Gotcha Germany

Njemačka je kućanstvima kroz zelenu glupariju od energetske politike (poznatu kao EEG) znatno podigla troškove  električne energije. S obzirom da bi takva poskupljenja bila ubojita za industriju koja je energetski intenzivna, više od 2000 proizvođača u Njemačkoj je izuzeto od zelenog poreza. 
Nakon neuspjelog pritiska na Njemačku vezanog za optužbe da stvara globalni deflacijski “bias”, te vjerojatno beskorisnih istraga vezanih za velike suficite tekućeg računa BoP-a, čini se da su se EUrokrati napokon sjetili jedne poluge kojom će smanjiti njemačku konkurentnost. Smatraju da treba istražiti remete li privilegije ovih poduzeća Unijine direktive koje “osiguravaju” provođenje “konkurencijske politike”. Jesu li ovo zabranjene subvencije? Ako EK kaže da, mogao bi se ostvariti periferni wet dream. Nažalost, ne mislim da bi efekti bili onakvi kakvima ih mnogi priželjkuju.

Inače, cijene struje za kućanstva u Njemačkoj su, uz Dansku, najviše u Europi a od 2011 su porasle za oko 16%. Dodatak na cijenu vezan za zakon o obnovljivoj energiji je narastao za više od 80% u istom razdoblju. Jedan razlog tog rasta je pad cijene na tržištu uslijed veće uloge obnovljivih energija, a drugi je upravo spomenuta subvencija poduzećima… Apsurdnost EEG-a bi bila nemjerljiva da potrošači ne moraju plaćati račune svaki mjesec.

Hoće li uništavanje jakih pomoći slabima je davno odgovoreno pitanje. Dugoročno, od ovakvih intervencija neće nitko profitirati, no zanimljiv je mogući kanal kojim bi zelena ludost mogla pokopati Njemačku industriju i prije nego što rastuće cijene energije konačno unište one najslabije slojeve društva. Eko fašizam FTW.
Read More

Neugodna kreditistička aritmetika QE-a

Vuk Vuković ima novi “Graph of the week” post, tj mogli bi ga nazvati “Graphs of the year”. Dok se više manje slažem s njegovim viđenjem The Economist-ovih grafova, ima jedna sitnica na koju sam morao reagirati – tiče se indirektno inflacije, a direktno rasta rezervi depozitnih institucija koje su rezultat QE-a.
Ova sitnica je najveći QE fallacy:

However, the question is what will happen when all this money does enter the real economy? “

Stvar je takva da QE rezerve nisu tu da ikad “uđu u realnu ekonomiju”. Primarna svrha QE-a je djelovanje preko tzv portfolio rebalancing efekta. Cilj je zadovoljiti potražnju za rezervama u sustav i određene rizike vezane za likvidnost i ročnost imovinske strane monetarnih institucija prenijeti u bilancu središnje banke. QE je samo fancy ime za operacije otvorenog tržišta – čisti monetaristički instrument koji bi trebao imati monetarističke efekte, a ne kreditističke. 
TARP i slične mjere su bili kreditistički instrumenti jer su pokušavali smanjiti spreadove na pojedinim kreditnim tržištima. Jednako tome, ciljanje prekonoćne stope (postavljanje kamate) je tipični kreditistički instrument, makar se ostvaruje kroz operacije otvorenog tržišta.
Od QE-a nema smisla očekivati povećano pozajmljivanje jer to nije jednostavno isti “tip” rezervi, makar se nalazio na tom računu na dugovnoj strani bilance središnje banke. U nastavku ću probati to objasniti.

Probajmo pogledati kako izgleda “školski primjer” kreacije depozita i kredita:

Povećanjem depozita, rastu i rezerve. U ovom primjeru pretpostavljamo stopu obvezne rezerve od 0% (RR=0%) tako da su sve rezerve tzv excess reserves. Banci se naravno ne isplati držati takve rezerve u normalnim vremenima. Ona ih mora uložiti, obično u vrijednosne papire ili davanjem kredita:

Ok, vratimo se QE-u. Po čemu su te rezerve drugačije? Pogledajmo shemu kako nastaju:
Vidimo da ove rezerve mogu “isteći” s računa u središnjoj banci u realnu ekonomiju jedino ako bi došlo do smanjenja bilance središnje banke, tj jedino restriktivnom monetarnom politikom prodaje obveznica iz portfelja središnje banke. 
Postoji još i drugi način, a to je da se sve rezerve pretvore u valutu i helikopterima dostave narodu, što je manje vjerojatno.
Banke rezerve mogu posuditi drugim bankama, no to ne mijenja ukupnu razinu rezervi na računima u Fed-u. Količina rezervi je skoro irelevantna (osim ako Fed ne bi koristio monetarnu bazu za signalizaciju). Smanjenjem premije rizika na aktivu, QE pokreće lanac u promjeni tržišnih pozicija koje onda djeluju kroz više transmisijkih kanala, ovisi kako se reflektiraju na pojedina tržišta.

DODATAK: Kako funkcionira postavljanje kamatne stope?
Nerd humor. pic.twitter.com/dQxxgcjrQQ
— Cullen Roche (@cullenroche) December 17, 2013

Kako bi banke izdale brdo dugoročnih kredita, najbolje za investicije, one moraju paziti da uvijek mogu namiriti potražnju klijenata i drugih banaka za likvidnim sredstvima, tj krediti “blokiraju” sredstva na duže vrijeme, a banke u međuvremenu moraju imati dovoljno sredstava kako bi namirile potražnju za depozitima i valutom. Za to postoji tržište novca. Za središnju banku je obično najzanimljivije ono prekonoćno, iako SNB cilja stopu na 3 mjesečnom tržištu. To izgleda otprilike ovako:
Na prekonoćnom međubankovnom tržištu, banke s viškom rezervi plasiraju višak likvidnosti, dok banke s manjkom likvidnosti primaju tu likvidnost uz plaćanje određene kamatne stope.

Banke dajući zajmove pretvaraju svoju likvidniju pasivu u dugoročnu imovinu (kredite). Zbog tog nepodudaranja u ročnosti, one dolaze u situacije kada imaju viškove i manjkove likvidnih sredstava u odnosu na potrebe. Banke mogu držati i više likvidnih sredstava kao imovinu i time smanjiti rizik koji proizlazi iz neusklađenosti ročnosti aktive i pasive, no kratkoročne imovine su skupe u smislu niskog povrata koji donose. To znači da su banke suočene sa oportunitetnim troškom koji stvara situaciju izbora između višeg rizika i manjih prinosa i manjih prinosa ali i manjeg rizika (Bracke, 2009). Pošto su banke profitno orijentirana poduzeća, one pokušavati optimizirati portfelj tako da je za dani rizik prinos veći. Novčano tržište im pomaže u tome, na način da postoji relativno transparentna cijena prekonoćne likvidnosti (i drugih ročnosti) koju banke mogu očekivati da će platiti kako bi namirile manjak ili zaraditi plasirajući višak. Rizičnije banke imaju pogodnosti od eksternalije koja nastaje kada manje rizične banke subvencioniraju njihovu likvidnost, no, trošak je mali u odnosu na alternativu financiranja izvan neosiguranog tržišta (Heider et al, 2009). U makroekonomskom smislu, međubankovne stope su bitne jer predstavljaju granični trošak financiranja za banke (Angelini et al, 2009). 

U takvoj situaciji, središnja banka ili operacijama na otvorenom tržištu cilja kratkoročnu kamatnu stopu, ili fiksirajući cijenu po kojoj će prodavati i kupovati i prodavati likvidnost određuje kamatnu stopu. Ta kratkoročna kamatna stopa je ogranični trošak refinanciranja za banke, koji je sličan troškovima depozita. Prateći teoriju ročne strukture kamatnih stopa po kojoj je trošak tjednog zajma jednak sedam svakodnevnih refinanciranja po prekonoćnoj stopi, monetarna politika određuje cijenu kredita. Više o monetarnoj politici i ciljanju kamatne stope ovdje. Ilustracija je dostupna ovdje.
*teoretski banke bi refinanciranjem cijele aktive mogle vršiti svoju ulogu i bez depozita. Tada bi bile sličnije shadow banking sustavu.
Danas je kamata na prekonoćnom tržištu Eurzone ili SAD-a 0% i ipak nemamo oporavak kreditne aktivnosti. U situaciji nepostojanja potražnje za kreditima, neowicksellijanci bi rekli da je prirodna stopa ispod stope monetarne politike, logično je da banke “ne nalaze” dovoljno vrijednih projakata za financiranje.
Read More

Ratko promašio “slona u sobi” ili kako je na kraju Friedman u pravu

Ratko Bošković ima svojevrsni rant na Jutarnjem. Kao i obično, cilj je kroz “name naming” obraniti (valjda) intervencionizam. Cijeli tekst (mudro?) izbjegava navesti bar neku ek. politiku, već niže izjave čija utemeljenost ipak nije toliko jasna i točna koliko G.Bošković prezentira da je. Sama podjela Keynes i Hayek je bila beskorisna i u Velikoj depresiji kada su u pravu bili pramonetaristi Hawtrey i Cassel. Danas posebno nema smisla se referencirati na ovu podjelu u svjetlu svojevrsne konvergencije priča u obliku NK modela, monetarizma/market monetarizma.
Bošković kreće od nekakvog grafikona nezaposlenosti koji, kao, prikazuje sve što se treba znati. Mislim da to nije pravilan način za pristup tim podacima, tj. priči koja stoji iza . Graf ne pokazuje ništa. Ovo spada u ladicu “never reason from a price change” ili “never reason from a quantity change” – a oba faktora treba objasniti u slučaju kretanja nezaposlenosti, prije nego što se može nastaviti s bilo kakvom analizom poželjnih politika.
Za početak je dobro prikazati graf. G.Bošković kaže 10ak godina, ali evo i posljednjih 20 godina.
I zaista vidimo dvije skupine – donju (SAD i Japan) i gornju (EA, Njemačka Francuska).
Što nam ovo govori? Zapravo ništa, ako se stvari približavamo kao ekonomska tabula rasa. Prema ideji G.Boškovića, bilo bi dovoljno pokazati samo graf. Pa zašto je onda pisao tekst?
G.Bošković kaže 

On potpuno nesumnjivo, apsolutno neporecivo, izvan svake dvojbe i izvan svake diskusije pokazuje: europska neoklasična, laissezfaireovska, austrijska “ne talasaj” makroekonomska doktrina je Europu dovela na rub ekonomskog samouništenja; američka je aktivistička, intervencionistička, keynesijanska makroekonomska doktrina i praksa izvukla Ameriku iz velike depresije praktički trenutno. Divergencija je nevjerojatna! Razlika je upravo šokantna!

Razlika je šokantna, ali prvo moramo razvojiti dugi i kratki rok, pa onda definirati politike. No to i nije tako lako kao što G. Bošković zamišlja

Jer, možemo do besvijesti razglabati o tome koliko je bolja i pametnija ova ili ona škola ekonomije, koliko je koja primjerenija, humanija, konzistentnija; možemo do preksutra uspoređivati Keynesovu i Hayekovu filozofiju i analizu; klasičnu, austrijsku ili keynesijansku doktrinu; možemo beskrajno analizirati može li monetarna politika povećavati zaposlenost ili doista traba samo paziti na stabilnost cijena, tj. inflaciju: ono što na kraju ipak najviše govori, najviše pokazuje i najviše otkriva – jest rezultat.

