediti i za kamatnu stopu

[3] Crowley, P.M. and Lee, J. (2008): “Do All Fit One Size?” , Texas A&M University

PIROVA POBJEDA ECB-a

Petar Sisko No Comment svi. 12,2012 banke, centralna banka, dužnička kriza, financijska kriza, gold, inflacija, kamata, long term refinancing, LTRO, operacije otvorenog tržišta, spread, središnja banka, target 2, zlato

Ekonomski sustav na rubu

Jasno je da nas čeka novo razdoblje financijske represije u kojem će nefunkcionalne vlade zajedno s nefunkcionalnim financijskim institucijama inzistirati na masovnom uništenju bogatstva kroz inflacioniranje, jer porezna opterećenja su već na vrhuncu, a obećanja su neograničena. Čini se da ECB pokušava malo odgoditi probleme, nadajući se da će kupiti vremena vladama kako bi tržištima dale pozitivne signale s ciljem smirenja situacije. No je li realno očekivati da će se problemi gomilani desetljećima rješiti u 3 godine, a ne zaboravimo da kriza traje od 2008. godine. Kreatori politika će uvijek učiniti sve kako bi izbjegli bilo kakve neugodne korekcije u gospodarstvu.

No, došli smo u poziciju gdje su korekcije prijeko potrebne. Upravo odgađanje čišćenja tržišta i likvidacije neodrživih investicija proteklih desetljeća su nas dovela u ovu situaciju. Intervencije ECB-a samo produbljuju agoniju. Događa se perverzna situacija gdje propale institucije ulažu u propale države, jer su propale države ulagale u te iste institucije jedan period ranije, a za sve to garantiraju ne samo trenutni porezni obveznici nego i buduće generacije. ECB je institucija kojoj je cilj stabilnost cijena, i to je ono čime bi se trebala baviti. Fiskalna politika mora učiniti ono što je potrebno da joj se kuća dovede u red. No ipak je linija tanka jer za funkcioniranje jedinstvene monetarne politike je potrebno puno više od izjave da će se Banka baviti stabilnošću cijena. I dosad je ECB pravdala intervencije pokušajem očuvanja djelotvornosti očuvanja transmisijskog mehanizma, ali, kako je rečeno, linija je tanka, a LTRO-i koji su je ,čini se, prešli, niti su zaustavili divergenciju stopa, niti će kupiti vremena ni državama za reforme, ni bankama za dokapitaliziranje, a ni štedišama i poreznim obveznicima za predah. No to nije ništa novo, ekonomisti Austrijske škole ekonomije su davno spoznali da “bust” ne može zaista završiti prije likvidacije loših ulaganja. Središnja banka koja širi monetarnu masu produžuje agoniju do trenutka prestanka “printanja”, a recesija se samo produbljuje. Druga solucija je neprestano upumpavanje likvidnosti u sustav, što je put prema kolapsu monetarnog sustava odnosno vrijednosti valute. Dugoročne operacije čini se nisu dovoljno dugoročne, Keynes moze pjevati iz groba ali dugi rok je tu, vrijeme je da dođemo sebi. Problemi mjehura se, ne rješavaju novim mjehurima, problemi duga se ne rješavaju s još više duga, a problemi poremećene kapitalne strukture ekonomije se ne rješavaju održavanjem na životu investicija i institucija koje su odavno morale biti likvidirane.

PIROVA POBJEDA ECB-a (5)

Petar Sisko No Comment svi. 11,2012 banke, centralna banka, dužnička kriza, ECB, financijska kriza, gold, HNB, inflacija, kamata, long term refinancing, LTRO, operacije otvorenog tržišta, spread, središnja banka, target 2, uvod, zlato

Problemi za ECB

Nije ni ECB izolirana od problema eurozone – u budućnosti će vođenje monetarne politike postati još teži posao.

