Nejednakost je vruća tema. Postoji više problema sa razinom rasprave koja prevladava. Iako sam mislio pročitati još brdo literature prije nego nešto napišem, uhvatila me inspiracija pa sam složio tekst u nastavku. Mislim da se ne tiče isključivo nejednakosti koliko naglašava da je potreban fokusiraniji pristup koji identificira istinske uzroke pojedinih problema kako bi se isti ispravili.
Jedan od problema sa raspravom oko teme nejednakosti se tiče samog mjerenja tog “fenomena”. Drugi je tretiranje rezultata tog mjerenja kao uzroka, a ne simptoma. Treći je pitanje stavljanja stvari u perspektivu i pronalaženja rješenja na temelju pravilne identifikacije problema.
Mjerenje nejednakosti nije nešto jednostavno. U medijima se obično pojavljuju anegdotalne informacije tipa one oxfamove o 85 ljudi koji imaju pola svjetskog bogatstva. Na neki način može šokirati, ali zapravo je jako upitno koliko ta informacija išta govori o svjetskim trednovima. Dalje upitno je što to znači za one koji su na toj doljnjoj polovici globalne distribucije. Naslovi u RH novinama ne spominju da je globalna stopa apsolutnog siromaštva znatno opala od 70-ih godina. Ako pričamo o bogatstvu tih 85 u odnosu na bogatstvo najsiromašnijih, dobili smo samo informaciju da je netko jako bogat – nejednakost imetka (wealth) je veća nego nejednakost dohotka (income). U konačnici ni sama nejednakost dohotka (Gini) ne mora biti dovoljan indikator. Pokazatelj koji bi mjerio potrošnju bi bio još bliži onome što želimo, no opet koliko korisnosti/zadovoljstva/sreće se može izvući iz te potrošnje? U kojem periodu? Treba li nejednakost gledati kao životni ciklus svodeći svu tu potrošnju na sadašnju vrijednost tih dohodaka/potrošnji? Bi li to bila neka dobra mjera? Zašto ankete obično pokažu da više Amerikanaca misli da su srednji sloj nego što je zaista srednji sloj po nekoj mjeri ekonomista? Je li percepcija “stvarnija” od podataka kojima raspolažemo?
Na svijetu bi mogli naći skupine zemalja koje, mjereno Ginijem, imaju isti nivo nejednakosti, no što iz toga možemo saznati o životu u tim zemljama? Pa u principu ništa. Hrvatska, Itaija, Estonija prema CIA World Factbook-u imaju sličan Gini. Da građanin RH ili Estonije mora birati hoće li živjeti u nekoj od druge dvije zemlje, sumnjam da bi se većina odlučila protiv italije. SAD ima Gini 45,a Venezuela 40 – je li Venezuela s manje nejdnakosti bolja za život? Mislim da je jasno da Gini ne pokazuje nužno puno toga u svakoj situaciji. Ljude zanima i apsolutni dohodak. Npr. u zemljama s većom nejednakošću, ali i višim prosječnim dohotkom, onaj prosječni dohodak je manje reprezentativan. Ako je velika razika, to znači da je u toj zemlji osoba na dnu distribucije, apsolutno, u boljem položaju nego osoba na dnu distribucije u zemlji s nižim Ginijem i nižim dohotkom. Tako 5. percentil dna američke distribucije zarađuje više od 65. percentila globalne distribucije. Američki medijan dohotka je viši od dohotka 93% globalne distribucije. Američki medijanski dohodak je u globalnih top 10%!
Zapravo je i ovo je verzija, never reason from a price change. Sama promjena pokazatelja nejednakosti nam ne mora govoriti ništa bitno o pitanju povoljnog ili nepovoljnog trenda. Uzmimo za primjer zemlje, kao SAD, gdje su neki od glavnih drivera nejednakosti tehnološki napredak koji daje prednost onima sa boljim vještinama i usporedimo ih sa zemljama u kojima zaista postoje situacije, da 1 osoba/obitelj kontrolira 90-ak % bogatstva. Ove potonje ćemo obično naći u polufunkcionalnim afričkim “državama”. Sad da dovedem stvar u ekstrem – da Hrvat dođe s onim čime prosječna osoba u našoj zemlji hoda po cesti (koja je inače jedna od zemalja sa nižim koeficijentima nejednakosti) u neku regiju u Africi, instantno bi postao osoba/pripadnik obitelji kojeg sam spominjao u rečenici prije.