Ovakva vrtić analiza je nešto što moramo zaobilaziti. Ako moraju postojati retardirane podjele na političkoj sceni, pa možda i u nekom glupom dijelu blogosfere na ekonomskoj sceni, to ne znači da je svijet crn ili bijel – tj kako Krugman kaže freshwter-saltwater. Pogledajte samo spomenuti NK model – neowickselijanska analiza kamatnih stopa koja bi odgovarala austrijancima, od Keynesa je ostao koncept nominalne rigidnosti, a very monetarist ideja prirodne stope nezaposlenosti i dugoročne neutralnosti novca je implicirana iako se novac često uopće ni ne koristi u modelima. Stvar nije potpuno, neporecivo or whatever jasna na način na koji je postavljeno u tekstu. 
Dalje, zašto pokazivati zadnjih 10 godina ako želiš pričati o politikama koje su dovele do izlaska iz posljednje recesije/stagnacije? 
U posljednjih 10, ili 20 ili 30 godina, jedina stvar koja je bila bitna, su faktori koji određuju prirodnu stopu nezaposlenosti. Nezaposlenost se u periodima povećavala zahvaljujući postojanju ciklusa tj recesija. Strukturna nezaposlenost nije određena kratkoročnim politikama.
Ako ćemo gledati dugi rok, mislim da će teško proći ideja da je Europa više laissez faire od SAD-a. Europa je sa supply strane intervencionistički socdem wet dream. Nije uopće bitno je li to dobro ili ne. Čisto kad se već navodi da uzimamo višegodišnje serije, bitno je imati i dugoročniju perspektivu, tj. razlikovati dugi i kratki rok. U prošlom tjednom pregledu sam veoma kratko spomenuo SAD-Europa divergenciju, pa bacite pogled na točku 14.
Zoomirajmo malo situaciju na vremenski period od Velike recesije do danas. Pričajmo o kratkom roku. Greškom središnjih banaka umjerena recesija je završila kao mega zaron NGDP-a ispod nule. Monetarna politika ciljanja kamatne stope je svoj omiljeni instrument spustila do 0. i ništa se nije dogodilo. Prokopajte po blogu ako niste upoznati sa cijelom pričom jer je ovdje neću ponavljati.
Naredno razdoblje nam je, kako David Beckworth pokazao, dalo prirodni eksperiment da testiramo ideje koje Bošković smatra nebitnima. Iako je naglašeni NK model svojevrsna sinteza po brojnim značajkama se znatno razlikuje od Hayeka ili Keynesa koje navodi Bošković. Slični su tu i MM tako da je teško danas odvojiti ove ili one poglede/politike. Zapravo, kome to treba, nitko ne očekuje savršeno potpuno objašnjenje stvarnosti u svakom slučaju. Uvijek treba paziti na pitanje aplikabilnosti. 
Evo s čime radi Bošković:
Hayek, zanemarimo kasniju mea-culpa priču koja bi završila u formi income targetinga – ideja je da je recesija supply šok koji je izazvala preekspanzivna monetarna politika. Austrijanci kažu da intervencija spriječava realokaciju misalociranih resursa. Kao što znate, ne slažem se s tom pričom. Realokacija resursa se događa konstantno, a kako sam napomenuo, čišćenje tržišta se ne može odvijati u monetarnom disekvilibriju – na kraju krajeva ako je problem strukturni, ekonomija bi bila puno bliže ili na granici kapaciteta što bi značilo da smo već trebali imati inflaciju.
Keynes kaže da imamo nedovoljan AD. Problem korištenja monetarne politike na ZLB-u je to da je ona ne-efikasna. Tj postoji apsolutna preferencija likvidnosti pa time zamjena obveznica za keš nema smisla jer su savršeni supstituti. Ostaje koristiti fiskalnu politiku.
Dodajmo tome: 
NK kažu da je prirodna stopa ispod nule, managementom očekivanja (forward guidance) treba podignuti očekivanu inflaciju što će utjecati na intertemporalnu preferenciju ekonomskih agenata, tj povećati atraktivnost potrošnje danas. Takav efekt ima i fiskalna politika.
Market monetaristi kažu da, ako simetrično cilja inflaciju ili NGDP, monetarna politika offseta sve promjene u agregatnoj potražnji tako da je fiskalni multiplikator efektivno 0. Monetarna politika je itekako djelotvorna na ZLB-u i fiskalna politika je nepotreba.
Iz te perspektive nam ostaje pogled na posljednjih par godina. Već spomenuti eksperiment se odvijao pred našim očima, pogledajte Beckworthove postove u nastavku (ukrasti ću mu par grafikona).
Očito je da je RGDP rastao više tamo gdje je monetarna politika bila aktivističkija što u jednostavnim terminima invalidira prvotnu verziju Hayeka.
No stavlja li to Keynesa u prvi plan? Zapravo ne.
Keynes kaže da je na ZLB-u fiskalna politika efektivnija od monetarne. Pogledajte moje postove o Japanu da vidite kako djeluje Sumnerova kritika. Ako BoJ cilja nulu, možete zaboraviti na ekspanzivnu fiskalnu politiku. Cijelo to vrijeme Japan je bio na ZLB-u. Na ZLB-u je i danas sli dolazi do promjena. SAD su na ZLB-u od početka 2009. godine. Fiskalni stimulus nije zapravo učinio ništa, kao ni subsekventna fiskalna kontrakcija. Keynes zapravo uopće ne stoji. Beckworthov prirodni eksperiment pokazuje da je monetarna politika itekako efikasna na ZLB-u.
Ono što “eksperiment” pokazuje je
Npr u SAD-u, nakon stimulusa 2009. od 2010. javna potrošnja stagnira, a NGDP raste svojim putom ne osvrčući se.
ili u godišnjima stopama rasta
Središnja banka određuje NGDP. U SAD-u se na 2 tjedna izgasila država. Efekata na agregatni rast nije bilo, bar ne negativnih. ECB je 2011 dva puta podigla kamatnu stopu u borbi sa (opet) supply inflacijom. NGDP je zaronuo i pokrenuo periferni nered. 
Je li bitno što bi CB trebala ciljati? Da, i najbolje da to bude NGDP, (NK shema: price level adjusted for output gap; je dosta slična)
Zanimljivo je da Lars u posljednjem postu kaže da je upravo Eurozona “oko 50%” keynesijanski svijet zato što monetarna politika nije spremna offsetati loše efekte “štednje”. Više o mom  viđenju štednje pogledajte ovdje. Uključimo ECB i Keynes se vraća na svoje zasluženo mjesto u povijesti.
Zapravo, u cijeloj priči je u pravu ispao jedini Friedman. Posebno oko Japana. Možda je bolje da je netko umjesto seksa mislio na novac (zamjetka Boba Solowa o Friedmanu) – jer money matters. 
Dodajmo tome markets matter i imamo odgovor koga je trebalo slušati od početka.
Današnja divergencija u performansama se može najviše pripisati razlici u monetarnoj politici. Keynes i Hayek imaju doprinos, ali čini se da je ishod najsličniji onome što kaže Friedman.

PS. Ako se pitate otkud Njemačkoj ovakvi trend u nezaposlenosti, pročitajte o neoliberalnim reformama 2004 ovdje. Čini se da je tamo skretanje prema laissez-faire pristupu učinilo upravo ono što Bošković misli da je rezultat intervencije u dugom roku.

Read More

Bohaček u mythbusting modusu

Šef HUB-a ima kratak ali prilično precizan tekst na banka.hr. Iako nažalost većina najglasniih grla ne čita Banku jer njima ni nisu potrebne argumentirane rasprave i činjenice, ipak treba skrenuti pozornost na par stvari koje Bohaček navodi:


Teza da su banke (ili bilo tko) mogao ili trebao znati da će tečaj CHF naglo skočiti neodrživa je, jer da je bilo tako, banke ne bi okolnim putem preko kredita stanovništvu “zarađivale”, nego bi izravno kupile CHF ili derivate i tako vrlo jednostavno ostvarile puno veću dobit. No, posao banaka nije špekuliranje valutama ili trgovanje za vlastiti račun, nego odgovorno plasiranje sredstava koja su im povjerili njihovi deponenti i drugi vjerovnici. A svako povećanje iznosa mjesečne rate samo dovodi do povećanja kašnjenja u otplati (“loših kredita”) i time povećanja rizika, rezervacija i gubitaka.
Teza da su banke dodatno zarađivale rastom kamatnih stopa ne stoji. Dovoljno je na stranicama Hrvatske narodne banke pogledati usporedbu neto kamatnog prihoda i prosječne stope na kredite s valutnom klauzulom. A ako se neto kamatni prihod u apsolutnom iznosu podijeli s ukupnim kreditima vidi se da je takva “kamatna marža” banaka u stalnom padu bez obzira na kretanje kamatne stope. I izravna usporedba objavljenih aktivnih i pasivnih kamatnih stopa pokazuje da je ta razlika (koja se može nazvati i “kamatna marža”) na povijesnom minimumu.
Niti rast tečaja nije povećavao prihod banaka. Dokaz za to je usporedba tečaja CHF s dobiti koju su ostvarile banke iz koje se vidi da se tečaj i dobit kreću u suprotnom smjeru. Najviša tromjesečna dobit banaka bila je kad je tečaj CHF bio blizu minimuma, a s rastom tečaja dobit se kontinuirano smanjivala. Banke nemaju i ne mogu imati nikakve koristi od porasta tečaja CHF, jer su i same zadužene u CHF u potpuno istoj mjeri u kojoj su odobrile kredite u CHF. Da bi odobrile kredite u CHF, banke su se po hrvatskom propisu morale zadužiti u CHF, pa onoliko CHF koliko (u kunskoj protuvrijednosti) naplate na temelju kredita, toliko moraju i vratiti svojim vjerovnicima od kojih su pribavile CHF. Naravno, ovo ne vrijedi samo za CHF nego za bilo koju valutu za koju se primijeni valutna klauzula.

Neki od blogera na siteu Banke su već naglašavali neke od ovih činjenica (npr DS). Građani u RH moraju shvatiti nekoliko stvari, koje se sve svode na jednan zaključak:

1. Banke nisu socijalne institucije, krediti nisu pravo ni socijalna kategorija. Banka je poduzeće – s ciljem da zaradi, a to može samo na način da pruži najbolji proizvod po najpovoljnijoj mogućoj cijeni, jedan od tih je bio i CHF kredit. 
2. Udruga Franak, ali i ostale slične revaljke su, kao i banke, profitno orijentirane skupine koje zastupaju samo jedan interes, a to je njih samih. Oni žele iskoristiti više (političkih) poluga kako bi si osigurali korist. Po tome nisu ništa bolji od Monsanta i sličnih kompanija. Njima super dođe postojanje populističkih budala poput broja 3. jer onda mogu svoje probleme rješiti kolektivizacijom troškova i to uz odobravanje onih koji to plaćaju. How convenient.
3. Slavko Linić i ostali političari su još jedna interesna skupina. Za razliku od prve dvije, oni se moraju praviti da rade svoj posao, a to je briga o javnom interesu, whatever that is.