Unutar samog operativnog okvira, značajne promjene će se morati dogoditi u izvođenju operacija refinanciranja. Kako smo vidjeli na početku, operacije zahtjevaju svojevrsnu zamjenu likvidnosti za kolateral. Kolateral bi mogao postati jedan od velikih problema ECB-a. Činjenica je da je ECB snižavanjem kriterija za kolateral kroz operacije nakupio brdo vrijednosnica čija je vrijednost gotovo neoporavljiva. Neke državne obveznice su predodređene za gubitke, kao i dio privatnih (npr. ABS-ovi) koji su temeljeni na lošim imovinama, pogrešnim investicijama koje moraju biti likvidirane. Tu ne pomažu ni standardni haircuti koje ECB koristi kao zaštitu jer je masu ovih vrijednosnica prešlo six sigmu, odnosno volatilnost vrijednosti je velika i nepredvidiva. Jedini način kako bi ECB mogao izbjeći likvidaciju ovakvih loših investicija je ponovno napuhavanje balona, za što naravno navijaju i političari. Kada trogodišnji LTRO-i dođu do roka dospijeća sve ove (ne)vrijednosnice se vraćaju u bankovni sustav.

Daljnji problemi vezani za kolateral će nastati punim uvođenjem Basel III regulacija, naime, pod Basel III standardima, kod računanja pokazatelja za pokrivenost likvidnošću (Liquidity Coverage Ratio) se pod likvidnim imovinama smatra puno uži broj vrijednosnih papira nego što ih prihvaća Eurosystem. S druge strane po Baselu III, računi kod središnje banke se smatraju likvidnim sredstvima, što bi bankama omogućilo da u dugoročnim operacijama s ECB-om koriste nelikvidne vrijednosnice u zamjenu za likvidnost koju deponiraju kod ECB-a i koriste je za prikazivanje pokazatelja većim nego što zaista je.

Vezano za Basel III je i pitanje kapitalne adekvatnosti. Centralni planeri iz Europske Komisije su sjetili učiniti ono što birokrati najoblje znaju – igrati se pravilima, pa su odlučili brže bolje implementirati Basel III što predstalvja ogromni pritisak na europske banke da ispune novi i viši zahtjev. Naravno da to nije garancija da će sustav biti siguran, već sada možemo predvidjeti i Basel IV, V, VI…. a ECB-u dodatno komplicira posao jer mora indirektno podupirati banke, no ono što im je glavna slabost – kapital, im ne može pružiti.

Postoji i problem vezan uz portfelj državnih obveznica PIIGS-a koje su kupljene kroz SMP. Kao prvo, tu je činjenica jer će u nekom trenutku ECB morati istrpiti gubitak na istima. Drugi, još veći problem je onaj stvoren kod restrukuriranja grčkog duga, naime, tada je ECB odbila prihvatiti ikakav haircut, te se dogodila situacija da su privatni investitori morali pretrpjeti gubitke a ECB ne. Takav problem subordinacije šalje ozbiljne signale investitorima u budućnosti – a to je da ipak svi posjednici obveznica ne prihvaćaju jednak rizik i da su neki suboridinirani drugima. Uz način kako je proveden grčki “debt swap”, pitanje subordinacije privatnih investitora povlači pitanje poštivanja ugovornih obveza. Ako investitori više ne mogu biti sigurni da će vrijediti ista pravila, odnosno hoće li pravila vrijediti uopće – bitno se povećava rizik i spremnost investitora u budućnosti, što i dugoročno utječe na poziciju zemalja koje su već sada efektivno ovisne o potpori ECB-a.

U širem smislu, ECB je ipak institucija sa ciljem stabilnosti cijena. Čini se da je u ovom slučaju Banka sama žrtvovala dugi rok za kratki. Masovna količina likvidnosti kojoj je jedini trošak (veoma niska) kamatna stopa i oportunitetni trošak kolaterala (koji realano nema oportunitetni trošak jer je većina loša i nelikvidna) će poticati ulaganje u rizičnije prilike (kao što smo vidjeli u slučaju talijanskih i španjolskih banaka) ali i u commodity tržišta – naftu, zlato i druge metale, žito, pšenicu itd. I prosječnom čitatelju je jasno da to znači samo jednu stvar – inflaciju. Makar banke i parkirale sve kod ECB-a, ne smijemo zaboraviti da živimo u globaliziranom svijetu u kojem postoji još jedan globalni monetarni igrač. FED se, za razliku od ECB-a ne srami monetizirati dug američke vlade i masovnom emisijom dolara zapljusnuti svijet. Ako neće euri iz LTRO-a, dolari iz Quantitive Easing orgija već dugo kolaju svijetom i utječu na cijene sirovina i ubrzavaju inflaciju skupa sa rastom potražnje iz istočne Azije.