Bi li se Hrvatu bio problem preseliti se u SAD iako je tamo veća nejednakost? Ovisno kojemu. No, da zaobiđimo priču o prosjecima/medijanima jer mnogo ljudi misli da ta praksa kod ekonomista nije dovoljno “ljudska” or whatever. Ovdje bi oni koji se kunu na empirijsku vrijednost anegdotal evidence-a možda i imali na neki način pravo, jer uprosječivanje i agregacija smanjuju vizibilnost društvene dinamike. Nisu isti ljudi u top 10% bili prije 10 godina i danas. Čak ni globalni 1% nije statična kategorija. Brazilac Elke Batista je preko noći izgubio sve. Zuckenberg je preko noći dobio sve. Nokia je bila najveći proizvođač 2007. Apple je predstavio iPhone – Nokia je za par godina postala nebitna kompanija. Dioničari Nokije su izgubili milijarde. Na dan predstavljanja iPhonea, Nokijina dionica je pala 7-9%. Koliko je ljudi samo radi toga napustilo top 10% u Finskoj? Stvari se mijenjaju, a čak ni anegdotalni dokazi, kao ni brojne mjere koje se često u ekonomiji koriste to u potpunosti ne pokazuju. Kao i obično ne pokazuju pozadinu cijele priče. Ona ne mora biti tržišno određena.
Što je s promjenama u RH od 90ih do danas. Koliko je novih najbogatijih i kako su došli do svog imetka. Koliko je onih koji su imali privilegije u SFRJ izgubilo iste? Je li nastanak jednog tajkuna i u zemlji kao RH jednak penjanju po ljestvama dohotka jednog Jobsa ili Zuckerberga? Prema tome je li jednako zabrinjavajuće (ili moralno, ako tako preferirate) da Zuckerberg ima puno viši dohodak od američke čistaćice? Je li ok da američka čistaćica zarađuje puno više od hrvatske? Je li prema tome više OK da jedna čistačica u RH ima x puta manji dohodak od Todorića dok Zuckerberg ima 100x veći dohodak od američke čistaćice? Mislim da je jasno da su pitanja puno kompleksnija od same priče o nejednakosti koja je trenutno no.1 problem(?)
Očito je da nas sve ovo dosad dovodi do pitanja socijalne mobilnosti i ekonomskih mogućnosti. Kad prihvatimo činjenicu da je teže prijeći iz jednog dohodovnog razreda u drugi, nismo došli do rješenja. Ok, čini se da se, bar u SAD-u mogućnost penjanja uza dohodovne ljestve nije poboljšala zadnjih 40ak godina. Cilj ovog teksta je pokazati da je potrebno postaviti prava pitanja. Je li nejednakost problem? Ne znamo. Zašto? Jer ne znamo zašto je nastala. Bitno je znati zašto je nastala jer tada imamo pravo pitanje na koji možemo dati pravi odgovor. Slično je i s vezanom mobilnošću. Pravi odgovor daje dobre preporuke za politike. Za primjer, da nekoj imaginarnoj globalnoj vladi padne napamet, kao našoj EK sa zelenim glupostima, da objavi ciljeve smanjenja nejednakosti za 20%. U SAD-u je očito da izvor nejednakosti nastaje velikim dijelom u trendovima koje je teško promijeniti. Kao društvu sa relativno stabilnim institucijama, nekakva (efikasnija) forma redistribucije je možda dobro rješenje. U nekoj afričkoj državi bi redistribucija možda kratko pomogla, no očitije bi rješenje bilo postavljanje na noge, onoga što A&R zovu, inkluzivnim institucijama. Naravno, pitanje ostaje koliko je uopće realno da će društveno-političko-ekonomska dinamika spomenutih država dopustiti stvaranje odgovarajućih politika (posebno u Africi), no to ne mijenja činjenicu da je potrebno postaviti pravo pitanje kako bi se došlo do rješenja koje će imati priželjkivani efekt. Nesmotrene politike obično stvaraju kontra-efekte.
Ponekad, kod dizajna politika, nije dovoljno razmišljati u apsolutnim terminima, već treba razmišljati o tome koliko će nova jedinica donijeti poboljšanja (think on the margin). Ako opet neki globalni socijalni planer točno ustvrdi da bi neke dvije zemlje, npr RH i DR Kongo, obje za XX poboljšale socijalnu mobilnost ulaganjem u obrazovanje – ne možemo očekivati da iste politike imaju iste efekte. DR Kongo bi sa godišnjim PPP ekvivalentnim proračunom RH obrazovanja vjerojatno u roku 2-3 godine postigao neviđene rezultate i približio se RH po nekim mjerilima uspjeha. U RH izdavanja na obrazovanje rastu posljednjih 20 godina, a sam sustav se nije daleko pomakao po postignućima, tj konvergirao najboljima. Dodatna jedinica uložena u RH sustav daje puno manji prinos nego što bi dala u Kongu (cp). U Hrvatskoj očito rješenje problema mobilnosti onda ne bi bilo toliko u povećanju ulaganja u školstvo već u reformi sustava, vjerojatno u smjeru djelovanja na incentive putem financiranja korisnika, a ne škola. U DR Kongu bi eventualno dosegli i tu točku, iako bi početni uspjesi bili jako obećavajući.