Nitko ništa ne radi besplatno. Linić je danas heroj, a udruga Franak simbol neke borbe protiv banaka. Nijhovi uspijesi su kao troškovi distribuirani svima drugima na ovaj ili onaj način. Agonije kreditno zaduženih baš ne razumijem. Izaći iz banke sa više stotina tisuća kuna duga koji te veže na 30 godina i ne promisliti o tih 30 godina je po mom mišljenju kvocijent instinkta za preživljavanje obične purice. Ljudi nikako da shvate da bitrijske financije i konvencionalno razmišljanje nisu dovoljni za donošenje zaključaka o ekonomskom sustavu. FFZG komunjare nemaju što izgubiti ispunjevajući RH medijski prostor svojim “analizama”, ali onaj tko uzima kredit ima, i obveza mu je da se informira prije nego što odabere boju zavjesa za taj novi stan. Obećanjem da će se država umiješati svaki put kad neka skupina ne može vraćati kredit je upravo sjajan incentive za još neodgovornije ponašanje.
Read More

Tjedni linkovi 02.01.14

Tjedni linkovi I. 2014 Edition.
Teme: ekonomija darivanja, nedostatak krivaca za pad zaposlenosti u proizvodnji SAD-a, zašto je “monetary offset” pojam godine, raste li životna satisfakcija sa proračunom i što je to sreća, kako Švicarska krši ljudska prava, stanje na pojedinim tržištima duga i odnos prema cashu, što je novo u 2014, boje li se Nijemci inflacije i zašto ne vole DAX, zemlje: Chile, Argentina, Francuska i Kina, zašto Francuska suxa, nejednakost poštovanja, nejednakost u budućnosti i tehnološka promjena…
Terms of use: zamislite da sam ispravio pravopisne greške
1. Ekonomisti o Božiću. Tradicionalno viđenje darivanja od strane ekonomista je da postoji određena jalovina koja nastaje  u različitom vrednovanju poklona od strane davatelja i primatelja. MCK na Bloombergu upućuje da je možda i bitno uključiti i sentimentalnu vrijednost a ne samo procjenu nominalne vrijednosti. U svakom slučaju je božić vrijeme o kojem i ekonomisti imaju nešto reći. Ako prethodnu priču prebacimo na pojedine ekonomske škole ili središnje banke, stvar izgleda ovako.
CNBC-ev John Carney sličnu zabavu proširuje i na pojedine ekonomiste, ovdje saznajte što je to Nominal Christmas Present Targeting.
Šalu na stranu, Atlantic pokazuje da je Božićno doba ipak najstresnije za one koji rade u maloprodaji ispunjavajući hirove kupaca i to nije fenomen modernog doba.
2. Nova godina će Letoniji donijeti EUR. Zanimljivo je da je prethodna valuta jedna od najvrijednijih na svijetu. 1,40 za Eur. Vrijedniji od Leta su omanski Rial te kuvajtski i bahreinski Dinar.
3. Bolje su prošli u Coloradu, tamo je počela legalna prodaja marihuane.
4. 2013 je godina Market Monetarizma, specifičnije ideje monetarnog offseta. U SAD-u se potvrdila činjenica da je fiskalna politika nebitna te da Fed određuje nominalnu potražnju. Na krilima QE-a SAD su od kvartala za koji su keynesijanci najavljivali povratak u recesiju, dobili jedan od najimpresivnijih stopa rasta. Joe Weisenthal s BI-a je priznao da nije bio u pravu, Caroline Baum indirektno monetarni offset navodi kao lekcije 2013. godine, dok David Beckworth na Twitteru uspoređuje MM viđenje s Krugmanovim predikcijama

2013 retrospective: two very different sequester forecasts: (1) http://t.co/jxqN0dkrDs versus (2) http://t.co/bkg7lXQegR @TheStalwart
— David Beckworth (@DavidBeckworth) December 29, 2013

5. Također je zanimljivo da pocetak QE3 koincidira sa rastom realnih nadnica.
6. Unatoč svemu, promatrajući ulazne podatke, Fed je smanjio tempo QE-a za 10mlrd. Tržišta su otkrila da otkriće nove vrste tapira nije tako loša stvar.
7. Vezano za tržišta, mnogi smatraju iz nekog razloga da QE novac ide u dionice te da Fed stvara novi bubble. Cullen Roche demontira vezani grafikon koji implicira povezanost S&P-a i rezervi u Fed-u. 
Uskoro i moj post o irelevantnosti QE-a za kreditnu ekspanziju u 2014…malo strpljenja molim.
8. Koliko se Nijemci zapravo boje inflacije. Činjenica je da više vrednuju sigurnost depozita od dionica od kojih su ove godine mogli fantastično profitirati. Zapravo je konvencionalni depozit bio loša investicija i za duže razdoblje ako pogledamo Buisiginov graf ovdje. Mladi Nijemci se ne sjećaju ni DM-a ni Weimarske inflacije. ECB ima više prostora nego što misli. Nedavno je i Draghi Nijemcima spočitao iracionalan strah.
Evo i kretanje jačih dioničkih indeksa prošlo desetljeće, DAX je rasturao, mogli su i njemački štediše.
*klik za uvećanje
9. Draghiju će Basel III zakomplicirati provođenje monetarne politike. Isključivanje covered bonds (poznatiji kao “pfandbriefe” iz njemačke bankarske tradicije) iz top tiera likvidnih sredstava. Ove obveznice su jako bitne za financiranje banaka u Europi. ECB je u dva navrata kupovala covered bonds (covered bonds purchase programi 2009 i 2011) kako bi oživjela to tržište i smanjila spreadove. Time je možda olakšala financiranje banaka no potpuno je bespotrebno utjecala na alokaciju u situaciji kad ni nema potražnje za kreditima, prema tome, i potreba za financiranjem je manja.
10. Nedostatak potražnje utječe na sporost oporavka investicija dok kompanije gomilaju likvidna sredstva ubijajući brzinu obrtaja. No novi impulsi oporavka induciraju kompanije da dio sredstava vrate dioničarima kroz ekstenzivne kupnje vlastitih dionica.
Oživjelo je i corporate bond tržište, kompanije koriste niske stope za refinanciranje duga ali i financiranje spomenutih programa share buybacka. Vuk je ipak imao pravo, unatoč na flow karakteristiku grafa u njegovom postu. Total market debt je na vrhuncu.
11. Mogu li Japanci pjevati “moj je život Švajcarska” jer čini se razvoj nominalne situacije u alpskoj zemlji nije daleko od Japana, kako piše wunderkind Evan Soltas.
12. Komunjare se vraćaju na vlast u Chileu -neoliberalnom posterchildeu. Stvar ipak nije toliko loša, čini se da Bachelet ipak ne misli mijenjati jezgru onoga što funkcionira.
13. Zato latino-američki susjed, unatoč mnogim pozitivnim pomacima pati od retardluka vladajuće elite. Kirchnerica namješta statistike, kao da su građani idioti. Ako oni jesu, MMF sigurno nije. Argentinske statistike su otpisane kao lažne. Koristeći Hankeovu zanimljivu metodu za određivanje prave inflacije, Lars je davno pokazao da inflacija u Argentini dostiže 100%. I moj stariji post navodi neke detalje iz života Argentinaca.
14. S druge strane bare je i europska verzija argentine – Francuska. Nacija gdje su statistike točne, no nacionalni duh i dalje pati od “delusions de grandeur”. Samozavaravanje je nacionalni sport, kao i loše ekonomske politike (Tyler Cowen), na što ih upozorava i Draghi.
*pokazuje PPP RGDPpc zemlje kao % američkog
Nemojmo se zavaravati, u odnosu na SAD Europa stagnira još od 80ih kad je iscrpila rad i kapital kao glavne drivere konvergencije. Nespremnost za prilagodbu institucija je zaostajanja prema Aghionu/Durlaufu (u ovom paperu iz 2007). Francuska je stjegonoša grupe zemalja nespremnih na promjenu. U prilog im ne ide ni razvoj situacije posljednjih mjeseci, Markit-ov PMI pokazuje francusku divergenciju.
*Vrijednost ispod 50 je kontrakcija /klik na graf ako se ne vidi
15. Jedan od demografijom uzrokovanih izvora euroskleroze je i pay as you go mirovinski sustav (I tu se Francuzi opiru promjenama). AP nudi kratak pregled mirovinskih sustava različitih zemalja.
Kineski politički proces je više streamlinean a demonstracije kao u Francuskoj su loša ideja, pa su oni već krenuli u podizanje dobi za umirovljenje.
16. Nejednakost je velika tema posljednje godine. Zanimljivo je da je inače nejednakost viša za vrijeme booma, no tada je nezaposlenost niska pa se manje o tome govori valjda. Nick Rowe kao i obično ima zanimljiv pogled na nejednakost kroz ideju lutrije.
Fantastičan je Noah Smith koji piše o nejednakosti poštovanja. Jako me privlači ova ideja, trebamo ljude (tj njihove uloge) poštovati bez obzira na njihov posao i prihode. Mislim da je najveći deficit tu u tranzicijskim ekonomijama unatoč najvećem revanju oko agonije radnog naroda. Tyler Cowen ima follow up i prikazuje grafikone koji kažu da je equality of respect itekako bitna.
Posner objašnjava kako gledati odnos troškova i koristi korištenja porezne poluge za intervenciju u nejednakost.
17. Koliko god poštovali svoje sugrađane, činjenica je da će neke od njihovih poslova izbrisati automatizacija. Pogledajte kako izgleda kad se suoče pionir kreativne destrukcije i njihova potencijalna žrtva.
Tyler Cowen po tom pitanju ne predviđa blistavu budućnost onima koji ne ulažu u svoj ljudski kapital kako bi se pripremili za budućnost.
18. Jedno rješenje je možda temeljni dohodak. Zašto je jedan žestoki zagovaratelj tržišne ekonomije podržavao ovu ideju.
19. Obama je Amerikancima obećao european style zdravstvo. Naravno, nije problem eksploatirati ekstenzivno znanje prosječnog Amerikanca (ka ni Hrvata što se toga tiče).  Zaslijepljeni besplatnim promaklo je Amerima da je Obamacare odličan posao za zdravstvenu industriju. Najbolje je poslovati s državom. Prijedlog za alternativni smjer daje John Cochrane u WSJ-u.
+S obzirom da naše ministarstvo zdravlja provodi neku kampanju kako ćemo “zajedno” reformirati zdravstvo.. Možda se iz Cochraneovo posta da izvući koja lekcija. Upravo čitam “Afordable care”, knjigu o zdravstvenom sustavu u Singapuru,pa u 2014. (nadam se) očekujte pregled i preporuke za RH.
++ Zanimljiv je i efekt Obamacarea na stanje na tržištu rada. Mulligan navodi situaciju u kojoj se poslodavcima više isplati uzimati radnike na određeno jer za njih ne moraju uplaćivati zdravstveno a oni su sada pokriveni kroz Obamacare. Čist primjer rezultata intervencionizma. Šteta što će ispravljanje takvih grešaka tražiti još intervencionizma…
20. Ako niste čuli da je Hrvatska u banani, Santini ponavlja priču o devastiranoj industriji or whatever. Great way to state the obvious…hoće li više netko u medije, bar što se tiče ekonomije, dovesti ljude koji zapravo imaju reći nešto novo osim ponavljanja priče o krivo protumačenim izvorima rasta u vrijeme Jugoslavije.
21. Ovaj zanimljiv intervju pokazuje i neke zaključke koji vade ideju socijalne države iz kante za smeće. Zadovoljnost životom vezana za veličinu welfare države dok je dohodak manje bitan… Istraživanje je provedeno na razvijenim zemljama, tako da priča ne predstavlja argument za socijalnu državu u RH. Mislim da su rezultati naše države “blagostanja” i više nego vidljivo utjecali na zadovoljnost životom u RH. Osim veličine države, bitna je efikasnost. Efikasnost je često uvjetovana i faktorima koji se ne mogu replicirati u različitim društvima. Npr ovaj paper pokazuje da je izrazito vezana za povjerenje u društvu. 
btw Frances Coppola je objavila zanimljiv post o sreći i ekonomskoj politici.
22. Kolika je zapravo “mižerija” RH obrađuje Cronomy u posljednjem postu.
23. S drugog kraja RH blogosfere Vuk Vuković checkira vlastite prognoze vezane za pojedine države. Pokrio je više zemalja i većinom bio u pravu. Mislim da je iskoristio još malo MM insightova, imao bi i točnije predikcije za Japan.
24. Meanwhile in Japan…Nikkei je više od 50% u plusu za 2013. godinu. I ima još mjesta za rast.
25. Scott Sumner se prebacuje na EconLog.
26. Bloomberg je intervjuirao profesore na sveučilištima o najbitnijim istraživanjima u 2013. po njihovu mišljenju. Johnson sa MIT-a navodi i jedno istraživanje koje pokazuje da je zbog uvoz “kriv” za gubitak oko 25% radnih mjesta u proizvodnji u SAD-u od 1990 – 2007. Pitam se tko je “kriv” za onih 75% ako nije slobodna trgovina i “eksploatirani” Kinezi.
27. SAD-u se čini smiješi dobar početak 2014. Svi pokazatelji prošlog tjedna upućuju na snažan oporavak, posebno potrošnje, koja čini većinu ekonomije.
28. U sekciji “ostalo” nudim odličan slideshow BI koji uspoređuje izgled nekih metropolitanskih područja u odnosu na nekoliko desetljeća prije. Zaista impresivno!
29. QZ smatra da je 2013 izgubljena godina za tech sektor. Ne bi se složio, ali svejedno pogledajte svojevrsni rant ovdje . Činjenica je da obični mobiteli nisu zanimljivi nikome kako pokazuje primjer ove pljačke. I to je napredak.
30. Svih ovih godina dokumentarci su mi bili trn u oku zbog Naomi Klein i Moorea. Na neki način je to i jasno jer su oni forma slikovnice za obradu puno kompleksnijih tema. Trebalo bi ih prije shvaćati kao zabavu. Da ono što vidimo tamo treba uzeti sa skepsom pokazuje Cracked
31. Srećom kleveta za izmišljanje u dokumentarcima nije jedini razlog za tužbu u SAD-u, ima ih veći broj, a evo i neke od najbizarnijih.
32. Tako je Švicarska izbjegla tužbu od S. Koreje zbog povrede ljudskih prava kad je odbila izvoz uspinjača za skijališta.
33. National Geographic je postavio super year in review stranicu sa jednostavnom navigacijom. Genijalne slike i videa iz 2013. 
34. Jedan od fotografa koje pratim je i Elia Locardi. Ovdje sumira svoja putovanja u 2013. Sa najzanimljivijim fotografijama.
35. Svi plačemo jer je završio Breaking Bad. Dobro je čuti da Walter White živi.
Pozz svima!
Read More