Nedavno je njemački Handelsblatt upitao, sada bivšeg, glavnog ekonomista Deutsche Banka, Thomasa Mayera, zašto očekuje inflaciju. On je jednostavno odgovorio da je trenutna monetarna politika izrazito inflacionarna. Stvar je zaista jednostavna. Inflacija je svugdje i uvijek monetarni fenomen. Ako itko misli da će izbjeći inflaciju uz bilancu ECB-a koja se u 3 mjeseca povećala za 50%, taj se vara na puno načina. Istina, LTRO-i su operacije dizajnirane da se u obratnoj transakciji bankama pokupi ta likvidnost nakon 3 godine, ali ipak 3 godine su 3 godine, a ni ova dva LTRO-a nisu jedini faktori koji utječu na ponudu novca. Za sad je inflacija, iako bitno viša od ECB-ovog cilja od blizu 2% u srednjem roku, relativno niska s obzirom na nisku ikorištenost kapaciteta i visoku nezaposlenost, odnosno potencijalnu inflaciju u budućnosti.

Osim divergencije stopa na obveznice čime dolazi do raslojavanja kapitalnih tržišta u smislu djelovanja Banke, dolazi i do divergencije sjevernih zemalja i zemalja Južne i Jugoistočne Europe po pitanju rasta, zaposlenosti i inflacije – što uvelike otežava vođenje jedinstvene monetarne politike. Njemačka, koja je još početkom prošlog desetljeća bila bolesnik Europe je reforme koje danas čekaju južne zemlje provela na vrijeme, je danas na najnižoj razini nezaposlenosti u posljednjih 20 godina, a nakon godina usporenog rasta plaća dolazi do vala pregovora koji će dovesti do povećanih primanja za milijune radnika javnog, metalskog i drugih sektora što će uz povijesno niske kamatne stope stvoriti pritiske na već visoku inflaciju. S druge strane, južne, nekonkurentne zemlje su posljednje desetljeće rasle na uvozu stranog kapitala koji je presušio dolaskom krize. Tamo je inflacija niska, kao i zaposlenost, a plaće padaju jer su, u prosjeku, ionako bile prevelike s obzirom na produktivnost.

Slika: Divergencija stopa inflacije u Eurozoni

Izvor: www.ecb.int

Sada se ECB ne može boriti s inflacijom u Njemačkoj jer bi povišenom kamatnom stopom mogla dodatno pogoršati probleme perifernih zemalja koje su na rubu. Čini se da je ECB u ovoj situaciji stigao do granice svojih mogućnosti u borbi s inflacijom – kratkoročnu stopa, kao i zahtjev za održavanjem minimalne rezerve bi mogli lako pokrenuti disintegraciju u kroz povlačenje podrške bankama. Možda najbolji pokazatelj kakva nas inflacijska, da ne kažem stagflacijska budućnost čeka je nedavni zahtjev bankara i drugih zaposlenih u ECB-u da se njihove plaće i mirovniski planovi počnu usklađivati sa inflacijom. Ako to traže zaposlenici institucije koje bi trebala čuvati vrijednost novca, onda je više manje sve jasno. Upitno je bi li im taj zahtjev trebao biti odobren, to bi ipak bio ekvivalent nagrađivanja političara za širenje korupcije.

Samoj učinkovitosti ECB-a da donosi odluke u ovkavoj situaciji ne ide na ruku politička situacija u Europi, kao ni sam raskol unutar Upravnog vijeća. U Francuskoj, predsjednički kandidat sada oporbenih socijalista (*Update 07.05: do objavljivanja ovog posta, izgledno je da je Hollande dobio izbore) traži veći angažman ECB-a i direktno kreditiranje država. Slični pozivi dolaze i od španjolskog ministra gospodarstva, koji traži proširenje SMP-a. Bundesbankov Weidmann razumije ovakve težnje političara, jer rezanje deficita i mjere za jačanje konkurentnosti nisu baš najpopularniji potezi – a njegovi čvrsti stavovi su i dosad osiguravali neslogu u Upravnom vijeću. Na postavljanje Maria Draghia na mjesto predsjednika ECB-a je u njemačkoj javnosti gledano sa skepsom, a Weidmann pokušava predstavljati tradicionalni njemački strah od inflacije otvoreno se suprostavljajući odlukama Upravnog vijeća u javnosti. Takav sraz između predsjednika ECB-a i predsjednika Bundesbanka može značajno narušiti kredibilnost ECB-a u provođenju politike, što će otežati usidravanje inflacijskih očekivanja u budućnosti, ali i imidža ECB-a kao sidra stabilnosti.