Rješenje “throw (more) money at it” neće funkcionirati isto svugdje, pa tako redistribucija neće uvijek rješiti problem nejednakosti dvije zemlje sa istim visokim Gini koeficijentom. Zapravo, za RH mi se čini da je fokus na redistribuciju upravo retardira ekonomski rast i socijalnu mobilnost. On stvara dodatni negativni efekt kroz brojne mogućnosti korupcije koja nastaje kroz sve “potrebne” birokratske i represivne elemente da bi se usilio takav sustav. Birokrati, političari i interesne skupine su onda ti koji odlučuju što je moralno ili ne, pa tako i ovih naših 30 Ginijevih poena izgleda puno nemoralnije od onih 45 američkih. Cijenu jednakosti, “spašavanja radnih mjesta” i “morala”, mi u RH danas skupo plaćamo, a plaćati će i naši unuci.
Zapravo je zanimljivo pratiti pitanje nejednakosti kroz poslovni ciklus. Za vrijeme Velike moderacije je rasla nejednakost. Zapadne zemlje, tj njihovi građani su bili relativno dobro izolirani od događanja u nekoj tamo Latinskoj Americi, Aziji i Rusiji, gdje su udarale krize kasnih 90ih. Nisu se previše brinuli za takve trendove. Kad su centralne banke svijet bacile u nered krajem 2008, odjednom su bonusi u financijskoj industriji postali problem, a nejednakost najveći neprijatelj. Moguće je objašnjenje da ljudi nisu ni znali da je nejednakost tolika. S druge strane, mnogi kažu je zbog nejednakosti porasla potražnja za kreditima jer su ljudi pokušavali dostići bogatije susjede te je stvaran privid bogatstva. Nedavno je izašao paper na Richmond Fed-u koji pokazuje da je povećana potražnja bila rezultat supply faktora – tj. čini se ipak da su ti financijski direktori radili svoj kapitalistički zadatak – ganjajući profit širim masama omogućili jeftinije proizvode. U svakom slučaju, činjenica da veća nejednakost, makar i odjednom objelodanjena kroz medije ili otkrivena kroz kolaps kreditnih mjehura, nije nužno poziv na bezumne reakcije i loše politike.
Koja je cijena nejednakosti? Može li biti problem i kada? Neki kažu da su razlike u dohotku razlog nastajanja pukotina u društvenom tkivu. Očito je točno da velike socijalne nedaće dolaze iz cikličnog privida nejednakosti (zapravo je nejednakost obično veća u boomu). U Velikoj depresiji 30ih, kao i u prošloj Velikoj recesiji, kao što sam spoemnuo, masovna nezaposlenost je jedan od izvora takvih društvenih tenzija. Priča oko nejednakosti je onda dio opće agonije, nekima je dobro dok drugi nemaju radna mjesta ni prihode. Takve greške monetarnih supersila imaju snagu promijeniti društvene odnose. Već sam pisao o sličnosti ove dvije epizode i činjenici da je padajući NGDP jedan od razloga promjene samorefleksije društva u cjelini. Jučer su naknade financijašima bile nezanimljive – danas su itekako zanimljiva tema. Ako je onda potrebna ispravka takvog stanja, onda nije rješenje uplitanje u sustav nagrada privatnih kompanija, kao neuspješna inicijativa u Švicarskoj, već ispravljanje nominalnog poremećaja ciljanjem NGDP-a. Ako je monetarna politika prouzrokovala problem, nema tog ograničenja plaće direktora banke koje će ga riješiti.
U nekim zemljama, poput ekstremno nejednakih afričkih diktatura, ponekad rješenje traži revoluciju. Tada spomenuti institucionalni setting često visi u zraku, a daljnji razvoj događaja određuju detalji. Nažalost, kao nekad u RH, nedavno u Egiptu, a vjerojatno i sad Ukrajini, često dođe samo do smjene elita koje preuzimaju postojeće alate od prethodnika.
U slučaju kad se radi o underlying trendu koji povećava nejednakost unutar razvijenih i stabilnoh zemalja, sigurno neka forma redistribucije ima smisla. Vjerojatno treba razmišljeti, ne toliko o pitanju koliko, jer su brojne države vjerojatno već prešle realne mogućnosti, već treba razmišljati o efikasnosti – tj razmišljati on the margin. Koliko će, čak i u najstabilnijim društvima biti moguće implementirati efikasnije politike je naravno kao i uvijek upitno i nesigurno… no ako se ne postave prava pitanja neće se ni doći do pravih rješenja koja bi u kritičnom momentu imala pozitivne i priželjkivane učinke.
PS. Ima koji dan su Acemoglu i Robinson na blogu objavili zanimljiv tekst koji je vezan i za jedan paper. Mislio sam nešto eventualno o tome napisati, no na sreću čitatelja, Vuk me pretekao i složio zanimljiv post, bolje nego što bi ja ikad napisao. Uz to preporučam i prošlotjedni post Nenada Bakića o utjecajima globalnog ekonomskog rasta na distribuciju dohodaka na Zemlji.
PPS. Uberfunny Colbert report intervju na sličnu temu