Tjedni linkovi 24.12.13

Vrijeme je za treće izdanje tjednih linkova. Ovaj put pročitajte što bloggeri misle o Philipsovoj krivulji, a što Solow misli o Greenspanu. Zašto financijska regulacija doživljava katarze krizu za krizom i zašto banke više vole obveznice od investicija u realni sektor. Krugman se pogoršava u cherry-pickingu podataka, ali to ne smeta da načini kolegij na temelju svog bloga. I još o teorijama zavjere, monetarnom YOLO-u, budućnosti i perspektivama obrazovanja, zelenom fašizmu, i mulcu iz “Sam u kući”.
1. Philipsova krivulja je najviše označila 70-e godine, no i danas je u prilagođenome obliku dio NK modela. Stephen Williamson ne drži previše do te relacije 1  2  3  . Krugman kao i obično ima nešto za nadodati 1  2, a Sumner se ne slaže.
2. Bob Solow analizira Greenspanovu knjigu. Mislim da analiza Greenspanova rada i vremena Velike moderacije ne stoji, no vjerojatno ima pravo oko detalja iz knjige. Mislim da je umislio Greenspanovu mea culpu…ali nema veze, ipak je on the Solow.
3. U ovom nadobudnom članku autori zapravo pokušavaju pokazati kako je ideja SiFi-ja – sistemski važnih institucija prilično “oversold” što se očituje u dizajnu novih (i vjerojatno lošijih regulacija) – ali zaista za više perspektive o ovome preporučam Selginov članak iz posta o 100 god. Fed-a.
4. Regulacije, međuostalim, kao nisu razlog lošeg rasta kredita u Europi. Oni minus-postotci u ECB-ovim monetarnim statistikama se ne stvaraju slučajno. U svakom slučaju banke se rješavaju imovina u utrci   stagnirajuće potražnje, visokih udjela NPL-ova i novih, visokih a jednako beskorisnih kapitalnih jastuka.
5. Naravno, banke se okreću RWA friendly državnim obveznicama naštimavajući RWA kako bi udovoljile regulatorima. U Europi je poraslo držanje takvih obveznica u aktivama banaka. Banke i države se odlično slažu samo zato što to regulatori traže. A tko je šef regulatorima…oh wait…
6. Švedski Riksbank posljednjim potezima samo potvrđuje da nije pametno pokušavati kamatnom stopom gušiti rast kredita. Prvo su, unatoč Svenssonovim upozorenjima krenuli u borbu protiv balona i sad su priznali poraz.
7. Krugman brka lonce, ali to je standardna keynesijanska greška korištenja RGDP-a kao proxy za potražnju
8. Možda će njegovi studenti na novom kolegiju o Velikoj recesiji izaći s nečim vrijednijim od ideje zamke likvidnosti. S obzirom da je silabus spojen od njegovih blog-postova, ne bih se čudio da mit o zamci likvidnosti preživi i novu generaciu.
9. Vlade čine svašta svojim građanima, i to ne smijemo zaboraviti iako su zadnjih godina popularnije teorije zavjere koje uključuje bankare. Zapravo, čini mi se da je 2013. VladaRH testirala neku formu LSD-a na građanima jer ne znam kako drugačije objasniti konstantni urnebes. 
10. Zato, Hrvati se ne moraju bojati za svoj način života. Dobro se uvali u kredite, ne plaćaj poreze, nije bitno….država će sve oprostit. Samo kreteni ne ulaze bezglavo u superkul CHF kredite. Spašavanje banaka je loše jer povećava neodgovorno ponašanje. Spašavanje ljudi je totalno OK jer neodgovorni ljudi uopće neće otići u neodgovornu banku koja će neodgovorno (ili manje odgovorno?) dati kredit neodgovornom kompleksašu iz reklame za Pan.
11. Europska unija voli trošiti novac na gluposti. Kao da se već dovoljno novca ne baca u ime zelenih “inicijativa” i idiotskih strategija tipa EU2020. Znamo kako je završila ona 2010 Lisabonska. Čovjek bi pomislio da se nauči nešto od propasti socijalističkih ekonomija 80ih. Sada treba financirati konferenciju zelenih fašista…jer…zeleno je kul & sve to.
12. Zapravo zelene fašiste upravo volim nazivati fašistima jer su obično ljevičari pa znam da to dodatno boli. U svakom slučaju, osim nejednakosti i sličnih agonija, sad mogu dodati i CO2 na listu razloga za revoluciju.
13. Profesionalni nogometni klubovi su loša investicija. Note globalnim investitorima: Ulažite u Hajduk i Dinamo. Priča je ravna ulaganju u veću financijsku instituciju. I kada napravite sranje, novac poreznih obveznika će stići u pomoć. Sve za “javni interes”.
14. Kad već pričam o javnom interesu, možda bi trebalo ponovo razmisliti o cijeloj priči sa sindikatima. Tyler Cowen citira novo istraživanje prema kojem gustoća sindikata i viša “zaštita” radnika smanjuje prinose na vještine. Hm ta priča sa zemljom znanja postaje sve udaljenija, dok razne vrste barijera omogućavaju svim vrstama uhljeba da kasiraju premije koje ne zaslužuju.
15. No zahvaljujući internetu, sve više obrazovnih sadržaja postaje dostupno za one koji misle da mogu naplatiti svoje vještine. Još ima nekoliko godina na američkim sveučilištima su snimanja predavanja i distribuirana kroz iTunesU na uređaja studenata. U međuvremenu postoji cijeli niz web stranica poput Coursere, MIT OCW-a. Vedrana Pribičević navodi da je Internet ključni saveznik. Sustav obrazovanja i sindikati se mogu opirati promjenama no svijet nastavlja bez njih, mogu se uključiti ili postati irelevantni.
16. Internet nam omogućuje još mnogo toga, npr
17. Ali zato mi je žao što mi je omogućio da vidim ovo.
18. Cezaru Milanu je život težak, neki kažu da je ono što radi psima loše. Nemam pojma, procijenite sami.
19. Drago mi je da je 2013. blizu kraja. Cijeli retardluk na RH sceni ove godine je bio gotovo neizdrživ. Pošto je moja teorija da je monetarna politika kriva za sve (recesija = gubitak nade i posla = retardirane ideje zašto = retardirana rješenja kako + milijun nebitnih gluposti o kojima se ne bi inače pričalo) bilo je i razdoblja kad sam u sebi zazivao Weimar-style inflaciju. AK47 je godinama bio rješenje za takve stvari, zato se sa sjetom sjećamo njegova kreatora.
S obzirom da u RH stvari utihnu tijekom sezone, možda bi bilo bolje gledati kako je produžiti cijelu godinu vječnim valovima. Ili su i umjetni valovi nešto protiv čega zeleni imaju nešto za prigovoriti.?
*****************************
Svima sretan Božić i Nova Godina! 
*****************************
PS Oh yes…& that Fed YOLO stuff
Read More

100 godina Fed-a

Danas (23.12.) Fed slavi 100 godina. Kroz ovaj post ću probati ukratko “recenzirati” rad Fed-a kroz prošlih 100 godina. Podjela po periodima koja se koristi je bitna upravo s ciljem definiranja najvažnijih izazova pojedine ere središnje banke SAD-a. Usko vezan s periodima je bio i razvitak ekonomske znanosti, tj mnogo failova FED-a je nastalo upravo iz miskoncepcija ekonomske znanosti pojedine ere. Moji primarni izvori su ova prezentacija Larrya Whitea,  Selgin/Lastrapes/Whiteovog “Has Fed been a failure”, te Nunes & Cole: Market Monetarism: roadmap to economic prosperity. Neću pisati o teorijama zavjere iako ovdje možete naći 5 najčešćih koje komentiraju Horwitz i Calomiris.

Velika depresija koja je započela kolapsom nominalne potražnje sredinom 2008. je nakon dužeg vremena oči javnosti uperila prema Fed-u, danas 100 g. staroj središnjoj banci SAD-a. S obzirom na dubinu recesije u javnosti su se pojavile brojne teorije o izvorima takvog kolapsa. Vjerojatno najpopularniji pogled na cijelu stvar je tzv “financijska kriza” teorija koja  krizu objašnjava kao fail kreditne intermedijacije koja je izvor imala u “kasino bankarstvu”. Druge teorije su se usmjerile na ulogu središnjih banaka. Tako je i propagirana relativno populistička teorija središnje banke koja predstavlja privatni kartel bankara stvarajući cikluse kako bi osiromašila radni narod bla bla. Nešto sam već pisao o tzv Zeitgeist pogledu na cijelu priču. Sličan stav imaju tzv internet austrijanci ili “tinfoil hat austrians” kako piše Lars u jednom postu. Za njih je to primarno priča o bustu koji je međuigra frakcionalnog bankarstva i manipulacije središnje banke. Druge teorije su nešto manje maštovite. Jedna je animal spirits/Minsky stav koji dijele primarno keynesijanci zazivajući fiskalnu politiku zbog “zamke likvidnosti”. Naravno, ovaj pogled se odlično kombinira s teorijom kasino bankarstva. Moj “hunch” je da je to rezultat slabog poznavanja financija ili jednostavno “ideološki touch” koji bolje prodaje tekstove, knjige, pisce. Market monetaristi s druge strane smatraju da je Velika recesija, unatoč promjeni trendova na nekretninskom tržištu i turbulencijama na financijskim tržištima, rezultat loše monetarne politike. Konkretno kontraktivne monetarne politike u lice s šokovima tog razdoblja. Ovakav pogled nije nužno market-monetaristički, npr Bob Hetzel iz Richmond Fed-a, koji priču promatra kroz svoj LAWC okvir (u osnovi fleksibilno ciljanje inflacije korigirane za iskorištenost kapaciteta), također smatra da je monetarna politika bila (i još je) neadekvatna. I danas vidimo da je rasprava oko uloge, instrumenata, cilja i misije monetarne politike Fed-a i dalje daleko od konsenzusa. Kako ćete vidjeti u nastavku, prije osnivanja, ali i kroz posljednjih 100 godina, točnija verzija priče je obično prihvaćena tek nakon što je šteta načinjena.