**** U sljedećem i posljednjem nastavku ćemo zaključiti cijelu priču i krenuti s novom serijom o urzrocima krize

PIROVA POBJEDA ECB-a (4)

Petar Sisko No Comment svi. 8,2012 banke, centralna banka, dužnička kriza, ECB, financijska kriza, gold, HNB, inflacija, kamata, long term refinancing, LTRO, operacije otvorenog tržišta, središnja banka, target 2, zlato

Target 2 neravnoteže i bijeg kapitala

Neki izvještaji su dali nade da se situacija u Italiji popravlja nakon što se smanjio deficit tekućeg računa platne bilance zadnjih mjeseci. Pretpostavka je u planu vlade da će reforme koje provodi Montijeva vlada dodati kumulativno 2,4 postotna boda na GDP do 2020[1] te da reforme već imaju utjecaj na konkurentnost. Sve to zvuči lijepo, ali uvijek treba pogledati dublje. Posebnu pozornost je privukla rasprava oko neravnoteža koje se nakupljaju među nacionalnim bankama Eurosystema, kroz platni sustav Target 2. Jens Weidman, šef Bundesbanke je jednostavno opisao problem “ECB više ne pušta minimum likvidnosti u sustav, već je Eurosystem u većoj mjeri zamijenio međubankovno tržište kao i druge prekogranične tokove kapitala”.

Nacionalne banke PIIGSBF^{^[2]} kojima rastu Target 2 obveze na strani pasive, moraju u istoj mjeri povećati stavku operacija refinanciranja u aktivi jer postoji velika potreba za likvidnošću središnje banke od strane njihovog bankovnog sektora kako bi ispunili naloge za prekogranična plaćanja svojih klijenata – što se podudara sa opadajućim stanjima računa banaka kod nacionalne centralne banke – a čiji pad u ovom slučaju nadoknađuju Target 2 obveze. S druge strane Target 2 potraživanja se javljaju na strani aktive nacionalnih centralnih banaka Njemačke, Nizozemske, Luksemburga i Finske.

S obzirom da privatni tokovi kapitala ne ispravljaju deficite u bilanci plaćanja PIIGSBF – to indirektno rade nacionalne središnje banke. Target 2 je mreža preko koje putuje likvidnost u euro zoni – on je sustav kojim likvidnost prelazi granice kod prebacivanja od jedne nacionalne banke u drugu. Likvidnost nastaje kroz već opisane operacije refinanciranja koje se izvode decentralizirano – tj svaka nacionalna banka ih izvodi sa bankama iz svoje zemlje. Target 2 salda ne pokazuju samo raspodjelu likvidnosti i njen tok, već i upozoravaju na krizu bilance plaćanja – na što ukazuje i godišnji izvještaj Bundesbanka za 2011 godinu: “U konačnici uzrok neravnoteža u Target 2 saldima su neravnoteže bilanci plaćanja nekoliko zemalja EMU, pri čemu, osim deficita tekućeg računa, jednaku ulogu mogu igrati i izljevi privatnog sektora”. Na što Bundesbank ovdje misli se jasno vidi kod spomenutog smanjenja deficita talijanske platne bilance – iz Italije cvjeta izvoz zlata, i to u ultimativno sigurno utočište – Švicarsku, po stopi većoj od 35%[3] u siječnju i veljači u odnosu na isto razdoblje 2011. Sigurno se događa i odljev kapitala u drugim oblicima. Treba se zapitati koliko smisla ima radovati se padu deficita kada se izvozi jedina realna imovina kojom bi se mogla poduprijeti vlastita valuta u slučaju raspada eura koji nije toliko nerealan koliko volimo misliti.

Graf: Target 2 salda Banco d’Italia i Bundesbanka

Izvor: www.querschuesse.de[4]

[1] http://online.wsj.com/article/SB10001424052702303513404577351560527620108.html

[2] Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska, Belgija, Francuska

[3] http://www.bbc.co.uk/news/business-17726837

[4] http://www.querschuesse.de/target2-zeigt-die-zahlungsbilanzkrise-in-der-eurozone/

Category : zlato

Target 2 neravnoteže i bijeg kapitala