Dobar citat za početi ovaj review je Friedmanov:

“No major institution in the U.S. has so poor a record of performance over so long a period, yet so high a public reputation.” 

Bankovna panika 1907. je bila svojevrsni poziv na osnivanje središnje banke u SAD-u iako to nije bio prvi pokušaj stvaranja slične institucije. Prethodni “National Banking System” nije bio klasična središnja banka kakvu danas poznajemo, no, to nije bio ni Fed neposredno nakon osnivanja. 1910 objavljeni niz studija Nacionalne monetarne komisije je većinom poduprio ideju središnje banke. Federal reserve act iz 1913. kao zadaće Feda definira:
– nudi elastičnu valutu
– nudi sredstvo rediskontiranja vrijednosnica
– stvara efikasniji nadzor bankarstva.
1977. su nastale promjene kojima je Fed rekalibriran u odnosu na činjenicu da je dolar delinkan od zlata i dobio je zadatak brinuti se za makro stabilnost – cilj upravljanja ponudom novca i kredita koji odgovara dugoročnom potencijalu gospodarstva.

1913. Fed je dobio ulogu ponude sredstva razmjene. Tadašnji Fed nije bio pravi monopolistični izdavač sredstva plaćanja jer je postojanje nekog oblika zlatnog standarda ograničavalo monetarnu kontrolu. Ideja elastične valute je zapravo posljedica neelastičnosti koju je proizveo National Banking System. Prema zakonima koji su regulirali sustav, osnova ponude privatne decentralizirane valute  je tada bila određena jedinom imovinom koju su banke smjele držati kao “kontru” valuti koju su izdavale – državnim obveznicama. Tj ponuda novca je bila određena emisijom državnih obveznica. U vrijeme rata, takav sustav je promovirao inflaciju dok je smanjenje ponude obveznica uslijed manjeg zaduženja države došlo do kontrakcija u ponudi monetarne baze. Nefleksibilni zahtjevi za rezervama su također ograničavali banke u povećanju potraživanja prema njima samima (bilo u valuti ili u depozitima). U čistom free banking sustavu, banke koje izdaju privatnu valutu bi, ovisno o potražnji za istom, vođene profitnim motivom i mogućnošću variranja rezerve, ponudile dovoljno valute što bi osiguralo “elastičnu” valutu u pravom smislu riječi. Ishod bi bio stabilan nominalni dohodak – NGDP.

Glavni razlog stvaranja Fed-a je bio niz bankovnih panika i navala na banke u periodu od sredine 19. st. pa do 1907. To je indirektno vezano za ideju Feda kao ponuđača elastične valute ali i ideje diskontnog prozora. Banke su dnevne potrebe za likvidnošću mogle namiriti kod drugih banaka (kao i danas). U slučaju banke u problemima, tzv “pool” likvidnosti (današnji money market u principu) je funkcionirao preko privatnih kliring kuća koje su se bavile kliringom potraživanja među bankama, a u slučaju panike su pomagale bankama u problemima, dijelom provizijom iz pool-a likvidnosti, a dijelom izdavanjem vlastitih likvidnih sredstava. Ideja diskontnog prozora je bila zamjena kliring kuća u proviziji likvidnosti bankama, tj u ponudi likvidnosti bankama koje su solventne, ali nelikvidne. Taj “mehanizam” koji nazivamo LOLR (lender of last resort) u suštini predstavlja Bagehotov princip pozajmljivanja bankama uz penalizirajuću stopu i samo uz najbolji kolateral. Sve bi to zaokružio efikasniji nadzor bankovnog sustava u rukama Fed-a. Nažalost cijela priča je u startu promašena s obzirom da izvor nestabilnosti nije bio fail nereguliranog sustava, već loše reguliranog sustava. Osnovni problemi koji su izvirali iz monetarnog (bimetalizam/zlato) i bankovnog sustava su imali institucionalno objašnjenje. Calomiris/Haber, kao i Selgin u spomenutom članku, opisuju borbu state banking lobija (agrarni lobi)  i današnjeg Wall Streeta (big banks) kao izvor nestabilnog bankovnog sustava SAD-a u odnosu na Kanadski ili Škotski. Friedman, slično, opisuje borbu vezanu za ulogu srebra u monetarnom sustavu te nacionalne političke implikacije odabira zlata u SAD-u, kao i implikacije tih odluka na pojedine političke sustave na svijetu.

Sve činjenice ukazuju na to da su restrikcije branchinga (nacionalnog sustava poslovnica) onemogućavale elastičnu ponudu valute. State banks lobi je sve do 80-ih godina spriječavao širenje banaka preko granica država. Cilj je bio spriječiti Wall Street bankare da otvore podružnice i tako konkuriraju lokalnim bankama, koje su u to doba najviše služile lokalne poljoprivrednike. Zalagali su se za povratak srebra jer su (vjerojatno krivo) vjerovali da će to povećati inflaciju i tako smanjiti njihove dugove (i povećati cijene). S druge strane big bank lobi se zalago za nacionalnu dozvolu za uspostavu poslovnica. Rezultat je bio česte panike i navale na banke koje su bile gotovo sezonske. Male banke, ograničene na svoje države, bi posebno u jesen, kada je (valjda?) žetva, bile pod pritiskom. S obzirom da nisu bile diverzificirane, te da nisu imale mrežu poslovnica kojom bi prikupljale depozite, ne bi mogle ispuniti zahtjeve za valutom te bi propadale. Uz reguliranje reserve ratia i restrikcije na stvaranje depozita/valute, zabrana branchinga je zbog povećane potražnje za novcem u određenim perioda stvarala nestabilnost dohotka i česte panike. Kontrast je bio nisko regulirani, kanadski sustav gdje je postojalo nekoliko velikih, dobro diverzificiranih i rasprostranjenih banaka koje su mogle ispuniti potražnju stvaranjem dovoljnih količina privatne valute.

U ovom periodu, prevladavajuće mišljenje je bilo da je privatno inherentno bankarstvo nestabilno, te da je potrebna državna kontrola. Monetarna komisija se fokusirala na primjere Reichsbanka i BoE, te je predložila rješenje za problem kojem zapravo nije razumjela izvor.

Zanimljivo je napomenuti da je big bank (možda bi bilo bolje zvati “wannabe big bank” lobi, kad usporedimo sa trendom u današnjem bankarstvu) 1894. kao odgovor na National Banking Act predložio tzv Baltimore plan, nazvat po Baltimore Clearing House Association koji se zapravo zalagao za sustav sličan kanadskom. Možda je danas čudno čitati kako su bankari s Wall Streeta bili “good guys”, no to je nepravilan način razmišljanja. Stvari su rijetko crne ili bijele. Ovi bankari nisu marili za potencijalno stabilan ishod njihova plana, koliko su htjeli dobiti priliku za širenje. Jednako kao i u slučaju institucionalnih promjena u Engleskoj koje su omogućile uključivanje nove proizvodne elite, te olakšale put industrijskoj revoluciji. Ni tada pozitivna promjena nije nastala iz benevolentnosti jedne interesne skupine, već iz, kako i ime kaže, interesa te skupine kojoj je tada “nazadna” kruna sa postojećom elitom onemogućavala pristup političkim institucijama i slobodu poduzetništva. Detaljnije o ovome pročitajte u Acemoglu i Robinson u “Why Nations Fail”, a i Vuk ovdje ima kratki pregled dok piše o Velikoj divergenciji. Nažalost, pogrešan pogled je prevladao i 1913. je donešen Federal Reserve Act.

Prva desetljeća Fed-a
Iako je glavna uloga Feda trebala biti smanjenje bankovnih panika. Selgin navodi:

However, more recent and consistent accounts of the incidence of banking panics suggest that the Fed did not actually reduce their frequency. Andrew Jalil (2009) concludes, on the basis of one such new reckoning, ―that contrary to the conventional wisdom, there is no evidence of a decline in the frequency of panics during the first fifteen years of the existence of the Federal Reserve‖ (ibid., p. 3). That is, there was no reduction between 1914 and 1930, and hence none until the conclusion of the national bank holiday toward mid March of 1933. 

Par godina nakon osnivanja Fed-a je počeo i Prvi svjetski rat što je značilo suspenziju zlatnog standarda koji je nakon Građanskog rata zamijenio bimetalizam u SAD-u. Inflacija je eksplodirala te se nekoliko godina zadržala na razinama od 10-20% što je bio veliki kontrast u odnosu na period prije.

20-e godine su počele sa depresijom i značajnom deflacijom. Prekid embarga na izvoz zlata 1919. je utjecao na smanjenje monetarnog zlata. Fed je podignuo diskontnu stopu što je zaustavilo izljev zlata ali i uzrokovalo deflacijsku spiralu i recesiju kako bi se izbjegla suspenzija konvertibilnosti u zlato. Visoke realne kamatne stope i deflacija su naštetile i dalje najvećem sektoru ekonomije – poljoprivredi. Zanimljivo da je agrarni lobi tvrdio da je Fed u ovoj instanci radio u interesu Wall Streeta. Melzer tvrdi da je porast realnog monetarno agregata uz snažan priljev zlata iz Europe uzrokovao oporavak, za razliku od tvrdnji koje često čujemo u libertarijanskim krugovima da je neki ekvivalent “austerity” politika smanjenja države doveo do ozdravljenja. D. Kuehn ide u detalje. Bitno je napomenuti da zlatni standard nije uspostavljen u punom obliku, već kao tzv “gold exchange standard” koji je podrazumjevao ograničenu konvertibilnost u zlato. Tj s obzirom na BoE status svjetske monetarne sile, dio zlata su zamijenili sterling potraživanjima. Dok je klasični zlatni standard nastao “organski”, novi sustav je zahtijevao koordinaciju monetarnih vlasti i time, kroz divergirajuće nacionalne interese posijao sjeme svog uništenja.

20-e godine, “roaring 20s” su predstavljale period booma, stabilne inflacije i rastućih burzovnih indeksa. Dok je SAD vodio restriktivnu monetarnu politiku sterilizirajući ulaz zlata, Britanija je pokušavala uspostaviti plaćanje u zlatu, no pritisak na funtu zbog odljeva zlata u SAD je otežavao situaciju. od 1924. Benjamin Strong je u dogovoru s BoE započeo operacije na otvorenom tržištu kako bi olakšao pritisak na funtu i možda okrenuo britanski odljev zlata, omogućujući povratak na punu konvertibilnost. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg su Hayek i Robinson smatrali da je Fed uzrokovao Veliku depresiju tako što je stovrio prethodni boom.

Eventualni nesretni pokušaj Fed-a da diskontnom stopom zaustavi “špekulativni” balon na tržištu dionica je dao impuls početku Velike depresije. Kolaps potražnje je pogoršan činjenicom da Fed nije radio posao koji mu je zadan – LOLR. Propadanje banaka je uzrokovalo kolaps ponude novca i  nominalnog dohotka te deflaciju. Iako je Fed smatrao da je monetarna politika ekspanzivna zbog niskih kamatnih stopa, Friedman i Schwartz međuostalim navode i rast realnih stopa uslijed deflacije.
1933. dolar je odvojen od zlata i monetarna masa je povećana s ciljem vraćanja nivoa cijena na razinu od prije krize. Do 1937. NGDP je ponovno rastao.

1937. u strahu od inflacije Treasury je počeo sterilizirati priljeve zlata, Fed je povećao zahtjev za rezervom. Gauti et al (2006) pokazuju da je sama komunikacija o ciljnoj inflaciji imala presudni utjecaj na kontrakciju 1937.

Poslijeratno razdoblje se može podijeliti u više perioda. Ovaj grafikon rasta NGDP-a iz Nunes & Cole pokazuje kako su periodi podijeljeni.

Izvor: Nunes & Cole

Zlatno doba
60-e godine su donijele novi impuls globalnom prosperitetu. Nakon 50-ih i poslijeratne obnove gospodarstvo je na stabilnoj stazi rasta. Novi ekonomski konsenzus je išao u smjeru intervencionizma s naglaskom na fiskalnoj politici. Cilj ekonomske politike je ostvarenje potencijalnog rasta i pune zaposlenosti. Presjednikovi savjetnici su konstantno precjenivali kolika bi bila prirodna stopa nezaposlenosti. Sredinom 60ih nominalni output je počeo rasti i preko potencijalnog što je počelo stvarati inflacijske pritiske.

Izvor: Nunes & Cole *Lijevi graf je procjena presjedničkog ekonomskog savjeta, drugi graf prikazuje rast u odnosu na novoprocijenjeni potencijalni rast

Unatoč pogreškama u ekonomskoj analizi, 60e su ipak bile desetljeće rasta i optimizma. Fed je unatoč deklarativnoj nezavisnosti bio aktivan sudionik, primarno financirajući aktivističku fiskalnu komponentu.

Velika inflacija
Kao što ime kaže, 70e su bile vrijeme povišene inflacije. Nastavak trenda u politikama se nastavio. Primarni cilj je bila puna zaposlenost. Utjecaj na ishode u ovom razdoblju su imale dvije teorije koje su se pokazale neistinitima. Prva je ideja da inflacija nije monetarni fenomen. Policy makeri su smatrali da je inflacija rezultat rigidnosti poput moći sindikata i oligopolnih proizvođača te odluka OECD-a. Prema tome nisu mislili da monetarna politika ima moć utjecati na rast cijena. Vođeni takvim razmišljanjem Nixon je uveo kontrole cijena – tj 90-dnevno smrzavanje cijena 1971. Cijene su nastavile rasti, a kontrole su u nekim sektorima prouzročile nestašice.
Druga greška je dolazila iz uočenog trade off-a između inflacije i nezaposlenosti. Velikani ekonomske misli poput J.Tobina su smatrali da relacija vrijedi u dugom roku. Smatrali su da je puna zaposlenost ultimativni cilj politike te da je ostvariv kreiranjem oko 4% inflacije, za oko 4% nezaposlenosti. Fokus na nezaposlenost je inducirao Fed u stop & go politiku u momentu kada su se događali naftni šokovi. Unatoč rastu cijena uslijed šokova, što je i očekivano, Fed je stezanjem politike na rast cijena te ekspanzivnom politikom zbog rezultirajuće inflacije pogoršao devijacije od trenda, tj povećao volatilnost outputa. NGDP stopa rasta se povećavala kroz cijele 70-e godine dok je realni rast ostao sličan kao i prije. Philipsova krivulja je prestala vrijediti, npr:

Izvor: Nunes & Cole

Kao što su i Friedman i Phelps primijetili, u situaciji kada javnost počne očekivati rast inflacije potrebna je uvijek viša inflacija za postizanje cilja. U dugom roku inflacija teži beskonačnosti kako agregatna potražnja “pritišće” kapacitete za dugoročni rast/dolazi do prilagodbe očekivanjima, tj postoji tzv NAIRU – non accelerating inflation  rate of unemployment, stopa iza koje nema smisla vršiti monetarnu ekspanziju ako je cilj puna zaposlenost. Nespremnost prihvaćanja ovih zaključaka, uz činjenicu da je inflacija monetarni fenomen, je zapečatila 70-e kao period “Velike inflacije”.

Izvor: Nunes & Cole

Volckerova disinflacija
Visoka inflacija je kroz 80-e postala glavni neprijatelj. Volcker je prihvatio činjenicu da je inflacija problem te je bio spreman inducirati recesiju da je zaustavi. Do sredine 80-ih dvoznamenkasta inflacija je bila stvar prošlosti i pripremljen je teren za Veliku moderaciju.

Velika moderacija
Period od sredine 80-ih do 2008. nazivamo Velika moderacija – dva desetljeća sa znatno smanjenom frekvencijom recesija, stabilnim rastom outputa i niskom inflacijom. Alan Greenspan, nazvan maestro, je navigavao Fed monetarnim vodama do 2006. Iako nije službeno  bio meta, NGDP je više-manje rastao trendom. Greenspan je čak jednom prilikom naglasio kako je u biti stopa nominalnog dohotka od 4,5% cilj, a monetarna masa instrument. Nije sigurno da je Velika moderacija rezultat samo monetarne politike, gotovo je sigurno da je monetarna politika igrala bitnu ulogu. Neki tvrde da su ta dva desetljeća stvar sreće, no Greenspan je navigavao kroz brojne krize (od crasha dionica i S&L krize krajem 80ih, Zaljevskog rata, azijske krize, ruske krize, LTCM krize, dot-com balona) relativno uspješno i pri predavanju mjesta guvernera Bernankeu, NGDP je ponovo dotakao trend liniju.

Iako mu mnogi spočitavaju “puhanje” housing balona, mislim da je Greenspan više odgovoran za dot-com balon. Krajem 90ih SAD su ostvarivale impresivan rast na krilima internet booma. Pozitivni supply šokovi stvaraju negativan pritisak na inflaciju.

Uslijed slabljenja inflacije od 1997, krivo interpretirajući uzroke, Greenspan je olabavio monetarnu politiku pokušavajući vratiti inflaciju prema 2%. mislio je da inflacija slabi uslijed šokova uzrokovanih Azijskom krizom i propašću LTCM-a. David Beckworth pokazuje da u periodima rasta produktivnosti, ciljanje inflacije može proizvesti boomove cijena imovina. U svakom slučaju Velika moderacija je naglo prekinuta Velikom recesijom. +ne mislim da je Fed uzrokovao housing bubble.

Velika recesija
Velika recesija je predstavila novo preispitivanje svega što je vrijedilo prije. Unatoč dramatičnosti krize na živote običnih ljudi, policy makeri zarobljeni u prethodnu paradigmu ciljanja inflacije i instrumenta kamatnih stopa produžuju agoniju. Bernanke je prilikom preuzimanja palice, čini se zaboravio sve ono što je napisao u dotadašnjoj akademskoj karijeri. Cijene nekretnina su 2006 dosegle vrhunac. Došlo je do “hlađenja” aktivnosti u tom sektoru. Unatoč padu zaposlenih u tom sektoru ukupna zaposlenost je i dalje nastavila rasti. Sredinom 2007. suspenzijom fondova BNP paribasa došlo je do svojevrsne krize na tržištima novca no do rujna 2008. tržišta su funkcionirala uz nešto višu stopu neosiguranog segmenta. Kroz ljeto 2008 inflacija je naglo porasla reflektirajući negativni supply shock koji je izvor imao u rastu cijena nafte. Unatoč padajućem outputu kroz ljeto, Fed je stavio primarni naglasak na inflaciju*, iako je sam Bernanke koautorirao paper u kojem je zaključak bio da negativne posljedice naftnog šoka nastaju primarno zbog reakcije monetarne politike koja pokušava depresirati domaću potražnju kako bi održala nivo cijena. Nakon propasti Lehman Brothersa, stope na tržištima novca su eksplodirale, dolar je porastao, realni prinosi na obveznice su porasli, burzovni indeksi su zaronili – tržišta su govorila da je monetarna politika pre-restriktivna.

Break even inflation rate
S&P 500
3m LIBOR USD

Na sastanku nekoliko dana nakon propasti Lehmana, FOMC je odlučio da su rizici za rast izbalansirani a da je prijetnja inflacija. Kako Sumner napominje, break even inflacija – inflacijska očekivanja su na taj dan bila 1,23% za sljedećih 5 godina. Ne reagirajući u lice s poremećajem, monetarna politika je dovela do kolapsa monetarne potražnje.

* greška je u legendi, boje/nazivi serija bi trebali biti obrnuti

Osim toga, Fed je značajno zanemario, pa čak i zloupotrijebio svoju LOLR funkciju neopravdanim spašavanjem pojedinih institucija, dok je druge puštao da propada**. Umjesto da je provodio ekspanzivnu monetarnu politiku koja bi preko operacija na tržištima povećala likvidnost, Fed je ciljao pojedina tržišta i njihove spreadove, stvorio operacije za odlaganje loših imovina, omogućio pristup brojnim irelevantnim institucijama. Percepcija  da je dubina krize rezultat financijskog šoka ne opravdava abritrarnost i diskreciju u pristupu. Kolaps nominalnog dohotka kojemu je Bernanke presjedao je poremetio cjenovni sustav i onemogućio efikasno funkcioniranje financijskih tržišta stvarajući asimetriju informacija na tržištima novca, uništenje shadow bankinga i cijelih imovinskih klasa koje su bile ekvivalent institucionalnog novca.

U trenutku kada je kamata dotaknula nulu, Bernanke je odbio iskoristiti savjete za Japan i samo oprezno prilazio aktivnijoj monetarnoj politici, dok su se u javnosti vratile ideje o potrebi fiskalne akcije koja je porezne obveznike skupo koštala a nije poboljšala situaciju.

Krajem 2012 Fed je forward guidance pojačao vezivanjem za ciljeve i počeo treću rundu QE-a, ovaj put bez vremenskog ograničenja i vezan za poboljšanje tržišta rada. Mjesec dana prije, Michael Woodford, trenutno najveća faca u svijetu monetarne ekonomije, je izašao za govornicu na monetarnoj konferenciji Fed-a u Jackson Hole-u, Wy. javno endorsao NGDP level targeting. Uz C.Romer, B. DeLong-a, P.Krugmana i veliki broj drugih ekonomista i analitičara (npr Goldmanov Hatzius) Uskoro su mediji počeli prenositi priču o profesoru i blogeru udaljenom od monetarnih centara moći poput Princetona, koji je utjecao na hrabru odluku Fed-a. Iako Sumner preferira NGDPLT, novi zahvat Feda je pokazao nekoliko točaka koje naglašavaju market monetaristi.
1. Nominalni dohodak je bitan – sve više u medijima (upalite CNBC) čujemo ljude da spominju nominalni dohodak i ulogu središnjih banaka koja je vezana za NGDP.
2. Monetarna politika je efektivna i kad kamatna stopa dosegne 0 – QE vezan za eksplicitne mete je najbolji dokaz***
3. Monetarna politika determinira nominalnu potražnju (implikacija da je fiskalna nebitna) – Sumnerova kritika.
4. Implikacija od 3 je monetarni offset – u slučaju jako kontraktivne fiskalne politike, monetarna politika ima moć offsetati negativne efekte smanjene državne potrošnje.
5. Tržišta su bitan indikator za monetarnu politiku.

Prije svega mislim da je 2013. godina bila godina monetarnog offseta. Unatoč padajućem tempu državne potrošnje i šoku koji je izazvan zatvaranjem većine državnog aparata, burzovni indeksi skoro nisu ni reagirali, rast novih poslova je nastavio jednakim tempom, NGDP (NGDI) je također nastavio putem koji je Fed implicitno postavio. Još zanimljivije, u Q3, posljednji revidirani podaci pokazuju rast o 4,1% GDP-a unatoč government shutdownu. U svakom slučaju, market monetarism nije “end of macro” kako su neki pisali, ali je na dobrom putu da u slučaju “retargetinga Fed-a” poboljša rezultate sljedećih 100 godina Feda, ili kako Lars predlaže, da ga eliminira.

Citirajući Larsa Christensena: Its time for the second monetarist counterrevolution!

PS. Fed ima video

*Zanimljivo je da je komponenta housinga u CPI-u i dalje pokazivala rast cijena i nakon sto su pale 20-ak% jer BLS u izračunu CPI-a ne koristi cijene nekretnina već nekakav “rental” ekvivalent
**Detaljnije o ovome pročitajte u Selgin/Lastrapes/White.
***Vezano za točku 2. btw, mislim da je odličan primjer i Japan.

Read More

Počeo tapirluk

Više info na ovom videu
Tržišta su ipak poletjela na vijest, mislim da je to zbog
– skromnog smanjenja
– naglaska na inflaciju uz nezaposlenost
– naglaska da trajanje QE-a nije ograničeno.
Reakcije tržišta sumirane u ovom snapshotu:
Read More

Haruhiko is the best

Šef BoJ-a je dao intervju FT-u. Evo par zanimljivih dijelova

O dosad učinjenom poslu:


“I think I can say we are half way,” he says. “The latest statistics show that the inflation rate has reached 0.9 per cent. But there is still a long way to go.” He says the bank intends to achieve the 2 per cent inflation target and maintain it in a stable manner. “It’s no good just to touch on the 2 per cent and then go down to 1 per cent or less,” he says.

This has led to an upward shift in inflation expectations, which he notes have been “rising steadily but moderately. Many indicators show that expected inflation may be 1-1.5 per cent.

O kanalima kroz koje novi smjer monetarne politike djeluje:


“We envisage basically three channels through which the quantitative and qualitative easing would affect the economy. The first is the massive amount of purchases of Japanese government bonds, which would suppress long-term interest rates* over the entire yield curve. The second channel is a ‘portfolio rebalancing effect’. Banks, companies and households would shift their portfolios, now dominated by fixed income assets, towards riskier assets, including lending to the economy. The third channel is shifts in expectations.

O mogućem neuspjehu u dostizanju cilja od 2% CPI-a u 2015.


The implication, then, is that the MPC should do even more. This leads to discussion of what happens after the second year of the new policy. “Our QQE is not time-constrained,” Mr Kuroda responds. “Our guidance is condition-based. So without any new kind of decision, the current QQE can continue until the 2 per cent inflation target is achieved and maintained in a stable manner.”

Neki na tržištu sumnjaju u ispunjenje cilja?


“The differences for this fiscal year and next are small.” But in fiscal year 2015, the bank expects to reach 1.9 per cent inflation, while market economists expect the rate to stay around 1 per cent. He suggests that the source of this difference might be that the bank thinks that “as the actual inflation rate rises from negative to 0.5 per cent, 1 per cent, 1.5 per cent, and so forth, inflation expectations will also rise gradually”. Market forecasters may doubt this.

Previše inflacije?


Mr Kuroda is not worried. “Raising the inflation rate as well as the inflation expectations from negative to 2 per cent, that is quite challenging. On the other hand, to stop inflation from rising beyond the 2 per cent target, that is less challenging.”

Zašto istrijebiti deflaciju, zemlja je relativno dobro prošla razdoblje 2000-2008?


“Actually, deflation started around 1998,” he responds. “But it has been relatively mild. On average, a 0.5 per cent decline in prices year-on-year. Because prices are declining, people just tend to delay expenditures. So we have a continuous demand shortage and the gap has been filled by continuous fiscal stimulus.
“Second, holding cash became relatively profitable. So corporations accumulated cash. At this stage, they hold nearly 50 per cent of GDP in cash. And they don’t invest much. In the past 10 to 15 years they invested less than their cash flow in physical assets.”

Rast plaća?


This does not worry Mr Kuroda. “In Japan, in the past 20, 30 years, including the 15-year deflationary period, if you look at wage increases and price increases you find very similar movements. That means that unless wages are rising, prices will not continue to rise, and unless prices are rising, wages will not rise.”

Mislim da je Kuroda trenutno jedini guverner veće središnje banke koji zaista zna što radi, i zašto to radi. Postavio je nominalni cilj i spreman je učiniti što god treba da ga postigne. Očito razumije rizike i koje su vjerojatnosti loših posljedica. 
Uz ovo pogledajte i Larsov postove 
I posebno ovaj koji se odnosi na sadržaj predzadnjeg pitanja.
Osim toga, nikad nije loše pročitati Friedmanom “Reviving Japan”, Kuroda ga je poslušao:

There is no limit to the extent to which the Bank of Japan can increase the money supply if it wishes to do so. Higher monetary growth will have the same effect as always. After a year or so, the economy will expand more rapidly; output will grow, and after another delay, inflation will increase moderately. A return to the conditions of the late 1980s would rejuvenate Japan and help shore up the rest of Asia.

Moji prijašnji postovi o Japanu:
*jedna stvar gdje mislim da možda misli na realne stope (?)
Read More

Tjedni linkovi 16.12.13

Vjerovali ili ne, prošlo je tjedan dana od prvog “izdanja” Tjednih linkova, “priloga” Money Mischiefu koji izlazi svaki ponedjeljak :). U ovom “broju”: priče iz svijeta monetarne politike, intrige iz regulatornih krugova, ideološki ratovi Vatikana, odgovor na pitanje kako spasiti tvornicu kosilicom i  koliko je ugljen zapravo zelen + još nešto o agoniji radnika u bitcoin rudnicima, problemima ovaca na Pagu,  što je to Occupy Suburbs, je li dobro tući djecu, zašto je Microsoft dosadan, što čitati preko praznika itd.  Uživajte!
1. The Economist o stanju kreditiranju poduzeća u Britaniji. Zanimljiv quote

A 2012 study of 45 countries by Thorsten Beck of Tilburg University found that higher lending to firms is associated with higher growth. Higher lending to people is not.

Čini se da je prvo “globalno” desetljeće CEE zemalja pokazalo nešto drugo. Možda je ključ u riječi “sustainable”?  No nikad nežemo biti zadovoljni ni ovakvim informacijama*. Krenuti ćemo gledati situaciju unutar sektora itd itd…sve do pojedinog kredita za koji je ipak banka odredila zašto će biti odobren. Zato “quantitative easing beats credit easing”, tj credit easing je bliži biranju pobjednika. Opet – monetarna politika ciljanja NGDP-a pametnim (ili nikakvim) regulacijama je bliža manjem uplitanju u alokaciju. Što su i zašto makroprudencijalne mjere nisu pametna regulacija pogledajte ovdje. Zasto bi banke ulagale u firme kao prije krize kada NGDP (potražnja/earnings growth) ide sporijom i drugom stazom od očekivane prije crasha. Zasto bi firme potraživale kredite? Zašto je bankama u situaciji kad ih regulatori tjeraju na smanjenje leveragea bolje uzeti u aktivu RWA friendly državne obveznice od nepovoljnih kredita poduzećima. Jel to razlog zašto nećemo imati manje klimav financijski sustav?
2. Još jedan od načina ubijanja financijskog sustava je porez na financijske transakcije. Konkretno, porez je OK ideja – stvoreni moral hazard i eksternaliju krize plaćaju oni koji su profitirali. Ostaje pitanje koliki bi trošak bio sa stabilnim NGDPom i bi li trebalo slične incentive uperiti prema centralnoj banci? U svakom slučaju, čini se da će, osim uništenja konkurentnosti fin. centara kontinenta, porez na transakcije eventualno imati tendenciju uzrokovati nove probleme sa ponudom sigurnih imovina i kratkoročnog financiranja jer je stopa bitno veća od zarade kako pokazuje kako pokazuje grafikon iz ICMA izvještaja o efektima takvog poreza. 
Smanjenje od 66% (pogledati report) na kratkoročnom repo tržištu nije malo. Troškovi će se prebaciti na klijente, a ako mislite da vi niste klijenti u takvim transakcijama, gadno se varate jer repo-tržište je krvotok kratkoročnog financiranja cijelog sustava. To je mjesto gdje počinje maturity transformation. Dodatne troškove mora netko snositi, i to nižom mirovinom zbog većih naknada fonda ili višom kamatnom stopom na kredit ili oportunitentim troškovima jer će dio projekata koji ne prolaze granicu profitabilnosti značiti i manje investicija i radnih mjesta. Ako države/političari misle profitirati…gadno se varaju jer će porez na transakcije biti pirova pobjeda.
3. Još jedna, vjerojatno beskorisna mjera, je nedavno prihvaćeni “Volcker rule” koji u srži za ideju ima zabraniti bankama “kockanje” s tuđim novcem. U ostalih 799 stranica je ideja razrađena do kraja. Ili nije. Čini se da će neki od tradeova koji su zadnjih godina odjeknuli u javnosti i dalje biti mogući. U biti je i pitanje što bi se dobilo čak i da ih se zabrani.
4. Kako najstarija svjetska banka preživljava krize pogledajte ovdje.
5. Približava se posljednji FOMC sastanak ove godine. Odluči li Fed smanjiti kupnje imovina kroz QE imati će problem objasniti što zapravo pokušava. To je problem kada promatraju kamatnu stopu kao primarni instrument. U svakom slučaju 2013. je godina monetarnog offset-a. Japan i SAD pokazuju kako je monetarna politika ono što je bitno. Unatoč paničarenju keynesijanaca oko gašenja vlade u zadnjem kvartalu godine, NGDP i payroll rast nisu impresionirani razvlačenjima po kongresu jer Fed daje tempo. Jedini bitan austerity je onaj monetarni. To najbolje pokazuje eurozona.
6. Možda će i bolji rezultati doći od novog vice guvernera Fed-a, Stanley Fischera, bivšeg šefa izraelske narodne banke koji je i u teoriji i u praksi naklonjen NGDP targetingu.
7. Htjeli mi to ili ne, 2013. se bliži kraju a Atlantic predstavlja listu najvažnijih grafova godine. Moja bi izgledala drugačije, ali svejedno bacite pogled.
8. Prošlih tjedana imamo svojevrsni deja-vu 2008 i 2009. godine. Sve je počelo s Papom i njegovim bash-anjem kapitalizma (npr.). Naravno, njegova kritika nije ništa pametnija od one koja dolazi od mularije s FFZG-a. Izbjegavanjem postavljanja pravih pitanja ne vidimo probleme te ćemo propustiti i najbolja rješenja. Ali to je nebitno, sad smo službeno u ideološkom ratu. Neki misle da Papu treba podučiti dok Caroline Baum s Bloomberga dodaje ratoborniju notu (by Andrew Napolitano):

Judge Andrew Napolitano takes issue with Pope Francis’ critique of capitalism, laid out in his recent encyclical. “Thank God, so to speak, that his teaching authority is limited to faith and morals, because in matters of economics, he is wide of the mark,” Napolitano writes. I plead ignorance on the relationship between religion and economics, so I’ll gladly defer to Napolitano: “The Pope seems to prefer common ownership of the means of production, which is Marxist, or private ownership and government control, which is fascist, or government ownership and government control, which is socialist. All of those failed systems lead to ashes, not wealth. Pope Francis must know this. He must also know that when Europe was in turmoil in 1931, his predecessor Pius XI wrote in one of his encyclicals: ‘(N)o one can be at the same time a sincere Catholic and a true Socialist.'”

9. Sjećamo se i 2009 te spašavanja auto industrije. Bloomberg ima jako zanimljiv tekst o povratku Cryslera. Podnaslov “How US workers rebuilt an industry” je očito na istoj ideološkoj noti s Papom, posebno jer je priča o povratku proizvodnje u Jeep Chreokee tvornicu u Detroitu prije svega vezana za white-collar djelatnike managerskog statusa – od prethodnih CEO-a, chief designera, voditelja proizvodnje. Ako od-zoomiramo timeline, vidjeti ćemo da su u slučaju Chryslera, kroz spašavanja od bankrota 1980, 1987 i 2009. najveći junaci porezni obveznici i predsjednici Reagan i Obama te Fiatov CEO Marchionne. Priča o radnicima je zapravo priča o segragaciji koju su osigurali sindikati da bi se uopće pokrenula proizvodnja, stvarajući jednu “kastu” s predkriznim plaćama i drugu s upola manjima. To nije ništa čudno s obzirom da ljudima promiče činjenica da se to događa i na nacionalnoj razini. Radnici su jednog dana došli na posao i sredili tvornicu. I dok nas Bloomberg vodi kroz priče pojedinih radnika, ipak se stvara nekakav pozitivan dojam i optimizam. Samo da se ponovo ne dogodi da nedostatak tržišne discipline, koji je nakon spašavanja, 90ih inicirao loše upravljanje koje je proizvodnjom primarno SUV-ova u bubbleicius količinama, paralizirao prostor za disanje i prije pravog udara krize.
10. Ova priča postaje aktualna zbog vijesti o izlasku države iz vlasništva GM-a. U slučaju auto industrije porezni obveznici su izgubili oko 10 mlrd USD, dok su na spašavanju banaka zaradili. Matt Yglesias naglašava nešto što ne bi nikad očekivali od ljevičara (bar kod nas):

You don’t need to buy that story in both or either cases (I have mixed feelings about it) but it’s just not a story about financial costs. If there’s a problem with the bailouts, it’s precisely that saving the firms rather than letting them die and be replaced by something else is a problem. The money isn’t the issue.

12. Slična priča, samo ovaj put o spašavanju države, dolazi iz Irske.
14. Globalni hippy, OWS, progresivni pokret gube svoje omiljeno prijevozno sredstvo. Proizvodnja VW kombija koji se kroz desetljeća pokazao kao najbolje oružje protiv globalnog kapitalizma i mjesto za uživanje LSD-a ide u povijest. Zamjena dolazi u obliku Like-revolucije.
15. U Njemačkoj na scenu stupa druga “velika” koalicija od 2000. Ovaj put su stvari nagnute prema ciljevima SPD-a, no najveći problem ostaje zakon o poticanju obnovljivih izvora energije koji njemačke građane pljačka već godinama. Cijela stvar se lagano urušava uz rastuće troškove jer stvar zahtjeva visoke investicije koje se ne ostvaruju tempom koji su centralni planeri zamislili. Mnoge kompanije su ušle na tržište da bi shvatile da i gurkanje za subvencijama predstavlja problem kada nema osnovne infrastrukture da se one ostvare. Tako je propast proizvođača elektrana na vjetar sa sobom odnijela 70.000 uloga njemačkih građana. To se nije dogodilo ni bankama u krizi.  Reforma je najavljena, no koliko je zeleni fašizam pitanje korupcije i lobiranja će se pokazati i tu. Naime u reformi će posebnu ulogu dobiti (vratiti) proizvođači ugljena i vlasnici takvih elektrana, zahvaljujući U. Freeseu (SPD) koji ima ulogu u procesu. Treba li napomenuti da Freese sjedi u nadzornom odboru njemačke jedinice švedskog Vattenfal-a koji ima elektrane na lignit. On je predstavnik interesa radnika. Tko kaže da su rad i kapital u osnovi suprostavljeni? 
14. Ali svi će problemi okoliša biti rješeni ako svijet spasimo masovnom krađom globalnog bogatstva i misalokacijom u ime zelenih planova, koji su kao i obično površno izračunati i koštaju uvijek višestruko više zbog iste stvari koja je dovela do pada socijalizma u svijetu.
15. Jedna stvar koju obično svi zeleno socijalni licemjeri obožavaju je dobar smartphone. Iako se u kineskim (Foxcon et al) tvornicama proizvodi većina elektronike, činjenica je da je Apple ipak omiljena meta dušebrižnika svih vrsta. Čini se da su mnogi zaista odlučni da kineskim radnicima oduzmu kruh iz usta velikom brigom oko radnih uvjeta. Zaboravlja se da će im taj rad omogućiti akumulaciju kapitala, veću produktivnost i standarde života od onoga koji su imali na selu, prije nego su se na ulazu u tvornicu čupali za posao. U svakom slučaju nije humano da mogu zaraditi produženim radom pa je najbolje da dušebrižnici osiguraju da im dohodak padne ispod onog koji žele zaraditi ograničavanjem radnih sati. Ili im dati veću cijenu sata tako da s istom brojem sati zarade više(?). Efekte takvih intervencija pokazuje Samsung koji napušta proizvodnju u Kini. Svi oni kineski radnici koji će od toga profitirati su iznimno sretni i zahvaljuju dušebrižnicima što su im omogućili veća prava. Sad ne moraju ni dolaziti na posao. Jedan od razloga zbog kojeg ne mogu uživati u ostvarenom napretku je i ovaj:
Even so, millions of migrants who have moved to towns and cities can’t benefit from urban welfare, education and health services because the household registration system, known as hukou, classifies them as rural residents.

16. Kinezi bi mogli jesti kvalitetniju hranu, čini se da su kompanije zaključile da je bolje konkurirati većom kvalitetom. Sad mi recite da je KP luđa od EK. U Kini tržište podiže kvalitetu dok u razvijenoj EU proizvođač ovaca na Pagu plaća po par tisuća kuna da bi prodao janje, jer moraju to odobriti veterinari i još nekakvi birokrati, kojima ipak treba platiti put iz Splita. (Plodovi zemlje, 15.12) Uvijek sam mislio da vjerujemo “našemu”.
17. Možda da se unatoč tome gladni Kinezi zaposle u eksploativnim bitcoin rudnicima stvarajući, kako bi američki Treasury rekao, globalni deflacijski bias?
18. Slične probleme s pravima radnika u RH nemamo. Zapravo su prava radnika niska i za to su krivi neoliberali. Vedrana Pribičević naglašava gdje je zabuna.
19. Unatoč svemu, ne sviđa vam se 1%. Ovaj članak pokazuje da je zapravo 20% gore od 1%. Škrtci više srednje klase misle da je dosta da plaćaju 80+ poreza na dohodak u SAD-u. Tj. top 40% po dohotku plaća 109% poreza. Doljnjih 40% je u minusu. Mislim da ih čeka Occupy Suburbs, Apple već trlja rukama jer zna se da je ta vrsta hipsterluka najbolji biznis.
20. Zašto Microsoft već jedno desetljeće ne trlja ruke pokazuje ovaj intervju s Steveom Ballmerom. Novac je dobra stvar, ali profiti se zarađuju tako da se proizvod i potrošač stave na prvo mjesto.
21. Matt Busigin pokazuje gdje je otišao novac radnika. Poznata je činjenica opadanja udjela plaća u GDP-u
Prva ideja je, da je pad uzrokovan rastom udjela profita, što djelomično i je točno s obzirom da se profiti nalaze na povijesnom vrhuncu. *Pitanje je što to znači za radnički crowding-out u SAD-u jer rast prihoda S&P tvrtki ima veću korelaciju s globalnim NGDP-om. Tj profiti se stvaraju na globalnoj razini. 
Matt plaćama dodaje i transfere od strane države i priča izgleda drugačije
Ako se pitate gdje je “otišao novac radničke klase”, odgovor je sada nešto jasniji, ali daleko od crystal clear.
*Ne slažem se s Mattovim okvirom u postu.
22. Iako se tržišna disciplina čini kao forma “spankinga”, treba naglasiti da je tržište više kao vodilja koja za sobom ostavlja one koji su nespremni prilagoditi se. Iako je konvencionalno mišljenje da je dobro udariti djecu, istraživanje spomenuto na Science Daily tvrdi da su druge forme discipliniranja učinkovitije, tj da spanking može u budućnosti dovesti do kriminalnog ponašanja, a usporava kognitivni razvoj. To ne znači da djecu pretvorite u razmažena derišta tipa Sever ili Ribić, potpunosti postajući njihovi robovi jer ih se bojite kazniti.
23. Ekonomski rast bi nam zaista dobro došao i bar smanjio poplavu glupih ideja i preduhitrenih fiskalnih (re)akcija. Na globalnoj razini postoji određena doza optimizma., a neki su uber-optimistični tako da smatraju da će 2020 (vidi ironije *fail*) Europa biti heroj tog desetljeća. RH je daleko od toga.
24. U RH i dalje traje “My Sweet 16” zabava/drama iako se država približava 25-oj. Nered kreće od samog gospodarstva i odnosa prema napretku, preko dubokih ideoloških podjela u društvu koje osiguravaju uvijek nove zabavne sadržaje, a završava u lepezi neprijatelja naše nacije. Možemo se i dalje zabavljati jer znamo da mi jadni nismo krivi za ništa. Ipak, kao izabrani narod (b/B)ožji (stoljeće 7 edition) znamo da su za sve krivi neoliberali, masoni, i Srbi te jugoslavenski vampir Kasapin. Oni će i biti krivi što možete kiss goodbye ovo malo mirovine što bi eventualno izbjeglo grabež.
25. Budućnost se zato smiješi i “demokratizaciji proizvodnje” i to ne kroz radničko samoupravljanje već kroz kućni 3D printing. Ne znam kakva glazba će izlaziti iz printanog zvučnika, ali pojedini susjedi i roditelji teenagera neće se dobro provesti kada počne masovni overload decibelima. Prilike budućnosti su i izazovi budućnosti, to ne smijemo zaboraviti.
26. Produktivnija budućnost je moguća i malim izmjenama u našem okolišu. Hint – prava vrsta zelenog (ne urugvajska).
27. Još par zanimljivosti iz “Photo” sekcije
– Ne znam koliko koristite Instagram, al evo i zanimljiv članak koja je to lokacija br.1 tj. br.2 na globalnoj razini.
– Zanimljive su i ove slike New Yorka, samo ako se ne bojite visine.
– Američki ambasador u Finskoj ima valjda najbolje božićne čestitke. Jednu možete i poslati u potpori ovom penzioneru u Londonu.
28. Što čitati Bloombergu preporučuju ljudi iz biznisa ali i (ekonomske) politike. 

Na mojoj Kindle listi su 

“Getting it Wrong: How Faulty Monetary Statistics Undermine the Fed, the Financial System, and the Economy” by William Bartnett

Read More
1 2 3 4 5 6 13